Socijalizam bi trebao započeti s onim za što se bori, a ne s onim protiv čega se bori

Odgovarajući na pitanje “Kako izgleda budućnost socijalizma?”, autor razmatra potencijal socijalističkog projekta kao alternative, koristeći kao ulaznu točku kontradikcije kapitalizma koje sputavaju ljudske kreativne potencijale u ime podređivanja ljudskih aktivnosti ostvarivanju profita u korist malobrojne vladajuće klase. “Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih” stranaka – vjeruju u podruštvljenje sredstva za proizvodnju, socijalizam je ostao tek ideja. Skoro da je riječ o nečijoj subjektivnoj preferenciji koja u konačnici može imati malo posljedica na društvenu stvarnost. Mislim da ključ njegove ponovne invencije leži u onome zbog čega je bio privlačan u prošlosti: sposobnosti prepoznavanja nezadovoljenih i neodgodivih želja koje kapitalizam nije u stanju zadovoljiti, te potom organiziranje društva oko tih želja.”


Socijalizam će kao mogućnost postojati dok god kapitalizam nastavi ustrajati kao stvarnost. No, socijalizam je mogućnost koju se mora iznova osmisliti. Koje bi ideje trebalo iznova osmisliti? Prvi su socijalisti, poput Roberta Owena ili Charlesa Fouriera, držali kako socijalistička zajednica treba biti relativno malo, dobrovoljno udruženje osoba utemeljeno na zajedničkom posjedu imovine, dijeljenju tereta rada i raspodjeli bogatstva kojega su proizveli na relativno egalitaran način. Socijalizam je predstavljao dokidanje siromaštva, a time i dokidanje kriminala. Budući da danas socijalizam povezujemo s državom, a ne sa zajednicama utemeljenima na dobrovoljnoj osnovi – to bi nas moglo iznenaditi. Državni socijalizam je izum ljudi poput Louisa Blanca i Karla Marxa. Oni su smatrali kako problem ne leži samo u privatnom vlasništvu već i u specifičnoj klasi koja je monopolizirala kontrolu nad tom imovinom. To bi značilo da je jedini način transformiranja društva zauzimanje države kako bi se ekspropriralo kapitalističku klasu.

Nije se radilo tek o pitanju taktike. Pojedinci poput Marxa u modernoj su tehnologiji vidjeli ne samo dokidanje siromaštva već i emancipaciju ljudskog potencijala. Socijalizam je trebao biti raj produktivnosti, dokolice i obilja. Roboti su trebali zamijeniti radnike, a preostali teški rad trebao je biti smanjen na minimum tako što će svi dijeliti odgovornost za njega. Osam sati dnevno postalo bi šest sati, a potom četiri sata dnevno, bez žrtvovanja potrošnje, a svi bi imali pristup određenim proizvodnim sredstvima kako bi ih mogli upotrijebiti za razvijanje svojih kreativnih potencijala.

Razlog zbog kojega sve ovo pomalo zvuči izgubljeno u izmaglici prošlih vremena ili poput pustih želja nije zato što je to neostvarivo ili neprivlačno već stoga što je u našem društvu politički momentum toliko slab. Živimo u kapitalističkom društvu jer su alternative – barem do sada – poražene. Tek nam se zbog okrutne igre sudbine čini da je kapitalizam, a ne socijalizam, historijski neizbježan društveni poredak. Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih” stranaka – vjeruju u podruštvljenje sredstva za proizvodnju, socijalizam je ostao tek ideja. Skoro da je riječ o nečijoj subjektivnoj preferenciji koja u konačnici može imati malo posljedica na društvenu stvarnost. Mislim da ključ njegove ponovne invencije leži u onome zbog čega je bio privlačan u prošlosti: sposobnosti prepoznavanja nezadovoljenih i neodgodivih želja koje kapitalizam nije u stanju zadovoljiti, te potom organiziranje društva oko tih želja. Postoji mnogo aktivista koji se bore protiv rasizma, seksizma i privilegiranih slojeva. No socijalizam će, ukoliko ima namjeru ponovno zadobiti široke mase, morati započeti s onim za što se bori, a ne onim protiv čega se bori.

Smatram da je u tom pogledu Marx bio na dobrome tragu. Treba krenuti od nade da tehnologija može osloboditi ljude teškog rada bez ikakvih žrtvovanja njihovih životnih užitaka. Univerzalna dokolica i univerzalna potrošnja. Stoga, nasuprot onim ljevičarima koji smatraju da je problem s kapitalizmom u prevelikoj potrošnji, socijalist može tvrditi da kapitalizam ograničava potrošnju. U kapitalizmu nam je dopušteno konzumirati dokle god većina ljudi i dalje ima predugo radno vrijeme ili obavlja preteške poslove na nezadovoljavajućim i nepoželjnim radnim mjestima. To u najmanju ruku znači da je kapitalizam nedovoljno produktivan jer uludo rasipa brojne sposobnosti i talente ljudi na zatupljujuće ili besmislene zadatke – zadatke koje bi mogli obavljati strojevi. Čini mi da bi socijalisti trebali zadržati mogućnost uvođenja četverosatnog radnog dana jer ga kapitalizam nije sposoban ponuditi – osim onima koji su izrazito bogati i onima koji su podzaposleni. Za potonje je četverosatni radni dan okrutna šala i izvor tjeskobe umjesto zadovoljstva. Trenutno je ostvarivo, čak i bez velikog odgađanja, omogućiti svima da uživaju razinu potrošnje koja nadilazi osnovne životne potrebe i da pritom rade daleko manje.

Još jedna prikrivena želja mogla bi biti razvijanje vlastitih kapaciteta osobe neovisno o njihovoj novčanoj vrijednosti. Izrazi poput “ljudskog kapitala”, “ljudskih resursa” ili “sposobnosti koje osiguravaju prednost”, gesla su našeg kapitalističkog društva. Oni odlično oslikavaju na koji način razmišljamo o svojim vještinama i talentima. Potiče nas se da se prema njima odnosimo instrumentalno, kao što bismo se odnosili prema portfelju dionica, umjesto kao prema nečemu što je vezano uz naše životne projekte. Naravno, postoji dobar razlog zbog kojega se prema njima odnosimo na taj način: bitno nam je znati je li naš trud koristan. Dominantno mjerilo u našem društvu jest je li netko spreman platiti za naš trud, pa se stoga čini da je potreba koju njime namirujemo tim važnija i hitnija što je veći iznos koji nam netko pritom isplaćuje. Neovisno koliko u pojedinim slučajevima ovo zvučalo razborito, znamo da, gledajući u cjelini (s obzirom na ekstremnu nejednakost u bogatstvu i prihodima te izostanak demokratske kontrole nad proizvodnjom), u konačnici ne namirujemo najhitnije potrebe nego potrebe najbogatijih. Razvijanje naših sposobnosti podređeno je potrebi stjecanja novca kako bismo preživjeli, ​​a poslovi koji pritom dolaze u obzir nesrazmjerno ovise o potrebama najbogatijih.

Mislim da socijalisti i po ovom pitanju imaju što za ponuditi. Ne samo izdašni sustav socijalne skrbi (zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, temeljni dohodak), nego i pristup proizvodnim sredstvima, kako bismo mogli eksperimentirati s kreativnim potencijalima bez da smo prije toga prisiljeni skrbiti o vlastitom preživljavanju. Pretpostavljam da bi u takvom društvu većina ljudi dobrovoljno doprinosila svojim sposobnostima i talentima s ciljem zadovoljavanja potreba drugih – ne iz nekog altruističnog poriva, nego iz osobnog zadovoljstva koje proizlazi iz pronalaženja podudarnosti između vlastitih sklonosti i društvenih potreba. U našem se društvu većina rada obavlja na temelju prisiljavanja ljudi da svoje sposobnosti prodaju za nadnicu. Smatram da bi u socijalističkom društvu bilo potrebno daleko manje prinude da se te društvene potrebe zadovolje, dijelom zbog toga što bi potrebe bile redefinirane na način da ne uključuju preferencije bogatih, a dijelom i zbog toga što bi oni koji rade pronašli veći stupanj podudarnosti između rada i društvene korisnosti. To je, u svakom slučaju, tip socijalističke želje koja je vrijedna razmatranja.

No ovo su sve, ipak, utopijske mogućnosti. One će ostati takvima sve dok se ne pojavi klasa koja je sposobna i spremna dati im određeniji i konkretniji oblik.


S engleskog prevela Karolina Hrga





Alex Gourevitch je asistent političkih znanosti na Sveučilištu Brown i autor knjige From Slavery to the Cooperative Commonwealth: Labor and Republican Liberty in the Nineteenth Century. Piše za publikacije poput Jacobina, Dissent, New York Magazine, i The American Prospect.



Fotografija IWW Hat Card je preuzeta sa stranice Aeon ideas / Library of Congress i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve