Halucinatorni bunker bijele desnice

"Negativne reakcije na pokret Black Lives Matter u Južnoj Africi naglašavaju sve izraženiju konvergenciju između krajnje desnice i konzervativaca."

Wagon laager wall, dio afrikanerskog nacionalističkog spomenika Voortrekker, Pretoria, Južna Afrika, lipanj 2015. godine (izvor: Kandukuru Nagarjun @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Negativne reakcije na pokret Black Lives Matter u Južnoj Africi naglašavaju sve izraženiju konvergenciju između krajnje desnice i konzervativaca.

Tragično ubojstvo Brendina Hornera, bijelog upravitelja farme kojega su ubili kradljivci stoke u južnoafričkoj provinciji Free State, postalo je bojni poklič južnoafričke krajnje desnice. Nakon što su uhićena dvojica osumnjičenika, na prekršajnom sudu u Senekalu izbilo je nasilje kad su prosvjednici pokušali oteti optuženike iz njihovih ćelija, zapalili policijski kombi i zastrašivali novinare.

 

Afrikanerska nacionalistička organizacija AfriForum obratila se okupljenima, dok su neki prosvjednici držali transparente s natpisom „Boer Lives Matter”. Prosvjednicima u Senekalu pridružio se i Demokratski savez (DA), službena oporbena stranka Južne Afrike, koja se predstavlja kao organizacija „bez rasnih motiva”. Iako se u službenoj izjavi stranke o navedenom događaju tvrdi da su farmeri podvrgnuti „ratu niskog intenziteta”, stranka je pokušala zanijekati rasističke prizvuke i nije propustila napomenuti da se pred sudom pojavila „raznolika skupina” članova.

 

Ova vijest naglašava pojačanu konvergenciju između afrikanerskih nacionalista i anglofonih srednjestrujaških konzervativaca u suvremenoj Južnoj Africi. Činjenica je to koja se očitovala početkom ove godine u negativnom kulturnom odgovoru na prosvjede povodom smrti Georgea Floyda i pokret Black Lives Matter u Sjedinjenim Državama.

 

Nakon što je izrazio javnu potporu pokretu Black Lives Matter i pozvao Cricket South Africa da mu se pridruži, igrača kriketa Lungija Ngidija putem interneta su šikanirali bijeli reakcionari poput bivših kriketaša Pata Symcoxa i Boeta Dippenaara. Dippenaar je izjavio da je BLM „opasan ljevičarski pokret”, da bi Ngidi trebao čitati Miltona Friedmana (konzervativnoga američkog ekonomista kojemu se dive bijeli liberali) te da su „svi životi važni” (slogan koji su popularizirale pristaše Donalda Trumpa i policije u Sjedinjenim Državama). Dippenaar je dodao: „Ako želiš da stanem rame uz rame s tobom, Lungi, stani rame uz rame sa mnom u vezi s napadima na farme.”

 

Takvo arogantno automatsko odbacivanje tuđeg življenog iskustva učestalo je u konzervativnim odgovorima na antirasističke pokrete. No, itekako je indikativno to što Dippenaar povezuje slobodnotržišnog libertarijanca Miltona Friedmana (koji je Južnu Afriku posjetio pri povratku iz Pinochetovog Čilea nekoliko mjeseci prije pobune u Sowetu 1976. godine) s „ubojstvima na farmama”.

 

Zavjereničko uvjerenje da su bijeli komercijalni poljoprivrednici na listi za odstrel često je povezano s desničarskim afrikanerskim nacionalističkim skupinama poput AfriForuma. Međutim, takav kodirani bjelački nacionalizam i politička paranoja sve su očitije teme u političkim prostorima koji se tobože zalažu za „nerasizam” i „liberalizam”.

 

Primjerice, niz skupova posvećenih „zaustavljanju ubojstava na farmama” u srpnju privukao je očekivani postav nostalgičara apartheida. No, jedan od govornika ispred parlamenta u Cape Townu bio je i Sihle „Big Daddy Liberty” Ngobese, Crna internetska medijska ličnost kojemu su uzor Crni američki politički operativci poput Candace Owens. Osnažio je uvjerenje bijelih konzervativaca da strukturni rasizam ne postoji jer tako kaže Crna osoba, te da su pod opsadom nadolazećeg socijalizma.

 

Ngobese također radi za Južnoafrički institut za rasne odnose (IRR), trust mozgova sa sjedištem u Johannesburgu koji u osnovi funkcionira kao domaća verzija organizacija srodnih američkoj Republikanskoj stranci poput Heritage Foundationa. Na svojoj internetskoj stranici IRR tvrdi da predstavlja „tihu većinu” i donosi opsežne priloge i izvještaje u kojima osuđuje pojave poput zemljišne reforme, antifašističkog aktivizma, pokreta za klimatsku pravdu i pokreta Black Lives Matter. U bliskim je odnosima s Demokratskim savezom, uključujući činjenicu da je bivša čelnica saveza Helen Zille za njih radila kao istraživačica. Gorljiva preobraćenica na paranoju o „kulturnom marksizmu” u stilu kanadskog desničarskog akademika Jordana Petersona, Zille je poznata po svojim podjarivačkim izjavama na internetu.

 

Zille aktivno podržava rastuća internetska komora jeke sačinjena od podcastova, YouTube kanala i korisničkih računa na društvenim medijima usmjerenih na „slobodu govora” i „klasični liberalizam”. Međutim, u praksi su ti prostori mješavina alt-right propagande u stilu Breitbarta i Infowarsa, polovičnog makartizma i bjelačkih identitetskih politika. U ovom procesu, koji je vidljiv na međunarodnoj razini, paranoični tropi o ubojstvima na farmama i „cancel kulturi” sve više služe kao način da se desne libertarijance i konzervativce izloži hardcore bjelačkom nacionalizmu i neofašizmu.

 

Otkako je 2019. doživjela pad broja glasova i krajnje sramotnu ostavku bivšeg čelnika stranke Mmusija Maimanea uslijed eksponiranja institucionalnog rasizma unutar samog Demokratskog saveza, stranka je svjesno napravila zaokret prema reakcionarnijoj politici.

 

Trenutni čelnik John Steenhuisen izjavio je da su „ubojstva na farmama nacionalna kriza” i pozvao da se nasilje nad bijelim farmerima proglasi političkim zločinom iz mržnje. Kao očiti pokušaj iskorištavanja reakcije „bijeli životi su važni” u jeku ustanka u SAD-u, njegov su poziv s entuzijazmom dočekali aktivisti krajnje desnice.

 

Taj je isti John Steenhuisen gostovao u podcastu Jerm Warfare, koji je u prošlosti pružio platformu ljudima poput Katie Hopkins i osnivača bande Proud Boys, Gavina McInnesa. Uključio je i lokalne desničare kao što su Ernst Roets iz AfriForuma, Steve Hofmeyr, Dan Roodt i vođa survivalističke grupe Suidlanders, Simon Roche, koji je također bio dio skupa „Unite the Right” u Charlottesvilleu 2017. godine. Ideološki potaknut pozadinskom bukom organizacija poput IRR-a, Steenhuisen izgleda vjeruje da budućnost njegove stranke leži u dog-whistle bjelačkom nacionalizmu na tragu Tuckera Carlsona.

 

Kolonijalizam i apartheid stvorili su uplašenu, autoritarnu kulturu bijelih doseljenika koja nije bila samo duboko rasistička, već i agresivna naspram demokratskih i egalitarističkih ideja. Christian National Education i vojna obaveza ulili su strah od bilo kakve politike ljevije od Ronalda Regana, a u osobnom su nekonformizmu vidjeli put prema komunizmu. Psihički laager apartheida naučio je bijelce da vjeruju kako im prijeti i swart gevaar (crna opasnost) i rooi gevaar (crvena opasnost).

 

Ti su strahovi sublimirani u paranoju oko ubojstava na farmama. Bijelci desničari vjeruju ne samo da su pod napadom Crnih osoba, već da je i dotični motiviran marksističkom zavjerom da im se ukrade i kolektivizira zemlja. Duboko je ukorijenjeno uvjerenje da samo bijeli farmeri mogu biti istinski produktivni, pa je stoga nasilje nad njima organizirana urota kako bi se uništilo „bijelu, kršćansku civilizaciju”. Naravno, ova bojazan zbog ruralnog nasilja ne proteže se na osiromašene i eksploatirane Crne osobe koje rade na farmama i suočavaju se s najvećim rizikom od kriminalnog nasilja u ruralnoj Južnoj Africi.

 

Za razliku od imaginarnog „bijelog genocida”, južnoafrički problemi masovne rasne nejednakosti i političke korupcije, posebice tijekom katastrofalnog predsjedništva Jacoba Zume, vrlo su stvarni (većina žrtava zločina su siromašni Crni Južnoafrikanci). Kao rezultat toga, mnogi se bijeli konzervativci plaše gubitka statusa, bogatstva i imovine. Ove socijalno-ekonomske strahove iskoristile su skupine poput AfriForuma i internetski prostor koji je pružio novu, trumpovsku nadopunu sirovom rasizmu i idejama bjelačke supremacije.

 

Istovremeno apelirajući na rasne i imovinske bojazni bijelih glasača, Demokratski savez u svoj srednjestrujaški konzervativizam pokušava ubrizgati koncepte izvedene od krajnje desnice. To nije bez presedana, jer je stranka neslavno iskoristila kampanju „Fight Back” kako bi privukla bivše pristaše Nacionalne stranke krajem 1990-ih. Međutim, Steenhuisen i njegova stranka mogli bi uvidjeti da prebacivanje krivnje na „obrnuti rasizam” i „komunizam” prikrivaju stvarne slabosti stranke.

 

Politički problemi Demokratskog saveza nisu uzrokovani njegovim manjkavim izazivanjem rasne paranoje bijelaca, već kombinacijom čimbenika. Ustrajne borbe unutar stranačkih redova, neučinkovito upravljanje gradovima poput Cape Towna te autoritarno i okrutno postupanje sa Crnom sirotinjom neki su od ključnih razloga zašto stranka nije uspjela prikupiti potporu diljem šire društvene baze.

 

U godini u kojoj je pandemija COVID-19 razotkrila krizu kapitalizma i suvremenih političkih sustava, bijela desnica u Južnoj Africi odlučila se povući u halucinatorni imaginarni bunker izgrađen na kolonijalnom rasizmu 19. stoljeća i antikomunističkoj retorici 20. stoljeća.

 

Činjenica da se takve ideje mobiliziraju oko pitanja rasizma u kriketu i ragbiju pokazuje kako se popularna kultura koristi za pojačavanje kako bjelačke identitetske politike, tako i reakcionarnog zastrašivanja. Riječ je o najnovijoj mutaciji bjelačke supremacističke ideologije u Južnoj Africi, a starim rasnim paranojama novi su izričaj dali desničarski kulturni ratovi.
Christopher McMichael piše za New Frame u Johannesburgu. Doktorirao je politiku i trenutno radi na knjizi o povijesti kriminala u Južnoj Africi.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve