Thomas Paine, najgorljiviji kritičar britanske krune u povijesti
S engleskog prevela Karolina Hrga
Izvorno objavljeno 10. rujna 2022. godine na portalu Jacobin.
"Ideja da postoji inherentna plemenitost kraljevske obitelji, napisao je Paine, potpuna je besmislica. „Kada bismo mogli skinuti tamni pokrov antiknosti i trasirati ih do njihovog prvog uspona, više je nego vjerojatno da bismo uvidjeli kako prvi od njih nije ništa bolji od glavnog lupeža neke nemirne družine, čiji su mu divlji maniri ili nadmoć u suptilnosti pribavili titulu glavnog među razbojnicima; i koji je, povećavajući svoju moć i šireći svoje pustošenje, izazvao strahopoštovanje kod tihih i bespomoćnih, koji bi kupovali vlastitu sigurnost čestim prilozima.“"
„Noćna napast Toma Painea“, karikatura Jamesa Gillrayja, 10. prosinca 1792. godine. Satira je komentar na britansko suđenje Thomasu Paineu u odsustvu. 8. prosinca 1792. proglašen je krivim zbog klevete. Na crtežu Paine leži u krevetu i sanja o sudskom procesu. (izvor: The Metropolitan Museum of Art, preuzeto prema Public domain licenci)
Američka revolucija bila je inspirirana nemilosrdnom kritikom britanske monarhije. Zašto sada prestati?
Otkako je objavljena vijest o smrti Elizabete II u dobi od devedeset i šest godina, američki društveni mediji preplavljeni su odavanjem počasti, memovima i nemilosrdnim sprdnjama na račun preminule kraljice – od kojih su potonja nekima zasmetala.
Jeff Bezos, glavni izvršni direktor Amazona, koji je pomogao modernizirati carstvo za korporativno doba, doživio je uvredljivim to da je profesor lingvistike Uju Anya opisao pokojnu kraljicu kao monarhinju „lopovskog, silovateljskog, genocidnog carstva“.
„Ovo je čovjek koji navodno radi na tome da učini svijet boljim mjestom? Ne bih rekao. Zapanjujuće.“, reagirao je Bezos na Twitteru. Čini se da se Twitter slaže; njegovi su moderatori izbrisali Anyinu objavu.
Bezosu i drugim američkim rojalističkim ulizicama dobro bi došao podsjetnik da Anya ima srodnu dušu među ocima utemeljiteljima – osobito jednom od njih. Nitko se nije toliko divljački obrušio na englesko prijestolje kao Thomas Paine, pisac i urednik iz osamnaestog stoljeća, čiji je pamflet od četrdeset sedam stranica Zdravi razum (Common Sense) postao viralan u američkim kolonijama kada je objavljen u siječnju 1776. godine.
Dio popularnosti Paineove proze bila je kritička oštrica njegovih stavova o matičnoj zemlji, koji danas zvuče poput zajedljivih tweetova.
U Zdravom razumu naziva engleskog kralja Georgea III „kraljevskim siledžijom Velike Britanije“, koji je „zlokobno prekršio svaku moralnu i ljudsku obvezu, pogazio prirodu i savjest pod svojim nogama, te postojanim i konstitutivnim duhom drskosti i okrutnosti priskrbio sebi sveopću mržnju.“
Paine nije prezirao samo jednog konkretnog britanskog vladara, već monarhe općenito.
„Ima nešto krajnje smiješno u sastavu monarhije“, napisao je. „Ona najprije isključuje čovjeka iz sredstava informiranja, da bi ga potom osnažila da djeluje u slučajevima kada je potrebna najviša prosudba. Pozicija u kojoj se nalazi kralj odvaja ga od svijeta, dok posao kralja zahtijeva od njega da ga temeljito poznaje; stoga različiti dijelovi, neprirodnim suprotstavljanjem i uništavanjem jedan drugoga, dokazuju da je čitava ličnost apsurdna i beskorisna.“
Apsurdna, beskorisna – čak i zla. Monarhija je „najuspješnija izmišljotina za promicanje idolopoklonstva koju je Đavo ikada ustanovio“.
Ideja da postoji inherentna plemenitost kraljevske obitelji, napisao je Paine, potpuna je besmislica. „Kada bismo mogli skinuti tamni pokrov antiknosti i trasirati ih do njihovog prvog uspona, više je nego vjerojatno da bismo uvidjeli kako prvi od njih nije ništa bolji od glavnog lupeža neke nemirne družine, čiji su mu divlji maniri ili nadmoć u suptilnosti pribavili titulu glavnog među razbojnicima; i koji je, povećavajući svoju moć i šireći svoje pustošenje, izazvao strahopoštovanje kod tihih i bespomoćnih, koji bi kupovali vlastitu sigurnost čestim prilozima.“
Za Painea nije bila slučajnost da su zemlje bez kraljeva manje ratovale. „Ponos kraljeva ono je što čovječanstvo dovodi u zbrku“, primijetio je. Dio te zbrke, tvrdio je, sastoji se u ludoriji rodovskog nasljeđivanja. „Priroda to ne odobrava; inače to ne bi toliko često činila ridikuloznim, dajući čovječanstvu magarca umjesto lava.“
Zbog ovakve rečenice Paine je 2022. godine lako mogao biti otkazan („Onaj tko se ne usuđuje vrijeđati, ne može biti iskren“, jednom je odgovorio svojim kritičarima), ali 1776. godine Zdravi razum bio je ključan za inspiriranje Američke revolucije.
„Bez pera autora Zdravog razuma“, jednom je priznao John Adams, „Washingtonov mač bio bi uzalud podignut.“
Ryan Zickgraf je novinar iz Atlante.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
10. travnja 2026.Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize
U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
23. prosinca 2025.Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas
U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
20. prosinca 2025.Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
17. prosinca 2025.Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma
Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
14. prosinca 2025.Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio)
Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
13. prosinca 2025.Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025
Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
10. prosinca 2025.Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici
Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
8. prosinca 2025.Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟
Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
6. prosinca 2025.Dvostruka konotacija i jahanje tigra
Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.