kolumna

Jelena Lovrić: Obama s filozofije

U kontekstu izvještaja plasiranih iz novinskih centrala EuropaPress Holdinga, tekst Jelene Lovrić se čini kao odmak od ustaljenog i dekretom utvrđenog pravca (dez)informiranja i poluinformiranja što je očito postala (po)etika određenih medijskih kuća koji ne kriju svoju “režimsku” pripadnost. Isto tako u kontekstu besplatnog preuzimanja “platnih” tvornica (što Lovrić jasno ističe), zahtjev za besplatnim obrazovanjem dobiva u hrvatskoj stvarnosti dodatnu snagu u izbjegavanju ulaska u (post)tranzicijsku neoliberalnu kaljužu.

Na studentsku pobunu proljetos nadležno je ministarstvo reagiralo diskvalifikacijama i višednevnim skrivanjem ministra. Sada žurnom izjavom da studenti kucaju na otvorena vrata i da će se već iduće godine na fakultete upisivati bez ikakvog plaćanja školarina.

Oni koji su prije nekoliko mjeseci studentska zborovanja bezobrazno uspoređivali s plenumima komunističke partije, sada izjavljuju da su studentski prosvjedi opravdano ukazali na postojeće nepravde. Benevolentnost je znak da se možda nešto naučilo? Svojedobni napadi imali su učinak gašenja vatre benzinom. Ili se sada možda samo lukavije postupa?

Ministarstvo tvrdi da je većina studentskih zahtjeva već ispunjena. Možda na razini obećanja. Studenti nemaju ništa na papiru. Novi se model financiranja visokog obrazovanja tek kroji. Ekipa za izradu novog zakona uspjela se sastati samo dva puta.

Usto, studentske se blokade, baš kao i u prvom navratu, medijski pokušavaju ocrniti osporavanjem njihova demokratskog legitimiteta ili prozivanjem njihova tobožnjeg financijskog autizma, slijepog za duboko posrnule ekonomske mogućnosti zemlje.

Napadajući proljetos studentsku pobunu, nekadašnji ministar a danas premijerkin savjetnik Borislav Škegro docirao je kako nigdje nema besplatnog ručka, pa je tako nemoguće i besplatno studiranje. Nema besplatnog ručka, ali je bilo besplatnih tvornica i drugih hrvatskih divota. Studentski prosvjedi zaslužuju podršku, prvo, zato što je za Hrvatsku i njenu budućnost jako dobro da su se mladi probudili iz višedecenijskog sna. Stanje pobune mnogo je bolje od stanja letargije.

Predugo se studente nije vidjelo i nije čulo, kao da ne postoje, što je sigurno problematičnije od njihova novopokrenutog angažmana. Njihov je primjer i socijalno vrlo koristan. Može podići opću političku kulturu nacije.

Držanje je studenata mirno i dostojanstveno, bez bilo kakvih ispada, retorika uzorno demokratska. Usto, u totalno pasiviziranoj Hrvatskoj, gdje se golemo nezadovoljstvo ne transformira u akciju, nego se pretvara u močvaru, njihov primjer može biti poticajan za dinamiziranje ukupnog društva. Još u ovoj zemlji ima boraca.

Drugo, studentske blokade treba podržati jer su one izraz masovne čežnje za boljom Hrvatskom. Najeksplicitniji su zahtjevi za besplatnim obrazovanjem i protivljenje komercijalizaciji visokog školstva. Zbog visokih školarina fakulteti postaju nedostupni za široke slojeve stanovništva. Trenutno je sedamdesetak europskih sveučilišta blokirano iz istih razloga, pa tako hrvatski studenti svojom akcijom korespondiraju s Europom. Ali studentska je pobuna sinkronizirana i sa specifičnim hrvatskim problemima. Treba je razumjeti kao prosvjed protiv socijalne nepravde i deprivilegiranosti, protiv bezdušnog, predatorskog kapitalizma. U biti ona je zahtjev za socijalno osjetljivijom i pravednijom državom. Naposljetku, riječ je o pobuni intelektualnog proletarijata, koji se pretvorio u jednog od velikih gubitnika hrvatske tranzicije. Treće, studentske prosvjede treba podržati jer su ohrabrujući znak da plemeniti ideali još nisu mrtvi.

Političke elite, potrošene i bezidejne, uspjele su da u naciji ubiju svaki zanos. Hrvatska nema svoga Obamu, ali, eto, klinci s filozofije svojevrsni su glasnici nade. Prije osamnaest godina ista su takva djeca jurišala u rat i obranu.

Jelena Lovrić
28. studenoga 2009.
Tagovi:
, ,

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
Arhiva članaka