Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti

Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.

Kadar iz filma Black Is King (izvor)
Afroamerička maštanja o Africi nerijetko se isprepliću s intimnim nadanjima i priželjkivanjima po pitanju Crnoga života u Sjedinjenim Državama – i pomažu ih rasvijetliti. Stoga, kada afroamerička pop zvijezda ponudi složenu meditaciju na temu Afrike, nastalo djelo ne odražava samo njezinu osobnu viziju kontinenta i njegove dijaspore, već i šire težnje ka kolektivnoj Crnoj budućnosti.
 
Black Is King, Beyoncéin izdašni novi spoj glazbenog spota i filma, fino je teksturirani kolaž kulturnog značenja. Iako u okviru ovog eseja nije moguće protumačiti čitavu lepezu metafora iz filma, možemo istaknuti određene motive i pokušati shvatiti njihove društvene implikacije.
 
Kao ekstravagantna tehnička kompozicija, Black Is King je također i pastiš simbola i ideologija. Dio je uvažene afroameričke tradicije stvaranja predodžbi Afrike osmišljenih kako bi iskupile sav Crni svijet. Prikazi blistavih dostojanstvenih Crnih tijela i bujnih krajolika u filmu odgovor su prezrivom Zapadu i njegovim snishodljivim diskursima o afričkoj pogibeljnosti, bolesti i degeneraciji.
 
Black Is King prekorava ove otrcane kolonijalističke trope dok priziva duh panafričkog jedinstva. Međutim, podbacuje kao portret narodnog oslobođenja. U određenom smislu ovaj je prikaz sofisticirano djelo političke obmane. Njegova estetika afričke veličanstvenosti doima se osobito emancipatorskom u doba koronavirusa, ubilačkih policajaca i vulgarne Crne smrti. U iskušenju smo promatrati ovaj film kao opetovanje principa masovne solidarnosti i otpora koji su potaknuli pokret Black Lives Matter.
 
Međutim, Black Is King niti je radikalan, niti je u svojoj osnovi oslobađajuć. Njegova vizija Afrike kao mjesta raskoši i duhovne obnove temelji se kako na postkolonijalnim idealima modernosti, tako i na mističnim predodžbama predmoderne prošlosti. Ipak, uz svu svoju domišljatost, film ostaje zarobljen u okviru kapitalističke dekadencije koji je basnoslovno obogatio njegovu producenticu i glavnu izvođačicu, samu Beyoncé. Nimalo egzotično, njegovo slavljenje aristokracije te izjednačavanje moći i statusa s potrošnjom luksuzne robe uzdiže sustav klasne eksploatacije koji svejednako degradira Crne živote s obje strane Atlantika.
 
Pa ipak, politika filma Black Is King je složena. Nemoguće ga je ignorirati upravo zato što naizgled podriva logiku globalne bjelačke supremacije. Njegovi afirmativni prikazi Crnosti i teme ebanističkog zajedništva ostavit će snažan utisak na mnoge gledatelje, ali će biti od posebnog značaja za Afroamerikance, kojima je Afrika trajni izvor nadahnuća i identiteta. Zaista se čini da je Black Is King ciljano osmišljen kako bi pobudio iseljeničke senzibilitete unutar afroameričke kulture.
 
U središtu produkcije je ideja o plodnoj i gostoljubivoj domovini. Black Is King predstavlja Afriku kao sferu mogućnosti. Iskorištava afroamerički impuls da sentimentalizira kontinent kao utočište od rasnih sukoba te izvor čistoće i regeneracije. Iako se u filmu nikad izrijekom ne govori o mogućnosti afroameričkog povratka ili „repatrijacije“ u Afriku, aluzije na takvo ponovno sjedinjenje oblikuju mnoge njegove scene. Nema dvojbe da će neki afroamerički gledatelji u filmu otkriti čari psihološkog bijega na veličanstveni materinski kontinent, mjesto gdje se izgubljene veze s precima i kulturom čarobno obnavljaju.
 
Problem nije samo u tome što takva Afrika ne postoji. Sve historijski raseljene skupine romantiziraju „otadžbinu“, pa tako i Afroamerikanci koji idealiziraju „Domovinu“. No, time što prikazuje Afriku kao mjesto suštinski skladnih civilizacija, Black Is King postaje tek najnoviji kulturni proizvod koji briše stvarnost klasnih odnosa na kontinentu. To brisanje, koje po svoj prilici neće primijetiti mnogo gledatelja, lišava film svakog potencijala koji je mogao imati da potakne konkretnu panafričku solidarnost temeljenu na prepoznavanju zajedničkih uvjeta izvlaštenja koji obilježavaju Crne populacije u zemlji i inozemstvu.
 
Da bismo razumjeli proturječja filma Black Is King, moramo istražiti klasnu dinamiku skrivenu ispod spektakla afričkog plemstva. Film, koji prikazuje zaobilazno putovanje mladog dječaka do prijestolja, utjelovljuje fascinaciju afrocentrizma monarhijskom vlašću. Nije iznenađujuće da Afroamerikanci prigrljuju regalne prikaze Afrike, kontinenta koji se na Zapadu neprestano pogrešno predstavlja i omalovažava. Tijekom svog iskustva podjarmljenosti u Novom svijetu, Crne su osobe pokušavale izgraditi smislene paradigme afričke srodnosti. Nerijetko su to činile polažući pravo na kraljevsko porijeklo ili povezivanjem s dinastičkim Egiptom, Etiopijom i drugim imperijalnim civilizacijama.
 
Opasnost takvih vindikacionističkih narativa je u tome što prikrivaju represivni karakter iznimno stratificiranih društava. Crni kraljevi i dalje su kraljevi. Kao takvi ostvaruju povlastice nasljedne vladavine. Podanici kojima vladaju i čijim životima upravljaju redovito su također Crni. Valja se prisjetiti i kako Afroamerikanci potječu iz redova uslužne klase. Itekako imaju razloga kloniti se modela krute društvene hijerarhije i baviti se demokratskim temama u umjetnosti i politici. Black Is King teško da ih osnažuje prikazujući monarhiju kao simbol raskoši, a ne kao sustav prisile.
 
U filmu postoje i druge zabrinjavajuće aluzije. U jednoj su sceni Beyoncé i članovi njezine obitelji stavljeni u uloge afričkih oligarha. Njihovi likovi ukazuju na svoje izobilje nastanjujući prostranu vilu koja uključuje sluge, mramorne kipove i uređene travnjake. Ovom se porukom cilja na profinjenost. Međutim, upadljiva potrošnja, sklonost prema uvezenim luksuznim proizvodima, oponašanje europske visoke kulture i sveukupni prikaz razmetljivosti podsjećaju na način života notorne generacije postkolonijalnih afričkih diktatora. Mnogi su od ovih hladnoratovskih vladara stekli ogromna osobna bogatstva, dok su se njihovi sunarodnjaci koprcali u siromaštvu. I pored toga što su se uspeli na vlast usred drame afričke neovisnosti, pripomogli su Zapadnim financijskim interesima u nanovom osvajanju kontinenta.
 
Black Is King ne prikazuje specifične povijesne ličnosti iz ovog sloja afričkih elita. (Neki od kostima u filmu uparuju uzorak leopardova krzna s finim odijelima po mjeri u stilu koji podsjeća na razmetne državnike kao što je Mobutu Sese Seko iz Konga.) Međutim, predstavljajući afričku dokoličarsku klasu kao objekt divljenja, film glorificira privatnu akumulaciju i upravo onu vrstu ispraznog materijalizma koja je obilježila kompradorske dužnosnike koji su nadzirali pad Afrike u neokolonijalnu ovisnost.
 
Naravno, Black Is King je Disneyjev projekt. Malo je vjerojatno da bi multinacionalna korporacija sponzorirala radikalnu kritiku društvenih odnosa na globalnome Jugu. (Valja spomenuti da se posljednjih godina Disney Company našao na udaru kritika jer je dopustio da se dio njegove robe proizvodi u kineskim sweatshopovima.) Nije ni čudo što su se Disney i Beyoncé, koja je i sama zapanjujuće bogat mogul, združili kako bi Zapadnoj publici prodali raskošnu izmišljotinu Afrike – potpuno lišene klasnih sukoba.
 
Antikolonijalni teoretičar Frantz Fanon jednom je, u poglavlju naslovljenom „Zamke nacionalne svijesti“, upozorio na to da će afrička postkolonijalna buržoazija manipulirati simbolima Crne kulturne i političke autonomije kako bi promicala vlastiti ograničeni program. Black Is King dodaje novi zaokret ovome scenariju. Ovoga je puta afroamerička megazvijezda i poduzetnica prisvojila afričku nacionalističku i panafričku simboliku kako bi promovirala duh globalnog kapitalizma.
 
Naposljetku, Black Is King moramo čitati kao upadljivo afroameričku fantaziju Afrike. Riječ je o zbirci popularnih ideja o kontinentu kakvim ga vide Crni Zapadnjaci. Afrika ove evokacije prirodna je i uglavnom netaknuta. Neskriveno je Crna. Raznolika je, ali ne i posebno složena, jer aura drugarstva nadmašuje njezine etničke, nacionalne i vjerske razlike. Ova Afrika je tablo. Ona je stovarište psihosocijalnih ambicija i snova Crne dijaspore o transnacionalnoj pripadnosti.
 
Međutim, Afrika filma Black Is King nije ontološki afrička. Možda su afrički likovi i plesači_ce kojima vrve njegove scene više od pukih rekvizita. Međutim, Beyoncé je suštinska tema filma i uglavnom njezinim očima – što će reći zapadnjačkim očima – promatramo ljude s kontinenta. Sve što su statisti u filmu elegantni, također su i društveno podređeni. Njihova je uloga uresiti većinski afroameričke elite s kojima se gledatelj ima poistovjetiti.
 
Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta.




Russell Rickford je izvanredni profesor povijesti na sveučilištu Cornell, autor knjige We Are an African People: Independent Education, Black Power and the Radical Imagination i stručnjak za Crnu radikalnu tradiciju. Predaje o društvenim pokretima, Crnom transnacionalizmu, i afroameričkoj političkoj kulturu nakon Drugog svjetskog rata. Pratite ga na Twitteru na @RickfordRussell.




Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2020. godini.

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve