Neoliberalna smrt na sveučilištu

Ranije ove godine, student povijesti umjetnosti sa Sveučilišta Concordia u Montrealu objavio je tweet koji je viralno zatrendao unutar akademske zajednice. Nakon što je odgledao unaprijed snimljeno predavanje svojeg profesora François-Marc Gagnona, ovaj je student guglao povjesničara da bi doznao kako ga kontaktirati. Pritom je otkrio da je profesor Gagnon umro još 2019. godine:

Za mnoge akademske radnike i radnice, ovaj je incident poslužio kao morbidna metafora mračnih pritajenih tendencija koje haraju današnjim visokim obrazovanjem. Imamo li u vidu koliko se predavačkog materijala danas izvodi onlajn, tko posjeduje intelektualno vlasništvo i može li ga se koristiti vječno? Nadalje, iako znamo da je akademska profesija jedna od profesija koje su najpreopterećenije radom u današnjem modernom društvu, nije li ovo ipak malo previše? Sada vas čak ni smrt neće lišiti radnih obaveza.

Sveučilišni upravitelji očigledno nisu ni trepnuli prije negoli su posthumno iscijedili još jedan semestar rada iz François-Marc Gagnona. U ovome se ogleda prljavo naličje trenda edukacijskih tehnologija koji transformira visoko obrazovanje, sakriven iza novog vala korporativnih poštapalica kao što su miješano učenje; hibridno podučavanje; digitalna skela; sinkrono i asinkrono učenje; mikro-akreditacije itd.

Viši administratori i sveučilišni upravitelji prigrlili su „learnification“, pomak pedagogije od obrazovanja prema učenju, kao i njegove digitalne platforme, zbog značajnih ušteda na troškovima i radne intenzifikacije koje to omogućuje. Međutim, oni nisu primarni pokretači ove ideologije. Tijekom promocije moje nove knjige Dark Academia: How Universities Die (preko Zoom-a, naravno), panelist Will Davies ukazao je tko jest: konzultanti uprave. Dok su financijska sredstva koja se dodjeljuju akademskom osoblju u vrtoglavom padu, situacija je nešto drugačija za vojsku konzultanata koja već dulje vrijeme iz prikrajka potiho diseminira poslovnu logiku, gradeći zastrašujuću viziju tercijarnog obrazovanja.

Dok je Aaron Ansuini u siječnju 2021. godine tvitao o svom preminulom profesoru, konzultantski gigant PwC (PricewaterhouseCoopers LLP) objavio je izvješće o budućnosti sveučilišta pod naslovom „Covid-19: Recovery and Improvement“ („COVID-19: oporavak i napredak“). Njegovo je objavljivanje uglavnom prošlo nezamijećeno, ali je zasigurno bilo pomno čitano štivo za sveučilišne upravitelje. Prikupivši i analiziravši stavove 34 financijskih direktora (CFO, Chief Financiral Officer) tercijarnih institucija u Ujedinjenom Kraljevstvu, istraživanje postavlja upečatljivo pitanje: „kakve su pozitivne promjene provedene u sklopu reakcije na pandemiju te kakvi planovi postoje da se ove promjene integrira u budućnosti?“ Bez sentimentalnosti u pogledu razorne ljudske cijene koronavirusa! Umjesto toga, riječima PwC-a, sveučilišni upravitelji trebali bi „prigrliti pozitivne aspekte“ koji proizlaze iz krize. No koji bi to oni točno mogli biti?

Nije iznenađujuće da su financijski direktori označili rapidni pomak na onlajn učenje kao ključnu prednost pandemije COVID-19. Dok je tako monumentalna promjena bila nezamisliva prije pandemije (za to bi bile potrebne beskrajne konzultacije i gotovo bi sigurno potakla protivljenje sindikata), sada se dogodila preko noći. Još bolje, sve je prošlo uz dobru volju i suradnju akademskog osoblja. Izvještaj urgira da ovo „digitalno ubrzanje“ i „miješano podučavanje“ treba smjesta ugraditi u sveučilišta i pomoću toga smanjiti troškove, te povećati učinkovitost i tržišnu agilnost. Sada je jasnije kako se tužna epizoda s profesorom François-Marc Gagnonom uopće mogla dogoditi.

Međutim, ovo pomjeranje sveučilišnog fokusa na učenje tek je vrh sante leda, sugerira PwC. Brzina i lakoća kojom je to postignuto razotkriva dublje lekcije koje sveučilišni upravitelji moraju nazrijeti iz pandemije, a sve je to dio mračne perspektive onoga na što bi akademski prostor uskoro mogao početi sličiti.

Prva lekcija tiče se radne produktivnosti. Prema izvješću PwC-a, pandemija je proizvela „misaoni pomak unutar radne snage, i to podalje od modela prezentizma, a prema obnovljenom fokusu na upotrebljivija mjerenja produktivnosti.“ U bojazni od gubitka posla, neprestano onlajn i već besprijekorni autoregulatori, akademske radnice i radnici našli su se u ulogama iz kojih su u potpunosti uklonjene „rastrošne“ aktivnosti. Naravno, PwC rastrošnim smatra ono što bismo mi mogli nazvati ljudskim. Kako god, nema više besposlenog brbljanja oko aparata za kavu za nas!

Kao drugo, utjecaj pandemije COVID-19 pomogao je otrijezniti akademske radnike po pitanju hladne financijske realnosti tercijarnog obrazovanja, što su neoliberali pokušavali (i uglavnom ne uspijevali) postići godinama. Budući da više nije percipiran kao strana i maligna sila, nametnuta iz sveučilišnog direktorskog kolegija, ono što bismo mogli nazvati „mentalitet financijskog direktora“ danas dijele i prihvaćaju svi zaposlenici, od preopterećenih asistenata do nekadašnjih sindikalnih militanata. Ukratko, izvješće sa zadovoljstvom konstatira kako je akademska svijest financijalizirana. Kao što je jedan financijski direktor napomenuo:

Treće, i možda najzabrinjavajuće, jest da je pandemija pokazala višim direktorima da će akademski radnici s odobravanjem pristupiti unilateralnim odlukama koje se nameću odozgo prema dolje uz minimalne konzultacije. Kao što je jedan financijski direktor komentirao, „visoko obrazovanje prije je bilo kao naftni tanker, promjena je bila polagana… brzina kojom smo odgovorili i adaptirali se na COVID-19, dala nam je samopouzdanje da nastavimo transformirati naše operacije.“ PwC ovo interpretira kao ogromnu pobjedu za sveučilišne upravitelje, nagovijestivši novu paradigmu upravljanja. Ovo bi se moglo ogledati u, primjerice, „uspostavljanju strukturiranih sastanaka ‘zlatnih zapovjednika’ u svrhu požurivanja procesa donošenja odluka, uz potrebu za manje konzultacija.“

Izvješće PwC-a s jedne je strane čista fantazija, naprosto poručivanje financijskim direktorima ono što žele čuti. Ipak, vjerojatno će utjecati na ton kojim će viši upravitelji pristupiti svojim institucijama, uključujući i inkorporaciju edukacijskih tehnologija. Premda su možda nekoć podrazumijevale obećanje demokratizacije visokog obrazovanja, onlajln platforme danas su nedvosmisleni akteri komercijalizacije i intenzifikacije rada na sveučilištima. François-Marc Gagnon iz istog razloga radi i iz groba. Ova mračna usmjerenost na učenje, sa svojim suviškom korporativnog žargona, simptomatična je za šire promjene odnosa između zapošljavatelja i zaposlenika. Trenutno dosežemo ključnu točku preokreta. Najgore možda tek slijedi.