O trenutnoj impotenciji studentskog pokreta

Kako danas funkcionira Studentski zbor Filozofskog fakulteta? Imate li otvorene sjednice ili se zastupanjem studentskih prava bave samo studenti koji za to imaju mandat? Surađujete li sa studentskim udrugama na fakultetu?

Važno je reći da smo se tek nedavno konstituirali kao Zbor te da još uvijek konsolidiramo svoju organizaciju, stoga je teško govoriti o ‘praksama’ koje provodimo. Zasad smo održali tek zatvorene sjednice na kojima radimo na internim dokumentima, poput Statuta. Međutim, jedna od prvih stvari koje planiramo jest održavanje sjednica sa studentskim predstavnicima. Unazad nekoliko godina svijest o tome da su studentski predstavnici potrebni na svim odsjecima i katedrama je u porastu.

Tako je primjerice, prošle godine, neposredno prije akreditacije studija, održan sastanak sa studentskim predstavnicima svih odsjeka – dvorana D7 je bila popunjena i otvorilo se mnogo važnih pitanja. Pokazalo se da je potreban izvjestan poticaj izvana, kao i aktivan rad Studentskog zbora sa studentskim predstavnicima po odsjecima, i na tome planiramo raditi. Smatramo to vrlo važnim jer studentski predstavnici raspolažu konkretnom bazom studenata, te bi trebao postojati kontinuitet među studentskim predstavnicima kako bi se stečena prava zadržala i proširila.

Isto tako, zasad ne možemo govoriti o aktivnoj suradnji s udrugama. Napomenuli bismo da Savez studentskih udruga već jako dugo nije imao sastanke, kao ni izbornu skupštinu. SSU kao krovna udruga za sve studentske udruge trebala bi funkcionirati kao posrednik u suradnji sa studentskim udrugama, i u tom smo smislu nezadovoljni zbog nedostatne transparentnosti u radu tog tijela.

Studentskim pitanjima trenutno se ne bave samo studenti koji imaju mandat, ponajviše zato što Studentski zbor ne broji svih trinaest studentskih članova koji su potrebni za Vijeće fakulteta. Mogli bismo reći i da smo vrlo zadovoljni činjenicom što smo uspjeli mobilizirati poprilično kvalitetan studentski kadar koji će, nadamo se, moći preuzeti i djelovanje samog Studentskog zbora.

U kojoj se mjeri osjeća utjecaj plenumskih, direktno-demokratskih praksi u funkcioniranju Zbora?

Kao što smo već napomenuli, još uvijek smo u fazi unutarnjeg ustrojavanja. Ima dosta promjena u odnosu na doba plenumskih praksi, od kojih smo baštinili neke aspekte koje smatramo pozitivnima i za njih preuzeli odgovornost. Neke promjene nagore jednostavno ovise o lošoj politici nove uprave.

Pod direktnom demokracijom podrazumijevamo način ustrojstva određenog tijela i metodu donošenja odluka. Općenito uzevši, ustroj u kojemu funkcije nisu barem do neke mjere formalizirane i gdje nema pojedinačne odgovornosti

često dovodi do formiranja neformalnih vođa koje je onda nemoguće kontrolirati, pa tako ni uprijeti prstom u njih u slučaju pogrešne odluke ili sličnog. Smatramo da je spontana i neformalna hijerarhija uvijek gora od one koja je formalizirana jer se potonju može kontrolirati. Ne zagovaramo nedemokratske metode odlučivanja, naša kritika nije usmjerena protiv ideje da svi sudjeluju u odlučivanju – već odlučivanje želimo imati pod kontrolom. Nitko ne smije biti izuzet od odgovornosti za svoje postupke. Na taj način postižemo disciplinu u organizaciji.

U Zboru težimo maksimalnoj mogućoj rotaciji pozicija (predsjednika, zamjenika, tajnika), za svaki sastanak unaprijed biramo moderatora imajući u vidu da to svaki put bude druga osoba. Bitno je da se svakoga može smijeniti, a ne da se rotacija provodi radi sebe same. Svi članovi zbora imaju jednako pravo glasa, a ovlasti predsjednika su minimizirane. Također, kao Zbor u Vijeće fakulteta delegiramo zainteresirane i aktivne studente, no stara praksa prema kojoj je plenum za svako Fakultetsko vijeće birao nove delegate više nije provediva zbog aktualne politike uprave fakulteta koja inzistira na stalnim delegatima. Bili smo primorani dostaviti upravi popis stalnih delegata, pazeći pritom da se ispoštuje pravilo o ravnomjernoj zastupljenosti studijskih razina, kako delegata, tako i zamjenika, dok je za vrijeme stare uprave svatko mogao biti delegiran u Vijeće fakulteta.

Kakav je bio odaziv na izbore za Studentski zbor na Filozofskom fakultetu i na Sveučilištu? Koliko su po vašoj procjeni studenti svjesni uloge SZ-a kada govorimo o zastupanju studentskih prava, i koliko se ona promijenila nakon protesta iz 2009. godine? Kakvo je trenutno ozračje među studentima na FF-u, postoje li možda neke nove udruge koje su politički motivirane?

Odaziv na izbore bio je iznimno slab, izašlo je oko 1% studenata. Interes za studentska pitanja u tendencijskom je padu. Nažalost, susretali smo se sa studentima koji uopće nisu bili upoznati s ovlastima Studentskog zbora, ili su miješali Studentski zbor sa studentskim pjevačkim zborom Concordia Discors.

Čini nam se da je do pada interesa došlo negdje nakon 2011., 2012. godine. Prije dvije godine postojale su dvije izborne liste, dok je ove godine bila samo naša lista. Izlaznost je bila poražavajuća, što je direktna posljedica izostanka politički obrazovane studentske populacije.

Nismo upoznati da ikakve eksplicitno politički motivirane udruge djeluju na Filozofskom fakultetu – ako i postoje, nisu aktivne. Kada govorimo o političkoj osviještenosti ipak treba napomenuti da je ona na Filozofskom fakultetu veća nego što se može zateći na nekim drugim fakultetima. To se dijelom vidi i po radovima koje produciraju naši kolege, a koji su, s obzirom da se nalaze u društveno-humanističkom polju, u većoj mjeri u domeni političkog. Međutim takva politička osviještenost ipak nije tolika da bi se studenti sami angažirali oko vlastitih problema, odnosno oko zbivanja od njihova neposrednog interesa, što je najočitije u činjenici da velik broj studenata ne zna za institucije Studentskog zbora, studentskog predstavništva i studentskog pravobranitelja.

Kakva je situacija u Sveučilišnom zboru (SZZG)? Dominira li još uvijek stranačka klika? Postoji li suradnja sa studentskim organizacijama drugih fakulteta na Sveučilištu?

Na prošlim je izborima za Studentski zbor Sveučilišta praktički jednoglasno izabran novi-stari predsjednik Petar Labrović sa studija geologije, a zamjenik sa studija politologije Fakulteta političkih znanosti. Naš je dojam s dosadašnjih sastanaka da se svakako radi, ako ne o stranačkoj, onda barem o interesnoj kliki, što se vidi i po dizanjima ruku prilikom glasanja. U sastavu Zbora ostalo je još uvijek dosta starih članova, a i novi su uglavnom s njima povezani.

Kroz zadnja četiri mandata, ako ne i više, gotovo ista skupina ljudi drži Studentski zbor. Jedan član ima čak desetogodišnji staž, a pojedinci se vraćaju na scenu i nakon što su otišli. Primjerice, u prošlom mandatu nisu dobili mjesta, no sada su opet na pozicijama, kao što je slučaj s Ivanom Botom. I sve to nitko ne preispituje. Postoji skupina poprilično aktivnih i glasnih pojedinaca, ali i užasno inertna skupina zbog čega Zbor nastavlja funkcionirati po istim principima. Nakon samo jednog semestra teško je sastaviti kvorum, što koriste oni koji nameću interese zavičajnih udruga, potičući članove Zbora da dolaze na sjednice kada njima to odgovara.

No, mnogo je problematičnija sveučilišna lista jer se među predstavnicima studentskih zborova fakulteta često nalaze ljudi koji žele konstruktivne promjene. Također, u ovom će se mandatu pokušati legalizirati status studentskih predstavnika tako da Studentski zbor više ne bude tijelo vezano uz Sveučilište, već udruga koja ima vlastiti žiro račun i pravnu osobnost. Radi se na postavljanju legalnog okvira po kojem bi se staroj postavi Studentskog zbora zapravo omogućilo da na svojim pozicijama ostane što duže, pa i nakon završetka studija. Taj plan je vrlo otvoreno i jasno predstavljen na jednoj od sjednica Studentskog zbora Sveučilišta. To je vrlo problematično. Pravna osobnost i nezavisnost od Sveučilišta same po sebi nisu negativne, ali s obzirom na sastav trenutnog Zbora, to nam se zapravo čini više loša nego li dobra stvar.

Što se tiče suradnje s drugim fakultetima, 2009. smo bili jako blizu tome da dobijemo studentske izbore. Do sljedećih izbora još smo uvijek imali jaku koaliciju, i bili u mogućnosti povući neke ljude koji su bili aktivni na studentskim blokadama, te nastavili borbu na svojim fakultetima – postojao je potencijal za razvoj suradnje na Sveučilištu. No, u međuvremenu je veza oslabjela. Do prethodnog saziva Studentskog zbora Filozofskog fakulteta, nama je preostalo tek nekoliko kontakata s politologije i nekakve rezidue s ostalih fakulteta. Najviše smo surađivali s KSET-om, s tim da smo uvijek imali dobru komunikaciju i s kolegama s Akademije dramskih umjetnosti. Nekad smo i na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu također imali saveznike koji su se aktivno bavili studentskim pitanjima.

Značajan broj ljudi koji je bio aktivan u radu prijateljskih studentskih udruga otišao je s fakulteta, bez da su proširili borbu na mlađe generacije, i mi smo zapravo ostali bez saveznika, iako smo više puta pokušali pokrenuti formiranje koalicije. Jedino konstruktivno što smo uspjeli bio je pokušaj da radimo nešto konkretno s politolozima. Među njima treba izdvojiti kolegu Marka Boku i Klub studenata političkih znanosti, međutim suradnja s politologijom je stala jer kolega Boko među mlađom generacijom nije uspio okupiti kolege koji bi se okrenuli modelu pomoću kojeg smo na Sveučilištu pokušali progurati malo konstruktivnije ideje. Nažalost, prevladali su stranački interesi jer je na politologiji stranačka klika puno jača nego na drugim fakultetima. Čini se da smo izgubili svaku bitku osim na Filozofskom – vrijeme je za novu generaciju.

Kako bi općenito ocijenili situaciju na Sveučilištu kada govorimo o studentskim pitanjima? Kolika je moć studenata da nešto promijene kroz djelovanju u predstavničkim tijelima?

Studenti po zakonu imaju pravo sjediti u svim tijelima Sveučilišta, kao i na sastancima – jako je velik broj delegata Studentskog zbora u Senatu, Vijećima područja, te u raznim drugim odborima. Primjerice, Odbor za upravljanje kvalitetom nastave na Sveučilištu ima malo članova i vrlo je lako utjecati na odluke te izraziti mišljenje koje bi išlo u prilog studentskim interesima. Sve što se kaže ulazi u zapisnik i odlazi na Senat. Kroz različita tijela na Sveučilištu studenti mogu i trebaju zagovarati studentska pitanja – ponajprije kroz Senat na kojem studentsko tijelo ima nezanemariv broj glasova, a također i nezanemariv potencijal da pronađe saveznike među profesorima, te naprosto utječe na pojedine odluke. Moramo reći da studenti tijekom proteklih godina ništa od toga nisu iskoristili. Studente delegira Studentski zbor Sveučilišta koji je bio i ostao pasivno tijelo,

osim na razini PR-a – nisu radili ništa, ali su vrlo često svaku svoju akciju dobro razglasili. Međutim, svaki puta kada se radilo o stvarnom studentskom interesu, o školarinama, odredbama koje su važne za studente, pa i o Pravilniku – reakcija je izostala. Znaju da će održavanjem statusa quo izbjeći konflikt s tijelima Sveučilišta, i na taj si način osigurati povlastice, kao npr. odobrena sredstva za hodočašće ili malonogometni turnir. Uglavnom se pravdaju premalim utjecajem i besplodnim pregovorima s Ministarstvom – što je kontradiktorno jer oni kao studentsko tijelo imaju veliku moć da dignu studente na noge, pogotovo jer iza njih najčešće stoje zavičajne udruge koje imaju jako veliku bazu studenata.

Studentski zbor Sveučilišta je bio i ostao pasivno tijelo, osim na razini PR-a – nisu radili ništa, ali su vrlo često svaku svoju akciju dobro razglasili. Međutim, svaki puta kada se radilo o stvarnom studentskom interesu, o školarinama, odredbama koje su važne za studente, pa i o Pravilniku – reakcija je izostala. Znaju da će održavanjem statusa quo izbjeći konflikt s tijelima Sveučilišta, i na taj si način osigurati povlastice, kao npr. odobrena sredstva za hodočašće ili malonogometni turnir

Dokazali su to prilikom akcije “147 sekundi za Keniju”, kada su u pola dana organizirali događaj na kojemu se pojavilo mnogo više studenata nego što je bilo potrebno da se izvede performans. Pod kontrolom imaju studentska glasila, a i studente koji se nalaze u domskim odborima koji pak u ozbiljnoj mjeri mogu utjecati na široku studentsku populaciju.

Važno je istaknuti i da su na zadnjem natječaju za sufinanciranje studentskih projekata, 2 projekta dobila najveću financijsku potporu: studentsko hodočašće u Međugorje dobilo je 22.000 kn, a Hercegovački malonogometni kup skoro 10.000 kn. Također, službeno glasilo hercegovačkih studenata časopis „Moj kamen“ redovito je dobivao najviše sredstava (ranijih godina i 10.000kn), dok svi naši časopisi na Filozofskom fakultetu, poput Diskrepancije, dobivaju oko 2.000kn. Godinu dana ranije pokušali smo ih primorati da preispitaju kriterije za dodjelu sredstava i postigli smo da sredstva za projekte bude donekle ravnopravnije raspodijeljena. Dakle, nije nemoguće. Naravno, nismo ni s tim bili u potpunosti zadovoljni, ali to je bilo najviše što se u tom trenutku moglo postići. Međutim, već je iduće godine došlo do regresije i situacija se pogoršala. Predstoje velike borbe oko pravednije raspodjele sredstava za studentske projekte jer se proračun stalno reže, a ‘podobni’ projekti moraju nekako doći do izvora financiranja.

Koliko iznosi trenutna financijska participacija studenata za studij? Što se naplaćuje i pod kojim uvjetima?

Na Filozofskom fakultetu školarina trenutno iznosi 7200kn, za razliku od 2012. kada je iznosila 6000kn. Još uvijek vrijedi model 55+ ECTS bodova, što znači da je u godini potrebno ostvariti 55 ECTS bodova, odnosno, ukoliko student želi biti oslobođen participacije, dužan je položiti sve kolegije u godini (prva godina se ne naplaćuje). Pozitivno je što novi Pravilnik o studiranju regulira da se u godini van nominalnog trajanja studija može besplatno upisati 15 ECTS-a, dok se iznad toga plaća razlika (120kn po ECTS bodu). Nadalje, ako netko ima ispod 30 ECTS bodova, plaća punu participaciju za godinu koja nije apsolventska. U slučaju pauziranja godine, ukoliko se za vrijeme njezina trajanja položi 30 ECTS bodova, kod ponovnog upisivanja nema dodatnog plaćanja, dok se u slučaju da se navedeni bodovi ne polože, plaća puni iznos participacije.

Oko kojih ste pitanja kao članovi Studentskog zbora trenutno angažirani? Postoje li kakvi specifični problemi u vašem radu, nešto na što biste se posebno osvrnuli?

Najrecentniji je slučaj onaj s nedavno izglasanim ispitnim rokom, založili smo se za izvanredni ispitni rok u prosincu. Iako to pitanje trenutno nije najvažnije, ipak je naše pravovremeno reagiranje na pomake u ljetnim i jesenskim ispitnim rokovima uslijed Univerzijade donijelo pozitivan ishod. S obzirom na to da se ljetni rokovi cijepaju u dva dijela, Vijeće Fakulteta je donijelo odluku u skladu s našim zahtjevom da svaki tjedan bude po jedan ispitni rok. Upućenost u ono što se događa na širem planu, neovisno o Filozofskom fakultetu, od iznimne je važnosti.

Možda da još ponešto kažemo o odnosima između uprave i studenata. Iako je novi dekan sklon ishitrenim odlukama, povremeno zna povući populistički

potez kojim s vremena na vrijeme pokaže da se želi svidjeti studentskoj populaciji. No ipak, na Fakultetskom vijeću postoji i tendencija da se studentskim predstavnicima uskrati pravo na glasanje o određenim pitanjima, kao npr. prilikom glasanja za izbor u zvanje. Značajan broj profesora ne gleda blagonaklono na studentsko glasanje o izborima u zvanje, jer uvijek postoji strepnja da će studenti nekome pomrsiti planove. Također, dekan već otprilike godinu dana na sjednicama Vijeća govori o svojoj borbi da studenti Filozofskog fakulteta u prostoru sadašnje kantine konačno dobiju menzu, opravdavajući sporost realizacije problemima s upravom kantine, vlasnikom itd. Nadalje, Fakultet je dobio 60-ak prostorija u Fondu za privatizaciju, što dekan kao zaslugu također pripisuje sebi, dok studentske udruge zasad imaju tek jednu prostoriju koju dijele sa Studentskim zborom. Za dobivanje dodatnog prostora još se moramo izboriti. I dok na većini fakulteta studenti raspolažu s mnogo većim prostorom, mi ga imamo vrlo malo, a radi se o jednoj od najaktivnijih studentskih populacija. S fakultetom imamo kompromis o korištenju prostorije A001, inače plenumske prostorije, gdje od prošloga semestra Odsjek za povijest održava dio svoje nastave, a za studentske je aktivnosti na raspolaganju svaki dan od 14 sati nadalje, što zasad funkcionira. Sva ta mala prava koja je uprava dala studentima, iz generacije u generaciju pokušavaju se poništiti ili ih se dovodi u pitanje.

Popratili smo i aktualna događanja vezana uz poskupljenje studentskih domova od strane Studentskog centra čija sanacijska uprava pokušava riješiti vlastite gubitke prebacivanjem tereta na leđa studenata. Da stvar bude gora, navedeno koincidira s višemjesečnom obnovom studentskih domova.

Radovi su odavno trebali biti gotovi, ali je sanacijska uprava namještala poslove Todorićevu izvođaču – SC-ova uprava tako je postupila krajnje sramotno, vidno zadovoljavajući nečije privatne interese, pri čemu najviše ispaštaju upravo studenti. A i ne treba zaboraviti da je tijekom izvođenja radova za studente izdvojena nedostatna svota novca za privatni smještaj.

Kakva je trenutno dinamika na Vijeću Filozofskog fakulteta? Koji su aktualni problemi s kojima se fakultet suočava?

Osim spomenutih tehničkih pitanja koja se tiču rokova i termina, trenutno radimo na Pravilniku o studiranju, na kojemu se radi u kontinuitetu od prošle godine. Isti je važan jer ga dosad nismo imali, a bilo ga je potrebno uskladiti sa sveučilišnim Pravilnikom o studiranju. Otvorena je javna rasprava prilikom koje su svi odsjeci iznijeli svoje mišljenje, a i mi smo kao studenti dali svoje prijedloge. U prvotnoj je verziji taj Pravilnik bio dosta poguban za studente jer se išlo na ukidanje ispitnih rokova, pri čemu bi postojala samo četiri roka u jednoj akademskoj godini. Ako student u dvije uzastopne akademske godine ne bi položio kolegij, izgubio bi pravo na studiranje, a također, podrazumijevala se i obaveza upisa tih kolegija sljedeće godine – što je otvorilo problem participacije i plaćanja. Ova je borba trajala puno duže od jednog mandata Studentskog zbora, povlači se već nekoliko godina. Zapravo smo uspjeli izboriti mnogo s obzirom na okolnosti na Sveučilištu i na fakultetu. Odlučeno je da se u jednoj akademskoj godini može četiri puta izaći na ispit, s tim da je četvrti izlazak komisijski, a ostala se četiri roka mogu iskoristiti u predviđenom vremenu trajanja studija. Naime, ako preddiplomski studij traje tri godine,

Brojni odsjeci su inzistirali na strožim uvjetima zadržavanja prava na studij, i oko toga je bilo mnogo sukoba. Naposljetku su popustili jer su studenti bili jedini koji su dolazili na sjednice. Naši najveći neprijatelji na koncu su jednostavno odustali od te borbe jer im se više nije dalo raspravljati. Mi smo svaki put dolazili s istim argumentima dok ih oni u jednom trenu nisu bili spremni poslušati

onda se u šest godina mogu iskoristiti ta četiri roka i na taj se način pravo na studij ne gubi tako lako. Brojni odsjeci su inzistirali na strožim uvjetima zadržavanja prava na studij, i oko toga je bilo mnogo sukoba. Naposljetku su popustili jer su studenti bili jedini koji su dolazili na sjednice. Naši najveći neprijatelji na koncu su jednostavno odustali od te borbe jer im se više nije dalo raspravljati. Mi smo svaki put dolazili s istim argumentima dok ih oni u jednom trenu nisu bili spremni poslušati.

Nadalje, bilo je problema po pitanju ugovora s Katoličko-bogoslovnim fakultetom. Ugovori s KBF-om bili su izglasani pod točkom „Razno“ dok je sadašnji rektor Boras još bio dekan fakulteta. Oni su u sebi sadržavali vrlo štetne odredbe za studente Filozofskog fakulteta. Prema ugovorenom bi student religijske pedagogije i katehetike mogao dvopredmetno studirati bilo koji studij na Filozofskom fakultetu bez polaganja prijemnog ispita i bez participacije. Participaciju i troškove studiranja studenti bi plaćali KBF-u kao matičnoj instituciji, i oni bi im davali diplomu. Stvar je u tome da bi i naplata i administracija bila prepuštena KBF-u, dok bi Filozofski fakultet davao svoje resurse, svoje profesore, a u konačnici i titulu. Sve bi to bilo u juridistikciji KBF-a te iznimno štetno za Filozofski fakultet. U tome smo vidjeli i nelojalnu konkurenciju na tržištu radne snage. Ugovori s KBF-om otvorili su raspravu o ugovorima koje Filozofski fakultet ima s drugim sastavnicama Sveučilišta. Iako su se otvorila pitanja drugih ugovora, oni se ipak u tolikoj mjeri ne mogu uspoređivati, kao u slučaju studija povijesti i geografije, jer student geografije može studirati samo povijest, ali uz to sve ostale obveze podmiruje i Filozofskom fakultetu, a ne samo Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Stvar je naposljetku riješena tako što su sa svima raskinuti ugovori, napravljena je revizija te su obnovljeni sa svima osim s KBF-om. Novi pregovori vođeni su prema načelima koje je donijela radna grupa za ugovore, a koja se sastojala od dekana, prodekana za organizaciju, nekoliko profesora i nekoliko studenata. Dakle, određenim pritiskom, ne samo od strane pojedinih odsjeka, već i od strane studenata (i tu je bila iznimno važna i potpora studentskih udruga) uspjelo se ispolitizirati i osvijestiti problem koji imamo s ugovorima s KBF-om.

Kakva je trenutno situacija na Sveučilištu, koji su aktualni problemi? Dominira li još uvijek logika podređivanja sustava visokog obrazovanja i znanosti potrebama tržišta?

Što se tiče podređivanja tržištu, postoje tendencije koje pratimo već niz godina, a koje se najviše uklapaju u okvir mantri o rezanju javne potrošnje, a slušat ćemo ih vjerojatno i sve češće. Konkretno, u našem se slučaju to ponajviše manifestira smanjenjem proračuna za visoko obrazovanje, što se odrazilo i kroz činjenicu da obrazovanje postaje sve manje javno dobro, i sve manje dostupno. U tom se smislu navedene tendencije najviše očituju kroz konstantno rezanje javne potrošnje te učestalo spominjanje neefikasnosti, pa i eksplicitno, beskorisnosti društveno-humanističkih studija u društvu,

jer ih se smatra neprofitabilnima u kontekstu zadovoljavanja potreba tržišta. Drugi set pojavnosti su same promjene u strukturi studija te općenito funkcioniranja univerziteta i akademskog polja prema uvjetima neoliberalizacije društva. Navedeno se najviše očituje kroz model bolonjskog sustava koji pretvara univerzitet u novo polje akumulacije kapitala. Dolazi do porasta privatnih škola, fakulteta i slično, koji se u sve većoj mjeri formaliziraju i dobivaju sve povlašteniji položaj u društvu, u odnosu na javne državne studije.

Usporedba trenutnog stanja akademskog polja i općenito univerziteta s tvornicom korisna je analogija jer je bolonjski sustav, kao i sustav ECTS bodovanja, sistem unutar kojega dolazi do maksimizacije obaveza koje student mora izvršiti. Model tvorničke trake možda najbolje opisuje tendencije na Sveučilištu u širem smislu. O razlozima nemogućnosti rješavanja tog problema na sistemskoj razini već smo ranije pričali. Radi se o impotenciji studentskog pokreta, ali i njegovu trenutnu nepostojanju. S druge strane, na Sveučilištu, ali i u akademskom polju još uvijek imamo okamenjene figure tzv. akademskih mogula, univerzitetskih oligarha koji uspijevaju očuvati stečene pozicije određenim klijentelističko-koruptivnim vezama. I studenti i dio profesora (koji se žele boriti protiv takvih tendencija) nalaze se između elita i njihovih povlastica u akademskom polju, s jedne strane, te prijeteće neoliberalizacije i transformacije samog univerziteta koja se odvija na strukturnoj razini, s druge strane.

Tendencije koje pratimo već niz godina se najviše uklapaju u okvir mantri o rezanju javne potrošnje. U našem se slučaju to ponajviše manifestira smanjenjem proračuna za visoko obrazovanje, što se odrazilo i kroz činjenicu da obrazovanje postaje sve manje javno dobro, i sve manje dostupno, a i kroz učestalo spominjanje neefikasnosti, pa i eksplicitno, beskorisnosti društveno-humanističkih studija u društvu, jer ih se smatra neprofitabilnima u kontekstu zadovoljavanja potreba tržišta

Dakle, radi se o kompleksnom pitanju koje zahtijeva borbu u širim društvenim okvirima. Nemojmo zaboraviti da Hrvatska još uvijek nije potpisala memorandume postavljene od strane svjetskih institucija kapitala, iako se čini da će se i to promijeniti, čime će diskurs o mjerama štednje, bolnim rezovima, i kod nas postati sve učestaliji.

Sveučilište zapravo i nije bilo toliko indiferentno prema cijeloj situaciji. Prema onome što smo mogli vidjeti kada smo prisustvovali raspravama, i na Senatu i na Vijeću društveno-humanističkog područja, postoji značajan broj pojedinaca koji se opire svemu navedenom, a kojima je iznimno stalo da se javno financirano obrazovanje održi na razini na kojoj se trenutno nalazi. Nadalje, činjenica jest da se studij konstantno pokušava naplatiti kroz školarine, ali postoji i struja koja se tomu protivi, iako je i dalje zaslijepljena idejom da je Bolonja dobar sustav. Dakle, s jedne strane postoje pojedinci koji vjeruju da je Bolonja kvalitetan projekt, koji je donio pozitivne promjene na njihovim sastavnicama i programima, a koji su istovremeno za javno financirano obrazovanje.

Oni su uvjereni da imamo funkcionalan sustav, međutim, nisu svjesni koliko restrikcije koje donosi Bolonja utječu da studenti u konačnici plaćaju mnogo više nego što to pokazuju statistike. Konkretno, na vijećima Senata zagrebačkog Sveučilišta, kada se govori o rezanju javne potrošnje, upravo želja za očuvanjem vlastite pozicije potiče na djelovanje protiv određenih aktera. Radi se naprosto o dinamici koja postoji cijelo vrijeme. No unatoč svemu navedenom ipak možemo reći da je narasla svijest o važnosti javno financiranog obrazovanja. Pitanje je koliko će takve tendencije biti snažne u narednim godinama, ali otvorene su i sve su češće brojne rasprave na tu temu – ne prešućuju se pitanja školarina i drugi slični problemi. Rasplet često ide na štetu studenata, i nije riječ o utvrdi koja će pasti bez borbe.

Situacija je ambivalentna, s jedne strane imamo spomenute neoliberalne tendencije neovisne o Sveučilištu, a s druge borbu za očuvanje stečenih pozicija. Dobar primjer je Ekonomski fakultet sa sve većim brojem stručnih studija, kojima se pokušava konkurirati otvaranju velikog broja privatnih te iznimno skupih visokih učilišta koja proizvode menadžere. Studenti privatnih obrazovnih ustanova u startu su privilegirani činjenicom što si ga mogu priuštiti, a mreža kontakta koje stječu na svojim fakultetima direktno im osigurava bolju poziciju na tržištu rada. Naravno da se pojedinim predavačima s Ekonomskog fakulteta, koji svoje pozicije koriste za promidžbu vlastitih interesa, ne sviđa konkurencija koja dolazi od privatnih sveučilišta. Dakle, može se reći da javno sveučilište stvara stručne studije u odnosu na hiperprodukciju privatnih sveučilišta, odnosno, dolazi do otvaranja posve nepotrebnih stručnih studija s nepotrebnim kvotama, a sve ne bi li se održavala konkurencija u odnosu na privatna sveučilišta te sačuvalo društvenu relevantnost. Međutim, nitko ne zna kako regulirati taj problem.

Također, problematično je da institucije koje djeluju na Sveučilištu, a koje nisu nužno toliko trome i inertne, same po sebi nemaju nikakvu jurisdikciju nad privatnim fakultetima. Primjerice, Sveučilište u Zagrebu može donijeti okvir vrednovanja kvalitete, ali ne uspostavlja se nikakav odnos prema privatnim fakultetima – ono im ne može nametnuti kriterije kvalitete koje bi morali zadovoljiti – to je djelokrug Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koje svoj posao očito ne radi kako treba.

Koliko je Sveučilište autonomno u odnosu na političke i ekonomske strukture? Koliko je ideja o prilagođavanju visokog obrazovanja potrebama tržišta uznapredovala u odnosu na situaciju iz 2009. ili 2011. godine, kada su studentski pokret, odnosno sindikat Akademska Solidarnost pružali otpor takvim tendencijama? Boris Buden nam kao sudionik prosvjeda protiv komercijalizacije obrazovanja iz 1982. godine ukazuje na to da takve tendencije ‘nisu nastale jučer’.

Od 2009. takva se pitanja zasigurno učestalije postavljaju jer su zaživjela u javnom diskursu. U tom se periodu prilično promijenila dinamika na Filozofskom, na Vijeću fakulteta, među studentskom populacijom, ali je na samom Sveučilištu pružanje otpora ostavilo dvojake posljedice.

Sve je više studija koji su formirani prema pretpostavljenim potrebama tržišta rada. Ti programi nemaju nužno budućnost, možda neće postojati za 15 godina – riječ je zapravo o tržišnom sustavu koji djeluje stihijski, bez dugoročnog plana

S jedne se strane akumulirao određen broj pojedinaca koji su počeli kritički razmišljati o navedenoj situaciji, a zauzeli su nešto umjerenije stavove od onih koji su bili formulirani studentskim zahtjevima, dok je druga skupina imala izražen otpor prema svemu, i to im je na svojevrstan način možda poslužilo da još više učvrste svoje stavove koji idu u smjeru neoliberalizacije. U međuvremenu je Bolonjski sustav samo ojačao, umjesto da uđe u krizu, što je poslužilo kao savršena izlika da se od 2009. nadalje samo nastavi sve veće prilagođavanje Sveučilišta tržištu rada. Kada se gleda koji će se novi studij odobriti, sve je više studija koji su formirani prema pretpostavljenim potrebama tržišta rada. Ti programi nemaju nužno budućnost, možda neće postojati za 15 godina – riječ je zapravo o tržišnom sustavu koji djeluje stihijski, bez dugoročnog plana, što dovodi do inflacije takvih studija. Stječe se dojam da je trenutno stanje zatišje pred buru. Izglednije je da će se na globalnoj razini, zbog tendencija koje postoje izvan sistema obrazovanja, situacija samo pogoršati.

Prije pet godina na Vijeću fakulteta i na Sveučilištu bila je aktualna priča o raspadu Sveučilišta na nekoliko zasebnih cjelina – je li to još uvijek aktualno?

Da i ne. Dugo nismo čuli nešto o tome. Izgleda da se odustalo od inicijalnog plana, ali još uvijek postoje pojedinci koji u tome nalaze interes, pa rasprava o raspadu Sveučilišta povremeno dođe na dnevni red.

FER-u ne odgovara da budu u istoj situaciji kao Filozofski fakultet jer prema njima potonji ne uspijeva namaknuti ozbiljnija sredstva. Sve dok postoji ideja da se sastavnice Sveučilišta može tretirati kao tvrtke, postojat će i tendencija da se jedinice odvoje u zasebne elitne cjeline

Mnogima nije u interesu da njihovo Sveučilište okuplja sve trenutne sastavnice, kao u slučaju s Fakultetom elektrotehnike i računarstva, koji ima poprilično dobru poziciju i u velikoj se mjeri financira iz privatnih izvora. FER-u naravno ne odgovara da budu u istoj situaciji kao primjerice Filozofski fakultet (iako na svakom fakulteta ima barem po jedan zagovaratelj raspada Sveučilišta) jer prema njima potonji ne uspijeva namaknuti ozbiljnija sredstva. Naime, sve dok postoji ideja da se sastavnice Sveučilišta može tretirati kao tvrtke, postojat će i tendencija da se jedinice odvoje u zasebne elitne cjeline. Nitko ne želi ‘hraniti’ Filozofski fakultet ako država više ne izdvaja sredstva za fakultete i studente – zašto bi višak sredstava bio raspodijeljen na sve jednako?! Svojedobno smo i na FF-u imali kandidata za dekana koji je u svojem programu naveo kako bi fakultetom trebao upravljati menadžer, i takva nam terminologija puno govori o promjeni perspektive.

Kontakt SZ FFZG-a: szbor@ffzg.hr