Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka

Nekoć sam mislila da su se osobe koje obavljaju seksualni rad našle u situaciji da nemaju drugog izbora doli obavljati seksualni rad, i da je posao feministkinja da pomognu seksualnim radnicama pronaći alternativne izvore prihoda.

Na 13. međunarodnoj konferenciji o AIDS-u, 2010. godine u Beču u Austriji, pohodila sam sesiju koja se bavila seksualnim radom i postavila pitanje kojeg se danas sramim: „Zašto bi itko odabrao baviti se seksualnim radom?“

Možete zamisliti do kojeg je stupnja usijanja u tom trenutku došla prostorija, prepuna aktivistkinja i aktivista za prava seksualnih radnica_ka. Više se ne mogu ni sjetiti kakav sam odgovor dobila od sudionica panela, ali se prisjećam razgovora kojeg sam o tome naknadno vodila s Bisi Adeleye-Fayemi, tadašnjom izvršnom direktoricom Fonda afričkih žena za razvoj (African Women’s Development Fund), u kojem sam u to vrijeme bila zaposlena.

Većina nas odrasta u patrijarhalnim društvima, gdje nam se od rođenja naturaju određeni narativi o tome što je ispravno, a što pogrešno. Kao mladu djevojku u katoličkom internatu, učili su me da se samo loše djevojke seksaju. Neke djevojke opisivalo se kao „madrace“ jer su, navodno, svi dječaci iz susjedstva spavali s njima. Tek kada su krenule kružiti priče o tome s kim sam sve ja spavala shvatila sam da su glasine upravo samo to. Trebalo je mnogo više godina da krenem propitivati zašto društvo pokušava kontrolirati ženska tijela, njihove odluke i njihovu seksualnost.

Na povratku u hotel s konferencije, Adeleye-Fayemi objasnila mi je da ljudi imaju pravo donositi odluke o vlastitim životima, da će možda donijeti drukčije odluke ovisno o svojim trenutnim životnim okolnostima, i da je za mnoge osobe seksualni rad logični odabir.

Ta automobilska vožnja za mene je bila početak jednog putovanja. Počela sam razmišljati o seksualnom radu kao legitimnom radu, i s vremenom krenula djelovati s drugima kako bih stvorila prostore u kojima aktivisti, uključujući seksualne radnice_ke i druge historijski opresirane skupine, mogu dijeliti zbilju svojih života s drugim ljudima.

Prije dvije godine prepoznala sam potrebu za festivalom u čijem bi fokusu bio seks, seksualnosti i užitak, i okupila skupinu feminističkih, kvir i trans aktivista_kinja kako bi s njima organizirala takav događaj u Accri u Gani. #AdventuresLive bio je uspješan, stoga smo ga odlučile_i održavati svake godine.

Iduće godine, u studenom 2020., naš se festival održao po drugi put, s temom „Odiseja žudnje“. Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ („Addressing Violence Against Ghanaian Sex Workers“), gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena (Women of Dignity Alliance). Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu.

Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran. One pozivaju na njegovu dekriminalizaciju – zahtjev koji aktivisti_kinje za seksualni rad ispostavljaju već dugo. Prema Count Me In! konzorciju: „Nasilje u životima seksualnih radnica u velikoj je mjeri proizvod uvjeta koje stvara kriminalizacija. Seksualni rad nije inherentno nasilan, ali diskriminacija i stigma protiv seksualnih radnica_ka generiraju nasilje i ograničavaju im pristup pravdi.“

Stigma s kojom se suočavaju seksualne radnice_ci dijelom dolazi od feministkinja koje žele dokinuti seksualni rad, i brkaju ga s trgovinom ljudima. Međutim, razlika je jasna. Seksualnim radom bave se suglasne odrasle osobe, što izostaje prilikom trgovine ljudima. Kao što stoji u „Iza spašavanja: Kako istrage i politike protiv trgovine ljudima štete seksualnim radnicama_ima migrantkinjama_ima“ („Behind the Rescue: How Anti-trafficking Investigations and Policies Harm Migrant Sex Workers“), „… istrage protiv trgovine ljudima često su rasističke, usmjerene protiv seksualnog rada i antimigrantske“. Intersekcija kriminalnog prava, imigracijskih zakona i municipalnih uredbi koristi se protiv seksualnih radnica migrantkinja, dok se kršenja ljudskih prava ovih radnica_ka opravdava njihovim etiketiranjem kao ilegalnih radnica_ka i kriminalki_aca.“

Očigledno je da ljudi ne prestaju odjednom biti feministkinje_i koje_i osuđuju tuđi rad, da bi u idućem trenu zagovarale_i prava seksualnih radnica_ka – stoga želim podijeliti djelić onoga što je pomoglo proširiti moje razumijevanje ove teme.

Počela sam čitati knjige, članke i druge resurse koji se bave seksualnim radom. Pronašla sam knjigu Žene, seksualnost i užitak (Women, Sexuality and Pleasure) koju sam i recenzirala za časopis Feminist Africa. Također sam pohodila panele, događaje i razgovore koje su organizirale_i seksualne_i radnice_i i njihovi saveznici_e. Kada slušate ljude koji su najpogođeniji određenim pitanjem, vjerojatnije je da ćete zadobiti dublje razumijevanje tog pitanja. Pratim neke aktiviste_ice za seksualni rad na društvenim mrežama, a njihovi postovi i uvidi u njihov rad neprestano mi pružaju prilike za učenje i rast. Jedan od takvih primjera je i ova dretva koju je na Twitteru postavila Christy Croft.

Nažalost, pitanje prava seksualnih radnica_ka nastavlja biti prijeporno mjesto globalnog feminističkog pokreta, i previše feministkinja danas ima isti stav kakav sam imala i ja prije deset godina. Jedino što mogu je potaknuti te feministkinje da otvore svoja srca i umove i poslušaju što poručuju same seksualne radnice. Već je odavno vrijeme da sve feministkinje prepoznaju kako je zagovaranje prava seksualnih radnica fundamentalni doprinos borbi za dokidanje nasilja nad ženama i djevojkama.

Tijekom nedavne obrazovne sesije naslovljene „Pod istim kišobranom: feminizam i prava seksualnih radnica_ka“ („Under the Same Umbrella: Feminism and Sex Workers’ Rights“), koju su organizirali AWID i Red Umbrella Fund, zatekla sam se kako reflektiram o vlastitom putovanju do ove točke. Naslov govori o nedjeljivosti feminizma i kontinuiranog rada na zaštiti i promicanju ljudskih prava seksualnih radnica_ka. Slušajući panelistice – Veru Rodriguez iz Red Umbrella Funda, Kay Thi Win iz Asia Pacific Network of Sex Workers, Geetu Misra iz CREA, feminističke međunarodne ljudskopravaške organizacije – shvatila sam kako konačno razumijem da su feminizam i prava seksualnih radnica_ka doista pod istim kišobranom.

Postupila sam sukladno onome što CREA već dugo zagovara: suspregnula sam svoju prosudbu. Učiniti to znači staviti po strani svoje predrasude, i otvoriti svoje srce i um kako bi se nešto naučilo, a nešto odučilo.

Vrijeme je da svi ostavimo naše prosuđivanje po strani i pridružimo se seksualnim radnicama_ima u zagovaranju prava i pravde za sve.