Ljevica i logika „manjeg zla“

Gradiranje lošeg oduvijek je pratilo politiku i politička zbivanja. „Bolje turski turban nego papinska mitra“, poznata je izjava branitelja Konstantinopola neposredno pred njegov pad u 15. stoljeću; „bolje Turci nego papinovci“, bio je stav Holanđana protiv španjolskog apsolutizma u 17. stoljeću. Obje izjave izrečene u maniri manjeg zla govore o tome da ako se već nekome treba predati, onda bolje onome od kojeg se očekuje manja šteta – u turskom kalifatu, ma koliko i on bio odbojan, barem mogu obitavati različite vjere, dok se papinsku ruku mora ljubiti ekskluzivno.

Iz bitno bliže perspektive, na logiku manjeg zla oslanja se i argumentacija u vezi izbora između dvoje kandidata koji su ušli u drugi krug recentnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, a koji će se održati 5. siječnja 2020. Tako se u mainstream medijima praktički svakodnevno ponavlja mantra upućena prvenstveno liberalnom i lijevo liberalnom elektoratu, dakle samoj srčiki srednje klase, da je od ne uvijek najkoncentriranije aktualne predsjednice, HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, puno bolji kandidat bitno staloženiji i razložniji – iako ni on ne bez mana – „dečko s Trnja“, kandidat SDP-a i srodnih stranaka, Zoran Milanović. I dok je prosječni birač 22. prosinca 2019., u prvom krugu, još imao tu slobodu, možda čak i luksuz, da između jedanaestero kandidatkinja i kandidata odabere onu ili onog koji je najbliži njegovu političkom očištu, u drugom krugu željezni zakon izbora manjeg zla traži da se zaokruži broj ispred onoga koji je, riječima samog Milanovića, za „normalnu, staloženu, pristojnu Hrvatsku“. Samo takav kandidat, tvrdi ta ritualna formula većine političkih analitičara i kolumnista, jamči stabilnost, kontinuitet, sigurnost…

Istina je da je atmosfera u Hrvatskoj bila najtoksičnija kad su i državu i vladu vodili HDZ-ovi ljudi (u dva Tuđmanova mandata i za sadašnjeg predsjednikovanja Grabar-Kitarović), no logika manjeg zla zapravo perpetuira postojeće političke i društveno-ekonomske odnose, i vladajuću klasu čini de facto intaktnom te predstavlja značajnu prepreku za socijalističke i radničke stranke koje se, zato što moraju objasniti koje se to „zlo“ krije i u manjem zlu, odnosno na koji način sve buržoaske stranke reproduciraju kapitalističke odnose, najčešće otpisuju kao neelektabilne, protestne i slično. Jasno je da se takvim pristupom igra na potpirivanje straha od korjenitih promjena, osobito kod srednjoklasnih biračica i birača, što čitavu političku scenu nužno pozicionira konzervativno i udesno. U tom smislu ponašanjem elektoralnog tijela upravljaju taktičke ili konjunkturne odluke birača, koje uvijek uključuju njihovu racionalizaciju, kompromis i autokorekciju, a sve su to prepreke koje ne dozvoljavaju tako lako pristup na politički teren programima i opredjeljenjima koja su okrenuta dalekosežnijim, da ne kažemo maksimalističkim ciljevima.

Osim toga, izbor manjeg zla sam po sebi govori o ograničenjima kapitalističke demokracije u kojoj je dijapazon ponuđenih političkih programa i aktera vrlo uzak, u kojoj kandidati ne pokrivaju dovoljno širok spektar društveno-političkih tema i interesa te u kojoj je velik broj segmenata društva politički isključen ili nereprezentiran. To je osobito izraženo u političkim duopolima poput onog koji je na djelu u Hrvatskoj, gdje se HDZ i SDP na vlasti izmjenjuju već punih 30 godina. O razmjerima politički (parlamentarno) praktički nereprezentiranih dijelova društva govore podaci o čak 813 tisuća građana koji su 2010. dali svoj potpis na referendumu protiv izmjena Zakona o radu te 748 tisuća građana koji su ove godine podržali referendumsku inicijativu „67 je previše“ protiv mirovinske reforme. Unatoč tome, i SDP-ova i HDZ-ove vlade u međuvremenu su nastavile voditi proturadničke i protuumirovljeničke politike, donekle ublažene spomenutim referendumskim inicijativama.

Logika biranja prema principu manjeg zla novu je dimenziju zadobila poznatim Thatcheričinim diktumom o tome da kapitalizam „nema alternativu“. U njezinu korijenu je i stara hladnoratovska teza, danas opet aktualna, o komunizmu kao ultimativnom zlu. Preventivna logika manjeg zla stvara navodno realističnog, a zapravo apatičnog, posve deziluzioniranog birača. Naime, princip manjeg zla, manje štete, elektabilnosti, ne koristi se za dezavuiranje bilo kojih trećih kandidata, nego najčešće za izbacivanje iz političke orbite kandidata ljevice, koje se, zato što su radikalniji od političara na centrističkim pozicijama, javnosti predstavlja ne samo kao fantazerske, nezrele i nerealne, nego se često otpisuje i kao neradničke te parazitske. Tako je Zoran Milanović u predizborju prvoga kruga predsjedničkih izbora socijalističku kandidatkinju Katarinu Peović pokušao otpraviti klasičnom antiuhljebničkom retorikom i patronizirajućim stavom, kao onu koja se „vrlo srčano zalaže za svoje lijeve ideje“, ali za koju bi on, eto, „više volio da je izabrala revolucionarni put Ive Lole Ribara, Koče Popovića i onih ljudi koji su bili po zatvorima i bježali od policije, a ne radili u komforu javnog sektora i katedre na Filozofskom fakultetu, jer tako je lako“.

Naravno, komfor u kojem su radili sam Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović, oboje kadrovi Ministarstva vanjskih poslova (na temelju čega su kolege komentatori već zaključili da su ovi izbori zapravo „dvoboj desnog i lijevog krila Tuđmanove diplomacije“), njihove klasne pozicije čini bliskima do te mjere da im i ne preostaje ništa drugo nego razlikovanje po „svjetonazorskim pitanjima“. Kada govorimo o Kolindi Grabar-Kitarović (koja je u prvom krugu osvojila 26,65 posto glasova) i njezinom glavnom izazivaču zdesna Miroslavu Škori (koji je od nje dobio tek nešto manje glasova, 24,45 posto te ispao iz daljnje utrke), ustvrdit ćemo da se tu zapravo radilo o dvoboju desnog i lijevog krila Tuđmanove stranke, iako je Škoro nominalno bio nezavisni kandidat. Aktualna predsjednica u svom je mandatu bila apsolutno posvećena očuvanju vanjskih granica EU-a te je pokazala punu lojalnost zapadnim geopolitičkim i sigurnosnim interesima. Svoju poziciju uglavnom je legitimirala opetovanim nalaženjem novih potencijalnih žarišta međunarodnih sukoba, prije svega u susjedstvu. Zagovornica je euroatlantskih integracija, politički profitira od migrantske krize, napuhuje napetosti u odnosima Hrvatske i Srbije itd. Ona je na neki način oličenje stranačke oligarhije, dok je u Škori svog zastupnika našao dio nezadovoljne baze HDZ-a plus vanhadezeovska desnica, koji bi da politiku vrate u domaće dvorište, da se prioriteti s međunarodnih odnosa prebace na međunacionalne, da od faktora stabilnosti u regiji, kako nam tepaju u međunarodnim vojno-političkim alijansama, postanemo zajednica okrenuta unutarnjim problemima, te da neutraliziraju domaću odnarođenu i korumpiranu elitu zajedno s vanjskim tutorima. Uostalom, nije prvi put da su se na nekim izborima natjecale HDZ-ove frakcije, odnosno da nam je ostavljen tek uski izborni koridor između njegovih pravovjernika i renegata.

Izjava nezavisne Dalije Orešković, bivše predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koja je kao predsjednička kandidatkinja dobila 2,89 posto glasova, da se kod nas na vlasti samo izmjenjuju dva politička kartela – poput svojedobne ocjene Friedricha Engelsa, koji je u uvodu Marxova „Građanskog rata u Francuskoj“ za američku politiku ustvrdio da su tamo na djelu „dva ganga“, odnosno „dva kartela političara protiv kojih je nacija nemoćna, jer su oni samo naizgled njegove sluge, ali u stvarnosti je iskorištavaju i pljačkaju“ – zvuči radikalno, no njezina rješenja protiv bipartizma HDZ-a i SDP-a kratkog su dometa. Dalija Orešković, koja je u okviru svog programa izradila novu strategiju suzbijanja korupcije za razdoblje od 2020. do 2025., željeni je mandat naime vidjela kao antikorupcijski, kao poštenije upravljanje kapitalizmom – bez zadiranja u eksploataciju kao njegovu konstitutivnu značajku, klasne kontradikcije i strukturne mane – odnosno kao svojevrsno produženo djelovanje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Zanimljivo je da su u prvom izbornom krugu još dvojica kandidata gradila kampanju oko teme korupcije: četvrtoplasirani Mislav Kolakušić (osvojio je 5,87 posto glasova) i petoplasirani Dario Juričan (4,61 posto glasova). Kolakušić, bivši sudac koji je u svibnju ove godine na izborima za Europski parlament osvojio više od 68 tisuća glasova, kao rješenje je predlagao bonapartističke metode, prije svega povećanje predsjedničkih ovlasti. Srećom, nakon lošeg rezultata na predsjedničkim izborima odlučio je zaobići parlamentarne. Dario Juričan, miljenik portala Index, kojemu je Index Promocija donirala oglasnog prostora u vrijednosti 200 000 kuna, imao je na momente duhovitu kampanju, no tematizirajući korupciju vezano uz lik i djelo zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića taj je problem dobrim dijelom sveo na pitanje karaktera, ne zahvaćajući time sistemske preduvjete za korupciju. Njegova kampanja jest relaksirajuća – u maniri dvorske lude, Juričan javno izgovara ono što se drugi ne usude – ali mu je pristup sličan medijskim obradama raznoraznih afera koje se fokusiraju na pojedine političke aktere, te nema programskih ni organizacijskih kapaciteta za dugoročnost i najvjerojatnije će se iscrpiti nakon sljedećih zagrebačkih izbora.

