Dick Forslund
Privatizacija distribucije
Po razdvajanju južnoafričke elektroprivredne kompanije u javnom vlasništvu Eskom na tri dijela – proizvodni, transmisijski i distribucijski – proces privatizacije usmjerava se u dio prodaje. Ovakvo koncentriranje privatnog kapitala u distribuciju događa se i u javnim željeznicama, gdje se slijeva u sektor prodaje karata, dok se u samu željezničku infrastrukturu ne ulaže. I dok su vodovodne cijevi, sustav kanalizacije, sistemi za pročišćavanje, lokalne ceste i ostala infrastruktura u većini mjesta u raspadu, jedini odgovor vlade Južne Afrike jest da ulaže tamo gdje je unosno za krupni kapital i klasu bogatih, primjerice, u „pametne gradove“.
Južnoj Africi predstoji važan korak u privatizaciji prodaje električne energije. Proces u koji se vlada upustila u suštini je privatizacija sektora prodaje, kao što je to slučaj s bilo kakvom privatizacijom javne imovine. Privatna ulaganja moraju proizvesti stabilan i siguran tok prihoda za dioničare, a to se, naravno, postiže prodajom struje na tržištu.
Selektivna privatizacija
Vlada i upravni odbor Eskoma su 9. lipnja obznanili da će „razdvajanje“ Eskoma na tri dijela – proizvodnju, transmisiju i distribuciju – započeti stvaranjem „Nacionalne transmisijske tvrtke Južne Afrike“ (NTCSA), koja će upravljati električnom mrežom. Ovo je najzahtjevniji i najskuplji dio Eskoma, osobito imamo li u vidu prijelaz u proizvodnji električne energije od ugljena i nafte prema obnovljivim izvorima energije (OE), poput vjetra i solarne energije. Dakle, ovaj dio Eskoma ostat će u javnom vlasništvu i snosit će sve nove infrastrukturne troškove.
Također, distribucijski dio Eskoma mnogo je unosniji, pogotovo u područjima gdje ima dovoljno novca da računi budu plaćeni. Dakle, privatni kapital će se sjatiti oko distribucije električne energije imućnim područjima kao što su Sandton, Constantia i općenito zatvorenim naseljima. Naravno, i članovima „Energy Intensive Users Group“ (Skupina energetski intenzivnih korisnika), poput skandaloznog Glencorea i Anglo Americana. U međuvremenu će Eskomovoj „razdvojenoj” distribucijskoj tvrtki u javnom vlasništvu laka srca biti prepušteno da se nosi s općinama u bankrotu i Sowetom, koji ovoj paradržavnoj tvrtki duguju više od 40 milijardi randa.
Sljedeći su na redu Prasa i Transnet. Politika javno-privatnog partnerstva (JPP) dogovorena je u „Okviru partnerstva s državom“ (CPF) sa Svjetskom bankom u lipnju prošle godine. A što se tiče vlakova, privatni kapital preferira prodavati karte. Odgovornost za ulaganja u željeznice i održavanje željeznica nesumnjivo će biti javna.
U gradovima, gradićima, naseljima i zaseocima raspadaju se cijevi, kanalizacijski sustavi i ceste. Primjerice, procjena je da se tijekom krize s vodom u općini Nelson Mandela Bay 29 posto svježe vode izlilo u tlo i teklo ulicama. Vladin odgovor? „Pametni gradovi“ za koje će trebati ulaganja od više desetina milijardi randa.
U Okviru partnerstva s državom stoji da će Svjetska banka „pomoći četiri grada u razvoju vjerodostojnih strategija pametnih gradova“. Zašto taj novac ne iskoristiti za popravak onoga što je u raspadu posvuda drugdje, poput obnove zajednica u provinciji KwaZulu-Natal nakon poplava?
Profit je jedini bitan
Odgovor leži u razlici između ulaganja za privatni profit i javnog ulaganja za društvene svrhe. Privatna, profitna logika koja uključuje milijarde randa zahtijeva profit istog trena. Da se kapital pita, posao države je stvoriti mu uvjete za ostvarivanje profita – dalekovode za profit od prodaje električne energije; funkcionalnu željezničku mrežu kako bi ostvario profit prodajom željezničkih karata.
Popravak vodovodnih cijevi, kanalizacijskih sustava, lokalnih cesta ili više od polovice naših propadajućih postrojenja za pročišćavanje voda tipični su projekti javnog sektora. Međutim, pokrajinske i lokalne vlasti više nemaju svojih radnika koji bi održavali javnu infrastrukturu, o kojoj ovisi i proizvodnja u kućanstvu i poslovna proizvodnja. To bi konkuriralo projektu izgradnje Crne poslovne klase putem natječaja i nabava. A širenje dosega javnog sektora nije dio ekonomske politike. Stoga se popravak i održavanje osnovne infrastrukture povjeravaju vanjskim tvrtkama, čime vlasti praktički preklinju da ih se opljačka.
Mala i srednja poduzeća mogu akumulirati kapital, a vlasnici mogu poduprijeti potrošnju pretjeranim naplaćivanjem usluga i korištenjem prečica. Međutim, kad se sve zbroji i oduzme, nema velikih para u održavanju i popravcima. Krupni kapital nije naklonjen ugovorima o krpanju rupa po cestama ili onih koji se tiču vodovoda u propalim gradovima.
Kada se milijarde privatnog kapitala ulože u „novi“ grad, može se generirati stabilan i siguran dotok prihoda. Povrat ulaganja bit će 15-20 posto. Investicija se isplaćuje za 5-7 godina. Zatim će dioničarima desetljećima donositi dividende od najamnina otmjenih stanova, kamate na stambene kredite, naknade za „pametni“ internet i osiguranje, profite od trgovačkih centara i svega ostalog što se može izvući iz više srednje klase i bogataša, koji to mogu platiti.
S jedne strane otpadne vode na ulicama. S druge strane vlada ushićena „pametnim gradovima“. Oboje postoje istovremeno, no oni na vlasti sanjaju o pametnim gradovima. A vele da će kapitalizam spasiti Južnu Afriku.
Dick Forslund je ekonomist u Alternativnom centru za informacije i razvoj (Alternative Information and Development Centre, AIDC), u Cape Townu, Južna Afrika.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
11. srpnja 2022.
