Kulturna buržoazija i revolucija: o „Jedna bitka za drugom‟
Film "Jedna bitka za drugom" (One Battle After Another, 2025) Paula Thomasa Andersona izazvao je oduševljenje dijela publike koja u njegovu prikazu „revolucije“ prepoznaje politiku ili barem njezinu estetiku. Polazeći od političke kritike filma, u prijevodu teksta Frédérica Lordona razmatra se dugotrajan holivudski trend u kojem politika kao proces kolektivnog organiziranja i djelovanja masa u potpunosti izostaje. Na njezino mjesto stupa aktivizam, umjesto masa – fascinacija pojedincima_kama, a umjesto promišljanja revolucionarnog nasilja kao jedne od oslobodilačkih taktika dominiraju slike heroja i heroina s oružjem. Podsjećajući na drukčije filmske prikaze revolucije, tekst zaključuje da kulturna buržoazija kao recipijent ovakvih narativa ostaje zarobljena u metafizici individualizma.
To je skoro kao eksperimentalna nauka: čim se buržoaska kritika uhvati politike, udari u zid. Logično, film „Jedna bitka za drugom‟ naišao je na oduševljenje. Uzbuđenja i „likovanja‟ kulturne buržoazije barometri su političke bezopasnosti. Članak Žeroma Momčilovića (Jérôme Momcilovic), također objavljen na ovom sajtu, nije dao buržoasku kritiku, ali nije lišen entuzijazma. Lordonov tekst, koji objavljujemo kao kontrapunkt, napisan je iz pozicije političke analize, te podseća da je filmska kritika pluralistička, polemička i posebno začinjena disciplina.
Kada bi filmska kritika bila nauka, imala bi barem dva zakona. Jedna je lokalni i tiče se filmova Pol Tomas Andersona (Paul-Thomas Anderson, u daljem tekstu PTA): PTA pravi dobre filmove samo sa Danijel Dej Luisom (Daniel Day-Lewis), a sve ostalo je nezanimljivo. Recimo to ovako: radi se o solidnom kinu, vrlo dobro napravljenom i ugodnom za gledanje, i ništa više. Ali do genijalnosti, zaista prave genijalnosti, dolazi samo u prisustvu Danijela Dej Luisa. Filmovi There Will be Blood i Phantom Thread su remek-dela, iz kojih logično sledi da je, uz nepromenjenog reditelja, glumac taj koji čini razliku, ne samo time što glumi, već verovatno jer je preuzeo film u svoje ruke. Drugi zakon je opšti i nesumljivo primenjiv daleko izvan područja filmske kritike: „politička misao‟ kritike, odnosno politička misao kulturne buržoazije, nepopravljivo je bezvredna.
Neposredna primena lokalnog zakona – nema Danijela Dej Luisa, nema dobrog filma – važi i za film Jedna bitka za drugom (One Battle After Another). Nećemo se detaljnije osvrtati na patos muzike na početku, koliko zamoran toliko i bespotreban (osim za epsko naglašavanje „revolucije‟), na manjkavosti porodičnog finala, također ni na dodatnih pola sata potere sa prelepim kadrovima ali gustom napetošću, a kamoli na preterivanja poput kancelarije-gasne komore u „štabu‟ ultramodernih novih nacista (oni su stvarno nepopravljivi), naravno opremljene malim ugrađenim krematorijem, najnovijeg dizajna i savršene diskrecije… Jer, u slučaju da nismo razumeli: oni se vraćaju. Također ćemo ostaviti po strani loše navike citiranja, kjubrikovske u ovom slučaju: kratak snimak čoveka u kakiju nalik filmu Full Metal Jacket, pa malo Dr. Strangelove-a s evokacijama vitalnih supstanci pukovnika Tetanusa (colonel Lockjaw), kojeg je bez previše finesa otelotvorio Šon Pen (Sean Penn), uz veliko namigivanje ozloglašenog levičara ubačenog u poslasticu protutipske uloge zapaljivog fašiste.
Politika i ne-politika
Najrazočaravajući aspekt filma leži negde drugde, i ujedno je to onaj zbog kojeg je najjednoglasnije hvaljen: „politika‟, „revolucija‟. Žerom Momčilović (Jérôme Momcilovic), kome se film svideo, ipak smatra da PTA „pravi ne-politički film na ne-politički način‟. Međutim, moglo bi se postaviti pitanje: koja je bila svrha bavljenja takvom političkom temom na tako ne-politički način? Ako je cilj bio jednostavno prepustiti se razočaranom postmodernom zadovoljstvu depolitizacije svega, uključujući i onoga što je direktno političko, onda u sadašnjoj situaciji (koja se jednako odnosi na Sjedinjene Američke Države kao i na Francusku) nije jasno kako bi to mogao biti razlog za oduševljenje. No dobro znamo da je depolitizacija i dalje vrhunsko politička operacija, najopakija ili najnesvesnija, u zavisnosti od perspektive, a često i mešavina oba.
Ne-politika PTA utoliko ostaje u potpunosti politička, ali pitanje ostaje na koji način? Odgovor leži u jednoj od najkarakterističnijih značajki „kulturne‟ produkcije i buržoazije koja je konzumira i komentariše: apsolutni nestanak bilo kakvog iole konzistentnog predstavljanja revolucije, ili bolje rečeno revolucionarnih procesa. Jedina ideja revolucije koja ispunjava glave kulturne buržoazije jesu: aktivisti. Oni koji sprovode akcije u stilu komandosa i izvode vratolomije, neke uspešnije od drugih. Na primer, napadom na centar za prijem imigranata. Jedna od komentatorki u podcastu L’Esprit critique (Kritički duh, portal Mediapart) bila je toliko oduševljena da je izjavila kako je izašla iz filmske sale „samo s jednom željom: da otrčim na demonstracije‟.1https://www.mediapart.fr/journal/culture-et-idees/121025/l-esprit-critique-cinema-politiques-de-la-camera
U međuvremenu, nastavlja ona, glasno je pokazivala svoju političku radost i svoje političko slaganje u bioskopu dok su protagonisti filma završavali svoju akciju vičući „državni, imperijalistički, rasistički, robovlasnički gad‟, jer je želela da svi znaju da je i ona protiv imperijalizma, rasizma i tog govnjivog ropstva. Ne znamo da li je njena egzaltacija smetala susedima, ali u svakom slučaju ćemo joj oprostiti jer nije urađeno na štetu strateškog razmišljanja, čak imamo pravo na njene dobro promišljene orijentacije: „ljevica se mora pregrupisa…‟2 Verovatno se u igri reči aludira na desničarsku stranku Nacionalni zbor (Rassemblement national, nekadašnji Front national). Rassemblement znači okupljanje, ujedinjenje, pregrupisanje… pa stoga ova fraza ostaje nedovršena jer govornica u sred rečenice shvata potencijalnu referencu na desnicu. (prim.prev.) − mala greška na početku, jer je njezin um još uvijek zaokupljen savezom Socijalističke stranke, Zelenih i Rafaela Gliksmana [Raphaël Glucksmann3Raphaël Glucksmann je francuski političar lijevog centra i član Evropskog parlamenta od 2019. (prim.prev.)]; ekspresno premotavanje unazad: „otpor se‟ − fraza koja pogodno zamenjuje NPF („ljevicu‟, odnosno koaliciju Novi narodni front) ako je u pitanju revolucija − „mora reorganizirati‟. Činjenica je da u onome što nam film prikazuje o „organizaciji‟ ima mnogo razloga za smeh: između Boba (Leonardo Di Caprio), kojem je hronična upotreba droga spržila polovinu moždanih ćelija pa je zaboravio sve tajne šifre, i revolucionarnog birokrate na telefonskoj liniji za tajno izvlačenje, stvari se ne mogu glatko odvijati. Naša podcast komentatorka, koja će uskoro ponovo trčati ulicama, s pravom nas podseća da je „organizacija‟ važna, ne gubeći iz vida suštinsku poentu − da je za revoluciju „važno ponovno otkriti želju‟. Bukvalno. To je intelektualno stanje kulturne buržoazije.
Revolucija prema Holivudu
Tragedija filma PTA je u tome što, osim razlike u režiji, deli najrašireniji holivudski pogled na „revoluciju‟ i „revolucionare‟, onakav kakav nam se redovno servira u njegovim najsiromašnijim produkcijama: revolucionari su aktivisti (u stvari karikature – „pravi‟ aktivisti postoje i to je nešto sasvim drugo), oni su retki, većinu vremena čak i usamljeni, njihove ideje su plemenite, oni su iskreno zabrinuti za stanje sveta, u izvesnom smislu imaju pravo, klimatske promene i najavljena izumiranja su užasni, postoje previše moćni, pohlepni i neodgovorni koji nas vode u katastrofu, nešto se mora preduzeti. Onda aktivista izlazi iz pasivnosti, preuzima stvari u svoje ruke, ali evo, njegove ideje su previše radikalne, nesrećnik radi svašta: jednom hoće sasvim da uništi čovečanstvo (Godzilla, ne znamo koji deo) jer je ono odgovorno i treba da se okonča s tim, treba ostaviti planetu na miru, možda je i osvetiti; drugi put uzima publiku amfiteatra ili koncertne sale kao taoce i preti da će sve dignuti u vazduh dok vlada Sjedinjenih Američkih Država ne ukine kapitalizam – slutilo se da je poduhvat osuđen na neizvesne ishode. Ali koliko nasilja u međuvremenu… Ti ljudi − „revolucionari‟ − očito su poremećeni. Stoga razmotrimo kuda neizbežno vodi radikalnost protiv sistema koji je nesavršen, ali unaprediv, pa molim vas ostanimo civilizovani i sačuvajmo hrabrost nijansi. U svakom slučaju, policija mora da interveniše, razumljivo, ekvivalent GIGN4GIGN (Groupe d’intervention de la Gendarmerie nationale) je elitna jedinica francuske Nacionalne žandarmerije, specijalizovana za protivterorizam, oslobađanje talaca i rešavanje visokorizičnih situacija. stiže sa svojom teškom psihologijom: „Ne moraš ovo da radiš‟, „Uvek postoji izbor‟. Luđak najčešće na kraju priznaje i predaje se – silama reda kao i razumu.
Nažalost, moramo priznati da PTA nije sposoban formirati ni najmanje drugačiju ideju o „revoluciji‟ i „revolucionarima‟: oni su ovde samo malo brojniji, (relativno) malo bolje organizovani, ali po svemu drugom rade potpuno isto – prskaju rafale, postavljaju bombe, vrište kao luđaci, prave gestove uboda prstima… I sve se na kraju završi hapšenjima, uzaludnošću, gorčinom. Kako bi i moglo biti drugačije: u suštini su to figure desperadosa (očajnog odmetnika). Značajno je to što nam u suštini ništa ne govori o njihovim vizijama novog poretka ili o njihovim strateškim ciljevima, i to sa dobrim razlogom: niko, a ponajpre reditelj, nema ni najmanju ideju o tome, čak ni ne smatra korisnim da se postavi to pitanje. Eto šta su za Holivud, uključujući i PTA, revolucionari: oni su desperadosi. Nemirni, nasilni, bez perspektive, bez izlaza, bez budućnosti – sami. I osuđeni na poraz, neizbežno.
Prodor masa – a ne „aktivista‟
Mogli bismo zamisliti Lenjina kako sluša L’Esprit critique i komentatorke koje se preterano kikoću dok uzvikuju „imperijalistička država je govno‟, pozivajući nas u jednom mahu da „ponovo otkrijemo želju‟ i da se bolje „organizujemo‟. No, kako je moguće da današnja kulturna buržoazija uopšte ikada pročita ijedan Lenjinov redak ili, sve i da ga pročita, da s tim nešto uradi? Ili, uzmimo na primer Trockog, iz Istorije ruske revolucije, prva strana – to barem ne bi trebalo biti teško pronaći: „Revolucija je nasilni upad masa u domen gde se odlučuje o njihovoj sudbini‟. Radi se o prodoru masa, a ne aktivista. Pola veka neoliberalizma i pošasti njegove individualističke metafizike je prošlo: mase su izbrisane, ostali su samo pojedinci_ke – aktivisti_kinje. Figura aktiviste je u potpunosti apsorbovala ne figuru (jednog) revolucionara, već (mnoštvo) revolucionara – činjenica da postoji mnogo aktivista ne menja činjenicu da oni nisu deo masovnog kolektiva. Pre nekoliko godina, Žan-Gabrijel Perijo [Jean-Gabriel Périot] je snimio fascinantan dokumentarac o Ulrike Majnhof [Ulrike Meinhof], „Nemačka omladina‟ (Une jeunesse allemande), fascinantan ali opterećen ozbiljnim nedostatkom analize: ništa nam tu ne dozvoljava da zamislimo tragičnu sudbinu RAF-a, nikakva analiza nije otkrila strateški ćorsokak oružane akcije kada je ona samo militaristička avantura odsečena od masa. Uistinu: samo to.
Kako se čuditi, u tim uslovima, da L’Esprit critique ne ume više ništa osim da nas počasti svojim prodornim zapažanjima o „malo nostalgičnom, veoma u stilu ‘70-ih“ tonu PTA-ovog filma? Sve se svodi na „libido‟, koji tu zasta besni – i to u velikoj meri, jer ritam ’70-ih su libido-i-revolucija. Kao i Crni panteri: jer, jedna komentatorka je čuvši „70-e“ s jedne strane, a videvši crne aktiviste i aktivistkinje na ekranu s druge, smelo povezala svoje ideje kako bi čestitala PTA što „gura imaginarijum Crnih pantera u 2000-e“. Pita se čovek do kog nivoa neznanja se mora doći povodom Crnih pantera – ili se ona možda seća samo njihovih pantalona zvoncara – da bi se napravila takva poveznica: iako su i oni bili naoružani, i to dobro naoružani, Crni panteri su, sa svoje strane, bili istinski revolucionarni pokret, sa stepenom organizacije i opsegom strateške vizije od kojih nećemo pronaći ni najmanjeg traga u desperadosima Pola Tomasa Andersona.
Uzbuđenja i „likovanja‟ kulturne buržoazije
„Ono što je stvarno uzbudljivo‟, uzvikuje se u jednom od završnih komentara iz L’Esprit critique – oh, to ime… – „jeste videti kako Warner Bros veliča oružanu revoluciju‟. Kako joj reći: možda je Warner Bros malo oštroumniji od komentatorke i veoma precizno procenjuje bezopasnost „revolucionarnih‟ reprezentacija PTA. Kada se kulturna buržoazija oduševljava time kako „film u prelazak na terorizam i oružano nasilje unosi užitak‟, to znači da nema nikakvog rizika ni u produkciji ni u distribuciji. Logično, akademsko zaprepašćenje koje je usledilo – Frankfurtska škola mora da je pogrešila kada je tvrdila „da nas kulturna industrija ne može naterati na akciju‟ − istog je kroja. Istina je da se radi o komentatorki koja je stvarno „želela da odmah otrči na demonstracije‟: iskustvo je očigledno bilo dovoljno opojno da se smatra dokaznim, pa Adorno i Horkheimer mogu komotno da se spakuju.
To su, dakle, koordinate unutar kojih kulturna buržoazija zamišlja kulturnu revoluciju: nostalgija, libido, užitak. Prisustvujemo intelektualnom i političkom kolapsu. Kako bi kritika mogla da razume savremena umetnička dela koja za temu uzimaju revoluciju, osim ako temu ne razume jednako loše kao i sama ta dela? Trebalo bi se vratiti temama koje su pomalo stare, možda previše stare da bi izvukle čari „nostalgije‟ i „užitka‟. Neće biti iznenađenje kada nas u igri „referenci‟ – omiljenoj aktivnosti kritičara – podcasta L’Esprit dva puta počasti referencama na Marvel [Marvel Cinematic Universe], i nijednom na Ajzenštajna [Sergei Eisenstein]. To je velika šteta, jer je baš on, i u smislu mišljenja teme i u smislu kinematografskog prikaza revolucije, shvatio i artikulisao da subjekt revolucionarne istorije leži u masama, ne u „pojedincima‟: Ajzenštajn ne snima individue, već mnoštvo u pokretu. To je nešto što je Holivudu, srcu društvene metafizike neoliberalnog kapitalizma, potpuno strano i on, logično, ne poznaje ništa sem likova, odnosno heroja_ina. Pa ipak, revolucije, prave revolucije, sačinjavaju kolektivne snage i provode se kao procesi – kategorije koje su heterogene spram kategorijama individualizma. Hoće li se filmska umetnost konačno odlučiti da misli revoluciju na način koji prevazilazi jeftine holivudske trikove? Neka se pozabavi iznalaženjem oblika i figura (Claire Lucbert) za prikazivanje ove dve dimenzije. U međuvremenu, kako bi politička misao buržoazije – koja u divljenju svojoj ličnosti kao singularnosti poznaje samo svet „pojedinaca‟ − uopšte mogla zahtevati išta drugo ili aplaudirati ičemu drugom? Pomenite kulturnom buržuju „masu‟ i „proces‟ i videćete ga kako stoji zbunjeno, poput kokoši pred nožem s kojim ne zna šta da radi.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.








