U čijim se rukama nalazi globalno bogatstvo?

"Gornjih 1 posto na globalnoj razini posjeduje 43 posto ukupnog osobnog bogatstva, dok donjih 50 posto ima tek 1 posto. Gornjih 1 posto su svi milijunaši prema neto bogatstvu (nakon dugova), i ima ih 52 milijuna. Unutar ovih 1 posto je i 175 000 ultra-bogatih ljudi, koji posjeduju preko 50 milijuna dolara neto vrijednosti po glavi – dakle, sićušan broj ljudi (manje od 0,1 posto) posjeduje 25 posto svjetskog bogastva!"

Grafit u Doelu, „gradu duhova“ u Beverenu, Belgija, 20. rujna 2009. godine (izvor: Jurriaan Persyn @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Gornjih 1 posto na globalnoj razini posjeduje 43 posto ukupnog osobnog bogatstva, dok donjih 50 posto ima tek 1 posto. Gornjih 1 posto su svi milijunaši prema neto bogatstvu (nakon dugova), i ima ih 52 milijuna. Unutar ovih 1 posto je i 175 000 ultra-bogatih ljudi, koji posjeduju preko 50 milijuna dolara neto vrijednosti po glavi – dakle, sićušan broj ljudi (manje od 0,1 posto) posjeduje 25 posto svjetskog bogastva!
 
Izvor ove informacije je upravo objavljeni Izvještaj o globalnom bogastvu Credit Suissea za 2020. godinu. Ovaj je izvještaj i dalje najobuhvatnija i najeksplanatorna analiza globalnog bogastva (ne i prihoda), kao i nejednakosti u osobnom bogatstvu. CS-ov globalni izvještaj o bogatstvu svake godine analizira bogatstvo kućanstava 5,2 milijardi ljudi širom svijeta i mjeri bogatstvo kućanstava – financijska sredstva (dionice, obveznice, gotovina, mirovinski fondovi) i imovina (kuće itd.) koju posjeduju – umanjeno za troškove. Autori izvješća su James Davies, Rodrigo Lluberas i Anthony Shorrocks. Profesor Anthony Shorrocks bio je moj cimer na fakultetu, i oboje smo diplomirali ekonomiju (moram priznati da je njegovo poznavanje matematike puno bolje od mojeg!).
 
Prema izvještaju iz 2020., ukupno globalno bogatstvo kućanstava poraslo je tijekom 2019. godine za 36,3 bilijuna američkih dolara. No, pandemija COVID-19 skresala je to povećanje za gotovo polovinu (17,5 bilijuna američkih dolara) između siječnja i ožujka 2020. godine. Međutim, budući da su se tržišta dionica i cijene nekretnina tada oporavile, zahvaljujući kreditnim injekcijama država i centralnih banaka, istraživači Credit Suissea procjenjuju da je ukupno bogatstvo kućanstava ipak u malom porastu do sredine 2020. godine, u usporedbi s razinom na kojoj je bilo prošle godine, iako se bogatstvo pojedinačnih odraslih osoba ponešto smanjilo.
 
Do sredine 2020. globalno bogatstvo kućanstava bilo je 1 bilijun američkih dolara veće nego u siječnju, što je porast od 0,25 posto. Budući da je ovo manje od porasta broja odraslih osoba tijekom istog perioda, prosječno globalno bogatstvo palo je za 0,4 posto na 76,984 američkih dolara. U usporedbi s time kakva su očekivanja bila prije epidemije COVID-19, globalno bogatstvo smanjilo se za 7,2 bilijuna američkih dolara, odnosno za 1391 američkih dolara po odrasloj osobi na globalnoj razini.
 
Najteže pogođena regija bila je Latinska Amerika, gdje su devaluacije valuta pojačale redukcije dolarskog BDP-a, rezultirajući smanjenjem ukupnog bogatstva izraženog u dolarima od 12,8 posto. Pandemija je također uništila očekivani rast u Sjevernoj Americi i uzrokovala gubitke u svakoj drugoj regiji, osim Kine i Indije. Među vodećim globalnim ekonomijama, u Ujedinjenom Kraljevstvu je došlo do najveće relativne erozije bogatstva.
 
Najšokantnija je i dalje ogromna nejednakost bogatstva kućanstava na globalnoj razini. Kao što pokazuje donja grafika piramide bogatstva, nejednakost je i dalje upadljiva, geografski, između „bogatog Sjevera“ i „siromašnog Juga“, te između kućanstava unutar zemalja.
Krajem 2019. godine, u Sjevernoj Americi i Europi nalazilo se 55 posto ukupnog globalnog bogatstva, iako u njima živi tek 17 posto svjetske populacije odraslih osoba. Suprotno tome, udio populacije bio je triput veći od udjela bogatstva u Latinskoj Americi, četiri puta već od udjela bogatstva u Indiji, i gotovo deset puta veći od udjela bogatstva u Africi.
 
Razlike u bogatstvu unutar zemalja još su naglašenije. Gornjih 1 posto vlasnika bogatstva pojedine zemlje u pravilu posjeduje između 25 i 40 posto ukupnog bogatstva, a gornjih 10 posto obično posjeduje između 55 i 75 posto. Krajem 2019. godine, milijunaši i milijunašice diljem svijeta – točno 1 posto odrasle populacije – imali su 43,4 posto globalne neto vrijednosti. Suprotno tome, 54 posto odraslih osoba s bogatstvom ispod 10,000 američkih dolara (tj. otprilike ništa) zajedno jedva imaju 2 posto globalnog bogatstva.
 
Istraživači procjenjuju da je globalni utjecaj distribucije bogatstva unutar zemalja bio izrazito malen, uzmemo li u obzir supstancijalni pad BDP-a povezan uz pandemiju. Štoviše, nema čvrstih dokaza da je pandemija sustavno favorizirala skupine koje imaju više bogatstva naspram onih manje bogatijih, kao ni obrnuto. Broj milijunaša naglo je porastao na 51,9 milijuna ljudi tijekom 2019. godine, ali se nije značajnije mijenjao tijekom prve polovine 2020. godine.
 
U izvještaju se procjenjuje da se početkom ove godine na vrhu svjetske piramide bogatstva nalazilo 175 690 odraslih osoba ultra-visoke neto vrijednosti (ultra-high net worth, UHNW), odnosno onih čije je bogatstvo prelazilo 50 milijuna američkih dolara. Ukupan broj UHNW odraslih osoba porastao je za 16 760 (11 posto) tijekom 2019., ali se smanjio za 120 članova i članica tijekom prve polovice 2020., iz čega proizlazi neto porast od 16 640 UHNW osoba od početka 2019. godine.
 
Tijekom prve polovice 2020., broj milijunaša ukupno se smanjio za 56 000, tek 1 posto od 5,7 milijuna onih koji su to postali 2019. godine. Članstvo se pojačalo u nekim zemljama, dok je u drugima značajno opalo. Ujedinjeno Kraljevstvo (241 000 manje), Brazil (116 000 manje), Australija (83 000 manje), i Kanada (72 000 manje) su zemlje u kojima se broj milijunaša smanjio više od smanjenja ukupnog broja milijunaša na svjetskoj razini.
 
Izgleda kako se nejednakost u bogatstvu unutar većine zemalja smanjila tijekom ranih 2000-ih. Pad nejednakosti unutar pojedinih zemalja bio je ojačan padom nejednakosti između zemalja, kojega je pogonio strelovit rast prosječnog bogatstva u tržištima u usponu. Trend je postao neujednačen nakon financijske krize iz 2008. godine, kada su financijska sredstva hitro narasla kao odgovor na kvantitativno olakšavanje i umjetno održavane niske stope kamata. Ovi faktori podigli su udio gornjih 1 posto posjednika bogatstva, ali je nejednakost nastavila opadati i za one ispod gornjeg ešalona. Danas donjih 90 posto ima 19 posto globalnog bogatstva, u usporedbi s 11 posto 2000. godine. Drugim riječima, došlo je do koncentracije bogatstva u smjeru gornjih 1 posto (čak i više u smjeru gornjih 0,1 posto), ali uz određenu disperziju među preostalih 99 posto.
 
Istraživači zaključuju kako malo opadanje globalne nejednakosti u bogatstvu u cjelini „odražava sve suženije diferencijale bogatstva između zemalja, jer ekonomije u usponu, osobito Kina i Indija, imaju natprosječne stope rasta. To je glavni razlog zašto se globalna nejednakost u bogatstvu smanjila tijekom prvih godina ovog stoljeća. Iako se pokrenula prema boljem tijekom 2007.-2016., vjerujemo da je globalna nejednakost u bogatstvu ponovno ušla u silaznu fazu nakon 2016. godine.“
 
Ukratko, izvještaj pokazuje da milijarde ljudi nemaju nikakvo bogatstvo nakon podmirenja dugova, te da se distribucija osobnog bogatstva na globalnoj razini može opisati kao situacija u kojoj nekoliko divovskih Gulivera s visine promatra masu Liliputanaca.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve