Čija sloboda govora?

Usplamsale rasprave o slobodi govora na ljevici doprinijele su liberalnoj panici oko „kulture otkazivanja“. U ovoj je raspravi ključno prepoznati da odbacivanje stajališta nekih branitelja slobode govora nije isto što i odbacivanje vrijednosti slobode govora. Današnji mladi aktivisti_kinje ne preziru slobodu govora, već imaju drukčije stavove o tome što predstavlja stvarnu prijetnju slobodi govora, kao i koliko je bitno razumjeti slobodu govora u kontekstu odnosa moći.

Mnogi od onih koji doživljavaju sami sebe kao čuvare slobode govora tvrde da je najvažnija, a možda i jedina važna dimenzija problema, prijetnja slobodi govora ona koja dolazi od vlasti: državnom cenzurom, bilo da se ona manifestira kroz zakone kojima se ljude kažnjava zbog zagovaranja određenih političkih ili religijskih stavova, odbijanja izdavanja dopuštenja za održavanje prosvjeda određenim društvenim skupinama, ili maskirana u nekom drugom obliku. Budući da moć neizbježno kvari, prema jednoj verziji argumentacije, vlada ne smije imati moć davanja prednosti određenim stavovima u odnosu na neke druge. Nikada nisam osporavao ovu opasnost ili korisnost Prvog amandmana, niti vjerujem da ima mnogo onih koji bi to učinili.

Opis prijetnji slobodi govora fokusiran na one koje dolaze od države nije pogrešan, ali je nepotpun. Umjesto takvog pristupa, lijeve kritike politike slobode govora usredotočuju se na zapažanje kako mogućnost „slobodnog“ govora u današnjim Sjedinjenim Državama ovisi o moći – a moć da se ograniči govor u ovoj je zemlji premoćno u privatnim rukama. Moć privatnih kompanija da kontroliraju moć govora čak i same vlade nedavno je ogoljena kada su Twitter, Facebook, Instagram, Snapchat, Twitch i YouTube, zajedno s različitim drugim platformama koje podržavaju onlajn plaćanje, poput Applea, Googlea i Amazona, odlučile suspendirati ili na druge načine opstruirati prisutnost predsjednika Trumpa na društvenim mrežama.

Ušutkavanje Trumpa poziva na razmatranje širokog raspona privatnih odabira i prisila koje utječu na domenu govora. Duboka i raširena nejednakost oduvijek je uvjetovala mogućnost slobode govora, kako onlajn, tako i oflajn. Umnogome kao i druga tržišta u ovoj zemlji, tržište ideja formalno je otvoreno – i spektakularno neregulirano – no povijesno je privilegiralo i štitilo bogate bijele muškarce. Omogućavalo je manifestaciju svakojakih rasnih i rodnih predrasuda, i bilo oblikovano širokim rasponom legalnih i ilegalnih privatnih prisila.

Naime, nema slobode govora ako se probudite usred noći i shvatite da vam je na tratini ispred kuće zapaljen križ; ako će susjeda možda poslati policiju na vas pod optužbom za napad ako je zamolite da priveže psa na uzicu; ako će vas policija ili prerevni volonter susjedske straže možda upucati zbog jedne pogrešne riječi ili neovisno o tome što kažete, isključivo zato što se ne uklapate u bjelački pogled. Nema slobode govora ako znate da ćete možda izgubiti obitelj ili posao ako inzistirate na tome da vaš rođak ili šef ne smije dirati vaše tijelo bez pristanka. Ovi primjeri nisu arhaični; svi su iz 2020. godine. Svaki od njih izlaže riziku ljudske živote, sigurnost i zaposlenje, pri čemu je sloboda govora možda tek od drugorazredne važnosti za opstanak. Oni koji smatraju da bi pravo na slobodu govora trebalo biti univerzalno, moraju shvatiti i da ove vrste nasilja također prijete mogućnosti pojedinaca i pojedinki da govore slobodno.

Danas su sporovi oko slobode govora usko povezani sa širom borbom za pravdu u Americi. Konkretno, do rapidnih promjena u nacionalnom razgovoru o rasnoj pravdi uvelike je došlo zato što su zajednice koje se dugo šikaniralo i utišavalo iskoristile nove prilike da pomoću govora izgrade moć. Pojava društvenih medija omogućila je većem broju ljudi da progovori i dosegne publiku nego ikada prije (iako je to obećanje zasjenjeno konsolidacijom ogromne nove privatne infrastrukture nadgledanja).

Ovaj je pomak također proizveo nesporazume i sukobe u pogledu toga kako ljudi vrednuju slobodu govora. Mnogi su sve sumnjičaviji prema idejama o slobodi govora koje ne uključuju analizu moći, a pogotovo prema rasno-daltonističkom zagovaranju Prvog amandmana. Znaju kako je jednako moguće da će valoriziranje svakog govora na isti način izgraditi univerzum laži, kao i istine. Kada tradicionalisti sugeriraju da Prvi amandman, onako kako se trenutno interpretira, adekvatno štiti slobodu govora, to zvuči ignorantno prema mnogim preprekama s kojima se i dalje suočavaju manjinske skupine kada žele govoriti slobodno.

Današnji lijevi pokreti duboko promišljaju složene faktore koji oblikuju odnos između govora i društvene pravde. Daleko od toga da ih ne brine sloboda govora – odlučni su u tome da ostvare ovu slobodu kako bi unaprijedili vlastite borbe. Imenujući odnose moći u koje je govor ugrađen, oslobađaju još govora. Usto postavljaju važna pitanja o tome kako bolje zaštititi ljude koje su tradicionalni zakoni ostavili na cjedilu. Znaju da je prva prepreka afirmiranju prava na slobodu govora protiv države ta da je netko u stanju podići skup, iscrpljujuć sudski proces, o čemu je teško razmišljati ako ste suočeni s gubitkom stambenog smještaja, zdravstvene skrbi, ili voljenih osoba. Također su svjesni da Prvi amandman ne pokriva čitav niz državnih poteza koji guše slobodu govora, poput disparatnog policijskog postupanja u slučajevima rasne pravde i bjelačkih supremacističkih prosvjeda.

Postaviti pitanje o dodatnim zakonskim mogućnostima zaštite slobode govora ne umanjuje Prvi amandman. Kao što istaživačica Genevieve Lakier ukazuje u novom radu, Prvi amandman nikada nije bio jedina zakonska zaštita govora; primjerice, dodatni zakoni štite govor na radnom mjestu, i kriminaliziraju zastrašivanje ljudi kako bi glasovali na određen način, ili ne uopće. Trebali bismo razmišljati kako da uposlimo te modele ne bismo li još bolje zaštitili slobodu govora, kao i težili tome da bude senzibilniji prema različitim uvjetima koji je ograničavaju.

Sloboda govora, kao i svaka emancipacijska borba, svodi se na odnose moći. Prošlo je vrijeme kada smo mogli uživati bivajući stručnjaci za slobodu govora, ne uzimajući u obzir učinke moći i privilegija, uključujući onih vlastitih. Nadalje, naivno je od liberala što ignoriraju na koji je način desnica pretvorila narativ o „woke“ ljevici koja se protivi slobodi govora u oružje, taktiku usmjerenu prema utišavanju sve glasnijih društvenih pokreta. Svakome tko istinski vjeruje da je sloboda govora važna za demokratsko društvo, trebalo bi biti energizirajuće i ohrabrujuće vidjeti da se razgovor o slobodi govora otvara. Pluralnost različitih glasova koji donose nove ideje doprinosi izgradnji svijeta koji se približava idealu slobodnog izražavanja za sve.