Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti

Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.

Kadar iz filma Black Is King (izvor)
Afroamerička maštanja o Africi nerijetko se isprepliću s intimnim nadanjima i priželjkivanjima po pitanju Crnoga života u Sjedinjenim Državama – i pomažu ih rasvijetliti. Stoga, kada afroamerička pop zvijezda ponudi složenu meditaciju na temu Afrike, nastalo djelo ne odražava samo njezinu osobnu viziju kontinenta i njegove dijaspore, već i šire težnje ka kolektivnoj Crnoj budućnosti.
 
Black Is King, Beyoncéin izdašni novi spoj glazbenog spota i filma, fino je teksturirani kolaž kulturnog značenja. Iako u okviru ovog eseja nije moguće protumačiti čitavu lepezu metafora iz filma, možemo istaknuti određene motive i pokušati shvatiti njihove društvene implikacije.
 
Kao ekstravagantna tehnička kompozicija, Black Is King je također i pastiš simbola i ideologija. Dio je uvažene afroameričke tradicije stvaranja predodžbi Afrike osmišljenih kako bi iskupile sav Crni svijet. Prikazi blistavih dostojanstvenih Crnih tijela i bujnih krajolika u filmu odgovor su prezrivom Zapadu i njegovim snishodljivim diskursima o afričkoj pogibeljnosti, bolesti i degeneraciji.
 
Black Is King prekorava ove otrcane kolonijalističke trope dok priziva duh panafričkog jedinstva. Međutim, podbacuje kao portret narodnog oslobođenja. U određenom smislu ovaj je prikaz sofisticirano djelo političke obmane. Njegova estetika afričke veličanstvenosti doima se osobito emancipatorskom u doba koronavirusa, ubilačkih policajaca i vulgarne Crne smrti. U iskušenju smo promatrati ovaj film kao opetovanje principa masovne solidarnosti i otpora koji su potaknuli pokret Black Lives Matter.
 
Međutim, Black Is King niti je radikalan, niti je u svojoj osnovi oslobađajuć. Njegova vizija Afrike kao mjesta raskoši i duhovne obnove temelji se kako na postkolonijalnim idealima modernosti, tako i na mističnim predodžbama predmoderne prošlosti. Ipak, uz svu svoju domišljatost, film ostaje zarobljen u okviru kapitalističke dekadencije koji je basnoslovno obogatio njegovu producenticu i glavnu izvođačicu, samu Beyoncé. Nimalo egzotično, njegovo slavljenje aristokracije te izjednačavanje moći i statusa s potrošnjom luksuzne robe uzdiže sustav klasne eksploatacije koji svejednako degradira Crne živote s obje strane Atlantika.
 
Pa ipak, politika filma Black Is King je složena. Nemoguće ga je ignorirati upravo zato što naizgled podriva logiku globalne bjelačke supremacije. Njegovi afirmativni prikazi Crnosti i teme ebanističkog zajedništva ostavit će snažan utisak na mnoge gledatelje, ali će biti od posebnog značaja za Afroamerikance, kojima je Afrika trajni izvor nadahnuća i identiteta. Zaista se čini da je Black Is King ciljano osmišljen kako bi pobudio iseljeničke senzibilitete unutar afroameričke kulture.
 
U središtu produkcije je ideja o plodnoj i gostoljubivoj domovini. Black Is King predstavlja Afriku kao sferu mogućnosti. Iskorištava afroamerički impuls da sentimentalizira kontinent kao utočište od rasnih sukoba te izvor čistoće i regeneracije. Iako se u filmu nikad izrijekom ne govori o mogućnosti afroameričkog povratka ili „repatrijacije“ u Afriku, aluzije na takvo ponovno sjedinjenje oblikuju mnoge njegove scene. Nema dvojbe da će neki afroamerički gledatelji u filmu otkriti čari psihološkog bijega na veličanstveni materinski kontinent, mjesto gdje se izgubljene veze s precima i kulturom čarobno obnavljaju.
 
Problem nije samo u tome što takva Afrika ne postoji. Sve historijski raseljene skupine romantiziraju „otadžbinu“, pa tako i Afroamerikanci koji idealiziraju „Domovinu“. No, time što prikazuje Afriku kao mjesto suštinski skladnih civilizacija, Black Is King postaje tek najnoviji kulturni proizvod koji briše stvarnost klasnih odnosa na kontinentu. To brisanje, koje po svoj prilici neće primijetiti mnogo gledatelja, lišava film svakog potencijala koji je mogao imati da potakne konkretnu panafričku solidarnost temeljenu na prepoznavanju zajedničkih uvjeta izvlaštenja koji obilježavaju Crne populacije u zemlji i inozemstvu.
 
Da bismo razumjeli proturječja filma Black Is King, moramo istražiti klasnu dinamiku skrivenu ispod spektakla afričkog plemstva. Film, koji prikazuje zaobilazno putovanje mladog dječaka do prijestolja, utjelovljuje fascinaciju afrocentrizma monarhijskom vlašću. Nije iznenađujuće da Afroamerikanci prigrljuju regalne prikaze Afrike, kontinenta koji se na Zapadu neprestano pogrešno predstavlja i omalovažava. Tijekom svog iskustva podjarmljenosti u Novom svijetu, Crne su osobe pokušavale izgraditi smislene paradigme afričke srodnosti. Nerijetko su to činile polažući pravo na kraljevsko porijeklo ili povezivanjem s dinastičkim Egiptom, Etiopijom i drugim imperijalnim civilizacijama.
 
Opasnost takvih vindikacionističkih narativa je u tome što prikrivaju represivni karakter iznimno stratificiranih društava. Crni kraljevi i dalje su kraljevi. Kao takvi ostvaruju povlastice nasljedne vladavine. Podanici kojima vladaju i čijim životima upravljaju redovito su također Crni. Valja se prisjetiti i kako Afroamerikanci potječu iz redova uslužne klase. Itekako imaju razloga kloniti se modela krute društvene hijerarhije i baviti se demokratskim temama u umjetnosti i politici. Black Is King teško da ih osnažuje prikazujući monarhiju kao simbol raskoši, a ne kao sustav prisile.
 
U filmu postoje i druge zabrinjavajuće aluzije. U jednoj su sceni Beyoncé i članovi njezine obitelji stavljeni u uloge afričkih oligarha. Njihovi likovi ukazuju na svoje izobilje nastanjujući prostranu vilu koja uključuje sluge, mramorne kipove i uređene travnjake. Ovom se porukom cilja na profinjenost. Međutim, upadljiva potrošnja, sklonost prema uvezenim luksuznim proizvodima, oponašanje europske visoke kulture i sveukupni prikaz razmetljivosti podsjećaju na način života notorne generacije postkolonijalnih afričkih diktatora. Mnogi su od ovih hladnoratovskih vladara stekli ogromna osobna bogatstva, dok su se njihovi sunarodnjaci koprcali u siromaštvu. I pored toga što su se uspeli na vlast usred drame afričke neovisnosti, pripomogli su Zapadnim financijskim interesima u nanovom osvajanju kontinenta.
 
Black Is King ne prikazuje specifične povijesne ličnosti iz ovog sloja afričkih elita. (Neki od kostima u filmu uparuju uzorak leopardova krzna s finim odijelima po mjeri u stilu koji podsjeća na razmetne državnike kao što je Mobutu Sese Seko iz Konga.) Međutim, predstavljajući afričku dokoličarsku klasu kao objekt divljenja, film glorificira privatnu akumulaciju i upravo onu vrstu ispraznog materijalizma koja je obilježila kompradorske dužnosnike koji su nadzirali pad Afrike u neokolonijalnu ovisnost.
 
Naravno, Black Is King je Disneyjev projekt. Malo je vjerojatno da bi multinacionalna korporacija sponzorirala radikalnu kritiku društvenih odnosa na globalnome Jugu. (Valja spomenuti da se posljednjih godina Disney Company našao na udaru kritika jer je dopustio da se dio njegove robe proizvodi u kineskim sweatshopovima.) Nije ni čudo što su se Disney i Beyoncé, koja je i sama zapanjujuće bogat mogul, združili kako bi Zapadnoj publici prodali raskošnu izmišljotinu Afrike – potpuno lišene klasnih sukoba.
 
Antikolonijalni teoretičar Frantz Fanon jednom je, u poglavlju naslovljenom „Zamke nacionalne svijesti“, upozorio na to da će afrička postkolonijalna buržoazija manipulirati simbolima Crne kulturne i političke autonomije kako bi promicala vlastiti ograničeni program. Black Is King dodaje novi zaokret ovome scenariju. Ovoga je puta afroamerička megazvijezda i poduzetnica prisvojila afričku nacionalističku i panafričku simboliku kako bi promovirala duh globalnog kapitalizma.
 
Naposljetku, Black Is King moramo čitati kao upadljivo afroameričku fantaziju Afrike. Riječ je o zbirci popularnih ideja o kontinentu kakvim ga vide Crni Zapadnjaci. Afrika ove evokacije prirodna je i uglavnom netaknuta. Neskriveno je Crna. Raznolika je, ali ne i posebno složena, jer aura drugarstva nadmašuje njezine etničke, nacionalne i vjerske razlike. Ova Afrika je tablo. Ona je stovarište psihosocijalnih ambicija i snova Crne dijaspore o transnacionalnoj pripadnosti.
 
Međutim, Afrika filma Black Is King nije ontološki afrička. Možda su afrički likovi i plesači_ce kojima vrve njegove scene više od pukih rekvizita. Međutim, Beyoncé je suštinska tema filma i uglavnom njezinim očima – što će reći zapadnjačkim očima – promatramo ljude s kontinenta. Sve što su statisti u filmu elegantni, također su i društveno podređeni. Njihova je uloga uresiti većinski afroameričke elite s kojima se gledatelj ima poistovjetiti.
 
Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta.




Russell Rickford je izvanredni profesor povijesti na sveučilištu Cornell, autor knjige We Are an African People: Independent Education, Black Power and the Radical Imagination i stručnjak za Crnu radikalnu tradiciju. Predaje o društvenim pokretima, Crnom transnacionalizmu, i afroameričkoj političkoj kulturu nakon Drugog svjetskog rata. Pratite ga na Twitteru na @RickfordRussell.




Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2020. godini.

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve