Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti

"Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

„Svi životi ne mogu biti bitni sve dok Crni životi nisu bitni“, Black Lives Matter prosvjed u Sheffieldu, 6. lipnja 2020. (izvor: Tim Dennell @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Da bismo uklonili rasnu hijerarhiju, za početak trebamo govoriti o moći koju dodjeljuje onima na vrhu



Kada je riječ o rasi i rasizmu, fokusiramo se na one koji izvlače deblji kraj diskriminacije – od Crnih osoba rutinski podvrgnutih policijskoj brutalnosti do nebijelih osoba kojih nema na utjecajnim pozicijama. Progresivni ideali zazivaju „inkluziju“ za etničke manjine, ili specijalno obučavanje protiv predrasuda. Ove su mjere možda nužne, ali se fokusiraju na one koji su podvrgnuti viktimizaciji – umjesto na sistem koji perpetuira rasizam.
 
Rezultat je određeni oblik benevolentnosti pri čemu određene nebijele osobe bivaju „uključene“ kao dio mjera za poticanje raznolikosti, čak i ako društvene hijerarhije i načini razmišljanja u većinski bjelačkim društvima u velikoj mjeri ostaju nepromijenjeni.
 
Istina je da nema ničeg ugodnog u konfrontiranju s realnošću akutne rasne hijerarhije. Ako je uistinu došlo vrijeme za promjenu rasnog poretka – a postoje oni koji to ne žele – tema rasprave ne bi trebali biti samo Crni životi ili rasne manjine, već rasna ideologija koja trenutno vodi igru u zapadnim društvima.
 
Time dolazimo do „bjelačkosti“ – koja nije biološka kategorija, već niz ideja i praksi o rasi koji je ispuzao ispod kamena temeljca bjelačkog supremacizma, koji je pak nasljeđe imperijalizma i ropstva. Konfrontiranje s idejom bjelačkosti podrazumijeva daleko neugodnije rasprave od one o „inkluziji“, osobito za ljude koje se smatra bijelima, jer uključuje samopropitivanje i prihvaćanje ružnih realnosti, kako historijskih, tako i suvremenih. Nekima je naprosto lakše pokušati ne obazirati se na ovu raspravu ili je zaustaviti.
 
Otkrila sam to na vlastitu nesreću prošlog tjedna, kada sam na Twitteru objavila svoju reakciju na rasno raspirivački transparent s porukom „bijeli životi su bitni“, koji je preletio preko stadiona Etihad nakon što su nogometaši Manchester Cityja i Burnleyja „kleknuli“ kako bi odali počast Georgeu Floydu. Moj tvit, u kojem sam se namjerno poigrala formulacijom s transparenta ne bih li je dovela u pitanje, poentirao je kako se ne može smatrati da su bijeli životi bitni zbog toga što su bijeli – da bjelačkost ne bi trebalo biti ono što im daje vrijednost. Povrh tsunamija rasističkih fekalija koji me smjesta zapljusnuo, prepunog rasističkih i seksističkih uvreda, fantazija o silovanju, prijetnji smrću i otvorenih izjava da su „bijeli životi čak i bitniji“, opetovano se tražilo da odgovorim zašto su Crni životi bitni, ako bijeli životi nisu bitni kao bijeli životi. Ne počiva li i to na rasističkoj logici?
 
Ne, to nije rasistički. Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti.
 
Studije „bjelačkosti“ nisu nova stvar. Priznati znanstvenici, poput pokojnog Noela Ignatieva, autora knjige How the Irish Became White (Kako su Irci postali bijeli), i Davida Roedigera, vrlo su detaljno pročavali historiju i sociologiju bjelačkosti. Ignatiev, koji je židovskog podrijetla, pisao je o „aboliciji bjelačkosti“, ne kao pozivu na eliminaciju bijelih ljudi nego sistema rasnih povlastica koji se nužno temelji na isključivanju onih koje se smatra manje vrijednima. Za Ignatieva, bjelačkost nije biološka činjenica, koliko neka vrsta ideološkog kluba u kojem „članovi idu kroz život prihvaćajući povlastice članstva, ali bez razmišljanja o cijeni“ koju zbog toga plaćaju drugi.
 
S vremenom ljudi bivaju pridruženi tom klubu ili teže članstvu u istome, od Iraca i europskih Židova, do mnogih Azijaca u današnje vrijeme. Jedna od distinktivnih značajki bjelačkosti kao ideologije jest da se može učiniti nevidljivom i stoga postići da njezine operacije budu još smrtonosnije i da ih bude još teže osporiti. Prirodne znanosti i humanistika uglavnom se slažu kako „rasa“ nije biološka kategorija, nego način proizvođenja razlika u moći s praktičnim posljedicama. Ako je namjera da se ova razlika u moći ukloni, potrebno je ukinuti i ideologiju koja se nalazi na njezinom vrhu – bjelačkost. Tek tada može uistinu doći do abolicije svih drugih rasnih kategorija – kao i do post-rasnog svijeta koji često tvrdimo da zastupamo.
 
Iako sam u Britaniji rasijalizirana kao „nebijela“ ili Azijatkinja, u svojoj rodnoj zemlji Indiji imam nešto iskustva s time kako je biti članica moćne, ali nevidljive vladajuće kategorije. Kao brahminka („najviše rangirana“ razina duboko hijerarhijskog hinduističkog kastinskog sistema), pripadam društvenoj skupini koja u velikoj mjeri funkcionira kao bjelačkost. Vlada kokošinjcem, nije opterećena nepogodnostima temeljem kaste (iako ima onih koji možda pate zbog siromaštva ili mizoginije), a svaki izazov svojoj moći tretira kao oblik viktimizacije ili „obrnute opresije“. Čisto da bude jasno: takvo što ne postoji – opresija djeluje samo prema dolje. Iz toga razloga, dok istovremeno podupirem Ignatiev poziv na ukidanje „bjelačkosti“, ponavljam da i brahminsku supremaciju u Indiji također treba ukinuti.
 
Jedan od mojih manje nepristojnih sugovornika od prošlog tjedna upitao me, koristeći tek jednu uvredu, zašto je ljudima potreban „priručnik za rasne odnose“ kada bismo se naprosto mogli odnositi jedni prema drugima s poštovanjem. Nažalost, dok ne stignemo do točke u kojoj svi životi uistinu jesu bitni, nema smisla tvrditi da rasa ništa ne mijenja ili da jednakost postoji, kada očito nije tako. „Bijeli životi su bitni“ implicitno sugerira da su bijelci bitniji od ostalih ljudi. „Crni životi su bitni“ ukazuje kako ti životi trebaju biti bitniji negoli je dosad bio slučaj, da im društvo mora pridati više značaja. Sve dok ne raščistimo s ružnom stvarnošću toga kako bjelačkost funkcionira – smrtonosno, nevidljivo, moćno – osuđeni smo na toksični i besmisleni kulturni rat, u kojem su jedini pobjednici oni koji žele da prevlada mržnja.










Priyamvada Gopal je akademska istraživačica i autorica knjige Insurgent Empire: Anticolonial Resistance and British Dissent.

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve