Automatski subjekt i obmana subjekata

"S gledišta izoliranih individua, vjera u ovog Boga više je nego razumljiva. Individua bi propala kada ne bi prihvatila ono što prihvaćaju drugi – no, ne bi propala onako kako individue inače propadaju u predkapitalističkoj zajednici ili u islamskoj šerijatskoj zajednici. Individue više ne propadaju kada naprosto glasno zaniječu Boga ili se na druge načine brane te budu osuđene ili porobljene, već propadaju automatski, jer si ne mogu pribaviti sredstva koja su im potrebna za preživljavanje. (I to tek kada se ogriješe o stanovite pretpostavke automatskog subjekta, primjerice, o vlasničke odnose. Tada mogu očekivati uporabu sile u obliku čuvara zakona.)"

Slika preuzeta sa stranice e-flux
O nepojmljivosti procesa valorizacije vrijednosti
 
Vrijednost se, tvrdi Marxov Kapital, pretvara „u automatičan subjekt“: kretanje, „u kojem ona dodaje sebi višak vrednosti njeno je sopstveno kretanje, njeno sopstveno oplođavanje, dakle samooplođavanje. Ona je dobila tajno svojstvo da rađa vrednost, jer jeste vrednost. Ona rađa žive mladunce, ili bar nosi zlatna jaja.“[1]
 
Kada Marx ovim riječima predstavlja opću formulu kapitala (N – R – N’), ne čini to bez ironije. U njenu se središtu nalazi ‘automatski subjekt’: oksimoron, formulacija koja sama sebi proturječi, poput Hobbesove oznake za državu: ‘smrtni bog’. Time bi se, u prvome redu, trebala izraziti besmislenost, jer ona neće biti očita logici koja počiva na zakonu o neproturječnosti: ili automat ili subjekt; ili je razmjena pravedna ili se radi o potajnoj prevari. Međutim, ni dijalektička metoda, koja uvodi proturječje, i kojom Marx naposljetku pokušava otkriti tajnu prevaru u pravednoj razmjeni, u osnovi ne rješava proturječje, nego se uvijek iznova potvrđuje na svakoj novoj razini analize – sve do ‘izopačenih formi’ na financijskom tržištu, gdje se npr. dugovi pojavljuju kao robe. Ne bi li potom prevara koja ipak pretpostavlja subjektivitet mogla biti automatska; a automat prevarant (prevarant se može naviknuti na prevare, ali to je opet nešto subjektivno). No radnika ipak, što Marx želi dokazati, varaju za dio njegova rada. Problem leži u formi, odnosno u činjenici da se ‘rad’ uopće može razmjenjivati.
Ovaj dragi Bog je i automatizam, i u osnovi počiva na jednom jedinstvenom načelu: društveno potrebnom radnom vremenu koje je nužno za proizvodnju pojedine robe koja se oblikuje u borbi konkurencije unutar procesa razmjene, dakle radi se o vremenu koje se može mjeriti; onome što je u ekonomskom žargonu poznato i kao produktivnost
 
Nepojmljivost pritom nipošto ne leži u pukom osamostaljivanju postupka, u autonomiji procesa valorizacije vrijednosti. Autonoman je također i aparat ‘sposoban za učenje’, sebe samoga pokrećući robot. Za razliku od čovjeka koji ga je konstruirao, on nije slobodan, i stoga, povratno, neće biti u stanju konstruirati nikakvog čovjeka. „Implicitno kao i uvijek, ova sloboda priziva jednu stvar koja prethodi svakoj autonomiji, i bez koje ona, kao ni bilo koja specifična autonomija, uopće ne može stupiti u svijet.“[2] Tako gledano, mogli bismo automatski subjekt – samooplođivanje vrijednosti – okarakterizirati kao opće društvenog robota koji se osamostalio u odnosu na individue koje su mu snagom svoje slobode podarili njegovu najvlastitiju slobodu, koji se osamostalio kao mašine iz različitih znanstveno-fantastičnih scenarija. Međutim, razlika nije isključivo u činjenici da se radi o jednom sveobuhvatnom mehanizmu – već i da je kao takav, prisutan samo u glavama ljudi, s obzirom da se vrijednost, čije se samooplođivanje naziva automatskim subjektom, ne sastoji od nijednog „atoma prirodne tvari“ – naglašava Marx. Dakle, i ovdje je riječ o subjektu, a ne o automatskoj mašini. Radi se o svijesti; naime, i individue egzistenciju vrijednosti uzimaju kao samorazumljivu i oko nje se angažiraju – u ovom pogledu usporedivo s vjerom u Boga, osim što je ovaj dragi Bog i automatizam, i u osnovi počiva na jednom jedinstvenom načelu: društveno potrebnom radnom vremenu koje je nužno za proizvodnju pojedine robe koja se oblikuje u borbi konkurencije unutar procesa razmjene, dakle radi se o vremenu koje se može mjeriti; onome što je u ekonomskom žargonu poznato i kao produktivnost.
 
S gledišta izoliranih individua, vjera u ovoga Boga više je nego razumljiva. Individua bi propala kada ne bi prihvatila ono što prihvaćaju drugi – no, ne bi propala onako kako individue inače propadaju u predkapitalističkoj zajednici ili u islamskoj šerijatskoj zajednici (koja se, nimalo slučajno, može uspostaviti tamo gdje natjecanje u produktivnosti gotovo ne igra nikakvu ulogu). Individue više ne propadaju kada naprosto glasno zaniječu Boga ili se na druge načine brane te budu osuđene ili porobljene, već propadaju automatski, jer si ne mogu pribaviti sredstva koja su im potrebna za preživljavanje. (I to tek kada se ogriješe o stanovite pretpostavke automatskog subjekta, primjerice, o vlasničke odnose. Tada mogu očekivati uporabu sile u obliku čuvara zakona.)
Grafika Vaucansonove mehaničke patke preuzeta je sa stranice versorgerin.stwst.at po cc licenci.
Grafika Vaucansonove mehaničke patke preuzeta je sa stranice versorgerin.stwst.at po cc licenci.
Međutim, u trenutku kada individua pokuša misliti društvo i sebe kao društveno, dakle, kada polazi od odnosa s drugima, ona u potpunosti stoji pred automatskim subjektom. Iz istog razloga ovakva prisila koju individua doživljava, i koju mora uzeti u obzir pod prijetnjom propasti, prešućuje to da ne potječe iz prirode ili od pojedinačnih ljudi, već da pripada nekoj „drugoj prirodi“, koja se svakom osobom (bila ona poduzetnik ili nadničar), uvijek koristi tek kao sredstvom ne bi li joj snijela zlatna jaja (koja potom, naravno, poduzetnici trpaju u svoje džepove). No, ova druga priroda svoju egzistenciju duguje okolnosti da je individue svakodnevno odobravaju s obzirom da se jedino putem nje međusobno priznaju kao ljudi. Izbjeglice iz neproduktivnih zemalja, koje negdje drugdje traže svoje šanse za preživljavanje, ne smatraju se dijelom ove druge prirode.
 
Pojam subjekta tvrdi upravo navedeno: da su ljudi, sve dok ima vladavine, „ujedno slobodni i neslobodni“[3]; da se nitko ne oslobađa proturječja, misleći sama sebe istovremeno kao pojedinačno i društveno opće; da se ovo proturječje ne tiče samo objekta, nego i oblikâ spoznavanja u kojima ga je moguće otkriti. Stoga se nešto, takoreći, u pojmu samome, protivi pribrojavanju većini – kao da će pojedinac uvijek ostati svjestan da u formama svoje svijesti posjeduje ono opće ili da će ga to opće opsjedati, neovisno koliko malo znao otkud ono dolazi; neovisno koliko teško sebi priznao da je uvijek istovremeno za to i odgovoran, da kroz njih misli. No, ako je, riječ o subjektima, nije slučajno način na koji se autoritet, odnosno policijski službenik obraća podanicima, tj. građanima: kao osumnjičenim subjektima.
 
Marksisti su te probleme naprosto odbacili, tako što su najsumnjivije od tih subjekata redefinirali u jedan revolucionarni subjekt. Iako to njihovim lijevim, naizgled nedogmatičnim nasljednicima nije uspjelo, oni ipak ne odustaju od potrage za novim [revolucionarnim subjektom]: ‘narodi’ trećeg svijeta, novi društveni pokreti, Occupy, We are the 99%… Individua se uvijek misli kao već utopljena u kolektiv revolucionarnog subjekta. Kritika ideologije unaprijed je pripremljena na takvu romantiku jer se može pozivati na automatski subjekt kao na ono u potpunosti negativno: We are the 100%. No ipak joj u oslanjanju na to prijeti amnezija. „Odgovornost za navedeno jest“, kao u uvijek pristupačnom Marxovu citatu, „potisnuti i zaboraviti da automatskog subjekta ne bi moglo biti bez svakodnevnih postignuća i propusta individua“. S druge strane: „željeti ukinuti kapital, nužno ne mora značiti i prihvaćanje Marxa. Dovoljno je razumjeti da pod uvjetima kapitala, glad nije razlog za proizvodnju, a to zna svatko.“[4]
 
Crtež IWW-a iz perioda 1905.-1920. godine (Izvor: Pinterest)
Crtež IWW-a iz perioda 1905.-1920. godine (Izvor: Pinterest)
Bilo tko također razumije da pod uvjetima kapitala konstantno prijeti i gore od svih spomenutih uvjeta – te da ta prijetnja spada i u njegove uvjete: da je kapitalu svojstvena kriza, a državi izvanredno stanje. Tek je ovdje u potpunosti vidljiv ponor, jer je ironija u Marxovu pojmu automatskog subjekta sadržana u tome što oslikava idealno stanje za valorizaciju, takvo koje u stvarnosti zapravo ne može postojati. Proturječje upotrebne vrijednosti i vrijednosti koja postoji u svakoj robi, koja znači da pojedinačni konkretni rad vrijedi samo kao apstraktni opći rad[5], u temelju je valorizacijske automatike, jer je samo kroz nju zapravo moguće da razmjenom utvrđeno vrijeme, potrebno za proizvodnju robe, postane vrhovnim principom društvene sinteze. Ovim je proturječjem ujedno dana mogućnost da se vrijednost više ne valorizira; da izgubi okultno svojstvo rađanja vrijednosti te da stoga više ne liježe zlatna jaja. Naime, čim se roba više ne pretvara automatski u novac, raspada se proizvodna i konzumacijska moć društva.
 
U ovome se procesu raspadanja, u njegovoj posljednjoj instanci, ukida jedinstvo suverena koji bi zapravo trebao osiguravati valorizacijski odnos: i hobbesovski je bog samo smrtnik. Naizgled, subjekt tada jedinstvo može pronaći jedino u obmani, koja utjelovljuje opasnost od krize, i neposredno reagira na takve tendencije raspadanja – koje su zamjetne uvijek, pa i u stanju funkcionirajuće valorizacije. Savršena pojava ove obmane je „patička projekcija“ (Adorno/Horkheimer) usmjerena na Židove. Ona kod Heideggera, najdosljednijeg njemačkog ideologa, dolazi do izražaja u svoj svojoj simptomatici kada on „čovještvo“ (Menschentümlichkeit) Židova, o kojem fantaziraju i ostali antisemiti, ne opisuje biologistički putem pojedinih fizičkih ‘rasnih obilježja’, već ga gotovo metafizički definira kao „proračunatost“.
Iz kojeg razloga pojedinac postaje antisemitom, općom se nužnošću ne može dostatno objasniti, zato što antisemit bira obmanu, a taj je izbor ipak nešto drukčije od pukog prihvaćanja automatskog subjekta kako bi se preživjelo, iako na njemu počiva. To je mimezis duševne bolesti – mimezis, u kojemu se može raspoznati koliko malo u pravom smislu riječi ima veze s bolešću već po tome da svi koje ova samoodabrana obmana pokreće uvijek zamišljaju jednog te istog neprijatelja
Zaprijeti li opasnost da automatski subjekt više neće biti u stanju funkcionirati, Židovima se pripisuje njegovo načelo: mjerenje onoga nemjerljivoga; proturječje upotrebne vrijednosti i vrijednosti, konkretnog i apstraktnog rada, kao i „iskorjenjivanje svega bićevnog iz bića“ koje vrše Židovi[6].
 
Iako se čini da se terminom poput obmane to već implicira, za ‘patičko’ u projekciji uvijek postoji samo nužno, ali ne i dovoljno opravdanje (vjerojatno su iz istoga razloga Adorno i Horkheimer oklijevali jednostavno je nazvati patološkom, te su stoga radije oblikovali neuobičajeni epitet patička). Sklonost kapitala krizama proizvodi mržnju prema Židovima, međutim, iz kojeg razloga pojedinac postaje antisemitom, općom se nužnošću ne može dostatno objasniti, zato što antisemit bira obmanu, a taj je izbor ipak nešto drukčije od pukog prihvaćanja automatskog subjekta kako bi se preživjelo, iako na njemu počiva. To je mimezis duševne bolesti – mimezis, u kojemu se može raspoznati koliko malo u pravom smislu riječi ima veze s bolešću već po tome da svi koje ova samoodabrana obmana pokreće uvijek zamišljaju jednog te istog neprijatelja, te se upravo zbog toga mogu stopiti u jedno društvo, bila to nacionalna zajednica nacista ili vjerska zajednica džihadista, koja ostaje zatvorena za svaku doista duševno bolesnu osobu. Antisemit je u tom pogledu, svojim mimezisom ludila, izabrao „ono nepromjenjivo u strahu od svoje slobode“[7], ukoliko je ovo nepromjenjivo jedinstvo neistine, koje se ne može proizvesti drugačije nego li zavjereničkim razmišljanjem: „nepromjenjivo, stvarno i potpuno neprijateljstvo“ (Carl Schmitt).
 
Na pitanje zašto dolazi do ovakva izbora, psihoanaliza i kritika ideologije nude sva potrebna objašnjenja, no da se on zaista događa, u pojedinačnom je slučaju onoliko malo pojmljivo koliko je općenito pojmljiv automatski subjekt iz kritike političke ekonomije.
 

Bilješke

[1] Karl Marks: Kapital. Prvi tom. Beograd (1977): Prosveta. 143-144. [2] Manfred Dahlman: Autonomie und Freiheit oder: Ästhetik wozu? U: sans phrase 1/2012, str. 21. [3] Theodor W. Adorno: Die Lehre von der Geschichte und der Freiheit (1964/65). Frankfurt am Main 2001, str. 303. [4] Christian Thalmaier: Actio libera in Causa oder die Liebe zum Recht. U: sans phrase 1, str. 84. [5] Karl Marks: Kapital. Prvi tom. Beograd (1977): Prosveta. 108-109. [6] Martin Heidegger: Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941). Gesamtausgabe. Svezak 96. Frankfurt am Main 2014, str. 243 i 46. [7] Jean-Paul Sartre: Überlegungen zur Judenfrage. Reinbek 1994, str. 20.http://versorgerin.stwst.at/artikel/sep-3-2015-1244/das-automatische-subjekt-und-der-wahn-der-subjekte      

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve