Što znači kriza u Kini

Što je to azijska kriza? Zašto se događa i kako je započela?

Kratak odgovor glasi: mjehur na kineskoj burzi – gdje su cijene dionica do sredine srpnja 2015. godine porasle za 150 posto – spektakularno je prsnuo.

Kineska vlada već neko vrijeme iz očaja intervenira direktnom kupovinom dionica u vrijednosti barem 485 milijardi dolara kako bi podigla cijene dionica te zabranom

Kineska vlada već neko vrijeme iz očaja intervenira direktnom kupovinom dionica u vrijednosti barem 485 milijardi dolara kako bi podigla cijene dionica te zabranom trgovanja dionicama određenih tvrtki

trgovanja dionicama određenih tvrtki. Međutim, željeni rezultat nije postignut; u praksi, spekulanti ne vjeruju da će vlada uspjeti spriječiti prsnuće mjehura.

Ovaj je mjehur stvoren nakon krize iz 2008. godine, uz puno veći mjehur na tržištu nekretnina. Tadašnji odgovor kineske vlade na krizu bilo je poticanje zaduživanja – stvaranjem novca u velikim količinama te omogućavanjem različitim financijskim institucijama, uključujući i lokalnim vlastima, pozajmljivanje velikih svota novca.

Rezultat je doveo do povećanja ukupnog kineskog duga (u državnom i privatnom sektoru) sa 7 bilijuna dolara u 2007. godini – na današnjih 28 bilijuna dolara, ili oko 282 posto BDP-a.

Ekonomija je rasla, ali kao što je to bio slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama te Ujedinjenim Kraljevstvom prije krize 2007.-8., taj je rast bio pogonjen zaduživanjem. U praksi, to je značilo inflaciju spektakularnih mjehura na tržištu nekretnina, a sada i na tržištu dionica.

Ovi su mjehuri za svoga trajanja uistinu potakli stimuliranje ekonomske aktivnosti: do 2011. godine, Kina je svaka dva tjedna izgradila grad veličine Rima. To je primjerice značilo opstanak poslova u građevini i održavanje potražnje za betonom i čelikom. No Kina sada ima ‘gradove duhova’: čitave gradove koji su spekulativno izgrađeni, a sada zjape prazni.

Cijela stvar izgleda kao klasična kriza ‘pretjeranog ulaganja’: previše investicija (osobito u nekoliko sektora, poput sektora nekretnina) u odnosu na količinu posljedične proizvodnje koju tržište uistinu može apsorbirati prodajom.

Ukoliko bi ovaj proces bio prepušten mehanizmima tržišta, ishod bi donio brojna otpuštanja i stečaje dok bi se tržište ‘samokorigiralo’. No vlada će prije toga intervenirati, kao što je to činila još od 2008., a intervenirat će i u budućnosti – najvjerojatnije pokušavajući dodatno olakšati zaduživanje.

Koliko je ovo loše? Kako izgledaju najbolji i najgori scenariji za budućnost?

U najboljem slučaju, kineske će vlasti zauzdati kolaps tržišta dionica, cijene više neće padati, a panika će se prestati širiti.

Kineske vlasti bi potom mogle pokušati preorijentirati cjelokupnu ekonomiju s visokih investicija i visokih izvoznih stopa na sustav koji

veću važnost pridaje potrošnji domaćinstava, što se u najrecentnijem petoljetnom planu navodi kao nešto što će nastaviti činiti.

Manje učinkovitim proizvođačima bilo bi dopušteno da prestanu s proizvodnjom, a realnim plaćama da porastu, stimulirajući produktivnost i stvaranje rastućeg domaćeg tržišta. U svrhu sprečavanja destabilizacije svjetske ekonomije, bio bi omogućen rast vrijednosti kineske valute, yuana.

Nadalje, kineske ogromne devizne pričuve u iznosu od 3,7 bilijuna dolara ostatak bi svijeta uvjerile da je sve pod kontrolom. Tako bi izgledao idealan rasplet situacije.

U najgorem slučaju, postoji vjerojatnost da će se unatoč državnim intervencijama – kolaps nastaviti. Tržišta dionica padaju, mjehur u sektoru nekretnina ubrzano kolabira, deseci milijuna Kineza nisu u stanju otplaćivati svoje dugove te proglašavaju bankrot, dok velike kompanije odlaze u stečaj.

Tržišta dionica u ostatku svijeta slijede ih u stopu, a kompanije koje su izložene poslovanju s Kinom najjače su pogođene. S obzirom na to da su prethodnih godina velikodušno pozajmljivale Kini, i da su u ovoj varijanti suočene s velikim brojem korisnika koji ne plaćaju račune, zapadne banke nalaze se pred kolapsom – primjerice,

od svih zapadnih zemalja, Ujedinjeno Kraljevstvo je zbog pozajmljivanja banaka najviše izloženo kineskom dugu.

Kolabirajuće kinesko domaće tržište za sobom povlači u duboku recesiju ostatak Istočne Azije, koji masovno izvozi u Kinu.

Pritom je odgovor ostatka svijeta na devalvaciju kineske valute – devalvacija vlastitih valuta, te poticanje novog ‘valutnog rata’, čime se stvara utrka prema dnu u maniri one iz 1930-ih.

Nažalost, trenutno smo bliži gorem scenariju. Nije izvjesno da će daljnje intervencije kineskih vlasti uspjeti zaustaviti kolaps.

Još jedna runda emisije kredita možda bi uspjela privremeno zaustaviti opću dezintegraciju, ukoliko bi potonja bila dovoljno velika. Međutim, kineskim vlastima ponestaje opcija – kao i drugim vladama diljem svijeta.

Na koji će način kriza utjecati na ljudsku svakodnevicu, što ona znači za prosječnog čovjeka?

Još smo u fazi gdje moramo reći ‘ovisi’. Jako malo kineskih građana posjeduje dionice, čak i indirektno kroz mirovinske fondove – tek oko devet posto – no oni koji ih posjeduju, kao što možete očekivati, uglavnom dolaze iz bogatijeg dijela društva.

Oni su snažno pogođeni krizom i počinju prosvjedovati – kineske vlasti su promovirale dionice kao dobru investiciju, napuhujući mjehur, i ljudi su u to povjerovali, stoga je njihov gnjev sasvim razumljiv.

Takvo stanje politički destabilizira vladu, a bezuspješne intervencije ostavljaju dojam da gube kontrolu – dojam koji je samo pojačan eksplozijom u luci Tianjin.

Ako se situacija zbilja i pretvori u ozbiljnu krizu, teško je zamisliti da svjetska ekonomija u cjelini može izbjeći recesiju. Kina je od 2008. godine odgovorna za polovinu svjetskog rasta.

Koliko je ovdje riječ o Kini – nije li Kina vrlo uspješna u pogledu vlastita razvoja?

Kina je tijekom tri desetljeća prošla nevjerojatan razvoj – prosjek rasta iznosio je 10 posto godišnje. Projurila je kroz krizu 2007.-8. i prateću recesiju uvelike zahvaljujući izvanrednim intervencijama vlasti.

Međutim, teškoća s kojom je trenutno suočena ponekad se naziva ‘zamkom srednjih prihoda’ (‘middle income trap’). Ekonomije se teško mogu razvijati preko točke u kojoj model rasta utemeljen na izvozu više ne funkcionira – potrebno im je stvaranje velikog domaćeg tržišta ne bi li kapitalizam mogao nastaviti funkcionirati kako treba.

No, navedeno podrazumijeva promjenu fokusa s proizvodnje bazirane na niskim troškovima, koju pogoni jeftina radna snaga, na proizvodnju koja bi ostvarivala veću dodanu vrijednost kako bi pojedine tvrtke bile u poziciji osiguravati veće plaće, a te plaće povratno podržavale veliko domaće tržište.

Čini se da je Kina pokušala olakšati ovu tranziciju poticanjem novog kreditiranja – izdavanjem zajmova u puno većem obimu nego prije, što je klasični neoliberalni odgovor na problem niske potrošnje.

UK i SAD učinile su nešto slično. Od 1980-ih naovamo, pritisak na prihode u odnosu na rast je kompenziran većom proizvodnjom i sve većim zaduživanjem. Naravno, ukoliko dolazi do smanjenja prihoda, a povećanja zaduživanja,

s vremenom neminovno nastupa kriza jer se dugovi moraju otplatiti. To nas je i dovelo do sloma iz 2007.-8. godine.

Istovremeno, Kina je orijentirana prema daljnjoj ‘liberalizaciji’ svoje ekonomije. Strana kapitalna ulaganja dosad su bila strogo kontrolirana, a ključni elementi ekonomije ostali su u rukama države – nikada nije bila riječ o čisto neoliberalnom modelu.

Vjeruje se da bi daljnjim otvaranjem tržišta proces kompeticije omogućio učinkovitiju proizvodnju te podizanje plaća.

Dakle, kineska ekonomija i životi ljudi u Kini su tijekom nekoliko desetljeća prošli kroz potpunu transformaciju, kao što sugeriraju i statistike o siromaštvu. Nastavak te transformacije u budućnosti bit će težak proces. Trenutno svjedočimo pojavi jedne od prepreka na tom putu.

Zašto se to sve događa u ovome trenutku? Zašto azijske ekonomije nisu doživjele slom zajedno s ostatkom svijeta još 2008. godine?

Mjehuri su jednostavno u nekom trenu morali prsnuti. Ne postoji mjehur koji može vječno rasti;

s vremenom previše ljudi shvati da je Car gol, nakon čega krenu tražiti način kako da se povuku s tržišta.

Postupajući tako, doprinose padu cijena i prsnuću mjehura – riječ je o samopotvrđujućem proročanstvu. Izvjesno je da u nekom trenutku mjehur mora puknuti.

U slučaju Kine, ispuhivanje mjehura na tržištu nekretnina provođeno je pažljivije, no čini se da je mjehur na tržištu dionica napuhan kao nadomjestak. Ovo nije toliko neuobičajeno – kada se američki dot.com mjehur 2000.-2001. urušio, Federalne rezerve (američka centralna banka, poput Bank of England) efektivno su na tržištu nekretnina proizvele novi mjehur kako bi kompenzirale gubitke.

To je funkcioniralo do sloma iz 2007.-8. Dakle, nema ništa neobično u ponašanju vladajućih –

radi se o klasičnom neoliberalnom odgovoru na krizu.

Upravo je voljnost kineskih vlasti da interveniraju ono zbog čega je Azija donekle uspjela prebroditi krizu iz 2008., kao i prateću recesiju. Kina predstavlja golemo izvozno tržište za Istočnu Aziju i druge dijelove svijeta – primjerice, jedan od razloga zašto je Australija bila tako slabo pogođena globalnom recesijom jest što je mogla nastaviti s prodajom sirovina Kini.

Ako Kina padne, razumno je za očekivati i pad ostatka Istočne Azije.