Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj

"Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."

Šumski požari na otoku Evia u Grčkoj, kolovoz/rujan 2021. godine (izvor: VICE)
Višegodišnji rezovi grčkih vatrogasnih službi stoje u pozadini jedne od najgorih katastrofa u Europi – ako ne uložimo u javne servise kako bismo se borili prpotiv klimatskih promjena, ovo će postati poznata priča.



Da je Ferdinand Lassalle danas živ, mogao bi gledati kako njegove ideje veoma loše stare. Godine 1862. Lassalle je, govoreći na socijalističkom skupu u Berlinu, iznio svoju teoriju o državi-noćnom čuvaru – neoliberalni koncept prema kojem država svoj modus operandi prenosi na privatni sektor i zadržava samo nekoliko vitalnih, ali ograničenih funkcija, poput osiguravanja sigurnosti i društvene stabilnosti.
 
U posljednjih nekoliko tjedana u Grčkoj većina bi se iznenadila kad bi vidjela čak i samo to. Grčka država nije uspjela ni u usporedbi s noćnim čuvarom čija je jedina dužnost spriječiti najgore.
 
Dok pišem ovaj članak, više od 250 000 hektara izgorjelo je u divljim šumskim požarima, 150 000 samo na otoku Evia. Više od 100 000 ljudi je pogođeno.
 
Niz požara u posljednja dva tjedna spržio je velika područja u Ateni, Peloponezu i drugdje. Četrdeset zajednica i naselja je zbrisano, a požari su i dalje izvan kontrole, prisiljavajući tisuće da napuste svoje domove, često u zadnji tren. Na većini požarnih frontova, resursi vatrogasnih vozila, kopnenih snaga i zračne pomoći bili su ograničeni ili čak nepostojeći. EU države koje su Grčku u prošlosti prisiljavale da prihvati smanjenje proračuna, sada žure s pružanjem pomoći i kanaderima.
 
Najgora ekološka katastrofa svih vremena u Grčkoj, i jedna od najgorih u Europi, dogodila se na vrhuncu ekstremnog toplinskog vala koji je trajao oko tri tjedna. Vrućina je isušila vlagu i ostavila borove šume vrlo zapaljivima – što je dokaz da je klimatska katastrofa već ovdje.
 
Pitanje koje ostaje visjeti u zraku je jednostavno. Je li se bilo koji od ovih ishoda mogao spriječiti? Jesu li ti požari izravno proizašli iz posljedica klimatske krize ili se radi o nečem kompliciranijem?
 
U studenom prošle godine, neposredno prije nego što je grčka vlada izradila nacrt godišnjeg proračuna za 2021. godinu, Državni ured za šumarstvo službeno je zatražio 17,7 milijuna eura. Vlada im je dala samo 1,7 milijuna.
 
To nije bilo iznenađenje: protekle godine bile su godine štednje i rezova. Od 2016. do 2020. prosječna državna potrošnja usmjerena na Ured za šumarstvo iznosila je samo 1,72 milijuna eura, poslovanje im je nedovoljno financirano i nemaju dovoljno osoblja – unatoč činjenici da je trećina zemlje prekrivena šumama. Oko pet tisuća vatrogasaca također je ostalo bez posla, dok je Vlada povećala broj policajaca za nekoliko stotina.
 
Štednja je vrlo prisutna u Grčkoj, unatoč tome što neoliberalni mislioci propovijedaju o povratku u “ekonomsku normalnost”. Šumski požari na Eviji, drugom najvećem grčkom otoku nakon Krete, posljedica su toga da država ne uspijeva uskladiti svoje prioritete s prioritetima svog naroda. Posljednjih mjeseci 1,9 milijardi eura posvećeno je kupnji borbenih zrakoplova kako bi se opravdao vojni antagonizam između Grčke i Turske (obje članice NATO-a), a NATO-u je dano 6,6 milijardi eura. Dodijeljeno je 30 milijuna eura za uspostavu specijalne policije koja će biti raspoređena na grčka javna sveučilišta. U tome leži kontradikcija države koja toliko troši na represivne aparate, ali ne može osigurati sigurnost.
 
Vladina strategija za suočavanje s požarima uvelike se temeljila na porukama o evakuaciji koje su slane na mobitele građana. Ali premijerovi napori da izbjegne žrtve obili su mu se o glavu: bez linija obrane u selima i malim gradovima, mještani su odlučili preuzeti inicijativu i sami voditi bitku. Koristeći sve, od vodenih crijeva do poljoprivrednih vozila, cisterni do lopata i motika, mještani su se zajedno s ljudima koji su slučajno provodili odmor u tom kraju bacali u vatru, često s velikim uspjehom. Kao rezultat izvanrednog stanja i nesposobnosti države da pruži potrebnu potporu, mrežama solidarnosti otvorio se prostor da preuzmu inicijativu.
 
Ove mreže i organizacije sada vode glavnu riječ. Počeli su graditi paralelne strukture za opskrbu osnovnim potrepštinama, postavili su društvene kuhinje, doveli agregate tamo gdje je isključena struja i pružili su psihološku podršku onima kojima je potrebna. Novi svijet koji se doslovno podigao iz pepela omogućio je ljudima da razmisle o tome što se dogodilo i što će tek doći.
 
Požar je sada gotovo pod kontrolom, ali se tek treba utvrditi pun razmjer njegovih razaranja. Tisuće ljudi suočavaju se s dugotrajnim evakuacijama i gubitkom svojih domova, farmi i poduzeća.
 
Ovo je pitanje opstanka za lokalne zajednice, a ne kriznog upravljanja za marginalizirane. U svijetu koji doživljava klimatske promjene, svi smo potencijalno marginalizirani. Prizor ljudi koji bježe iz svojih domova u čamce lišava nas potrebe zamišljanja kako bi klimatske izbjeglice mogle izgledati.
 
Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg “uređenog” u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost.
 
Ono što se događa u Grčkoj moglo bi biti samo uvod u sve te budućnosti. Ako oni koji potpiruju globalnu klimatsku krizu ne namjeravaju nešto poduzeti, to ćemo morati biti mi.





Stelios Foteinopoulos bivši je službenik za politiku međunarodnih odnosa Nicos Poulantzas instituta iz Atene. Trenutno radi kao analitičar pitanja vezanih uz Europsku uniju i član Momentuma.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve