Onkraj nuklearne obitelji

Nedavno sam pogledala sve epizode emisije pod nazivom Marriage or Mortgage (Brak ili hipoteka). Ova Netflixova produkcija, smještena u Nashvilleu u saveznoj državi Tennessee, traži od parova da odaberu između dva označitelja zrelosti: zakonsku vezu ili vlasništvo nad imovinom. Proračuni na koje se mogu osloniti pokrivaju samo jednu opciju te je potrebno odlučiti. Parovi gotovo bez iznimke biraju vjenčanje. Prvi put kada sam gledala ovu emisiju urlikala sam na televizor. Ako su vam ponudili kuću, zašto biste se umjesto toga vjenčali?

Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth: „Više od 40 posto kućanstava bijelih bračnih parova dobiva između 200 001 i 1 milijun američkih dolara u poreznim olakšicama, dok njih manje od 20 posto plaća novčane penale“. Većina ih „zrcali povijesni arhetip jednog hranitelja i supružnika koji ostaje doma“, što se može pripisati „odlukama o poreznoj politici koje su donesene u prvoj polovici dvadesetog stoljeća“ i koje su osmišljene kako bi favorizirale određene obiteljske strukture naspram drugih.

Branitelj_ica tradicionalne obitelji mogla bi reći „Pa što? Kome to šteti?“ Međutim, šteta je inherentna prisili, a niti brak ni obitelj nisu neutralni konstrukti. Oboje su korisni kao oružje desnice. Laskaju religioznim stavovima društvenih konzervativaca i ograničavaju naše političke horizonte. Određenim prijedlozima u sklopu sustava socijalne sigurnosti – poput univerzalne dječje skrbi – neminovno su na meti roditelji i dječji odgoj. Druge bi trebalo proširiti tako da se opsegom ne zadržavaju na braku ili obitelji. Dječji doplatak je dobra, čak i transformativna društvena politika. Doplatak za odgajatelja, dostupan svakome tko je odgovoran za uzdržavanu osobu, bio bi još bolji.

Čak i kada su odvojeni od pravnih i političkih režima, brak i obitelj proždiru ogroman dio naše pažnje. Ljevičari i ljevičarke koje strahuju da je kapitalizam prijetnja obitelji u pravu su, ali samo zato što je kapitalizam prijetnja za sve odnose. Kao što Sarah Jaffe piše u knjizi Work Won’t Love You Back, rad remeti kako prijateljstva, tako i brakove. Antisindikalni zapošljavatelji huškaju radnike_ce jedne protiv drugih, a sustav profesionalnog napredovanja može imati isti učinak. Rad se danas uvukao u svaku pukotinu modernog života, ostavljajući premalo prostora za bilo što ili bilo koga drugog.

Melinda Cooper tvrdi da je naspram prekarnosti obitelj potencijalno utočište koje treba našu zaštitu. No zašto ograničiti naš fokus na jedan djelić problema? Dok se lijevi branitelji obitelji znaju ograničiti na zagovaranje politika koje pomažu roditeljima, ja bih radije zagovarala više slobodnog vremena za sve. Ovi detalji su bitni. Nećemo dokinuti prekarnost nostalgijom za periodom u kojem su muškarci bili glavni hranitelji. Pandemija nam je pokazala koliko su ove stare, orodnjene podjele i dalje moćne: žene su obavljale većinu reproduktivnog rada prije izbijanja pandemije, a prema anketama, njihovo se opterećenje samo povećalo time što su djeca ostala doma i nisu išla u školu. Istovremeno, stotine tisuća nebijelih žena napose se našlo na udaru gubitka radnih mjesta.

Prošlost nas zaista može naučiti nekim lekcijama. Verzija univerzalne dječje skrbi postojala je u Sjedinjenim Državama, kao privremeni produkt Drugog svjetskog rata. Međutim, dvadeseto stoljeće neće riješiti problem optimalne podrške svježe nezaposlenim ženama i njihovim obiteljima. Niti će nam pogled unatrag biti jedino dostupno sredstvo ako ih želimo poštediti potrebe za radom kao takve. Trebali bismo proširiti naše imaginarije i rješenja onkraj nuklearne obitelji. Ovaj pokušaj iziskuje od nas da budemo selektivni po pitanju toga tko su nam saveznici. Kada biranim riječima upozoravaju na nesputani kapitalizam, religijski konzervativci mogu zazvučati kao prijatelji, čak i potencijalni partneri. No njihov je cilj očuvati obiteljsku strukturu koja obesnažuje žene i ne dovodi u pitanje stare hijerarhije. U doba ekstremnih ekonomskih nejednakosti, ljevica treba ideje i saveznike – ali ne takve ideje i takve saveznike.

U listopadu stupam u brak, dijelom zato što sam na to primorana zbog politike. Imam zdravstveni problem i ako završim u bolnici, želim da moj partner ima određena zakonska prava. Zaruke su me primorale da si postavim komplicirana pitanja, kao što su: „Kada sam postala osoba koja želi stupiti u brak?“ Godinama sam govorila da to nikada neću učiniti, a sada gledam slike cvijeća i prstenja i torti. Pri razmatranju ovoga pitanja shvatila sam da su parovi na Marriage or Mortgage u pravu. Poput njih, i ja želim vjenčanje.

Industrija vjenčanja teško da je radikalni raj. (Uglavnom je monstruozna.) Međutim, vjenčanje je puno lakše subvertirati od braka. Moj partner i ja skupa smo već sedam godina, a zajedno živimo njih šest. Nakon vjenčanja nećemo biti ništa manje niti više posvećeni jedno drugom. Nisu nam potrebni nikakvi kućanski aparati, nemamo mjesta u stanu za stajaći mikser, a ne možemo mirne savjesti tražiti od nekoga da nam kupi Le Creuset kuhinjsko posuđe. U čemu je onda poanta vjenčanja? U tome da nas veže jedno uz drugo, kao i uz sve ostale.

Solidarnost veže jednu individuu s drugom u istoj borbi i uspostavlja zajedničko dobro onkraj običajnih podjela. Kada je ljubav toliko jaka da može trajati cijeli život, vrijedi je obilježiti i traži podršku kolektiva. „Rad vas nikada neće voljeti zauzvrat“, piše Jaffe, „ali drugi ljudi hoće“. Radni zahtjevi možda su nas otrgnuli na stotine milja daleko od ljudi koje volimo, ali na jedan dan ćemo ih privući natrag oko nas. Ceremonije se nikada ne tiču samo jedne osobe, ili čak dvije; one su kolektivni događaji. Ne želimo se učiniti odgovornima samo jedni drugima, nego i obiteljima koje smo sami odabrali. Želimo javno obznaniti naše obveze, u čijem je temelju ljubav.

Kapitalizam nas huška jedne na druge, obitelj protiv obitelji, klasu protiv klase. Otuđuje nas onako kako brak može otuđiti par od svih drugih, na način na koji tradicionalna obitelj otuđuje sve one koji se ne uklapaju u nju. Ove institucije suprotstavljene su stvarnosti koju ja i moj partner želimo izgraditi.

Kada se osjećam romantično, i to ne samo prema svom partneru, želim širiti svoju sreću na druge. Prema definiciji solidarnosti, za to je potreban rad, ali to nije loše mjesto za početak. Temelj svakog sporazumnog odnosa, bilo s vašim partnerom, bilo s prijateljem ili drugom, leži u empatiji i brigi. Dakle, u antitezi onoga na što nas kapitalizam i desnica primoravaju.