Bolesni od rezova

"Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao."

Sweet Revolution (2015), mural, Gonçalo Mar, Amora, Seixal, Portugal, 5. rujna 2015. godine (izvor: Pedro Ribeiro Simões @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nasmijte se, na univerzalnom ste kreditu.



Postoji osnovna formula od četiri koraka pomoću koje možete narušiti bilo čije mentalno zdravlje. Najprije uskratite osobi ono što joj pruža osjećaj sigurnosti. Potom joj spustite status u odnosu na druge ljude. Zatim je uvjerite da je sama kriva što se nalazi u nepovoljnoj situaciji. U konačnici je lišite prostora izvan situacije u kojoj se nalazi iz kojeg bi mogla razmotriti što se događa. Ovo zvuči poput distopijske fantazije, ali je zapravo življena realnost mnogih tražitelja socijalnih naknada, koja evidentno čini ljude bolesnima i sve bolesnijima. Kakvi dokazi govore u prilog ovoj tvrdnji? I zašto je ovo ključni trenutak za odluku hoće li ono što se dogodi iduće poboljšati ili pogoršati situaciju?
 
Kao prvo, dokazi. Socijalni sustav već je godinama strahovito podfinanciran. Teško je naglasiti koliko je situacija loša. Nije neobično čuti da tražitelji naknada bivaju prisiljeni birati između prehranjivanja djece i sebe samih, ili gasiti frižider kako bi nakratko uključili grijanje. Temeljni sram i anksioznost lišenosti sredstava za dostojanstven život donekle su ublaženi povećanjem mjere univerzalnog kredita za 20 funti, do kojeg je došlo tijekom pandemije. Međutim, isto se povećanje ukida upravo u trenutku rasta inflacije i životnih troškova, zbog čega još više kućanstava tone u siromaštvo. To znači da je ukidanje porasta ove mjere zapravo smanjenje, dvostruki rez; i to takav koji prokazuje vladin izraženi interes za mentalnim zdravljem kao smiješan. Zašto? Psihološka i društvena prekarnost nerazdvojno su isprepletene, što znači da pravična raspodjela sredstava mora biti prvi korak bilo kakve koherentne politike mentalnog zdravlja.
 
Kao drugo, ne radi se samo o tome da će se prihodi od univerzalnih kredita smanjiti u odnosu na aktualne prihode; već da će se prihodi jednima smanjiti, a drugima povećati. Razlog tome je što država izvrdava ono što joj je opetovano ukazano kao katastrofa u nastajanju, implementirajući povećanje za ljude koji primaju univerzalne kredite, a istovremeno su zaposleni, promjenom stope poreznih odbitaka. Iako je fantastično što će radni ljudi koji primaju naknade dobiti više novca, ovakav potez produbljuje jazi između radne sirotinje i – zbog promjene mjere – nezaposlenih koje se tretira kao manje vrijedne. Ovo donosi opasne konotacije diskursa o ambicioznima nasuprot zabušantima koji nastavlja harati ne samo domenom socijalnih naknada nego i umovima tražitelja naknada. Time dolazimo do treće točke.
 

Psihološko ratovanje

Socijalna politika danas upravlja tražiteljima naknada ne samo tako da im uskraćuje sredstva za ugodan život, što se na bizaran način konceptualizira kao „poticanje“ tražitelja naknada na revniju potragu za zaposlenjem. Socijalni guvernmentalitet također funkcionira putem usađivanja prekarnosti u psihu, jer ne dopušta situaciji da se razvija organski. Umjesto toga inzistira na neprestanoj uzlaznoj trajektoriji, ključnoj neoliberalnoj fantaziji, koja nije samo iscrpljujuća i demoralizirajuća, već i iritabilna u situaciji kada nema dostupnih radnih mjesta ili kada je netko suviše bolestan da bi radio. Primanje naknada danas je i više od punog zaposlenja, jer je gotovo nemoguće izbjeći zahtjeve koje to podrazumijeva. Već je dovoljno loše što postoje praktični zahtjevi za neprestanim ažuriranjem i aktivnostima, poput prijavljivanja na brojne poslove za koje znate da ih nećete dobiti ili za koje niste dovoljno opremljeni. Međutim, psihološko nasilje još je gore. Kao što su Lynne Friedli i Robert Stearn pokazali u prijelomnom članku, DWP (Ministarstvo za rad i mirovine) danas zahtijeva optimističan, poduzetan mentalitet, pri čemu sve psihološke osobine koje se smatra tržišno nepodobnima, poput očaja, treba ukloniti; u protivnom slijedi kazna.
 
Mnogi tražitelji naknada posljedično imaju PTSP povezan sa sustavom socijalnih naknada; fluktuirajući između anksioznih samodeklarativnih proklamacija namijenjenih udovoljavanju državnih zahtjeva, pretjerane opreznosti spram mogućnosti da ih se osudi kao manjkave ili prijetvorne, i depresivnih lomova koji prate to da se moralnu optužbu koju sistem implicira počinje doživljavati na osobnoj razini. Mentalne bolesti u suštini funkcioniraju na temelju napada na sebstvo: „grozna si osoba“, „nitko ti ne vjeruje“, „promašen si slučaj“. Ako okoliš u kojemu obitavamo odašilje ovakve poruke, prije ili kasnije ćemo ih internalizirati i nametnuti ih samima sebi u mislima ili putem unutarnjih glasova. Koji je neto učinak toga? I pojedinci i društvo postaju bolesni te još bolesniji. Odnosno, do toga dolazi ako nemamo prostor izvan onoga što nam se čini, kako bismo razmotrili situaciju u kojoj se nalazimo i depersonalizirali je, u kojem slučaju će nam biti moguće očuvati osjećaj vlastite vrijednosti toliko dulje.
 

Puna kapa mjera štednje

No, država je drastično srezala pristup ovim prostorima. Odlučujuće je bilo rezanje financiranja za organizacije osoba s invaliditetom i infrastrukturu u zajednici. Doveli su do toga i neoliberalizacijom pružanja mentalne skrbi, tradicionalnim posljednjim utočištem onih koje je društvo najviše iznevjerilo. Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao.
 
Slična ideologija centralna je za agendu o oporavku koja danas dominira ideologijom mentalnog zdravlja. Pretežiti je naglasak ponovo postavljen na spomenutu ultimativnu neoliberalnu fantaziju, neprestano uzlazno napredovanje, što u ovom slučaju znači otpuštanje iz korištenja usluga mentalne skrbi (što provode kolegiji za oporavak), i to onih ljudi kojima je često potrebno ono što je nekoć bilo dostupno – odgovarajuća dugoročna podrška. Mnogi su ljudi posljedično doživjeli recidiv, hospitalizaciju ili pokušali samoubojstvo.
 
Unatoč svemu ovome, organizacije osoba s invaliditetom vjerojatno nikada nisu bile aktivnije, dok se na društvenim mrežama pomaže pri distribuciji onoga što osobe koje su preživjele psihijatrijsku skrb već dugo zagovaraju – reartikulacije društvenog modela invaliditeta (štoviše, i neuračunljivosti). Budući da je javno mnijenje znatno naklonjenije nezaposlenima (obrazac koji smo prepoznali i prije pandemije), a mlađe generacije sve strastvenije oko pitanja mentalnog zdravlja, imamo pravu priliku provesti nivelirajuću agendu kojom ćemo na prvo mjesto postaviti dostojanstvo, dok fiskalni doprinos neće biti ni blizu rasprave o tome što znači imati vrijednost kao ljudsko biće. Kako bismo to postigli, moramo povezati točkice u javnom imaginariju i pobrinuti se da svakome bude jasno kako oduzimanjem sredstava za preživljavanje od ljudi, uzimate i njihov duh, i činite društvo bolesnijim.





Jay Watts je preživjela psihijatrijski tretman, aktivistkinja je i konzultantska klinička psihologinja.





Ovaj članak dio je rubrike o invaliditetu, iz koje možete više pročitati ovdje.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve