U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
Francisco de Goya, Saturno devorando a su hijo (1819-1823)
„Kada pogledam što su ovi ljudi učinili našoj zemlji, kako su opustošili generaciju djece, ali i odraslih, turobnost i ružnoću njihovog svjetonazora, moralni i intelektualni kaos koji ostavljaju za sobom – da, postajem jako ljut. A kad uzmem u obzir da moja vlastita djeca moraju naslijediti ovu kulturu, da će Dylan Mulvaney i njemu [sic] slični vrebati moju djecu i pokušati pretvoriti moje vlastite sinove i kćeri u osakaćene mutante, samoprezirne, šuplje, iščašene ljušture poput njih samih, moja ljutnja tada prerasta u kipteći bijes. I znam da ću učiniti sve što moram i izgovarati sve istine nužne da zaštitim svoju djecu od ovog prokletog paklenskog ludila.
Osobno sam od mnogih roditelja čuo nebrojene verzije iste horor priče. Lijepo i nevino dijete jednoga dana, naizgled niotkuda, bude uvučeno u rodni kult koji ga proždre. Dijete koje su držali kao bebu, odgajali ga, za njega dali svoj život, voljeli ga i još uvijek ga vole, odjednom postaje neprepoznatljivo. Sva njegova nevinost, svjetlost i ljepota naprosto je iscijeđena iz njega, zamijenjena ovim samokanibalizirajućim ludilom. Za roditelja je svjedočiti kako se ovo događa njegovom djetetu sudbina gora od smrti. Radije bih bio mrtav nego da se to dogodi mojoj djeci.”
Matt Walsh, 21. veljače 2023., The Matt Walsh Show
Radije bih da ne moram znati tko je Matt Walsh, nekmoli ga spominjati i dopuštati mu da bez rente zaposjeda stambeni prostor mog uma, no to naprosto nije izvedivo. Odviše mi je stalo, previše se tiče mene i mnogih koje volim, sklon sam opsesivnom razmišljanju o fenomenima koje ne mogu dokučiti intelektualnom i emocionalnom angažmanu unatoč.
Kada razgovaram s kvir ljudima svojih godina, vrlo se često autamo jedni drugima kao zavidnici. Zavidimo mlađim generacijama jer u manjoj mjeri moraju trunuti u ormaru, zavidimo im na dostupnosti informacija, zavidimo im na činjenici da se mogu ranije, češće ili uopće vidjeti na ekranima različitih veličina, zavidimo im jer zarana znaju da nisu jedna jedina kvir osoba na ovome svijetu, zavidimo im jer se znaju imenovati, zavidimo im jer ne gube godine i godine, ponekad i desetljeća, na to da LARP-aju dobre prave curice i dobre prave dječake dok im se ne smuči.
Nerijetko nailazim na roditelje koji žaluju za svojom vrlo živom djecom, jer su njihovim genitalijama pripisali toliku moć da u najsitniji detalj određuju trajektoriju njihovih života, a ona neće pa neće. Ni ja nisam htio, i mene su živog žalovali, a ni u smrti ne bih imao mira pod pogrešnim imenom, u pogrešnom rodu.
Nikome ne bi trebao nedostajati svijet u kojemu se rodno varijantno dijete kakvo sam ja bio moglo ogledati u… Boys Don’t Cry? Neka hvala. Nikome ne bi trebao nedostajati svijet u kojemu isto to dijete nije moglo sebe koncipirati nikako drugačije nego kao Paleta samog na svijetu. Meni svakako ne nedostaje to što sam jedino mogao skupljati mrvice koje bi mi dobacio poneki putnik-namjernik u autobusu kojim bih se praktično kratkokos vraćao s treninga plivanja, pa bih ono bracek ili dečec iz zamolbe da mjesto ustupim starijima zobao danima, tjednima, pobogu – dosad.
Daleko od toga da je najgore što mi se ikada dogodilo to što sam prvu riječ za sebe dobio onako usput, kad mi je neki britanski čičica kad sam već imao dovoljno engleskoga da se sporazumijemo obznanio da sam tomboy, ali i to je sigurno dio slagalice koja je dovela do toga da sam o bilo kojem vidu tranzicije preko d v a d e s e t godina razmišljao kao o ograničenom resursu rezerviranom za prave trans ljude.
Konzervativcima su puna usta djece, ali rodni kult je taj koji ih proždire? Saberite se, molim vas.
Ovaj najfriškiji anti-trans legislativni val zahvatio je nekih 100 000 trans mladih u Americi, na način da ih je ostavio bez već ograničenog pristupa zdravstvenoj skrbi, mogućnosti da se bave sportom ili pristupa toaletu.
Dječjim bolnicama se zbog sumnji da se u njima pruža rodno afirmirajuća njega prijeti – checks notes – bombama? Proud Boys upadaju na čitanja dječjih knjiga djeci, jer stabilnosti nacije prijeti činjenica da im dotične čitaju drag kraljice. Ako si to uopće mogu priuštiti, obitelji s trans djecom bježe iz saveznih država u kojima je afirmiranje djetetova roda okarakterizirano kao zlostavljanje djece.
A mi se uz sada već tradicionalno tradicionalističko mjesečno klečanje na Trgu glavnoga grada možemo veseliti tribinama na kojima se promovira isti onaj Matt Walsh iz uvoda, ili pak debatama na kojima se transfobna muda prodaju pod bubrege zabrinutosti za mentalno zdravlje djece.
Do idućeg referenduma!
Novinarski projekt Utjecaj anti-trans narativa u medijima i političkim raspravama na prava i življenu stvarnost trans osoba realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
20. prosinca 2024.Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase
I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
19. prosinca 2024.Akademski bojkot i pitanje krivnje
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
17. prosinca 2024.Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”
"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
14. prosinca 2024.Tri strategije antifašizma globalnog Juga
Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
10. prosinca 2024.Showing up
Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
4. prosinca 2024.Teatralizacija politike iza scene kapitala
Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.