Protiv recikliranja

"Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."

Plastične boce pakirane za recikliranje (izvor: pxfuel.com prema Creative Commons licenci)
Recikliranje je dio suptilne obmane koja je promijenila okvir razmatranja rastućeg problema otpada u pitanje neodgovornih potrošačkih izbora i individualnih životnih stilova, a ne nešto što je rezultat korporativnog pretjerivanja.



Ranije ovoga mjeseca, New York Times je objavio video-komentar u kojem s pravom razotkriva “Veliku reciklažnu muljažu”. Prema Timesu, industrija plastike prodala je generacijama potrošača laž o tome koliko je otpada koji stvaraju moguće reciklirati, ne bi li proizveli lažnu mogućnost eko-prijateljske potrošnje bez grižnje savjesti.
 
Bolno je blizu istini, ali ne zahvaća cijelu poantu. Prava istina o “Velikoj reciklažnoj muljaži” seže daleko dublje od laži o tome koji se proizvodi mogu ili ne mogu reciklirati; to je trajna politička bitka koju vode korporacije koje proizvode otpad protiv javnosti kako bi izbjegle regulaciju, prebacile odgovornost za uništavanje okoliša na potrošače i zaštitile ekocidni i vrlo profitabilan poslovni model koji leži u samom srcu industrijskog kapitalizma.
 

Jednokratni prosperitet

Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su željeli ostaviti oskudicu rata iza sebe, oduševljeno prihvativši masovnu potrošnju. Udvostručili smo konzumaciju smrznutih TV-večera, bezalkoholnih pića, novih automobila i mnogih drugih stvari.
 
Bio je to označitelj koji je razdvojio Ameriku od sivih, praznih polica namirnica koje smo povezivali sa Sovjetskim Savezom. Masovna je potrošnja značila izbor; bila je sloboda.
 
Godine 1959. Richard Nixon odletio je u Moskvu kako bi se pred Nikitom Hruščovom osobno hvastao mogućnostima američkog konzumerizma, u zloglasnoj kuhinjskoj debati.
 
Kako se potrošnja proizvoda sve više vezivala uz američki san, industrija je iskoristila etos neumjerenosti ne bi li prodala sve više stvari za sve veći profit. Vance Packard, proročki novinar i sociolog, kritizirao je oglašavanje kao industriju i strategiju koju su vodili „zagovornici“ koji su vrebali potrošačke slabosti kako bi prodavali sve više i više vlastitog proizvoda, obećavajući socijalni status i ispunjenje.
 
1960. godine Packard je objavio knjigu The Waste Makers, upozoravajući na brojne prakse korporacija koje stvaraju otpad, možda ponajviše na koncept planirane zastarjelosti. Prema Packardu, proizvođači namjerno “ugrađuju rok trajanja u proizvode”, stvarajući bombu otpada kojoj vrijeme otkucava, kako potrošači ne bi imali drugog izbora nego iznova kupovati istu robu.
 
Korporativni profiti naglo su porasli, a nova industrija proizvoda za jednokratnu upotrebu, izgrađena na samom konceptu otpada, iz temelja je promijenila američki život i korporativnu ekonomiku.
 
Nekoliko godina kasnije, 1967. godine, budućnost je bila „plastika“.
 

“Očuvajmo ljepotu Amerike”

No usred Zlatnog doba konzumerizma, korporativna Amerika bila je zauzeta sprečavanjem brojnih prijetnji. Tijekom 1960-ih godina kontrakulturni pokret doveo je u pitanje mnoge uvriježene društvene norme, uključujući i statusne simbole posjedovanja puno stvari.
 
No, povrh šire kulturne bitke, korporativni rukovoditelji vodili su i političko-ekonomsku borbu protiv ranog radničko-ekološkog pokreta koji je prijetio zaviriti iza zavjese profitabilnog modela poslijeratnog konzumerizma i potencijalno regulirati ekološki destruktivne prakse na koje se isti oslanjao.
 
Već 1953. godine, kako Heather Rogers napominje u Gone Tomorrow: The Hidden Life of Garbage, gotovo dvadeset godina prije prvog Dana planeta Zemlje, mljekari u Vermontu primijetili su da se krave guše i umiru na staklenim pivskim bocama koje su bile bacane po ispašnim poljima. Slijedom toga, organizirali su se i pogurali donošenje državnog zakona kojim se zabranjuje ne samo čin bacanja boca, već i konkretna prodaja takvih boca od strane komercijalnih poduzeća.
 
Vjerojatno očekujući slične propise po cijeloj zemlji i bojeći se radničko-okolišne koalicije koja bi izazvala njihove prakse proizvodnje i prodaje proizvoda koji se brzo pretvaraju u otpad, velike su korporacije na prijetnje odgovorile nizom “greenwashing” kampanja kako bi poremetile aktivnosti ekologa i radnika.
 
Među njima, iste te godine, kako napominje Rogers, American Can Company i Owens-Illinois Glass Company regrutirale su niz drugih korporacija specijaliziranih za jednokratne proizvode, uključujući Coca-Colu, Richfield Oil Corporation i Dixie Cup Company, ne bi li kreirali “Keep America Beautiful” (“Očuvajmo ljepotu Amerike”), neprofitni, pseudoekološki entitet koji zagovara upravljanje okolišem kao građansku vrlinu.
 
Oslanjajući se na pojmove „dobrog građanstva“ te izmišljajući koncept bacanja otpadaka kao doslovni grijeh protiv prirode, grupa je koristila simbole bijele, buržoaske vrline, najpoznatija od kojih je bila Susan Spotless, i crpjela iz stereotipa Plemenitog Indijanca, prolijevajući suzu nad tobože potrošački predvođenim nastavkom genocida autohtonih zajednica, ne bi li se odgovornost za upravljanej otpadom preusmjerila s korporacija prema potrošačima. “Zagađenje započinje s ljudima”, priopćivala bi Keep America Beautiful Amerikancima, “ljudi ga mogu i zaustaviti.”
 
Propagandne kampanje ove skupine pokazale su se uspješnima. U šest godina nakon njihova prvog velikog oglašavačkog partnerstva s Vijećem za oglašavanje, udio gaziranih pića u jednokratnoj ambalaži učetverostručio se, s 3 na 12 posto. Deset godina kasnije, narastao je na skoro 70 posto.
 
Umjesto da korporacije ograničavaju vlastitu proizvodnju materijala za jednokratnu upotrebu i zadiru u vlastitu zaradu, američki su potrošači počeli posramljivati jedni druge kako bi upravljali jeftinim otpadnim proizvodima koje proizvodi industrija. Upravo je to bila podmukla podvala kojom se američki problem rastućeg otpada prikazao kao neodgovornost potrošačkog izbora i individualnog načina života, umjesto kao problem korporativnih ekscesa.
 
Šesnaest godina kasnije, nakon poraza obnove zakona iz Vermonta 1957. i donošenja uredbi o bacanju otpadaka diljem zemlje, iz Keep America Beautiful ponikla je grupa koja će se boriti za noviji oblik individualiziranog upravljanja masovnim otpadom: recikliranje. Industrijski giganti brzo su se privikli na ovu praksu koja je predstavljala alternativu „smanjenju“ ili „ponovnoj upotrebi“, što je omogućilo kupcima da nastave kupovati, ali sada bez krivnje, a korporacijama da nastave izbjegavati nadzor regulatora ili krivnju koju su im ispostavljali ekolozi. Grupa je uložila korporativni novac u istraživanje i razvoj recikliranja, otvorivši pogone širom zemlje kako bi familijarizirali američke municipalitete i potrošače s novim oblikom korporativno-prijateljskog gospodarenja otpadom.
 
Keep America Beautiful i dalje postoji, te zajedno s drugim neprofitnim organizacijama koje se bave kampanja protiv bacanja otpadaka i za recikliranje, a financiraju se sredstvima industrije, nastavlja usmjeravati pažnju javnosti podalje od korporativne regulacije, a prema praksi individualnog recikliranja. Prema izvještaju Intercepta, filantropska grana Coca-Cole donirala je 2017. godine preko 600 000 američkih dolara Recycling Partnershipu (Partnerstvo za reciklažu), jednoj takvoj grupi, što se smatra porezno prihvatljivim dobrotvornim poklonom. Grupa ne samo da prenapuhuje popularnost recikliranja, već, tvrdi stručnjak, i dalje prenapuhuje ekološke prednosti i potencijale samog recikliranja.
 
Tragedija Velike reciklažne muljaže pokazuje kako korporacije nisu samo izbjegle odgovornost za umorstvo planeta i prenijele troškove čišćenja vlastitog nereda na potrošače. U ovom se trenutku uopće ne radi o pravednoj raspodjeli rada. Ovo je pitanje opstanka.
 
Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje.
 
Nemamo drugog izbora nego uspustiti se u borbu protiv proizvođača otpada.
 

Tko ubija Planet?

Zatvorska uprava New York Citya objavila je 3. prosinca da će uvesti Bezmesne ponedjeljke u svoje zatvore i pritvore, dijelom kako bi umanjila svoj institucionalni otisak ugljika. Umjesto da izazove poljoprivredne korporacije koje proizvode ekocidnu razinu emisije metana, država je odlučila prenijeti odgovornost upravljanja emisijama metana na ljude koji su u zatvoru i već nemaju mogućnost izbora hrane koju će konzumirati.
 
Oslanjajući se na taktiku Keep America Beautiful koja izjednačava bacanje otpadaka s grijehom, glasnogovornica projekta čak ga je artikulirala kao način da se zatvorenici New Yorka “počnu iskupljivati za sve što [su] u životu učinili.”
 
Kako ulazimo u novo klimatsko doba, i kako se naša politika s tim u skladu prilagođava, korporacije i kapitalističke države koje su pod njihovom kontrolom zasigurno će prebaciti krivicu – i uložiti u to opstanak planete – na najugroženije među nama, bilo da su to potrošači u zatvoru ili oni iz radničke klase. Bilo tko, osim njih samih. No javnost, a još manje najmarginaliziraniji među nama, nisu nas stvorili ovaj nered i nažalost, privatni građani koji djeluju kao pojedinci neće nas iz njega izvući.
 
Imamo obvezu da se usredotočimo na vlasnike sredstava za proizvodnju otpada – na one koje se državnom regulativom može prisiliti na provođenje velikih, sistemskih promjena potrebnih za ikakvo ublažavanje klimatske krize.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve