Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative

"Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"

„Tri rudara“, autor: Colin Telfer, blizu mjesta na kojem se nekada nalazio ugljenokop Risehow, u selu Flimby blizu Maryporta, zapadna Cumbrija, UK, 1. rujna 2014. godine (izvor: Airman Magazine @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19



Vladina odluka iz siječnja ove godine da nekritički propusti izgradnju novog rudnika ugljena u Whitehavenu u Cumbriji dočekana je s uzvicima neodobravanja. Klimatski znanstvenici nazvali su je „nevjerovatnim i iznimno nepromišljenim“ potezom, osamdeset grupa za zaštitu okoliša pozvalo je premijera da se ponovno razmotre situaciju, a vođa liberalnih demokrata pozvao je Aloka Sharma, bivšeg ministra trgovine, da podnese ostavku na mjesto predsjednika COP26, konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama koja se održava u studenom.
 
Aktualni ministar ministar trgovine Kwasi Kwarteng priznao je da postoji „lagana napetost“ između cilja ostvarivanja nulte neto stope emisija i otvaranja prvog novog ugljenokopa u 30 godina – otužno je koliko je to razblažena izjava, uzmemo li u obzir i da je sam vladin odbor za klimatske promjene poručio da novi rudnik nije kompatibilan s već preskromnim klimatskim ciljevima Ujedinjenog Kraljevstva.
 
Gradsko vijeće Cumbrije objavilo je 10. veljače da će ponovno razmotriti svoju suglasnost s izgradnjom ugljenokopa. Neovisno o tome hoće li to rezultirati konačnim odbijanjem izgradnje rudnika, potez vijeća ne adresira temeljno pitanje zbog kojeg se otvaranje rudnika uopće učinilo kao poželjna opcija. Bez nacionalne i lokalne industrijske strategije koja osigurava pristojne, sigurne poslove u niskougljičnim sektorima, zagađivački projekti i dalje će se percipirati kao izvor prijeko potrebnih radnih mjesta.
 
U Whitehavenu, u okrugu Copeland, 480 kilometara sjeverno od Westminstera, 165 milijuna funti težak projekt ugljenokopa Woodhouse uz koji se obećava otvaranje 500 radnih mjesta, očekivano je privlačan. Zajednica je obilježena deindustrijalizacijom još od 1980-ih, a danas se oporavlja od ekonomskih posljedica pandemije COVID-19.
 
Načelnik Copelanda kaže kako „dosad nije doživio da jedan projekt uživa toliku javnu podršku“, navodeći mogućnost otvaranja radnih mjesta i jačanja prosperiteta u jednom od najdepriviranijih područja Ujedinjenog Kraljevstva. Državni ministar za stanovanje, lokalne zajednice i lokalnu upravu Robert Jenrick odbio je intervenirati oko odluke o ugljenokopu, za kojeg se predviđa da bi tijekom svojega operiranja dodao 420 milijuna tona CO2 emisijama UK-a, opisujući to kao „lokalno pitanje“.
 
Toliko o vladinim nastojanjima da se pozicionira kao globalna predvodnica u borbi protiv klimatskih promjena. Premijer Boris Johnson izjavio je kako je opsjednut time što je moguće ostvariti na COP26, a Ujedinjeno Kraljevstvo je na globalnoj razini zagovaralo protiv ugljena kao supredsjedatelj Powering Past Coal Alliancea.
 
Ove kontradikcije tipične su za vladinu klimatsku politiku, no u ovom slučaju vrlo je izgledno da pritisak dolazi i unutar Konzervativne stranke. Trudy Harrison, parlamentarna predstavnica iz Copelanda, koja je između ostalog i osobna pomoćnica premijera Johnsona, gorljiva je zagovornica izgradnje rudnika.
 
Zajedno s nekoliko drugih parlamentarnih zastupnika i zastupnica koji su 2017. i 2019. godine osvojili mandate u nekadašnjim uporištima Laburista, Harrison je članica Konzervativaca plavih ovratnika (Blue Collar Conservatives), koji su zainteresirani da ispune svoje obećanje razvijanja regija u kojima su izabrani putem ulaganja i otvaranja radnih mjesta. Ponuda otvaranja nekoliko stotina radnih mjesta i prilika da se povrati ponosni povijesni identitet koji je povezan s ugljenom čini se kao predobrom prilikom da bi se propustila.
 
Na ovo bi posebice trebali pripaziti oni koji se protive otvaranju rudnika, kao i progresivne snage koje se nadaju mobilizaciji u regijama koje će potencijalno najviše izgubiti zbog nastojanja da dekarboniziramo našu ekonomiju. U industrijskoj unutrašnjosti UK-a, poslovi u visokougljičnim sektorima poput energetike relativno su dobro plaćeni, sigurni i sindikalizirani. Ne iznenađuje da za njima postoji visoka potražnja, ako su alternativa uglavnom nisko plaćeni poslovi u uslužnom sektoru – koji su u velikom broju desetkovani pandemijom.
 
Međutim, licemjerno je dovoditi klimu u opoziciju s radnim mjestima. Rudnik planira osigurati koksni ugljen za industriju čelika, unatoč stajalištu odbora za klimatske promjene, prema kojem je nužno postupno ukloniti ugljen iz proizvodnje čelika do 2035. godine. Ako Ujedinjeno Kraljevstvo bude pratilo odbor na putu prema nultoj stopi emisija, novi rudnik bit će ostavljen na cjedilu, a radna mjesta će nestati. Također, očekuje se gubitak tisuća radnih mjesta tijekom narednog desetljeća, jer će nuklearno postrojenje Sellafield – jedan od najvećih zapošljavatelja u tom dijelu zemlje – biti stavljeno van pogona.
 
Unatoč tome, vlada nije predstavila alternativnu viziju dobrih, zelenih radnih mjesta koja bi radnicama i radnicima i njihovim zajednicama mogla pružiti sve potrebne prilike, a istovremeno se boriti protiv klimatske krize. Institut za istraživanje javnih politika (The Institute of Public Policy Research) procjenjuje da bi se tijekom narednog desetljeća u sklopu zelenog paketa oporavka od pandemije COVID-19 moglo stvoriti 1,6 milijun dobrih, kvalitetnih, zelenih radnih mjesta.
 
Prema jednoj konzervativnoj procjeni, u Zapadnoj Cumbriji bi moglo biti stvoreno 2600 tranzicijskih i 1350 dugotrajnih poslova u zelenim industrijama poput onih koje se bave naknadnim ugradnjama, obnovljivim izvorima energije i javnim prijevozom, uz dodatnih više tisuća radnih mjesta u inherentno niskougljičnim i društveno korisnim zaposlenjima poput skrbi i obrazovanja.
 
Postoji želja za autentičnom zelenom industrijskom revolucijom, ali stanovnici tog kraja s pravom su skeptični. Kao što mi je rekao jedan radnik, doživjeli su „samo propala obećanja… a sada se vlada odlučila izmaknuti od donošenja velike odluke koja bi bila potrebna za razvoj ovog područja i umjesto toga omogućuje zagađivačima da pokrenu biznis. Pet stotina poslova za idućih trideset godina ili tisuće čistih i dobro plaćenih poslova na puno dulji rok? Tu nema dileme.“
 
Pred vladom je zadatak da uvjeri ljude kako je ozbiljna u pogledu stvaranja takvih radnih mjesta. U pravednoj tranziciji bi radnice i radnici zaposleni u visokougljičnim industrijama imali pravo glasa oko toga kako dekarbonizirati njihove industrije odnosno bili bi podržani kroz rekvalifikaciju za ekvivalentne, održive poslove u drugim sektorima. Takva bi tranzicija stvorila dobre, zelene poslove i opremila radnice i radnike vještinama koje su im potrebne da ih preuzmu.
 
Do tog procesa neće doći ako se tranziciju prepusti tržišnim silama. Za to će biti potrebna nacionalna ulaganja, koherentna politika i – najvažnije – uključenost samih radnica i radnika te njihovih zajednica. Ključno je izgraditi povjerenje u područjima koja su bila izdana i zanemarena tijekom prijašnjih industrijskih tranzicija – ali ako organizatori žele zadobiti lokalnu podršku nadolazećim promjenama, odupiranje projektima temeljenima na fosilnim gorivima također znači i da se mora zagovarati ozbiljni plan za zelene poslove.
 




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve