Život nakon ucjene nadnicom

Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.

Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine (Izvor: stanjourdan / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 Talijanski se teoretičar Franco “Bifo” Berardi često referira na 1977. godinu kao kraj povijesti, odnosno početak krize kolektivne imaginacije budućnosti, te zagovara ponovno promišljanje 1977. kao povijesnog trenutka čiji smo političko-emancipatorni potencijal propustili realizirati. Radnički se pokret, zaveden idejom oslobođenja koje je obećavao razvoj tehnologije, borio za pravo na rad, ali uz fleksibilizaciju postojećih radnih odnosa i odmak od modela tvorničkog, fordističkog rada. Bifo tvrdi kako nas nije izigrala samo vjera u moguću emancipatornost fleksibilnijih modela rada, to jest globalizacijom potpomognuta rekonfiguracija odnosa između kapitala i rada koja nam je umjesto slobode donijela veću nesigurnost, već je u tom trenutku trebalo ustvrditi kako želimo stvarati (nastaviti prakticirati rad kao nužan i poželjan oblik društvene reprodukcije), ali ne i živjeti kao robovi nadničarskog rada. Taj je trenutak propušten, no današnji status postindustrijskog, prekariziranog rada, dodatni razvoj tehnologija i novi horizont odnosa između rada i kapitala, nalažu nam da razmotrimo funkciju zahtjeva za „pravo na rad“ i njegove vrijednosne uloge u aktualnim shvaćanjima društvenopolitičke solidarnosti,
Ako je nadničarski rad jedini postojeći mehanizam koji omogućava pokriće životnih troškova, odnosno preživljavanje, a plaćenog posla nema dovoljno za sve (iako se nudi i nameće obilje potplaćenih i neplaćenih poslova u svim sferama proizvodnje) te posao nije nešto što nam jamče kvalifikacije, prekvalifikacije, osobni razvoj i nadogradnja, trud i umijeće (posao je i privilegija koju moramo zaslužiti i lutrija koju moramo osvojiti), zaslužuju li nezaposleni uopće živjeti?
formaciji individualističkih dužničkih identiteta i demonizaciji „neradnika“.[1]
 
U trajno urgentnom stanju ugnjetavanja rada i rasprodaje preostale javne imovine, borba za veća prava, pa i „pravo na nerad“, mnogima zvuči kao naivan utopistički projekt. Stjerani u kut, ljevica, sindikati i aktivisti fokusirani su na itekako nužan, ali vječito reaktivan otpor fleksibilizaciji i prekarizaciji rada i radnog zakonodavstva, na obranu postojećih prava i eventualno povrat izgubljenih — na spašavanje ostataka socijalne države. Možda ne sutra, već u nekoj budućnosti koju trebamo anticipirati, automatizacija obećava daljnju redukciju industrijske radne snage, ali i zaposlenika u servisnim industrijama te, primjerice, intelektualnih jezičnih radnika. Čini se da nas, bez obzira na državne mjere „ušminkavanja“ statistika, u budućnosti čeka samo još veća nezaposlenost, koja će se, prije ili kasnije (kao što već i konzervativni stručnjaci sugeriraju), vjerojatno morati korigirati mjerama skraćivanja radnog dana, odnosno tjedna.
 
U praktičnom smislu, čak i iz perspektive održavanja aktualnog oblika uznapredovalog kapitalizma, velik broj nezaposlenih i „nezaposlivih“ te ekstremna društvena nejednakost predstavljaju i prepreku ekonomskom rastu, odnosno prijetnju pada potrošnje. Paralelno dolazi do porasta drugih troškova poput javno financiranih izdataka za liječenje jer, kao što mnoge studije pokazuju, nezaposlenost i prekarnost uzrokuju porast psihičkih i fizičkih oboljenja. Štoviše, nezaposlenost sama po sebi skraćuje život.[2] Pritom ideologija politika štednje nalaže preispitivanje vrijednosti i unosnosti svakog radnika ili radnice „na državnoj grbači“ te zagovara stupnjevanje po kojemu su najvredniji
''Temeljni dohodak je ljudsko pravo'' demonstracije u Berlinu, 14. rujna 2013. godine (Izvor: Iromeisters Abenteuerreise)
”Temeljni dohodak je ljudsko pravo” demonstracije u Berlinu, 14. rujna 2013. godine (Izvor: Iromeisters Abenteuerreise)
radnici stručnjaci za restrukturiranje, odnosno upravo oni kojima je posao eliminirati radna mjesta. U atmosferi sveopće negativne solidarnosti[3] nameće se etičko pitanje: Ako je nadničarski rad jedini postojeći mehanizam koji omogućava pokriće životnih troškova, odnosno preživljavanje, a plaćenog posla nema dovoljno za sve (iako se nudi i nameće obilje potplaćenih i neplaćenih poslova u svim sferama proizvodnje) te posao nije nešto što nam jamče kvalifikacije, prekvalifikacije, osobni razvoj i nadogradnja, trud i umijeće (posao je i privilegija koju moramo zaslužiti i lutrija koju moramo osvojiti), zaslužuju li nezaposleni uopće živjeti?
 
Koncept bezuvjetnog temeljnog dohotka/BTD-a[4] u ovom kontekstu predstavlja mogućnost radikalne promjene paradigme. Model socijalne sigurnosti po kojemu država svim građanima isplaćuje određen mjesečni dohodak, bez obzira na to jesu li zaposleni ili ne, mogao bi znatno umanjiti društvenu nejednakost, omogućiti ljudima da posao biraju iz interesa i strasti a ne nužde i očaja, valorizirati nevidljivi, ženski, neplaćeni rad, pružiti pregovaračku prednost radnicima u borbi za adekvatna primanja, kao i za prilagodbu proizvodnje ljudskim potrebama i ograničenostima planetarnih resursa, a potencijalno i promijeniti način na koji sami sebe vrednujemo (i doživljavamo kao uvijek nedostatne) u skladu s itekako ograničavajućim imperativima efikasnosti i produktivnosti.
 
Ako je BTD moguće shvatiti kao emancipatoran projekt koji rad i njegove fragmentirane subjekte (makar samo djelomično) oslobađa jarma komodifikacije te iscjeljuje rane razorenoga društvenog tkiva, nužno je adresirati raširene predrasude koje predstavljaju najveću vrijednosnu prepreku takvoj inicijativi. Medijska je demonizacija radnika, „neradnika“ i siromaha obrađena u recentnoj publicistici, no tek se počinju pojavljivati prve sociološke studije nejednakosti. Jennifer Silva tako bilježi posljedice neoliberalizma i prekarizacije rada na mlade generacije koje odrastaju u
Neupitno je da se trebamo suprotstaviti prijedlozima za temeljni dohodak u iznosu manjem od living wagea (nadnice koja jamči dostojanstven život) te prijedlozima koji podrazumijevaju ukidanje svih drugih oblika socijalnih naknada i paralelnu privatizaciju javnih službi
siromašnim uvjetima i radničkim obiteljima u SAD-u.[5] Stotine intervjua svjedoče o destrukciji solidarnosti, raširenoj nemoći, osjećaju individualne odgovornosti za vlastitu sudbinu i (ne)uspjeh, nepovjerenju prema društvenim institucijama i općenitoj nesklonosti prema primanju tuđe pomoći (bilo državne, bilo obiteljske/prijateljske), hijerarhizaciji prekarnosti, itd. U tekstovima koji slijede razmatram mogućnost BTD-a kao mobilizirajućeg zahtjeva i poticaja na politizaciju upravo subjekata koji svoju nezaposlenost, potplaćenost ili nemogućnost napredovanja u poslu tumače kao vlastiti neuspjeh te istu logiku primjenjuju na procjenu drugih.
 
Kada sam prije gotovo godinu dana predlagala ovu temu kao fokus jednomjesečnog istraživanja, BTD je bio oskudno obrađen u hrvatskim medijima, izuzev intervjua s predstavnicima hrvatske inicijative iz 2013. g. i nekolicine kratkih tekstova o financiranju, odnosno mogućnosti pokrivanja troškova BTD-a sredstvima iz postojećeg državnog budžeta. Kako je posljednjih mjeseci tema buknula u medijima, prvenstveno kao reakcija na vijest o finskom razmatranju pilot-projekta najavljenog za 2017. g. (ali i pilot-projektima manjih razmjera u nekoliko nizozemskih gradova te najavom švicarskog referenduma 2016. g.), čini se još bitnijim napraviti jasnu distinkciju između različitih inicijativa, odnosno potencijalnih modela BTD-a.
 
Premijer Finske Juha Sipilä, čija je vlada (u kojoj sudjeluju i zastupnici ekstremno desne stranke Finci/Perussuomalaiset) u lipnju 2015. godine najavila razmatranje provođenja pilot-projekta BTD-a. (Izvor: Petri Krook @ Ulkoministeriö / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Premijer Finske Juha Sipilä, čija je vlada (u kojoj sudjeluju i zastupnici ekstremno desne stranke Finci/Perussuomalaiset) u lipnju 2015. godine najavila razmatranje provođenja pilot-projekta BTD-a. (Izvor: Petri Krook @ Ulkoministeriö / Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez. Također je evidentno da libertarijanci i drugi desničarski proponenti u BTD-u vide mogućnost kresanja državne birokracije i ukidanja „povlaštenosti“ ranjivih društvenih skupina — brzopoteznog ukidanja socijalne države. Neupitno je da se trebamo suprotstaviti prijedlozima za temeljni dohodak u iznosu manjem od living wagea (nadnice koja jamči dostojanstven život) te prijedlozima koji podrazumijevaju ukidanje svih drugih oblika socijalnih naknada i paralelnu privatizaciju javnih službi.
 
Finski je primjer zasad tek u fazi preliminarnog istraživanja, no svakako je zabrinjavajuća činjenica da u slučaju te zemlje eksperiment BTD-a, koji desetljećima zagovaraju Zeleni i Ljevičarski savez, sada provodi vladajuća koalicija desnog centra (koja uključuje i ekstremno desnu stranku Finci/Perussuomalaiset).
Nastojat ću jasno prikazati razlike između modela BTD-a koji teže za proširenjem te onih kojima je cilj dokrajčiti socijalnu državu. Pregled teorije i analiza implikacija pojedinih modela nužni su kako bismo procijenili je li model BTD-a još jedan oblik retoričkog oružja, strateškog pozicioniranja koje mijenja dominantan diskurs ili je doista posrijedi primjenjiv i koristan društveno-ekonomski model
Budući da najveći broj prijedloga za BTD, pa i onih ljevičarskih, zastupa temeljni dohodak isključivo za građane pojedine države, u analizi modela nužno je adresirati i način na koji bi implementacija utjecala na položaj migranata svih kategorija. U slučaju Finske, u kojoj uvođenje BTD-a podržava velika većina stanovništva, bit će ključno promatrati dinamiku između retorike prema izbjeglicama i migrantima te javne prezentacije planova za nacionalni temeljni dohodak.
 
Nastojat ću jasno prikazati razlike između modela BTD-a koji teže za proširenjem te onih kojima je cilj dokrajčiti socijalnu državu. Pregled teorije i analiza implikacija pojedinih modela nužni su kako bismo procijenili je li model BTD-a još jedan oblik retoričkog (pa čak i populističkog, iako ne nužno u negativnom smislu) oružja, strateškog pozicioniranja koje mijenja dominantan diskurs (kao u slučaju diskursa o nejednakosti kao temeljne karakteristike neoliberalizma koji je u mainstream dospio zahvaljujući Occupyju i srodnim pokretima) ili je doista posrijedi primjenjiv i koristan društvenoekonomski model.
 
Dio je tekstova napisan u formi razgovora s Wandom Vrasti, političkom znanstvenicom koja BTD obrađuje u svojoj istraživačkoj praksi i predavačkom radu, a koja mi je i bliska prijateljica i suradnica. U razmatranju BTD-a ne želim se ograničiti na analizu pojedinih političkih inicijativa koje jesu ili nisu provedive unutar postojećih manje ili više diskreditiranih institucija parlamentarne demokracije. Želim BTD prikazati kao temu koja jest politična i potencijalno politizirajuća, kao koristan okvir za promišljanje filozofije i ideologije rada, pa i maštanje o vlastitim životima i društvenom uređenju u kontekstu dekomodifikacije rada. Dijaloška forma koja isprepliće teoriju i praksu, pročitano i proživljeno, stoga je pokušaj demistifikacije BTD-a kao teme kojom se mogu baviti samo „stručnjaci“. Razgovor kao oblik zajedničkog promišljanja nudi mogućnost valorizacije prijateljstva kao političke kategorije i teži većoj autorefleksivnosti koja ne preza pred kontradikcijama i mnogostrukošću glasova, već ih prepoznaje kao nužne elemente u pokušaju aktivacije kolektivnije imaginacije.


Bilješke: 
[1] Bifo ovu liniju argumentacije razlaže u više knjiga, uključujući After the Future (Edinburg: AK Press, 2011.), Heroes: Mass Murder and Suicide (London: Verso, 2015.). Sažeto to objašnjava i u razgovoru s Benjaminom Noysom, u organizaciji londonskog Instituta suvremene umjetnosti (Institute of Contemporary Arts/ICA), 27. veljače 2015.: https://www.youtube.com/watch?v=BMzfW15ZRVA
 
[2] Vidi npr. Binyamin Appelbaum, The Enduring Consequences of Unemployment (New York Times, 23.2.2012.), http://economix.blogs.nytimes.com/2012/03/28/the-enduring-consequences-of-unemployment/?_r=0. Tekst sadrži i linkove na više recentnih studija o psihičkim posljedicama nezaposlenosti na radnike i radnice, kao i na njihove obitelji.
   
[4] Na engleskom se najčešće koriste termini universal (univerzalan), odnosno unconditional (bezuvjetan) basic income (temeljni dohodak). Bezuvjetnost tog dohotka ujedno je i jedino što je zajedničko raznovrsnim inicijativama koje zagovaraju BTD. Mnoge inicijative govore o svim osobama, bez obzira na dob, dok druge u obzir uzimaju samo punoljetne osobe, a za maloljetnike predviđaju ili ne predviđaju druge vrste doplatka. Univerzalnost i bezuvjetnost kategorije su na koje ću se detaljnije referirati u tekstovima koji slijede. Postoje i druge inicijative za temeljni dohodak koji nije bezuvjetan, odnosno koji podrazumijeva određivanje visine dohotka u odnosu na postojeća primanja i imovinski status ili „odrađivanje duga“ društvenokorisnim ili drugim radom. Također postoje inicijative za djelomičan temeljni dohodak (partial basic income) – dohodak manji od minimalne nadnice, koji ne pokriva temeljne životne troškove i stoga nema osobitog potencijala u smislu promjena uvjeta zapošljavanja i rada. Budući da se ovo istraživanje prvenstveno bavi bezuvjetnim TD-om, bit će manje govora o inicijativama za djelomični TD, odnosno o uvjetovanom TD-u.
 
[5] Jennifer Silva, Coming up Short: Working-Class Adulthood in the Age of Uncertainty (New York: Oxford University Press, 2013.). Jodi Dean sažima Silvine zaključke na svome blogu: http://jdeanicite.typepad.com/i_cite/2013/10/read-coming-up-short-by-jennifer-silva.html


Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “I nakon rada – rad: Bezuvjetni temeljni dohodak”, za kojeg su sredstva osigurana putem javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
ministarstvo kulture

Vezani članci

  • 26. rujna 2022. Djelomično automatizirani platformski kapitalizam Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
  • 19. rujna 2022. Što je društveno potrebno radno vrijeme? "Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
  • 10. rujna 2022. Populisti ne integriraju mase u političke procese Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
  • 8. rujna 2022. Kapitalistička laž o recikliranju "Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."
  • 24. kolovoza 2022. Dekoloniziranje čovječanstva "Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“."
  • 19. kolovoza 2022. Globalni porast broja gladnih; nesigurna opskrba hranom za 2,3 milijarde ljudi "U trenutku objave ovog izvješća aktualni rat u Ukrajini u koji su uključena dva najveća svjetska proizvođača osnovnih žitarica, uljarica i gnojiva, remeti međunarodne opskrbne lance i podiže cijene žitarica, gnojiva, energije, kao i gotove terapeutske hrane za djecu s teškom pothranjenošću. Ova situacija nastupa u trenutku kada su opskrbni lanci već pod nepovoljnim utjecajem sve češćih ekstremnih klimatskih događaja, posebno u zemljama s niskim dohotkom, i ima potencijalno otrežnjujuće implikacije na globalnu sigurnost opskrbe hranom i prehranu."
  • 24. srpnja 2022. Radnički ponos u Sindikatu pomorskih kuhara i stjuarda "Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a tijekom Hladnog rata."
  • 19. srpnja 2022. Kako kapitalizam ubija romantiku Kapitalistički uvjeti igraju veliku ulogu u našim ljubavnim, prijateljskim i drugim intimnim vezama. Nekoliko istraživanja u Britaniji pokazalo je kako je glavna sfera oko koje se vrte partnerski problemi – novac. Financijski stres i prekomjerni rad ujedno su i ograničenja zbog kojih mnogi ne mogu napustiti nasilne i neispunjavajuće veze. I dok terapije mogu samo olakšati neke nedaće u vezama, brojne probleme koji stvaraju društveni pritisci nijedna terapija ne rješava. Dok se rješenja ovakvih problema u datom kontekstu svode na „više vremena i više novca“, oslobođenje seksualnosti i održavanje veza mogu svoj potencijal izraziti samo u nekom drugačijem društvu koje je usmjereno na potrebe ljudi.
  • 15. srpnja 2022. Gig ekonomija osiromašuje radnice i radnike "Dok takozvane gig-kompanije hvale prednosti fleksibilnih radnih aranžmana koji njihovu radnu snagu klasificiraju kao nezavisne izvođače, a ne kao zaposlenike, anketa pokazuje da je ta radna snaga pretrpjela znatno veće ekonomske teškoće od svojih W-2 parnjaka u niskoplaćenim poslovima u uslužnom sektoru. Lišeni radnih standarda koji dolaze sa statusom zaposlenika, kao što su zaštita nadnice i radnog vremena, zakoni protiv diskriminacije, naknade radnicima, zdravstvene i sigurnosne zaštite, naknade za nezaposlene i pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje, mnogi gig radnici ne uspijevaju spojiti kraj s krajem."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve