Mladi u stambenoj krizi

"Problemi s kojima se susreću mladi, a koji su se u posljednjih godinu dana samo povećali, daleko su od rješenja. Prvenstveno, privatni iznajmljivači nastavljaju isisavati sve veće količine novca od svojih mladih stanara. Mnogi su iznajmljivači prošle godine natjerali studente da plaćaju najam soba koje su napustili zbog pandemije koja im je skratila ljetni rok."

Bojkot stanarina UCU-a u Manchesteru, 22. studenog 2020. godine (izvor: Tke Media)
Pandemija je razotkrila duboke nejednakosti i kontradikcije koje stoje u temeljima kapitalističkog društva. Konkretno – prijestupe zemljoposjedništva i komercijaliziranog visokog obrazovanja, koji su doveli do duboko ukorijenjene ljutnje prema stanodavcima među mladima (među kojima je puno privatnih podstanara).

Prošle smo godine svjedočili nemilosrdnom financijskom utjecaju pandemije na mnoga kućanstva mladih i ljudi iz radničke klase. Broj privatnih najmoprimaca koji primaju univerzalnu olakšicu udvostručio se na njih polovicu od početka pandemije (studeni 2020.), a ova naknada jedva može pokriti osnovnu najamninu u mnogim mjestima i gradovima diljem Britanije.

 

U ranim stadijima krize, Torijevci su intervenirali uvođenjem privremene zabrane deložacija, ali te su garancije već odavno istekle.

 

Prema vladinom izvješću iz prosinca 2020. godine, svaki peti privatni najmoprimac (preko 700 000 kućanstava) već je kasnio s plaćanjem stanarine ili je bilo vjerojatno da će u idućih tri mjeseca kasniti s plaćanjem stanarine.

 

Dakle, svjedočili smo značajnom rastu broja deložacija: prema časopisu The Big Issue, tijekom prve četvrtine 2021. godine, svaka tri i pol sata članovi i članice novog kućanstva ostale su bez krova nad glavom. Ove brojke samo će se povećati tijekom narednih mjeseci.

 

U međuvremenu su studenti najmoprimci tijekom protekle godine tretirani skandalozno od strane sveučilišta i privatnih najmodavaca. Uobičajeni dugovi koje studenti gomilaju već su dovoljno problematični, no ova je godina za njih financijski bila osobito loša: platili su preko 9000 funti za online predavanja i pregršt virtualnih grupnih sesija, i pljunuli još na tisuće funti za stanarine u sobama koje kao stanari nisu mogli napustiti tijekom velikog dijela godine. Podrška za studente u izolaciji, tamo gdje je postojala, često je bila duboko neadekvatna.

 

Mnogi bi studenti, da je takva opcija ponuđena, odabrali ostati u gradovima iz kojih dolaze. Međutim, uz to što im je obećana kombinirana nastava, što se nije ostvarilo, studenti su bili prisiljeni na ponovno unajmljivanje stanova u sveučilišnim gradovima.

 

Tijekom prošle akademske godine, većina sveučilišta poticala je studente da se vrate na kampus gdje je to god bilo moguće. Međutim, mnoga od njih nisu imala potrebne uvjete kako bi pružala podršku kućanstvima u izolaciji tijekom neizbježnih izbijanja COVID-19. Umjesto da pomažu studentima, ona su na njih svaljivali krivnju, što je ubrzo dovelo do sve radikalnije opozicije širom zemlje, koja je kulminirala u bojkotima plaćanja najamnine.

 

Studenti i studentice sa Sveučilišta u Manchesteru poveli su svojim bojkotom najamnina, izborivši privremeno smanjenje stanarine u iznosu od više milijuna funti, zahvaljujući svojoj militantnoj kampanji. Nije slučajnost da se radi o istom sveučilištu koje je doslovno podiglo ogradu oko stanova svojih studenata_ica prvog dana nacionalne karantene u studenom 2020. godine.

 

Veliki privatni iznajmljivači i viši sveučilišni menadžment slažu se oko ključnih točaka. To je zato što su obje strane zainteresirane samo zaraditi što više novca, a na štetu zdravlja i sigurnosti studenata.

 

Pravi uzrok krize

Tijekom poslijeratnog razdoblja laburistička vlada spremno je odobravala masovno socijalno stanovanje te besplatno školovanje i potpore za studente – to doba progresivnih reformi u kapitalizmu davno je završilo u Britaniji.

 

Sedamdesete su to grubo prekinule. Ekonomsku krizu izazvale su inflacija i cijene nafte (ali temeljna kontradikcija bila je hiperprodukcija). To je imalo široke posljedice, između ostalog i na to da je Thatcherina vlada ubrzala privatizaciju.

 

Blairova vlada uvela je 1998. godine školarine, demonstrirajući jasan smjer prema komercijalizaciji visokog obrazovanja. Zadiranje kapitala u ta ključna područja – stanovanje i obrazovanje – bilo je pogubno za studente i radnike.

 

Od tada je jaz između sveučilišne uprave i osoblja postajao sve veći. Prorektori britanskih sveučilišta općenito su plaćeni stotine tisuća funti, što je često podebljano i drugim oblicima prihoda. Istovremeno je najizloženije osoblje često zaposleno preko ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati (zero-hour contract) i suočava se s valovima otpuštanja diljem zemlje.

 

Ovi regresivni trendovi početkom prošle godine za posljedicu su imali štrajkove UCU-a, koji su nažalost bili osujećeni pandemijom, kao i masovne štrajkove protiv studentskih stanarina naredne akademske godine.

 

Također smo svjedoci rastućeg radikalizma među privatnim stanarima, što se odražava u rapidnoj pojavi stambenih sindikata kao što je Acorn. Sve to podrazumijeva i značajni razvoj militantnosti – a time i rastuću krizu među mladima. Pandemija je intenzivirala ove trendove i nastavit će to činiti u narednim mjesecima.

 

Kriza se nastavlja

Problemi s kojima se susreću mladi, a koji su se u posljednjih godinu dana samo povećali, daleko su od rješenja. Prvenstveno, privatni iznajmljivači nastavljaju isisavati sve veće količine novca od svojih mladih stanara. Mnogi su iznajmljivači prošle godine natjerali studente da plaćaju najam soba koje su napustili zbog pandemije koja im je skratila ljetni rok.

 

Ovog ljeta oni naplaćuju ogromne stanarine onima koji su prekoračili svoj ugovor o najmu zbog izolacije od pandemije COVID-19 – što u suštini prisiljava mnoge da se vrate kući i riskiraju zaraziti svoje prijatelje i obitelj. Primjerice, student u izolaciji u Leedsu prijavio je da mu se naplaćuju tisuće funti kako bi ostao u stanu nekoliko dodatnih dana.

 

U međuvremenu, sveučilišta i dalje predstavljaju prijetnju mogućeg otpuštanja osoblja i nastavka studiranja putem interneta. Kako će studenti_ce biti primorani_e plaćati sve enormnije cifre za ograničeno iskustvo, postavljat će se sve više pitanja: kamo ide sav taj novac?

 

Situacija sa studentskom populacijom odraz je šire krize u društvu. Stotine tisuća privatnih stanara i dalje će svake godine biti cjenovno izguravani iz većih gradova i patiti u lošim stambenim uvjetima koje mnogi iznajmljivači odbijaju poboljšati.

 

Stambena kriza među mladima stoga je još daleko od kraja. Čak i kada se virus povuče iz mlade populacije, gdje je trenutno na vrhuncu, situacija će biti nepovratno promijenjena. I dok šefovi pokušavaju natjerati radnike i studente da plaćaju posljedice pandemije, postaje sve jasnije da je u korijenu ove krize kapitalizam. Radnici i studenti moraju ujediniti svoje kampanje i boriti se za rušenje ovog trulog sustava!

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.