Nadilaženje jedinstvene porezne stope

Premijer David Lloyd Green 1911. godine je najavio potpuno novu shemu: sustav „državnog osiguranja“ protiv bolesti i nezaposlenosti. Lloyd Georgeova ideja bila je jednostavna: zaposlenici, radnici i država doprinosili bi fondu osiguranja koji bi plaćao zdravstvenu skrb i naknadu za nezaposlene u teškim vremenima. Ova je ideja u to vrijeme bila iznimno kontroverzna, kao i danas, 110 godina kasnije.

Ranije ovoga mjeseca, vlada je povisila doprinose zaposlenika nacionalnom osiguranju (national insurance, NI) za 10 posto. Progresivci su prigovorili da ovo povećanje naknade, štoviše, nacionalno osiguranje u cjelini, najozbiljnije pogađa najsiromašnije. U pravu su, ali nacionalno osiguranje nije jedinstveno u tom pogledu. U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji čitav niz poreza s fiksnom, odnosno jedinstvenom stopom (flat tax); svi su ekstremno regresivni. Nedavna kontroverza oko nacionalnog osiguranja nije dokazala nepravednost samo ove politike, nego i našeg čitavog poreznog sustava. Vrijeme je za rebalans.

Porez s jedinstvenom stopom u pravilu je porez koji ima standardnu stopu (postotak ili apsolutni iznos), za razliku od progresivnog poreza koji nameće različite stope, ovisno o prihodima.

Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju.

Suprotno popularnim pretpostavkama o našem navodno progresivnom poreznom režimu, mnogi britanski porezi su regresivni paušalni porezi, uključujući BBC-jevu licencu, porez na dodanu vrijednost (VAT) i minimalne cijene alkohola. Želim se usredotočiti na dva koja su najteže pogodila najsiromašnije: NI i općinski porez.

U slučaju NI, ako zarađujete više od 5700 funti godišnje, plaćate paušalnu stopu od 12%. Ali kada zaradite više od 50.000 funti godišnje, vaša NI stopa pada na 2% kako bi se uzelo u obzir da plaćate najvišu stopu poreza na dohodak. Zbog toga porezni stručnjak Richard Murphy procjenjuje da najbogatiji plaćaju manje od siromašnih.

Regresivna, ravna priroda NI-ja vjerojatno je posljedica njegovog slučajnog razvoja: izvorno razvijena 1910-ih za financiranje mirovina i zdravstvene skrbi za pojedince, kasnije je prošireno na financiranje NHS-a i države blagostanja kada su razvijeni 1940-ih. NI je dodatno promijenjeno sve većom tendencijom Ujedinjenog Kraljevstva ka naknadama za provjeru imovinskog stanja, potkopavajući vezu između doprinosa NI i državnih naknada stvarajući mogućnost da bi radnicima mogla biti odbijena naknada unatoč njihovim povijesnim doprinosima za NI.

Općinski porez je regresivan na drugačiji način. Uveden 1990-ih kao porez na imovinu kako bi se zamijenio Thatcherin anketni porez, teoretski je progresivan (povećava se s vrijednošću kuće). Ali u praksi nije. Prvo, vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije ažurirala svoje podatke o procjeni vrijednosti stanova od 1991. Učinak je, prema Institutu za fiskalne studije, da su “nekretnine u sve proizvoljnijim poreznim rasponima koji mogu imati malo veze s trenutnom stvarnošću [vrijednosti imovine] ”.

Drugo, budući da su podaci o procjeni prikupljeni prije 30 godina, općinski porez prestaje se povećavati za kuće vrijedne više od 320.000 funti – unatoč činjenici da je 770.000 kuća vrijedilo više od 1 milijun funti u 2018. Kao što Laura Gardiner iz Resolution Foundation kaže: “Netko tko živi u nekretninama vrijednima 100.000 funti plaća oko pet puta više općinskog poreza u odnosu na vrijednost imovine nekoga tko tko živi u nekretnini vrijednoj 1 milijun funti. Upravo su takav rezultat željeli izbjeći protivnici biračkog poreza.”

Grafikon u nastavku prikazuje prosječni godišnji račun za općinski porez u odnosu na vrijednost nekretnine.

Čak i ako prihvatimo da su ova dva glavna poreza regresivna, što možemo učiniti u vezi s njima? Je li uopće praktično govoriti o reformi? Uostalom, NI postoji više od jednog stoljeća, a sada osigurava ukupno 142 milijarde funti za državu blagostanja. U međuvremenu, općinski porez postoji već 30 godina i trenutno osigurava 52% financiranja lokalne samouprave. Lako je shvatiti zašto ih je većina političara – uz značajnu iznimku Jeremyja Corbyna, koji je podržao zamjenu vijećničkog poreza progresivnom alternativom – izbjegavala dirati.

Kada je u pitanju NI, najizravniji lijek mogao bi biti jednostavno ukinuti ga, umjesto prikupljanja novca putem općeg oporezivanja. To bi vjerojatno zahtijevalo povećanje poreza na dohodak, a premda bi većina ljudi time ostala u boljem položaju, političari će oklijevati – povećanje poreza smatra se nepopularnim potezom, a torijevsko povećanje NI-ja im je u anketama naštetilo.

Druga, praktičnija opcija bila bi jednostavno natjerati one koji zarađuju više od 50.000 funti da plaćaju standardnu ​​stopu (12%) umjesto snižene stope (2%) – izvješće LSE-a sugerira da bi već samo to prikupilo 20 milijardi funti.

Mogućnosti za reformu vijećnog poreza su brojne. Jedan je potpuno ukinuti ovaj zastarjeli sustav i zamijeniti ga ili porezom na imovinu (postotak vrijednosti nekretnine) ili porezom na vrijednost zemljišta (na temelju procijenjene vrijednosti zemljišta, a ne zgrade), što bi bilo više progresivno. Druga alternativa je jednostavna opcija: ponovno vrednovanje kuća na temelju cijena iz 2021. i/ili dodavanje viših raspona vrednovanja postojećem sustavu. Murphy podržava dodavanje pet novih kategorija, rekavši: “Jednim lakim potezom dobivamo progresivniji porez, destimuliramo špekulacije cijena nekretnina i dobivamo rezervoar novih sredstava.”

Međutim, postoji razlog zašto uzastopne vlade to nisu učinile: nijedan političar ne želi biti taj koji šalje inspektore po svačijim domovima.

Paušalni porezi su, dakle, očito regresivni. Ipak, oni i dalje čine značajan dio državnog financiranja. Zašto?

Nedostatak političke volje je jedan od razloga. Osmišljavanje novih sustava oporezivanja je dosadno, skupo i dugotrajno, a učinak promjena neće biti vidljiv odmah.

Drugi razlog je jednostavno ideologija. Barem zadnjih pola stoljeća našu zemlju vode ljudi koji ne žele oporezovati bogate. Vrijeme je da poslušaju savjet AOC.