Mihail Sergejevič Gorbačov: vrlo ruska kontradikcija

"Čelnici donose na vlast svoje intelektualne proturječnosti: Gorbačov je vjerovao da su Thatcher i Reagan validni politički partneri koji razumiju univerzalni imperativ denuklearizacije Europe, smatrajući istovremeno da su okorjeli imperijalisti koji žele pokoriti svijet. Vjerovao je da će govorenje istine na domaćem terenu pružiti neku vrstu lenjinističkog poticaja sovjetskim građanima da rade s većim entuzijazmom i dokažu moralnu te ekonomsku superiornost sovjetskog projekta, dok se istodobno slagao s tržišnim liberalima da jedino materijalne mrkve i batine (razlike u plaćama i nezaposlenost) mogu spasiti ekonomiju."

Mihail Sergejevič Gorbačov, mural, East Side Gallery, Berlin, Njemačka, 11. srpnja 2013. godine (izvor: Bill Stilwell @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U većini zapadnih prikaza izostaje to da je Gorbačovljevo rezoniranje bilo i socijalističko i liberalno.

Jadni Mihail Sergejevič Gorbačov. Osuđen na tisuće osmrtnica, od kojih su neke blejale o slobodi i slavile njegovu ulogu u raspadu Sovjetskog Saveza i kao istaknute figure u međunarodnim poslovima, dok su ga druge osuđivale za represiju nad secesionistima u zemlji.

 

Zamislite kako se sada osjeća, gdje god bio – hvaljen od ne-Rusa zbog svoje najveće pogreške: uništenja moćne države. Omražen od sunarodnjaka unatoč tome što je ubrzao pojavu ruske nacije kao takve, nakon mnogih stoljeća Carstva!

 

Mnogi će obični Rusi biti ravnodušni prema Gorbačovljevom odlasku, gunđajući da je sve upropastio i neizravno izazvao rat u Ukrajini.

 

Postoji iskušenje da se naznači jaz između njega i Vladimira Putina. Međutim, ruski vladari nasljeđuju iste „loše navike“. Gorbačov je, kao i mnogi ruski reformatori prije njega, vjerovao da je budućnost zemlje u „zajedničkom europskom domu“ (bez samoodređenja onih problematičnih „malih“ nacija).

 

Nažalost, još jedna osobina koju je Gorbačov dijelio s mnogim drugim velikim ruskim državnicima bilo je stajalište da se reforma može provesti odozgo, tehnokratski, uz tek privid narodne podrške, čak i ako su Gorbačovljeve namjere bile istinski demokratizirajuće. Gorbačov nije imao „čekistički“ način razmišljanja, usmjeren na sigurnosnu službu kao Putin, koji ne oklijeva fizički eliminirati svakoga tko mu se suprotstavi. Unatoč tome, i on se oslanjao na „telefonski zakon“ ili ono što se danas naziva „ručnom kontrolom“: nalagao je ljudima što da rade. Drugim riječima, djelovao je nepromišljeno unutar nezdravog hijerarhijskog miljea vladanja prema diktatu. I naravno, poput mnogih vođa, bio je žrtva opasnih oblika čarobnjačkog razmišljanja, tipičnih za rusku intelektualnu tradiciju, ne samo u ekonomskoj sferi. „Glasnost“, poznata Gorbačovljeva politika slobode tiska iz 1980-ih, možda znači „glas“ – ali ne implicira demokratski izbor.

 

Mnogi Rusi koji gaje revanšističku i šovinističku politiku preziru Gorbačova – „On je pustio Poljsku!“ popularni je refren. Baš kao što ga mnogi drugi smatraju dobronamjernom, ali nepojmljivom budalom, koja je ubrzala demografsku, ekonomsku i socijalnu katastrofu bez presedana u povijesti jedne industrijski razvijene zemlje. Ukrajinci i drugi bivši sovjetski narodi opravdano smatraju da se Gorbačov namjerno oglušio o centrifugalne želje ne-Rusa.

 

Istovremeno ga tiha većina u Rusiji osuđuje zbog poništavanja postignuća modernizirane sovjetske države blagostanja. Ne moraju biti imperijalisti da vjeruju kako je Gorbačov bio nevjerojatno nepromišljen u izbacivanju istočne Europe iz sovjetskog zagrljaja – trebao je znati da će to dovesti do kolapsa samog SSSR-a.

 

U većini zapadnih prikaza izostaje to da je Gorbačovljevo rezoniranje ujedno bilo socijalističko i liberalno, te da je prije svega bilo usmjereno na očuvanje SSSR-a. Uz sve pozitivne i negativne strane, on je bio proizvod sovjetskog sustava: ličnost koja ga je pokušavala spasiti, istovremeno ga prevazilazeći. Međutim, transformacija je bila kontradiktorna za partijsku državu čija se vladavina temeljila na prisili i čiji je glavni izvor legitimiteta ovisio o rastu životnog standarda – što Gorbačov nije bio ni voljan ni sposoban osigurati.

 

Gorbačov nipošto nije bio istinski radikalan na domaćem frontu, već je prigrlio različite reformističke ideje koje su kružile desetljećima, bez stvarnog razumijevanja njihovih implikacija. Ustrajao je na ograničenoj i postepenoj ekonomskoj liberalizaciji, izborima bez politike, slobodi tiska bez javne odgovornosti, povijesnom revizionizmu bez nacionalne ideje, ljudskim pravima bez demontiranja moćnih sigurnosnih organa. Kako je sovjetski politički sustav postajao istinski kompetitivan, pokolebao se u posljednjem trenutku – ne razumijevajući da te ljudi, ako im daš glas i izbor, neće nužno podržati iz zahvalnosti.

 

Vrijedi ponoviti da opasnost leži u pristupanju Gorbačovu kroz naše zapadnjačke leće individualne slobode i izbora (zbunjujuće je koliko se pozornosti pridaje navodnoj simbolici njegove reklame za Pizza Hut). Rođen u seljačkoj obitelji, Gorbačov je primjer izvanrednog masovnog fenomena uzlazne društvene mobilnosti u SSSR-u od kojeg je više od jedne generacije imalo koristi. Istinski talentiran, iskreni pojedinac unaprijeđen je na položaj na kojem su njegova ograničenja postala fatalna za sovjetski projekt.

 

Nemoguće je razdvojiti strukturne i osobne elemente Gorbačova: „reformator“ poput njega svakako bi se pojavio, jer se unutar elite otvoreno raspravljalo o sovjetskom ekonomskom padu i prijetnji moći supersile. Međutim, individualna komponenta proizvedena je u posebnom liberalnom miljeu neolenjinističkog entuzijazma iz 1960-ih, stopljenog s intelektualnim snovima o ponovnoj integraciji sa „zajedničkim tokom svjetske civilizacije“ – poimanima kroz nejasni ideal Europe.

 

Uz tako nestabilnu mješavinu ideoloških sastojaka, put kojim je krenuo SSSR mogao se promijeniti u bilo kojem trenutku između 1986. i 1991. godine. Ništa nije bilo neizbježno, ekonomski, vojno i politički. Monumentalnost promjena kao što je demilitarizacija vanjske politike, zajedno s njihovom nedostatnošću (propustima da se sovjetska poduzeća propisno „pozicioniraju na tržištu“ ili da se uvede istinska demokracija na radnom mjestu, da damo samo dva primjera), ovisila je o „faktoru Gorbačov“. Međutim, teško da je Gorbačov bio radikalan ako je odgovor na domaće probleme (pogrešno) vidio u okončanju Hladnog rata; on također nije bio jedina osoba koja je smatrala da će konfrontacija ustupiti mjesto ekonomskoj integraciji i suradnji sa Zapadom – što je poanta na kojoj njegovi domaći kritičari danas ustraju više nego ikada prije.

 

Čelnici donose na vlast svoje intelektualne proturječnosti: Gorbačov je vjerovao da su Thatcher i Reagan validni politički partneri koji razumiju univerzalni imperativ denuklearizacije Europe, smatrajući istovremeno da su okorjeli imperijalisti koji žele pokoriti svijet. Vjerovao je da će govorenje istine na domaćem terenu pružiti neku vrstu lenjinističkog poticaja sovjetskim građanima da rade s većim entuzijazmom i dokažu moralnu te ekonomsku superiornost sovjetskog projekta, dok se istodobno slagao s tržišnim liberalima da jedino materijalne mrkve i batine (razlike u plaćama i nezaposlenost) mogu spasiti ekonomiju.

 

Gorbačovljeva „Perestrojka“ (u prijevodu „rekonstrukcija“) nikada nije bila koherentna ekonomska politika. Bio je to niz taktičkih manevara koji su pokazali njegovu nenaklonost prema zacementiranoj poziciji, uz dokazivanje nesposobnosti bilo koga tko je živio isključivo u SSSR-u da u potpunosti razumije pravo značenje tranzicije u tržišnu ekonomiju (mnogi ljudi zbog toga su bili na gubitku, a ne dobitku) – što je ironično, s obzirom na besprijekorno marksističko obrazovanje sovjetske nomenklature.

 

Isto vrijedi i za Gorbačovljevu taktiku odugovlačenja u suočenju s implikacijama političkog pluralizma, bilo da se radi o sovjetskim republikama i secesionizmu ili u Rusiji (što se ogleda u njegovoj nevoljkosti da preuzme narodni mandat kao predsjednik SSSR-a, usprkos upriličivanju istinski osporavanih izbora). Kao što je povjesničar Robert English pronicavo ustvrdio: Gorbačov je precijenio brigu Rusa za „carstvo“ i podcijenio prosvjetiteljski učinak vlastitih politika.

 

Gorbačov je stoga studija slabosti talentiranog vođe koji se opire nadiranju vala kojeg su njegovi vlastiti postupci pokrenuli u političkim vodama. U suštini, Gorbačovljevo oklijevanje da zaista „stane“ iza svoje kreacije nije dovelo samo do raspada SSSR-a, već i do nekoherentne tranzicije, a neizravno i do zakašnjelih sukoba na njegovom bivšem teritoriju, kojima danas svjedočimo.

 

Dakle, opraštajući se od Gorbačova, podignimo čašu za njegov humani i optimistični sovjetizam, za njegov liberalni lenjinizam, za njegovu jedinstvenu rusku žeđ za samopoboljšanjem, poznavanjem svijeta i socijalnom pravdom. No, priznajmo i odgovornost tog najnaivnijeg Europljanina među Rusima za ono što je kraj SSSR-a ostavio Rusima, Ukrajincima i mnogim drugima.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve