Mihail Sergejevič Gorbačov: vrlo ruska kontradikcija

Jadni Mihail Sergejevič Gorbačov. Osuđen na tisuće osmrtnica, od kojih su neke blejale o slobodi i slavile njegovu ulogu u raspadu Sovjetskog Saveza i kao istaknute figure u međunarodnim poslovima, dok su ga druge osuđivale za represiju nad secesionistima u zemlji.

Zamislite kako se sada osjeća, gdje god bio – hvaljen od ne-Rusa zbog svoje najveće pogreške: uništenja moćne države. Omražen od sunarodnjaka unatoč tome što je ubrzao pojavu ruske nacije kao takve, nakon mnogih stoljeća Carstva!

Mnogi će obični Rusi biti ravnodušni prema Gorbačovljevom odlasku, gunđajući da je sve upropastio i neizravno izazvao rat u Ukrajini.

Postoji iskušenje da se naznači jaz između njega i Vladimira Putina. Međutim, ruski vladari nasljeđuju iste „loše navike“. Gorbačov je, kao i mnogi ruski reformatori prije njega, vjerovao da je budućnost zemlje u „zajedničkom europskom domu“ (bez samoodređenja onih problematičnih „malih“ nacija).

Nažalost, još jedna osobina koju je Gorbačov dijelio s mnogim drugim velikim ruskim državnicima bilo je stajalište da se reforma može provesti odozgo, tehnokratski, uz tek privid narodne podrške, čak i ako su Gorbačovljeve namjere bile istinski demokratizirajuće. Gorbačov nije imao „čekistički“ način razmišljanja, usmjeren na sigurnosnu službu kao Putin, koji ne oklijeva fizički eliminirati svakoga tko mu se suprotstavi. Unatoč tome, i on se oslanjao na „telefonski zakon“ ili ono što se danas naziva „ručnom kontrolom“: nalagao je ljudima što da rade. Drugim riječima, djelovao je nepromišljeno unutar nezdravog hijerarhijskog miljea vladanja prema diktatu. I naravno, poput mnogih vođa, bio je žrtva opasnih oblika čarobnjačkog razmišljanja, tipičnih za rusku intelektualnu tradiciju, ne samo u ekonomskoj sferi. „Glasnost“, poznata Gorbačovljeva politika slobode tiska iz 1980-ih, možda znači „glas“ – ali ne implicira demokratski izbor.

Mnogi Rusi koji gaje revanšističku i šovinističku politiku preziru Gorbačova – „On je pustio Poljsku!“ popularni je refren. Baš kao što ga mnogi drugi smatraju dobronamjernom, ali nepojmljivom budalom, koja je ubrzala demografsku, ekonomsku i socijalnu katastrofu bez presedana u povijesti jedne industrijski razvijene zemlje. Ukrajinci i drugi bivši sovjetski narodi opravdano smatraju da se Gorbačov namjerno oglušio o centrifugalne želje ne-Rusa.

Istovremeno ga tiha većina u Rusiji osuđuje zbog poništavanja postignuća modernizirane sovjetske države blagostanja. Ne moraju biti imperijalisti da vjeruju kako je Gorbačov bio nevjerojatno nepromišljen u izbacivanju istočne Europe iz sovjetskog zagrljaja – trebao je znati da će to dovesti do kolapsa samog SSSR-a.

U većini zapadnih prikaza izostaje to da je Gorbačovljevo rezoniranje ujedno bilo socijalističko i liberalno, te da je prije svega bilo usmjereno na očuvanje SSSR-a. Uz sve pozitivne i negativne strane, on je bio proizvod sovjetskog sustava: ličnost koja ga je pokušavala spasiti, istovremeno ga prevazilazeći. Međutim, transformacija je bila kontradiktorna za partijsku državu čija se vladavina temeljila na prisili i čiji je glavni izvor legitimiteta ovisio o rastu životnog standarda – što Gorbačov nije bio ni voljan ni sposoban osigurati.

Gorbačov nipošto nije bio istinski radikalan na domaćem frontu, već je prigrlio različite reformističke ideje koje su kružile desetljećima, bez stvarnog razumijevanja njihovih implikacija. Ustrajao je na ograničenoj i postepenoj ekonomskoj liberalizaciji, izborima bez politike, slobodi tiska bez javne odgovornosti, povijesnom revizionizmu bez nacionalne ideje, ljudskim pravima bez demontiranja moćnih sigurnosnih organa. Kako je sovjetski politički sustav postajao istinski kompetitivan, pokolebao se u posljednjem trenutku – ne razumijevajući da te ljudi, ako im daš glas i izbor, neće nužno podržati iz zahvalnosti.

Vrijedi ponoviti da opasnost leži u pristupanju Gorbačovu kroz naše zapadnjačke leće individualne slobode i izbora (zbunjujuće je koliko se pozornosti pridaje navodnoj simbolici njegove reklame za Pizza Hut). Rođen u seljačkoj obitelji, Gorbačov je primjer izvanrednog masovnog fenomena uzlazne društvene mobilnosti u SSSR-u od kojeg je više od jedne generacije imalo koristi. Istinski talentiran, iskreni pojedinac unaprijeđen je na položaj na kojem su njegova ograničenja postala fatalna za sovjetski projekt.

Nemoguće je razdvojiti strukturne i osobne elemente Gorbačova: „reformator“ poput njega svakako bi se pojavio, jer se unutar elite otvoreno raspravljalo o sovjetskom ekonomskom padu i prijetnji moći supersile. Međutim, individualna komponenta proizvedena je u posebnom liberalnom miljeu neolenjinističkog entuzijazma iz 1960-ih, stopljenog s intelektualnim snovima o ponovnoj integraciji sa „zajedničkim tokom svjetske civilizacije“ – poimanima kroz nejasni ideal Europe.

Uz tako nestabilnu mješavinu ideoloških sastojaka, put kojim je krenuo SSSR mogao se promijeniti u bilo kojem trenutku između 1986. i 1991. godine. Ništa nije bilo neizbježno, ekonomski, vojno i politički. Monumentalnost promjena kao što je demilitarizacija vanjske politike, zajedno s njihovom nedostatnošću (propustima da se sovjetska poduzeća propisno „pozicioniraju na tržištu“ ili da se uvede istinska demokracija na radnom mjestu, da damo samo dva primjera), ovisila je o „faktoru Gorbačov“. Međutim, teško da je Gorbačov bio radikalan ako je odgovor na domaće probleme (pogrešno) vidio u okončanju Hladnog rata; on također nije bio jedina osoba koja je smatrala da će konfrontacija ustupiti mjesto ekonomskoj integraciji i suradnji sa Zapadom – što je poanta na kojoj njegovi domaći kritičari danas ustraju više nego ikada prije.

Čelnici donose na vlast svoje intelektualne proturječnosti: Gorbačov je vjerovao da su Thatcher i Reagan validni politički partneri koji razumiju univerzalni imperativ denuklearizacije Europe, smatrajući istovremeno da su okorjeli imperijalisti koji žele pokoriti svijet. Vjerovao je da će govorenje istine na domaćem terenu pružiti neku vrstu lenjinističkog poticaja sovjetskim građanima da rade s većim entuzijazmom i dokažu moralnu te ekonomsku superiornost sovjetskog projekta, dok se istodobno slagao s tržišnim liberalima da jedino materijalne mrkve i batine (razlike u plaćama i nezaposlenost) mogu spasiti ekonomiju.

Gorbačovljeva „Perestrojka“ (u prijevodu „rekonstrukcija“) nikada nije bila koherentna ekonomska politika. Bio je to niz taktičkih manevara koji su pokazali njegovu nenaklonost prema zacementiranoj poziciji, uz dokazivanje nesposobnosti bilo koga tko je živio isključivo u SSSR-u da u potpunosti razumije pravo značenje tranzicije u tržišnu ekonomiju (mnogi ljudi zbog toga su bili na gubitku, a ne dobitku) – što je ironično, s obzirom na besprijekorno marksističko obrazovanje sovjetske nomenklature.

Isto vrijedi i za Gorbačovljevu taktiku odugovlačenja u suočenju s implikacijama političkog pluralizma, bilo da se radi o sovjetskim republikama i secesionizmu ili u Rusiji (što se ogleda u njegovoj nevoljkosti da preuzme narodni mandat kao predsjednik SSSR-a, usprkos upriličivanju istinski osporavanih izbora). Kao što je povjesničar Robert English pronicavo ustvrdio: Gorbačov je precijenio brigu Rusa za „carstvo“ i podcijenio prosvjetiteljski učinak vlastitih politika.

Gorbačov je stoga studija slabosti talentiranog vođe koji se opire nadiranju vala kojeg su njegovi vlastiti postupci pokrenuli u političkim vodama. U suštini, Gorbačovljevo oklijevanje da zaista „stane“ iza svoje kreacije nije dovelo samo do raspada SSSR-a, već i do nekoherentne tranzicije, a neizravno i do zakašnjelih sukoba na njegovom bivšem teritoriju, kojima danas svjedočimo.

Dakle, opraštajući se od Gorbačova, podignimo čašu za njegov humani i optimistični sovjetizam, za njegov liberalni lenjinizam, za njegovu jedinstvenu rusku žeđ za samopoboljšanjem, poznavanjem svijeta i socijalnom pravdom. No, priznajmo i odgovornost tog najnaivnijeg Europljanina među Rusima za ono što je kraj SSSR-a ostavio Rusima, Ukrajincima i mnogim drugima.