Brian Hioe
Protiv novog Hladnog rata
Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.
Zapadnjački ljevičari moraju se kloniti kratkovidnog i neupućenog podržavanja Komunističke partije Kine, koja nije ni blizu socijalističkog režima, piše Brian Hioe.
U doba pojačanih američko-kineskih geopolitičkih tenzija, valja biti na oprezu. Opravdano je biti zabrinut da srljamo u sukob između dviju supersila, koji se na ljevici u nekim krugovima artikulira kao ‘novi hladni rat’. Iako ova usporedba ima svoja ograničenja – SAD i Sovjetski Savez nisu bili ekonomski međuzavisni kao što su to današnji SAD i Kina, na primjer – ako ništa drugo, takav okvir je barem evokativan.
Neovisno o tome ima li ili nema ‘novoga hladnog rata’, pogubni fenomen iz izvornika iznova je promolio glavu – ‘kampizam’, odnosno idealiziranje autoritarnih vlada od strane nekih zapadnjačkih ljevičara, koji dotične smatraju autentičnim socijalističkim vladama. I tako se tropi slični onima kojima se branilo SSSR i druge autoritarne iteracije ‘realsocijalizma’ sada koriste u odnosu na Kinu.
Možda nema znakovitijeg primjera od Davida Harveya, doajena marksističke geografije i čuvenog teoretičara neoliberalizma. Kako je vidljivo u nedavnom podcastu objavljenom u ROAR Magazineu, dok je Harvey Kinu nekoć poimao kao neoliberalnu, razumjevši slobodnotržišne reforme iz Dengove ere kao dio globalnog neoliberalizma, sada Kinu vidi kao državu koja gospodarstvo drži pod strogom kontrolom. Harvey tvrdi da je politički legitimitet Komunističke partije Kine (KPK) povezan s njezinom retorikom o jednakosti te će stoga pravedne politike provoditi iz osobnog interesa.
Takve politike uključuju nedavno najavljene ‘zone zajedničkog prosperiteta’, koje će, prema Harveyevom mišljenju, nekim čudom uspostaviti socijalizam u Kini. Ipak, uza svu pompu, slabo se raspravlja o užasnim radnim uvjetima vidljivima diljem zemlje. Nema ni pretjerane zabrinutosti zbog opetovane represije nad radničkim, LGBTQ, feminističkim i studentskim aktivistima. Očito je riječ o socijalizmu u kojem ima prostora za efektivnu čistku organizacija civilnog društva.
Lijenost na ljevici
Ovo zakriva općenitiji problem. U Harveyevim radovima i, kad smo već kod toga, u radovima Naomi Klein od Doktrine šoka nadalje, može se uočiti pogibeljna ograničenost oslanjanja na malen skup izvora na engleskome jeziku vezano za Kinu. Čini se da reference na rad kineskog ljevičarskog nacionalista Wanga Huija, koji se nedavno okrenuo apologizmu kulta ličnosti kineskoga predsjednika Xia Jinpinga, dominiraju raspravom o Kini u radovima Harveya i Klein, kao da je Wang alfa i omega svake diskusije o Kini.
Postoje brojni stručnjaci, alternative Wangu, koji su zadržali kritički stav prema kineskoj vladi i koje istaknuti ljevičari rutinski ignoriraju. Jedan takav primjer je Lee Ching-kwan, čije pisanje pokriva teme od kineskih aktivnosti u Africi do suvremenih prosvjeda u Hong Kongu. Hongkonški ljevičar Au Loong Yu na stranicama glasila Made in China, Lausan Collective i Chuang pruža nužne korektive vezano za pitanja u rasponu od kineskog radništva do suvremene kineske političke ekonomije.
Upravo je ta intelektualna lijenost omogućila skupinama kao što je Qiao Collective da u posljednje vrijeme steknu određeni status na ljevici. Qiao Collective prvenstveno se sastoji od kineske dijaspore, koja često demonstrira slabo poznavanje kineskog jezika, a čija je argumentacija vezano za Kinu gotovo univerzalno zasnovana na kineskim državnim medijima. Iako je dijaspora daleko od homogene skupine, učestala je tendencija da se Kinu uzvisi kao idealiziranu domovinu na koju dotična može projicirati svoje ideale.
Kroz simboličke geste u smjeru kulturne autentičnosti, naglašene nedostatnim znanjem većine zapadne ljevice o bilo čemu što ima veze s Kinom, Qiao je stekao uporište u američkim antiratnim krugovima, svrstavši se s Vijayem Prashadom, Nickom Estesom i drugim ljevičarima koji su Kinu počeli idealizirati kao socijalističku utopiju. Tome je tako zbog želje da se pruži alternativa SAD-u, čak i ako to ukazuje na nerazumijevanje činjenice da na svijetu može istovremeno postojati više od jednoga imperija.
Istraživanje imperija
Nije teško pronaći primjere ekstremne represije u Kini. Ujguri, većinski muslimani, zbog svoje su religije stavljani u goleme zatočeničke logore u Xinjiangu, što se ponekad opravdava retorikom informiranom ‘ratom protiv terorizma’. Han Kinezi su većinska etnička skupina u Kini i rutinski izmještaju takozvane ‘etničke manjine’. KPK često svoje postupke opravdava tvrdeći da suzbija separatističke sklonosti. Slična sablast separatizma koristi se protiv Tibetanaca i Tajvana, čije de facto neovisne teritorije Kina svojata kao dio vlastitoga. Kao dio aktualnog (i eskalirajućeg) zastrašivanja Tajvana, KPK redovito regrupira stotine ratnih zrakoplova diljem Tajvanskog tjesnaca.
U primjeru zapanjujućeg poraza internacionalizma, Demokratski socijalisti Amerike (DSA) nedavno su odbacili prijedlog da se osudi raspuštanje Konfederacije sindikata Hong Konga (HKCTU) zbog pritiska kineskih vlasti. Mnogi smatraju da je HKCTU bio najučinkovitiji kanal za neovisno radničko organiziranje u Hong Kongu. Do ovog neuspjeha vjerojatno je došlo jer su Qiao Collective i druge skupine propagirale neistinu da je HKCTU sila koju podupire SAD i čiji je cilj potkopavanje Kine.
Stoga neće biti lako boriti se protiv ovog fenomena, iako su nastojanja da se pruži šire i nijansiranije političko obrazovanje o nezapadnim kontekstima dobrodošla i s njima valja nastaviti. Može biti lakše pokušati uteći okovima nacionalizma idealizirajući drugu naciju nego se snalaziti u složenoj geopolitičkoj stvarnosti novoga hladnog rata. Nažalost, čini se da su dijelovi ljevice slabo pripremljeni na to da domisle ovu nedoumicu. Kao takav, novi internacionalizam koji se ne svodi na nekritički kampizam čini se dalekim.
Brian Hioe je urednik, pisac i aktivist. Jedan je od osnivača časopisa New Bloom.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
8. travnja 2022.