Zoran Milanović, pobjednik prvoga kruga s 29,55 posto glasova, figurira kao savršeni kandidat nevladine scene, svjetonazorske „ljevice“ zgrožene i isprepadane Škorinim, Kolindinim i ostalim „ognjištarima“. Bez pravog doticaja s radnim ljudima i uvjetima njihova života i rada, koji su se za njegova premijerskog mandata od kraja 2011. do početka 2016. bitno pogoršali, Milanović je inkarnacija liberalne elite (spomenimo samo sporni institut predstečajnih nagodbi kojima se pogodovalo velikim tvrtkama i istovremeno smanjenje zakonske zaštite radnika, čija je posljedica i to da je Hrvatska u samom vrhu zemalja EU-a po udjelu privremeno zaposlenih među svim zaposlenima – on je u 2016. iznosio više od 22 posto). Međutim, ovaj bi put, bez obzira na odvojenost od naroda (termin koji je dijelu elektorata kojem on inklinira oduvijek bio u najmanju ruku suspektan, ako ne i posve odiozan), ipak mogao doći do pobjede na predsjedničkim izborima, ako se, između ostalog, djelatnim pokaže i više puta spominjani minimalistički rezon biranja manjeg zla.

Novitet ovih predsjedničkih izbora svakako je Katarina Peović, prva socijalistička predsjednička kandidatkinja u Hrvatskoj od 1990., kandidatkinja Radničke fronte i Socijalističke radničke partije (uz podršku Nove ljevice, dok se politička platforma Možemo!, s kojom RF koalira u zagrebačkoj skupštini, držala rezervirano i nije je službeno podržala), koja je u prvom krugu osvojila 1,12 posto, odnosno oko 21.400 glasova, od toga najviše u pulskoj, riječkoj i zagrebačkoj regiji. U sklopu programa „za demokratski socijalizam 21. stoljeća“ (istu formulaciju sadržavao je i SRP-ov program još dok je tu stranku vodio Stipe Šuvar), Katarina Peović reaktivirala je socijalistički vokabular i vratila u javni optjecaj razgovor o načinu proizvodnje i njegovu utjecaju na cjelokupni društveni život, koji nije odvojen od ekonomske sfere. S druge strane, liberalni političari, poput Zorana Milanovića, svojim politikama pauperiziraju stanovništvo, istovremeno se zgražajući nad njegovom „zaostalošću“, na taj način legitimirajući potrebu za „prosvijećenim elitama“, odnosno vlastitim problematičnim politikama.

Nekako otprilike u vrijeme kada je Katarina Peović najavila svoju predsjedničku kandidaturu, pojavila se i jedna inicijativa koja bi možda mogla pomoći pretvaranju ovih dvadeset i nešto tisuća dobivenih glasova u parlamentarni mandat. Naime, ekonomist Domagoj Mihaljević tada je u dokumentu upućenom velikom broju lijevih aktera i medija pod naslovom „Otvoreni pred-izbori na ljevici za euro-izbore“ predložio da se domaća lijeva scena okrupni na način da se organiziraju predizbori po uzoru na sličnu praksu u Sjedinjenim Državama. „Temeljni cilj je iskoristi priliku koju nudi nadolazeći dvogodišnji ciklus izbora (euro-izbori, predsjednički, parlamentarni, lokalni) da bi se primarno oživjelo i dinamiziralo lijevo polje, da bi se otvorio prostor ideološkim raspravama i debatama, vidjelo kakvu viziju društva ljevičari nude, i da se što veći broj ljudi aktivno uključi u ove procese“, obrazložio je Mihaljević. Dva su izborna ciklusa od tada već prošla, a ideja nije naišla na odgovarajući odjek. Ostaje vidjeti hoće li se svojevrsnim domaćim primariesima na ljevici pristupiti 2020. godine, uoči parlamentarnih izbora. No budući da parlament nikad nije glavno mjesto lijeve politike, još će važnije biti iskoristiti tekući proces proletarizacije i u uvjetima atomizacije radnika i prelaska na uslužnu ekonomiju pokušati izgraditi bazu koja će biti više od one elektoralne.