Devet načina na koje modna industrija uništava planet

"Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje"

Satelitske slike Aralskog jezera 1989. i 2008. godine (izvor: Zafiroblue05 @ Wikipedia)
1] Uzgoj tekstila i proizvodnja tkanine troši ogromne količine vode. Za proizvodnju jedne pamučne majice potrebno je 2 700 litara – to je trogodišnja zaliha pitke vode za jednu osobu. Aralsko jezero u Uzbekistanu nekoć je bilo četvrto najveće jezero na svijetu. Od 1960-ih, jezero je isušeno na 15 posto svoje prvobitne veličine, jer je voda iz njegova bujnog krajobraza korištena u irigaciji 1,47 milijuna hektara polja pamuka u toj zemlji. Razine slanosti preostale vode povećale su se za 600 posto, dok je skoro 65 000 kvadratnih kilometara nekadašnjeg jezerskog dna pretvoreno u neplodnu pustinju karcinogene prašine kao rezultat više generacija agrikulturnog otjecanja iz istih polja pamuka. Za desetkovanim ribarskim selima i turističkim odmaralištima uz obale jezera ostaje nezaposleno stanovništvo, suočeno s bolestima povezanima uz siromaštvo, poput pothranjenosti i tuberkuloze. Ne samo da su zbog zraka zasićenog smrću stope određenog oblika raka jednjaka abnormalno visoke, već su, kako je izvijestio BBC, znanstvenici 2004. godine otkrili oštećenja u samoj DNK lokalnih ljudi: „To ne znači samo kako postoji veća vjerojatnost da će ljudi dobiti rak, već i da postoji veća vjerojatnost da će ga dobiti i njihova djeca i unučad.“ Pamuk je trenutno najunosnija roba u Uzbekistanu.

 

2] Decentralizirana priroda modne industrije znači da će pojedine kompanije prati ruke od odgovornosti, dok brendovi od polja do tvornice koriste nezavisne dobavljače. Greenpeace je doznao da se mnogi modni brendovi oslanjaju na tvornice koje u svojoj proizvodnji koriste otrovne kemikalije koje su zabranjene u zapadnim zemljama. Nike, Rebook i Tommy Hilfiger bili su klijenti kompanije optužene za instaliranje tajnih vodovodnih cijevi u Kini u svrhe odvodnje iznimno toksičnih otpadnih voda u glavnu rijeku. Bolest je raširena među obližnjim stanovništvom, lišenim čiste vode.

 

3] Moda ima dugu i krvavu povijest aproprijacije svjetskih resursa za nekolicinu nauštrb mnogih. U knjizi Empire of Cotton, Sven Beckert opisuje imperijalnu ekspanziju koja je započela u 16. stoljeću kao „ratni kapitalizam“. Pamuk je bio zanatska specijalizacija u Meksiku, Kini i Indiji, ali su ga aproprirali europski poduzetnici. „Stasanjem modernog svijeta, pamuk je postao dominantan u svjetskoj trgovini. Novi načini proizvodnje pojavili su se upravo u industriji pamuka. Sama tvornica bila je njezin izum, kao i veza između robovske agrikulture Amerika i proizvodnje širom Europe.“

 

4] U pravilu, tekstil i odjeća proizvode se serijski na globalnom Jugu i transportiraju u zapadne zemlje za potrošnju. Ogromne količine onoga što se nalazi na vješalicama za odjeću na početku sezone nikada se ne proda – umjesto toga se uništava ili odlaže na deponijima jer bi bilo skuplje kada bi se te odjeće riješilo za jeftiniju cijenu.

 

5] Dobrotvorne trgovine i second-hand dućani postali su svojevrsni flaster zapadne materijalne krivnje. Ustvari se malo onoga što je donirano proda i ponovno upotrijebi onako kako biste mogli pomisliti; dobrotvorne trgovine prodaju ogromne količine odjeće koju zaprimaju na tržištu rabljene robe, gdje ove planine jeftinie odbačene odjeće guše lokalnu proizvodnju tekstila i odjeće.

 

6] Potrošački pritisak da moda bude prijateljski usmjerena prema ekologiji dao je podstrek usponu koncepta „green-washinga“, u sklopu čega brendovi poput H&M-a i ASOS-a stavljaju na tržište nekoliko nizova organske odjeće dok u širim poslovnim praksama održavaju strategiju spaljene zemlje. Model brze mode izgrađen je na prodavanju proizvoda toliko niske kvalitete da je škartiranje ugrađeno u njihovu samu strukturu. Ove Noći vještica, prodavači u glavnim ulicama nudit će milijune jednokratnih trendi čipkastih crnih haljina i traka za glavu s mačjim ušima, gotovo identičnih onima koje su prodavali prošle godine.

 

7] Iako je problematična, brza moda nije jedinstvena po tome da uništava planet. Snobizam ocrnjivanja brze mode implicira da su problem gramzivi potrošači koji si ne mogu priuštiti da konzumiraju na propisan način. Kao što tvrdi Tansy Hoskins u knjizi Stitched Up, „brza moda mora se kritizirati kao proizvod korporacijskog poriva za profitom, a ne kao mana siromašnih slojeva stanovništva“. Dizajnerske marke koriste se istim zagađivačkim tvorničkim uvjetima proizvodnje većine onoga što prodaju. Mnoge se specijaliziraju u proizvodima koji osobito iscrpljuju resurse, poput torbica od krokodilske kože koje se proizvode od životinja odgojenih u okrutnim uvjetima uzgoja u jednom dijelu svijeta i kožama tretiranima brutalno toksičnim kemikalijama u drugom. A ako ćemo biti realni, uz sve dosad ispisane retke o „ulaganju“ u dobru torbu ili kaput, sva moda proizvodi se kako bi bila zamjenjiva, neovisno o cijeni.

 

8] Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje.

 

9] Za alternativama se traga, ali je pitanje hoće li biti pronađene dovoljno brzo. Luksuzni modni konglomerat Kering sponzorira Centar za istraživanja održivog dizajna na Londonskom modnom fakultetu (London College of Fashion’s Centre for Sustainable Design research). Kering je svakako zainteresiran za održivost, ali samo ako im je time i ubuduće zajamčena profitna linija. Nije izgledno da će vlasnici Balenciage, Guccija ili Alexandera McQueena podržati bilo koje istraživanje koje predlaže radikalni ekonomski remont sistema koji je toliko korovizan za planet i ljude da stvara tempiranu bombu za buduće generacije.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve