Devet načina na koje modna industrija uništava planet

"Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje"

Satelitske slike Aralskog jezera 1989. i 2008. godine (izvor: Zafiroblue05 @ Wikipedia)
1] Uzgoj tekstila i proizvodnja tkanine troši ogromne količine vode. Za proizvodnju jedne pamučne majice potrebno je 2 700 litara – to je trogodišnja zaliha pitke vode za jednu osobu. Aralsko jezero u Uzbekistanu nekoć je bilo četvrto najveće jezero na svijetu. Od 1960-ih, jezero je isušeno na 15 posto svoje prvobitne veličine, jer je voda iz njegova bujnog krajobraza korištena u irigaciji 1,47 milijuna hektara polja pamuka u toj zemlji. Razine slanosti preostale vode povećale su se za 600 posto, dok je skoro 65 000 kvadratnih kilometara nekadašnjeg jezerskog dna pretvoreno u neplodnu pustinju karcinogene prašine kao rezultat više generacija agrikulturnog otjecanja iz istih polja pamuka. Za desetkovanim ribarskim selima i turističkim odmaralištima uz obale jezera ostaje nezaposleno stanovništvo, suočeno s bolestima povezanima uz siromaštvo, poput pothranjenosti i tuberkuloze. Ne samo da su zbog zraka zasićenog smrću stope određenog oblika raka jednjaka abnormalno visoke, već su, kako je izvijestio BBC, znanstvenici 2004. godine otkrili oštećenja u samoj DNK lokalnih ljudi: „To ne znači samo kako postoji veća vjerojatnost da će ljudi dobiti rak, već i da postoji veća vjerojatnost da će ga dobiti i njihova djeca i unučad.“ Pamuk je trenutno najunosnija roba u Uzbekistanu.
 
2] Decentralizirana priroda modne industrije znači da će pojedine kompanije prati ruke od odgovornosti, dok brendovi od polja do tvornice koriste nezavisne dobavljače. Greenpeace je doznao da se mnogi modni brendovi oslanjaju na tvornice koje u svojoj proizvodnji koriste otrovne kemikalije koje su zabranjene u zapadnim zemljama. Nike, Rebook i Tommy Hilfiger bili su klijenti kompanije optužene za instaliranje tajnih vodovodnih cijevi u Kini u svrhe odvodnje iznimno toksičnih otpadnih voda u glavnu rijeku. Bolest je raširena među obližnjim stanovništvom, lišenim čiste vode.
 
3] Moda ima dugu i krvavu povijest aproprijacije svjetskih resursa za nekolicinu nauštrb mnogih. U knjizi Empire of Cotton, Sven Beckert opisuje imperijalnu ekspanziju koja je započela u 16. stoljeću kao „ratni kapitalizam“. Pamuk je bio zanatska specijalizacija u Meksiku, Kini i Indiji, ali su ga aproprirali europski poduzetnici. „Stasanjem modernog svijeta, pamuk je postao dominantan u svjetskoj trgovini. Novi načini proizvodnje pojavili su se upravo u industriji pamuka. Sama tvornica bila je njezin izum, kao i veza između robovske agrikulture Amerika i proizvodnje širom Europe.“
 
4] U pravilu, tekstil i odjeća proizvode se serijski na globalnom Jugu i transportiraju u zapadne zemlje za potrošnju. Ogromne količine onoga što se nalazi na vješalicama za odjeću na početku sezone nikada se ne proda – umjesto toga se uništava ili odlaže na deponijima jer bi bilo skuplje kada bi se te odjeće riješilo za jeftiniju cijenu.
 
5] Dobrotvorne trgovine i second-hand dućani postali su svojevrsni flaster zapadne materijalne krivnje. Ustvari se malo onoga što je donirano proda i ponovno upotrijebi onako kako biste mogli pomisliti; dobrotvorne trgovine prodaju ogromne količine odjeće koju zaprimaju na tržištu rabljene robe, gdje ove planine jeftinie odbačene odjeće guše lokalnu proizvodnju tekstila i odjeće.
 
6] Potrošački pritisak da moda bude prijateljski usmjerena prema ekologiji dao je podstrek usponu koncepta „green-washinga“, u sklopu čega brendovi poput H&M-a i ASOS-a stavljaju na tržište nekoliko nizova organske odjeće dok u širim poslovnim praksama održavaju strategiju spaljene zemlje. Model brze mode izgrađen je na prodavanju proizvoda toliko niske kvalitete da je škartiranje ugrađeno u njihovu samu strukturu. Ove Noći vještica, prodavači u glavnim ulicama nudit će milijune jednokratnih trendi čipkastih crnih haljina i traka za glavu s mačjim ušima, gotovo identičnih onima koje su prodavali prošle godine.
 
7] Iako je problematična, brza moda nije jedinstvena po tome da uništava planet. Snobizam ocrnjivanja brze mode implicira da su problem gramzivi potrošači koji si ne mogu priuštiti da konzumiraju na propisan način. Kao što tvrdi Tansy Hoskins u knjizi Stitched Up, „brza moda mora se kritizirati kao proizvod korporacijskog poriva za profitom, a ne kao mana siromašnih slojeva stanovništva“. Dizajnerske marke koriste se istim zagađivačkim tvorničkim uvjetima proizvodnje većine onoga što prodaju. Mnoge se specijaliziraju u proizvodima koji osobito iscrpljuju resurse, poput torbica od krokodilske kože koje se proizvode od životinja odgojenih u okrutnim uvjetima uzgoja u jednom dijelu svijeta i kožama tretiranima brutalno toksičnim kemikalijama u drugom. A ako ćemo biti realni, uz sve dosad ispisane retke o „ulaganju“ u dobru torbu ili kaput, sva moda proizvodi se kako bi bila zamjenjiva, neovisno o cijeni.
 
8] Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje.
 
9] Za alternativama se traga, ali je pitanje hoće li biti pronađene dovoljno brzo. Luksuzni modni konglomerat Kering sponzorira Centar za istraživanja održivog dizajna na Londonskom modnom fakultetu (London College of Fashion’s Centre for Sustainable Design research). Kering je svakako zainteresiran za održivost, ali samo ako im je time i ubuduće zajamčena profitna linija. Nije izgledno da će vlasnici Balenciage, Guccija ili Alexandera McQueena podržati bilo koje istraživanje koje predlaže radikalni ekonomski remont sistema koji je toliko korovizan za planet i ljude da stvara tempiranu bombu za buduće generacije.




Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve