Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa

"Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."

Naljepnica Mental Health Vandals, u sklopu kampanje borbe protiv uništavanja NHS-a, Islington, London, 20. prosinca 2015. godine (izvor: duncan c @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti.



Hoće li apokalipsa biti popraćena kricima užasa ili kolutanjem očiju? Teško je razmišljati o suprotstavljanju svjetskim nepravdama u trenutku kada izgleda da kapitalizam proždire samog sebe, i nas s njim. Svaki smo tjedan suočeni s novom pričom koja opisuje koliko je točno polarnog pokrova već nestalo, ili kako su oceani toliko zagađeni da se u njima goje milijarde mutiranih meduza. Kada suočite ljude s ovakvim podacima često se ispostavi da su ih naprosto prisiljeni u potpunosti ignorirati. Činjenica da ne izgleda kao da postoji izlaz iz ovakve situacije, kao i svakodnevna mizerija života u kapitalizmu, po svoj su prilici odgovor na pitanje zašto su ljudi, osobito oni mlađi, toliko nevjerojatno nesretni.
 
Kao pokret, kao revolucionarni marksisti, moramo razmišljati o našoj ulozi u ratu protiv mentalnih bolesti. Ne samo o tome kako bismo se mogli konkretno boriti za bolje načine da omogućimo ljudima dobivanje terapije, već i o tome kako učiniti njihovo alijenirajuće iskustvo alatom kojim se mogu poslužiti kako bi porazili kapital.
 

Alijenacija, nepravda, mizerija

Danas je primamljujuće govoriti o epidemiji mentalnih bolesti koja hara zapadnoeuropskim i američkim kapitalizmom. Sada već općeprihvaćene brojke prema kojima svaki četvrti čovjek pati od ozbiljnih mentalnih bolesti, zastrašujuće su same po sebi, ali izmiče im činjenica da je društveni utjecaj mentalnih bolesti daleko veći od svakog četvrtog ljudskog bića. Obitelji i prijatelji primorani su nositi se s učincima patnje voljene osobe. Lakše i kratkotrajne bolesti te bolesti nižeg ranga, koje se ponekad možda propušta dijagnosticirati, u biti nisu obuhvaćene ovim statistikama.
 
Veća otvorenost prema pitanju mentalnih bolesti nije donijela i veću militantnost naspram uzroka psihoze. Organizacije civilnog društva kao što su Time To Change (Vrijeme je za promjenu) i Mind (Um) imale su pozitivnu reformsku ulogu, ali nažalost, i naravno, namjerno, postoje granice do kojih one mogu ići. Javni govor o mentalnom zdravlju možda smanji stigmatizaciju, ali čime doprinosi borbi protiv njezinih stvarnih uzroka, kao i onih samih mentalnih bolesti? Iako mentalne bolesti nisu isključivo društveni konstrukt, marksistička analiza nužno će ih staviti na teret klasnom društvu, i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Marksisti u tome nisu usamljeni.
 

Ukradene budućnosti

Ne možemo ovo tumačiti isključivo kroz generacijsku optiku. Slabljenje adekvatne socijalne skrbi za starije osobe još je jedan slučaj usporenog nasilja, i ovo nije pokušaj da se ustvrdi kako bi mladi ljudi za svoje očajanje trebali kriviti starije generacije. Međutim, trenutno mlade ljude mori konkretni aspekt ukradene budućnosti. Od izostanka pristojno plaćenog i sigurnog zaposlenja, krađe visokog obrazovanja i obrazovanja odraslih, neprestanog rasnog šikaniranja, korištenja sankcija povezanih uz socijalne naknade kako bi se učvrstilo rodne uloge i binarnu rigidnost zadržavanjem mladih LGBTQ osoba kod njihovih roditelja, do nadolazeće okolišne katastrofe, mladim ljudima teško je razmišljati o budućnosti na racionalno optimističan način. To je nesumnjivo jedan od razloga zbog kojih se veliki broj nas povlači u neoliberalni konzumerizam ili X-faktorizaciju ukupnog društvenog života, pri čemu samopromocija postaje najčestitiji cilj.
 
Međutim, da bi postojali pobjednici talent emisije, mora postojati smetlište gubitnika, na kojem se nalazi većina nas. Ne radi se o tome da mladi ljudi očekuju kako će stvari teći glatko, ili da su lijeni, već su nagrabusili štogod da učine. Jedino oni koji sustavno gaze preko prijatelja i kolega uspinju se do vrha, da bi ih se potom paradiralo kao dokaz kako bilo tko može uspjeti ako uloži malo truda. Sve ovo kombinira se s općom razinom grozote i proizvodi probleme s mentalnim zdravljem. Iako nam je potreban kritički pristup OCD-ovima kao što je Mind, izvještaj koji su nedavno pripremili, a prema kojemu su mentalne bolesti u porastu među učenicima i učenicama srednjih škola, primjer je toga kako kapitalizam učinkovito razara vlastite kapacitete za reprodukciju svog društvenog poretka.
 

Kriza djelovanja

Nama ova epidemija predstavlja ogroman problem, tragediju, krizu djelovanja. Mentalna ili fizička bolest ni na koji način ne određuje da osobe nisu u stanju boriti se za vlastitu emancipaciju. Društvo im to onemogućuje. No to je još jedan teret, još jedan okov, još jedan lanac oko vrata. Reći „jednako ste sposobni boriti se“ zato nikada ne može značiti „morate se pribrati“.
 
Nije slučajnost da su depresija i anksioznost, kao i apokaliptična rezignacija, u porastu tijekom proteklih dvadeset godina. Čak i najozbiljniji pokreti nisu uspjeli predstaviti učinkovit izazov kapitalističkom procesu samouništenja. Način na koji je ljevica često konstruirala svoje vođe nije bio od pomoći. Nedavne smrti Tonyja Benna i Boba Crowa rezultirale su time da se brojni komentatori pitaju gdje su njihovi ekvivalenti u idućoj generaciji. Mislim da oni_e postoje – iako nisu uvijek pred očima javnosti – ali takva percepcija heroja nije nam od koristi. Time dolazi do prebacivanja odgovornosti, i evocira se prizor borca obdarenog individualnom snagom. Nemojte me krivo razumjeti, ne zamjeram ništa Tonyju ni Bobu, upravo suprotno – ali mislim da nas činjenica da smo prisiljeni tražiti inspiraciju u pojedincima umjesto u kolektivima dovodi u probleme. Kakva je uloga u borbi za ljude kada su suviše anksiozni da bi bili javni heroji? Međutim, takvi su nam ljudi potrebni kao predvodnici naših emancipatornih projekata, i ne možemo zahtijevati da „im se stanje popravi“ kao preduvjet da to budu u mogućnosti činiti.
 

Spasiti svijet

Da, trebaju nam pokreti, ali i općenito populariziranje masovne baze depresivaca. Potrebno nam je jedinstvo korisnika_ca i radnika_ca uslužnog sektora uz podršku kontrakulturne propagandne kampanje.
 
Po pitanju osjećaja da smo bespomoćni da promijenimo svijet, otvoreno naznačenog u članku u Viceu, potreban nam je način da kolektivno odbijemo anksioznost i očajanje. Nismo spremni sjediti postrani s hladnom pivom u ruci i gledati kako se vode dižu i klizišta otvaraju.
 
Boriti se protiv kapitalizma zapravo može biti iznimno ispunjujuće, i suzbiti učinke alijenacije. Međutim, to nije dovoljno. Ne samo zato što i iskustvo trajne aktivnosti na ljevici samo po sebi može biti nevjerojatno alijenirajuće, traumatično i stvarati anksioznost, nego zbog toga što ne postoji prečica – ljevica se ne nalazi izvan kapitalizma i ne može se hermetički izolirati. No mislim da postoje načini pomoću kojih možemo raditi na umanjivanju tih efekata – između ostalog, tako što se nećemo prepuštati moraliziranju, nećemo poticati hiperaktivnost koja vodi prema izgaranju, te se nećemo pogrešno postavljati prema slučajevima opresije, napastovanja i maltretiranja.
 
Međutim, također trebamo razmisliti kako bismo se mogli konkretno organizirati i propagandizirati oko samog pitanja mentalnog zdravlja – čak i ako je toliko intrinzično povezano s drugim stvarima. Peter Sedgwick, marksistički psihijatar, zagovarao je da svi oblici terapije budu besplatni po potrebi, bez obzira na zapreke. Kako da se za to borimo ako se NHS naveliko rasprodaje?
 
Čini se kako je ljevica sve bolja u prepoznavanju pustoši koju psihoza stvara među čitavom generacijom ljudi – to mi pokazuje potencijal da se oko toga i organizira. Međutim, moramo biti u stanju ne samo dijagnosticirati, već i povezati ljudske emocije i bolesti s politikom, s revolucijom koja bi nam omogućila da se prikladno i kolektivno nosimo s bolesti, primjerice, tako što ćemo se srijedom popodne boriti za širenje dostupnosti terapije u lokalnim zdravstvenim ambulantama.
 
Marx je govorio kako proleteri nemaju ništa za izgubiti osim vlastitih lanaca, a mogu osvojiti svijet. Mislim da to treba preformulirati, jer smo trenutno suočeni s mogućnošću gubitka svih naših budućnosti, gubitka svijeta koji bismo trebali osvojiti. Ne radi se o tome da nemamo ništa za izgubiti, već nemamo drugog izbora. Treba se izložiti i spasiti svijet. Ili izgubiti sve.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve