Sveučilišno pomoćno osoblje uzvraća udarac

"Sveučilištima je 2010. godine smanjeno financiranje i rečeno im je da zarade novac na druge načine. Nakon toga su se otvorila privatnim investitorima koji su željeli ostvariti profit u polju visokog obrazovanja. Školarine su porasle na nevjerojatnih 9250 funti godišnje. U međuvremenu, u istom se razdoblju sveučilišno osoblje suočilo sa smanjenjem plaća od 20 posto, kada to uskladimo s inflacijom. Komercijalizacija obrazovanja izravna je posljedica kapitalizma. Umjesto da ulažu u osoblje i pristojne usluge za studente, sveučilišne uprave više brinu o ostvarivanju profita. Borbu na kampusu za bolje plaće i protiv outsourcinga trebalo bi pretvoriti u borbu protiv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome, te za sveučilišta oslobođena profita."

Solidarnost sa štrajkačima_cama University and College Union-a (UCU), centar Londona, 27. studenog 2019. godine (izvor: Steve Eason @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nakon 12 godina primanja plaća ispod razine inflacije, visokoškolsko osoblje organizirano u Unisonu došlo je do točke pucanja. Pomoćno osoblje na Sveučilištu Leeds, organizirano u sindikatu Unison, štrajka ovaj tjedan u borbi za pristojnu plaću. Ovo je jedna od mnogih borbi koje se odvijaju na britanskim kampusima kroz mobilizaciju radnika i studenata protiv komercijalizacije obrazovanja. Šefovi u suradnji sa sveučilišnim birokratima ne prezaju pred ničim kako bi zaštitili svoje profite i spustili plaće.

Kao što je jedan radnik organiziran u Unisonu na Sveučilištu u Leedsu izjavio za Socialist Appeal: „Ako imate posao s punim radnim vremenom, ne bi smjelo biti moguće da sjedite kod kuće bez uključenog grijanja, dok vaš prorektor ima šesteroznamenkastu plaću.“

 

Novac da se zaposlenicima_ama isplati pristojna plaća očito postoji – naprosto je u krivim rukama. Primjerice, Sveučilište u Leedsu ima 700 milijuna funti u rezervnom fondu. No, taj se novac ili gomila ili se troši na nove blještave zgrade.

 

„Članovi i članice nam govore da im plaće ne pokrivaju životne troškove“, izjavila je Angela Blackburn, tajnica ogranka Unisona na Sveučilištu Leeds. „Prisiljeni su pronaći dodatni posao, smanjiti potrošnju osnovnih potrepština i koristiti pučke kuhinje… Ovo je bez presedana.“

 

Priprema za akciju

No, sveučilišni radnici i radnice ne odustaju. Umjesto toga, uzvraćaju udarac.

 

Od 20. do 24. lipnja, članovi i članice Unisona sa Sveučilišta Leeds štrajkat će kako bi se borili za povećanje plaća iznad razine inflacije. Ako se šefovi ne vrate s poboljšanom ponudom, vjerojatno mogu očekivati još sindikalnih akcija, jer se podružnica priprema za još jedno glasanje u srpnju.

 

Ogranak Sveučilišta u Leedsu bio je jedan od osam ogranaka u polju visokog obrazovanja koji su prednjačili u ovoj militantnoj akciji, boreći se protiv prošlogodišnje mizerne ponude povećanja plaća za 1,5 posto.

 

Rezultati nedavnog nacionalnog konzultativnog glasanja o ovogodišnjoj ponudi povećanja plaće za 3 posto otkrivaju da 83 posto članova i članica diljem Ujedinjenog Kraljevstva želi odbiti ovu ponudu i prijeći na glasanje o industrijskoj akciji.

 

To bi potencijalno moglo zatvoriti sveučilišne kampuse početkom sljedeće akademske godine, budući da je sindikat naznačio da će sve akcije biti pokretane od 19. rujna.

 

Sindikati na kampusima: ujedinite se!

Na raznim mjestima, drugi sindikati koji predstavljaju neakademsko sveučilišno osoblje također uzvraćaju udarac.​​

 

Na Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu (London School for Hygiene and Tropical Medicine, LSHTM), radnice_i organizirane_i u sindikat Nezavisnih radnika Velike Britanije (Independent Workers of Great Britain, IWGB) vode borbu protiv niskih plaća.

 

Ove su se radnice_i suočile_i s viktimizacijom kao odgovorom na svoje napore u borbi; više njihovih članica_ova efektivno je stavljeno na crnu listu, izgubivši mogućnost da se ikada ponovno zaposle preko internih ugovora.

 

U tijeku je još jedna kampanja protiv outsourcinga na obližnjem University College London, koju također vodi IWGB. U međuvremenu, nastavljaju se dvije kampanje članova Unitea na Sveučilištu Cambridge – protiv outsourcinga i za bolje plaće.

 

Ovi se radnici_e suočavaju s istim problemima: smanjenjem realnih plaća; nejednakim plaćama ovisno o rodu i etničkoj pripadnosti; i brutalnim uvjetima rada, zato što su poslovi i usluge outsourceani velikim multinacionalnim tvrtkama.

 

Borba kao takva mora biti ujedinjena, uz nacionalnu koordinaciju sindikata na kampusima kako bi se uhvatili ukoštac sa šefovima sveučilišta. U tome bi trebao prednjačiti Unison, kao najveći sindikat koji organizira neakademsko osoblje i kao sindikat s najviše resursa.

 

Važno je da bi ovi sindikati mogli dati prijeko potrebnu injekciju energije i militantnosti nacionalnom sporu akademskog osoblja organiziranog u University and College Unionu, koji je – zbog lošeg vodstva – trenutno u procesu neorganiziranog, iako privremenog, povlačenja sindikata i njegovih članova.

 

Uspjeh i zamah iza ovih drugih kampanja mogao bi dovesti do preokreta u korist militantnijih slojeva iz baze UCU-a, koji vape za obnovom borbe protiv sveučilišnih šefova.

 

Za upravu osoblja i studenata

Sveučilištima je 2010. godine smanjeno financiranje i rečeno im je da zarade novac na druge načine. Nakon toga su se otvorila privatnim investitorima koji su željeli ostvariti profit u polju visokog obrazovanja.

 

Školarine su porasle na nevjerojatnih 9250 funti godišnje. U međuvremenu, u istom se razdoblju sveučilišno osoblje suočilo sa smanjenjem plaća od 20 posto, kada to uskladimo s inflacijom.

 

Komercijalizacija obrazovanja izravna je posljedica kapitalizma. Umjesto da ulažu u osoblje i pristojne usluge za studente, sveučilišne uprave više brinu o ostvarivanju profita.

 

Borbu na kampusu za bolje plaće i protiv outsourcinga trebalo bi pretvoriti u borbu protiv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome, te za sveučilišta oslobođena profita.

 

Umjesto njih, obrazovnim ustanovama trebalo bi upravljati osoblje i studenti, koji ih zaista čine onime što jesu.

 

To bi trebalo podrazumijevati i upravljanje ogromnim rezervama i bogatstvom sveučilištâ, koje bi trebalo biti pod kontrolom osoblja i studenata te se koristiti za osiguravanje vitalnih usluga kao što je podrška mentalnom zdravlju; proširivanje odjela; i prebacivanje privremenog, prekarnog osoblja – poput onih koji rade kao podrška u ocjenjivanju – na stalne, dobro plaćene ugovore.

 

Kako bi se to pomoglo financirati, outsourcing tvrtke koje se u obrazovnom sustavu ponašaju kao paraziti također bi trebale biti stavljene pod javno vlasništvo i radničku kontrolu, i to bez naknade.

 

Ovo je program za koji bi se trebali boriti sindikati u polju visokog obrazovanja, u koordinaciji sa studentskim pokretom, kako bi se radnicima i mladim ljudima otvorio horizont potrebe za socijalističkim obrazovnim sustavom.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 27. listopada 2026. Izvor: wikiart.org Četiri jahača deradikalizacije: kako sistem rekuperira pobunu i kako mu mi u tome pomažemo (osobno svjedočanstvo) Ulazak u parlament, sindikalni legalizam, NGO sektor i akademija rijetko funkcioniraju kao poluge transformacije; češće služe kao mehanizmi kojima sistem apsorbira i pacifizira radikalne impulse. Iz osobnog iskustva generacije stasale u blokadama 2009., autor analizira „četiri jahača deradikalizacije”, ili kako se pod krinkom potrage za djelotvornijim oblicima borbe opozicijsko djelovanje neprimjetno pretvara u vlastitu suprotnost i stavlja u službu reprodukcije sistema.
  • 20. rujna 2026. Izvor: membrana.org Prelazeći reku: Socijalizam i svetsko tržište od Jugoslavije ka Kini (1. deo) Analizirajući jugoslavenski samoupravni model i njegovu povijesnu isprepletenost s kineskim traženjem alternativnog socijalističkog puta, autor istražuje kako je gubitak unutarnjih poluga kontrole u sudaru sa svjetskim sustavom vodio ka periferizaciji. Donosimo prvi dio analize, dok će se nastavak usredotočiti na specifičnosti kineske ekonomske tranzicije.
  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.