Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti

Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.

Kadar iz filma Black Is King (izvor)
Afroamerička maštanja o Africi nerijetko se isprepliću s intimnim nadanjima i priželjkivanjima po pitanju Crnoga života u Sjedinjenim Državama – i pomažu ih rasvijetliti. Stoga, kada afroamerička pop zvijezda ponudi složenu meditaciju na temu Afrike, nastalo djelo ne odražava samo njezinu osobnu viziju kontinenta i njegove dijaspore, već i šire težnje ka kolektivnoj Crnoj budućnosti.
 
Black Is King, Beyoncéin izdašni novi spoj glazbenog spota i filma, fino je teksturirani kolaž kulturnog značenja. Iako u okviru ovog eseja nije moguće protumačiti čitavu lepezu metafora iz filma, možemo istaknuti određene motive i pokušati shvatiti njihove društvene implikacije.
 
Kao ekstravagantna tehnička kompozicija, Black Is King je također i pastiš simbola i ideologija. Dio je uvažene afroameričke tradicije stvaranja predodžbi Afrike osmišljenih kako bi iskupile sav Crni svijet. Prikazi blistavih dostojanstvenih Crnih tijela i bujnih krajolika u filmu odgovor su prezrivom Zapadu i njegovim snishodljivim diskursima o afričkoj pogibeljnosti, bolesti i degeneraciji.
 
Black Is King prekorava ove otrcane kolonijalističke trope dok priziva duh panafričkog jedinstva. Međutim, podbacuje kao portret narodnog oslobođenja. U određenom smislu ovaj je prikaz sofisticirano djelo političke obmane. Njegova estetika afričke veličanstvenosti doima se osobito emancipatorskom u doba koronavirusa, ubilačkih policajaca i vulgarne Crne smrti. U iskušenju smo promatrati ovaj film kao opetovanje principa masovne solidarnosti i otpora koji su potaknuli pokret Black Lives Matter.
 
Međutim, Black Is King niti je radikalan, niti je u svojoj osnovi oslobađajuć. Njegova vizija Afrike kao mjesta raskoši i duhovne obnove temelji se kako na postkolonijalnim idealima modernosti, tako i na mističnim predodžbama predmoderne prošlosti. Ipak, uz svu svoju domišljatost, film ostaje zarobljen u okviru kapitalističke dekadencije koji je basnoslovno obogatio njegovu producenticu i glavnu izvođačicu, samu Beyoncé. Nimalo egzotično, njegovo slavljenje aristokracije te izjednačavanje moći i statusa s potrošnjom luksuzne robe uzdiže sustav klasne eksploatacije koji svejednako degradira Crne živote s obje strane Atlantika.
 
Pa ipak, politika filma Black Is King je složena. Nemoguće ga je ignorirati upravo zato što naizgled podriva logiku globalne bjelačke supremacije. Njegovi afirmativni prikazi Crnosti i teme ebanističkog zajedništva ostavit će snažan utisak na mnoge gledatelje, ali će biti od posebnog značaja za Afroamerikance, kojima je Afrika trajni izvor nadahnuća i identiteta. Zaista se čini da je Black Is King ciljano osmišljen kako bi pobudio iseljeničke senzibilitete unutar afroameričke kulture.
 
U središtu produkcije je ideja o plodnoj i gostoljubivoj domovini. Black Is King predstavlja Afriku kao sferu mogućnosti. Iskorištava afroamerički impuls da sentimentalizira kontinent kao utočište od rasnih sukoba te izvor čistoće i regeneracije. Iako se u filmu nikad izrijekom ne govori o mogućnosti afroameričkog povratka ili „repatrijacije“ u Afriku, aluzije na takvo ponovno sjedinjenje oblikuju mnoge njegove scene. Nema dvojbe da će neki afroamerički gledatelji u filmu otkriti čari psihološkog bijega na veličanstveni materinski kontinent, mjesto gdje se izgubljene veze s precima i kulturom čarobno obnavljaju.
 
Problem nije samo u tome što takva Afrika ne postoji. Sve historijski raseljene skupine romantiziraju „otadžbinu“, pa tako i Afroamerikanci koji idealiziraju „Domovinu“. No, time što prikazuje Afriku kao mjesto suštinski skladnih civilizacija, Black Is King postaje tek najnoviji kulturni proizvod koji briše stvarnost klasnih odnosa na kontinentu. To brisanje, koje po svoj prilici neće primijetiti mnogo gledatelja, lišava film svakog potencijala koji je mogao imati da potakne konkretnu panafričku solidarnost temeljenu na prepoznavanju zajedničkih uvjeta izvlaštenja koji obilježavaju Crne populacije u zemlji i inozemstvu.
 
Da bismo razumjeli proturječja filma Black Is King, moramo istražiti klasnu dinamiku skrivenu ispod spektakla afričkog plemstva. Film, koji prikazuje zaobilazno putovanje mladog dječaka do prijestolja, utjelovljuje fascinaciju afrocentrizma monarhijskom vlašću. Nije iznenađujuće da Afroamerikanci prigrljuju regalne prikaze Afrike, kontinenta koji se na Zapadu neprestano pogrešno predstavlja i omalovažava. Tijekom svog iskustva podjarmljenosti u Novom svijetu, Crne su osobe pokušavale izgraditi smislene paradigme afričke srodnosti. Nerijetko su to činile polažući pravo na kraljevsko porijeklo ili povezivanjem s dinastičkim Egiptom, Etiopijom i drugim imperijalnim civilizacijama.
 
Opasnost takvih vindikacionističkih narativa je u tome što prikrivaju represivni karakter iznimno stratificiranih društava. Crni kraljevi i dalje su kraljevi. Kao takvi ostvaruju povlastice nasljedne vladavine. Podanici kojima vladaju i čijim životima upravljaju redovito su također Crni. Valja se prisjetiti i kako Afroamerikanci potječu iz redova uslužne klase. Itekako imaju razloga kloniti se modela krute društvene hijerarhije i baviti se demokratskim temama u umjetnosti i politici. Black Is King teško da ih osnažuje prikazujući monarhiju kao simbol raskoši, a ne kao sustav prisile.
 
U filmu postoje i druge zabrinjavajuće aluzije. U jednoj su sceni Beyoncé i članovi njezine obitelji stavljeni u uloge afričkih oligarha. Njihovi likovi ukazuju na svoje izobilje nastanjujući prostranu vilu koja uključuje sluge, mramorne kipove i uređene travnjake. Ovom se porukom cilja na profinjenost. Međutim, upadljiva potrošnja, sklonost prema uvezenim luksuznim proizvodima, oponašanje europske visoke kulture i sveukupni prikaz razmetljivosti podsjećaju na način života notorne generacije postkolonijalnih afričkih diktatora. Mnogi su od ovih hladnoratovskih vladara stekli ogromna osobna bogatstva, dok su se njihovi sunarodnjaci koprcali u siromaštvu. I pored toga što su se uspeli na vlast usred drame afričke neovisnosti, pripomogli su Zapadnim financijskim interesima u nanovom osvajanju kontinenta.
 
Black Is King ne prikazuje specifične povijesne ličnosti iz ovog sloja afričkih elita. (Neki od kostima u filmu uparuju uzorak leopardova krzna s finim odijelima po mjeri u stilu koji podsjeća na razmetne državnike kao što je Mobutu Sese Seko iz Konga.) Međutim, predstavljajući afričku dokoličarsku klasu kao objekt divljenja, film glorificira privatnu akumulaciju i upravo onu vrstu ispraznog materijalizma koja je obilježila kompradorske dužnosnike koji su nadzirali pad Afrike u neokolonijalnu ovisnost.
 
Naravno, Black Is King je Disneyjev projekt. Malo je vjerojatno da bi multinacionalna korporacija sponzorirala radikalnu kritiku društvenih odnosa na globalnome Jugu. (Valja spomenuti da se posljednjih godina Disney Company našao na udaru kritika jer je dopustio da se dio njegove robe proizvodi u kineskim sweatshopovima.) Nije ni čudo što su se Disney i Beyoncé, koja je i sama zapanjujuće bogat mogul, združili kako bi Zapadnoj publici prodali raskošnu izmišljotinu Afrike – potpuno lišene klasnih sukoba.
 
Antikolonijalni teoretičar Frantz Fanon jednom je, u poglavlju naslovljenom „Zamke nacionalne svijesti“, upozorio na to da će afrička postkolonijalna buržoazija manipulirati simbolima Crne kulturne i političke autonomije kako bi promicala vlastiti ograničeni program. Black Is King dodaje novi zaokret ovome scenariju. Ovoga je puta afroamerička megazvijezda i poduzetnica prisvojila afričku nacionalističku i panafričku simboliku kako bi promovirala duh globalnog kapitalizma.
 
Naposljetku, Black Is King moramo čitati kao upadljivo afroameričku fantaziju Afrike. Riječ je o zbirci popularnih ideja o kontinentu kakvim ga vide Crni Zapadnjaci. Afrika ove evokacije prirodna je i uglavnom netaknuta. Neskriveno je Crna. Raznolika je, ali ne i posebno složena, jer aura drugarstva nadmašuje njezine etničke, nacionalne i vjerske razlike. Ova Afrika je tablo. Ona je stovarište psihosocijalnih ambicija i snova Crne dijaspore o transnacionalnoj pripadnosti.
 
Međutim, Afrika filma Black Is King nije ontološki afrička. Možda su afrički likovi i plesači_ce kojima vrve njegove scene više od pukih rekvizita. Međutim, Beyoncé je suštinska tema filma i uglavnom njezinim očima – što će reći zapadnjačkim očima – promatramo ljude s kontinenta. Sve što su statisti u filmu elegantni, također su i društveno podređeni. Njihova je uloga uresiti većinski afroameričke elite s kojima se gledatelj ima poistovjetiti.
 
Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta.




Russell Rickford je izvanredni profesor povijesti na sveučilištu Cornell, autor knjige We Are an African People: Independent Education, Black Power and the Radical Imagination i stručnjak za Crnu radikalnu tradiciju. Predaje o društvenim pokretima, Crnom transnacionalizmu, i afroameričkoj političkoj kulturu nakon Drugog svjetskog rata. Pratite ga na Twitteru na @RickfordRussell.




Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2020. godini.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve