Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa

"Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."

Naljepnica Mental Health Vandals, u sklopu kampanje borbe protiv uništavanja NHS-a, Islington, London, 20. prosinca 2015. godine (izvor: duncan c @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti.



Hoće li apokalipsa biti popraćena kricima užasa ili kolutanjem očiju? Teško je razmišljati o suprotstavljanju svjetskim nepravdama u trenutku kada izgleda da kapitalizam proždire samog sebe, i nas s njim. Svaki smo tjedan suočeni s novom pričom koja opisuje koliko je točno polarnog pokrova već nestalo, ili kako su oceani toliko zagađeni da se u njima goje milijarde mutiranih meduza. Kada suočite ljude s ovakvim podacima često se ispostavi da su ih naprosto prisiljeni u potpunosti ignorirati. Činjenica da ne izgleda kao da postoji izlaz iz ovakve situacije, kao i svakodnevna mizerija života u kapitalizmu, po svoj su prilici odgovor na pitanje zašto su ljudi, osobito oni mlađi, toliko nevjerojatno nesretni.
 
Kao pokret, kao revolucionarni marksisti, moramo razmišljati o našoj ulozi u ratu protiv mentalnih bolesti. Ne samo o tome kako bismo se mogli konkretno boriti za bolje načine da omogućimo ljudima dobivanje terapije, već i o tome kako učiniti njihovo alijenirajuće iskustvo alatom kojim se mogu poslužiti kako bi porazili kapital.
 

Alijenacija, nepravda, mizerija

Danas je primamljujuće govoriti o epidemiji mentalnih bolesti koja hara zapadnoeuropskim i američkim kapitalizmom. Sada već općeprihvaćene brojke prema kojima svaki četvrti čovjek pati od ozbiljnih mentalnih bolesti, zastrašujuće su same po sebi, ali izmiče im činjenica da je društveni utjecaj mentalnih bolesti daleko veći od svakog četvrtog ljudskog bića. Obitelji i prijatelji primorani su nositi se s učincima patnje voljene osobe. Lakše i kratkotrajne bolesti te bolesti nižeg ranga, koje se ponekad možda propušta dijagnosticirati, u biti nisu obuhvaćene ovim statistikama.
 
Veća otvorenost prema pitanju mentalnih bolesti nije donijela i veću militantnost naspram uzroka psihoze. Organizacije civilnog društva kao što su Time To Change (Vrijeme je za promjenu) i Mind (Um) imale su pozitivnu reformsku ulogu, ali nažalost, i naravno, namjerno, postoje granice do kojih one mogu ići. Javni govor o mentalnom zdravlju možda smanji stigmatizaciju, ali čime doprinosi borbi protiv njezinih stvarnih uzroka, kao i onih samih mentalnih bolesti? Iako mentalne bolesti nisu isključivo društveni konstrukt, marksistička analiza nužno će ih staviti na teret klasnom društvu, i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Marksisti u tome nisu usamljeni.
 

Ukradene budućnosti

Ne možemo ovo tumačiti isključivo kroz generacijsku optiku. Slabljenje adekvatne socijalne skrbi za starije osobe još je jedan slučaj usporenog nasilja, i ovo nije pokušaj da se ustvrdi kako bi mladi ljudi za svoje očajanje trebali kriviti starije generacije. Međutim, trenutno mlade ljude mori konkretni aspekt ukradene budućnosti. Od izostanka pristojno plaćenog i sigurnog zaposlenja, krađe visokog obrazovanja i obrazovanja odraslih, neprestanog rasnog šikaniranja, korištenja sankcija povezanih uz socijalne naknade kako bi se učvrstilo rodne uloge i binarnu rigidnost zadržavanjem mladih LGBTQ osoba kod njihovih roditelja, do nadolazeće okolišne katastrofe, mladim ljudima teško je razmišljati o budućnosti na racionalno optimističan način. To je nesumnjivo jedan od razloga zbog kojih se veliki broj nas povlači u neoliberalni konzumerizam ili X-faktorizaciju ukupnog društvenog života, pri čemu samopromocija postaje najčestitiji cilj.
 
Međutim, da bi postojali pobjednici talent emisije, mora postojati smetlište gubitnika, na kojem se nalazi većina nas. Ne radi se o tome da mladi ljudi očekuju kako će stvari teći glatko, ili da su lijeni, već su nagrabusili štogod da učine. Jedino oni koji sustavno gaze preko prijatelja i kolega uspinju se do vrha, da bi ih se potom paradiralo kao dokaz kako bilo tko može uspjeti ako uloži malo truda. Sve ovo kombinira se s općom razinom grozote i proizvodi probleme s mentalnim zdravljem. Iako nam je potreban kritički pristup OCD-ovima kao što je Mind, izvještaj koji su nedavno pripremili, a prema kojemu su mentalne bolesti u porastu među učenicima i učenicama srednjih škola, primjer je toga kako kapitalizam učinkovito razara vlastite kapacitete za reprodukciju svog društvenog poretka.
 

Kriza djelovanja

Nama ova epidemija predstavlja ogroman problem, tragediju, krizu djelovanja. Mentalna ili fizička bolest ni na koji način ne određuje da osobe nisu u stanju boriti se za vlastitu emancipaciju. Društvo im to onemogućuje. No to je još jedan teret, još jedan okov, još jedan lanac oko vrata. Reći „jednako ste sposobni boriti se“ zato nikada ne može značiti „morate se pribrati“.
 
Nije slučajnost da su depresija i anksioznost, kao i apokaliptična rezignacija, u porastu tijekom proteklih dvadeset godina. Čak i najozbiljniji pokreti nisu uspjeli predstaviti učinkovit izazov kapitalističkom procesu samouništenja. Način na koji je ljevica često konstruirala svoje vođe nije bio od pomoći. Nedavne smrti Tonyja Benna i Boba Crowa rezultirale su time da se brojni komentatori pitaju gdje su njihovi ekvivalenti u idućoj generaciji. Mislim da oni_e postoje – iako nisu uvijek pred očima javnosti – ali takva percepcija heroja nije nam od koristi. Time dolazi do prebacivanja odgovornosti, i evocira se prizor borca obdarenog individualnom snagom. Nemojte me krivo razumjeti, ne zamjeram ništa Tonyju ni Bobu, upravo suprotno – ali mislim da nas činjenica da smo prisiljeni tražiti inspiraciju u pojedincima umjesto u kolektivima dovodi u probleme. Kakva je uloga u borbi za ljude kada su suviše anksiozni da bi bili javni heroji? Međutim, takvi su nam ljudi potrebni kao predvodnici naših emancipatornih projekata, i ne možemo zahtijevati da „im se stanje popravi“ kao preduvjet da to budu u mogućnosti činiti.
 

Spasiti svijet

Da, trebaju nam pokreti, ali i općenito populariziranje masovne baze depresivaca. Potrebno nam je jedinstvo korisnika_ca i radnika_ca uslužnog sektora uz podršku kontrakulturne propagandne kampanje.
 
Po pitanju osjećaja da smo bespomoćni da promijenimo svijet, otvoreno naznačenog u članku u Viceu, potreban nam je način da kolektivno odbijemo anksioznost i očajanje. Nismo spremni sjediti postrani s hladnom pivom u ruci i gledati kako se vode dižu i klizišta otvaraju.
 
Boriti se protiv kapitalizma zapravo može biti iznimno ispunjujuće, i suzbiti učinke alijenacije. Međutim, to nije dovoljno. Ne samo zato što i iskustvo trajne aktivnosti na ljevici samo po sebi može biti nevjerojatno alijenirajuće, traumatično i stvarati anksioznost, nego zbog toga što ne postoji prečica – ljevica se ne nalazi izvan kapitalizma i ne može se hermetički izolirati. No mislim da postoje načini pomoću kojih možemo raditi na umanjivanju tih efekata – između ostalog, tako što se nećemo prepuštati moraliziranju, nećemo poticati hiperaktivnost koja vodi prema izgaranju, te se nećemo pogrešno postavljati prema slučajevima opresije, napastovanja i maltretiranja.
 
Međutim, također trebamo razmisliti kako bismo se mogli konkretno organizirati i propagandizirati oko samog pitanja mentalnog zdravlja – čak i ako je toliko intrinzično povezano s drugim stvarima. Peter Sedgwick, marksistički psihijatar, zagovarao je da svi oblici terapije budu besplatni po potrebi, bez obzira na zapreke. Kako da se za to borimo ako se NHS naveliko rasprodaje?
 
Čini se kako je ljevica sve bolja u prepoznavanju pustoši koju psihoza stvara među čitavom generacijom ljudi – to mi pokazuje potencijal da se oko toga i organizira. Međutim, moramo biti u stanju ne samo dijagnosticirati, već i povezati ljudske emocije i bolesti s politikom, s revolucijom koja bi nam omogućila da se prikladno i kolektivno nosimo s bolesti, primjerice, tako što ćemo se srijedom popodne boriti za širenje dostupnosti terapije u lokalnim zdravstvenim ambulantama.
 
Marx je govorio kako proleteri nemaju ništa za izgubiti osim vlastitih lanaca, a mogu osvojiti svijet. Mislim da to treba preformulirati, jer smo trenutno suočeni s mogućnošću gubitka svih naših budućnosti, gubitka svijeta koji bismo trebali osvojiti. Ne radi se o tome da nemamo ništa za izgubiti, već nemamo drugog izbora. Treba se izložiti i spasiti svijet. Ili izgubiti sve.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve