Devet načina na koje modna industrija uništava planet

"Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje"

Satelitske slike Aralskog jezera 1989. i 2008. godine (izvor: Zafiroblue05 @ Wikipedia)
1] Uzgoj tekstila i proizvodnja tkanine troši ogromne količine vode. Za proizvodnju jedne pamučne majice potrebno je 2 700 litara – to je trogodišnja zaliha pitke vode za jednu osobu. Aralsko jezero u Uzbekistanu nekoć je bilo četvrto najveće jezero na svijetu. Od 1960-ih, jezero je isušeno na 15 posto svoje prvobitne veličine, jer je voda iz njegova bujnog krajobraza korištena u irigaciji 1,47 milijuna hektara polja pamuka u toj zemlji. Razine slanosti preostale vode povećale su se za 600 posto, dok je skoro 65 000 kvadratnih kilometara nekadašnjeg jezerskog dna pretvoreno u neplodnu pustinju karcinogene prašine kao rezultat više generacija agrikulturnog otjecanja iz istih polja pamuka. Za desetkovanim ribarskim selima i turističkim odmaralištima uz obale jezera ostaje nezaposleno stanovništvo, suočeno s bolestima povezanima uz siromaštvo, poput pothranjenosti i tuberkuloze. Ne samo da su zbog zraka zasićenog smrću stope određenog oblika raka jednjaka abnormalno visoke, već su, kako je izvijestio BBC, znanstvenici 2004. godine otkrili oštećenja u samoj DNK lokalnih ljudi: „To ne znači samo kako postoji veća vjerojatnost da će ljudi dobiti rak, već i da postoji veća vjerojatnost da će ga dobiti i njihova djeca i unučad.“ Pamuk je trenutno najunosnija roba u Uzbekistanu.
 
2] Decentralizirana priroda modne industrije znači da će pojedine kompanije prati ruke od odgovornosti, dok brendovi od polja do tvornice koriste nezavisne dobavljače. Greenpeace je doznao da se mnogi modni brendovi oslanjaju na tvornice koje u svojoj proizvodnji koriste otrovne kemikalije koje su zabranjene u zapadnim zemljama. Nike, Rebook i Tommy Hilfiger bili su klijenti kompanije optužene za instaliranje tajnih vodovodnih cijevi u Kini u svrhe odvodnje iznimno toksičnih otpadnih voda u glavnu rijeku. Bolest je raširena među obližnjim stanovništvom, lišenim čiste vode.
 
3] Moda ima dugu i krvavu povijest aproprijacije svjetskih resursa za nekolicinu nauštrb mnogih. U knjizi Empire of Cotton, Sven Beckert opisuje imperijalnu ekspanziju koja je započela u 16. stoljeću kao „ratni kapitalizam“. Pamuk je bio zanatska specijalizacija u Meksiku, Kini i Indiji, ali su ga aproprirali europski poduzetnici. „Stasanjem modernog svijeta, pamuk je postao dominantan u svjetskoj trgovini. Novi načini proizvodnje pojavili su se upravo u industriji pamuka. Sama tvornica bila je njezin izum, kao i veza između robovske agrikulture Amerika i proizvodnje širom Europe.“
 
4] U pravilu, tekstil i odjeća proizvode se serijski na globalnom Jugu i transportiraju u zapadne zemlje za potrošnju. Ogromne količine onoga što se nalazi na vješalicama za odjeću na početku sezone nikada se ne proda – umjesto toga se uništava ili odlaže na deponijima jer bi bilo skuplje kada bi se te odjeće riješilo za jeftiniju cijenu.
 
5] Dobrotvorne trgovine i second-hand dućani postali su svojevrsni flaster zapadne materijalne krivnje. Ustvari se malo onoga što je donirano proda i ponovno upotrijebi onako kako biste mogli pomisliti; dobrotvorne trgovine prodaju ogromne količine odjeće koju zaprimaju na tržištu rabljene robe, gdje ove planine jeftinie odbačene odjeće guše lokalnu proizvodnju tekstila i odjeće.
 
6] Potrošački pritisak da moda bude prijateljski usmjerena prema ekologiji dao je podstrek usponu koncepta „green-washinga“, u sklopu čega brendovi poput H&M-a i ASOS-a stavljaju na tržište nekoliko nizova organske odjeće dok u širim poslovnim praksama održavaju strategiju spaljene zemlje. Model brze mode izgrađen je na prodavanju proizvoda toliko niske kvalitete da je škartiranje ugrađeno u njihovu samu strukturu. Ove Noći vještica, prodavači u glavnim ulicama nudit će milijune jednokratnih trendi čipkastih crnih haljina i traka za glavu s mačjim ušima, gotovo identičnih onima koje su prodavali prošle godine.
 
7] Iako je problematična, brza moda nije jedinstvena po tome da uništava planet. Snobizam ocrnjivanja brze mode implicira da su problem gramzivi potrošači koji si ne mogu priuštiti da konzumiraju na propisan način. Kao što tvrdi Tansy Hoskins u knjizi Stitched Up, „brza moda mora se kritizirati kao proizvod korporacijskog poriva za profitom, a ne kao mana siromašnih slojeva stanovništva“. Dizajnerske marke koriste se istim zagađivačkim tvorničkim uvjetima proizvodnje većine onoga što prodaju. Mnoge se specijaliziraju u proizvodima koji osobito iscrpljuju resurse, poput torbica od krokodilske kože koje se proizvode od životinja odgojenih u okrutnim uvjetima uzgoja u jednom dijelu svijeta i kožama tretiranima brutalno toksičnim kemikalijama u drugom. A ako ćemo biti realni, uz sve dosad ispisane retke o „ulaganju“ u dobru torbu ili kaput, sva moda proizvodi se kako bi bila zamjenjiva, neovisno o cijeni.
 
8] Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje.
 
9] Za alternativama se traga, ali je pitanje hoće li biti pronađene dovoljno brzo. Luksuzni modni konglomerat Kering sponzorira Centar za istraživanja održivog dizajna na Londonskom modnom fakultetu (London College of Fashion’s Centre for Sustainable Design research). Kering je svakako zainteresiran za održivost, ali samo ako im je time i ubuduće zajamčena profitna linija. Nije izgledno da će vlasnici Balenciage, Guccija ili Alexandera McQueena podržati bilo koje istraživanje koje predlaže radikalni ekonomski remont sistema koji je toliko korovizan za planet i ljude da stvara tempiranu bombu za buduće generacije.




Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve