Pripremite se za kraj svijeta na racionalni način

Pripravnost, pogotovo kada se naziva „prepping”, bije loš glas, i to s razlogom. Preppere se uglavnom percipira kao desničarske bijele cis muškarce iz srednje klase u svojim četrdesetima ili pedesetima, koji gomilaju oružje, hranu i streljivo, otprilike tim redom prioriteta. Možete gledati reality TV emisije o ovakvim tipovima ili njihove YouTube kanale, koji bi se komotno mogli zvati i Kako preživjeti apokalipsu sam u šumi sa sjekirom, hraneći se vjevericama koje lovite spomenutom sjekirom.

Da budem iskrena, ovo se čini kao zanimljiva stvar za pogledati na YouTubeu, ali naprosto nije primjer dobre pripravnosti. Preciznije rečeno, ne predstavlja odviše preciznu sliku toga kako pripravnost zapravo izgleda za većinu ljudi na planetu.

Naime, većina ljudi, na većini mjesta i u većini vremenskih perioda u povijesti, brine o pripravnosti kad god to uspije. Desničarski prepper za sudnji dan ne predstavlja čak ni veliku većinu preppera, čak ni kada se tako nazivaju.

Bila bih licemjerna i ignorantna kada bih se izrugivala ljudima iz ruralnih dijelova SAD-a koji sami suše svoju hranu, drže svoju smočnicu opskrbljenom koliko god si to mogu priuštiti, imaju u pripravi dodatnih pet galona goriva u kanistru u garaži, sakupljaju kišnicu za svoj vrt, posjeduju i rukuju vatrenim oružjem te ga održavaju, i obraćaju pozornost na potencijalne infrastrukturne teškoće. Ja sam jedna od njih. Činim sve navedeno. Većina ljudi koji čine te stvari ne žive u nekoj desničarskoj fantaziji – primjenjuju vrijednosti koje se prenose s koljena na koljeno.

Zapadna društva svojim stanovnicima predstavljaju iluziju stabilnosti, pa ljudi kojima je pripravnost na prvome mjestu odudaraju od drugih, doimaju se drugačijima i zbog toga ih se ismijava. No, redoviti prekidi u uslugama – električnoj mreži, lancima opskrbe namirnicama, infrastrukturi za pitku vodu, pristupu benzinu, svemu – već su stvarnost. Usto, u većem dijelu svijeta stabilnost infrastrukture nije uzeta zdravo za gotovo. Dakle, svakakvi su ljudi bili i ostaju prepperi, nazivali se tako ili ne.

Ekstremna desnica predstavlja marginalan, ali prominentan primjer kulture pripravnosti. Nitko razuman nije oduševljen idejom da bude u društvu ljudi s tetovažama svastika i konfederacijskim zastavama, a mnogi od nas nisu ni sigurni u blizini takvih ljudi.

Fokus eksponiranih desničarskih metoda pripravnosti je prije svega na pripravnosti pojedinca i obitelji. Imaju jednake „ja svoje imam, ti se jebi” tendencije kao i desničarska politika. Ovaj čin isključivanja drugih po svoj prilici je i srž desničarske ideologije, a razlike koje unutar nje postoje možda bi se mogle shvatiti kao razlike u razmjerima ovog isključivanja. Desničarski libertarijanac možda će se usredotočiti na individualnu i obiteljsku razinu koncepta „ja svoje imam, ti se jebi”, dok desničarski nacionalist proširuje svoje isključivanje na nacionalnu razinu: „mi svoje imamo, vi se jebite”. Naoružano, fortificirano i bijesno imánje nasuprot naoružanoj, fortificiranoj i bijesnoj naciji – pretpostavljam da je potonje poznato čitateljima_cama iz SAD-a i UK-a.

Nijedna od ovih strategija isključivanja, kako na osobnoj tako i na nacionalnoj razini, nije etički ili strateški način rješavanja krize. Uzajamna pomoć jest i uvijek je bila bolja strategija u kriznim vremenima od bilo kakvog organiziranja odozgo prema dolje ili izolacionizma. U vrijeme krize ruše se društvene barijere među ljudima, kao i zakoni. Umjesto da se natječu za oskudne resurse, istraživanje za istraživanjem pokazuje da, kada su ljudi suočeni s krizom, pobjeđuje njihova prirodna sklonost da zajedno rade na rješavanju zajedničkih problema.

Anarhistički ili ljevičarski pristup, ili, usudila bih se reći, pristup pripremama za krizu koji je naprosto racionalan, podrazumijeva uključivanje drugih ljudi – kako prijatelja, članova obitelji i susjeda, tako i stranaca – u vaš primarni plan i vaše planove za nepredviđene situacije.

Zamislite dva grada tijekom apokalipse. Jedan gradi zidove kako bi zadržao ljude podalje od sebe te gomilao i branio svoje resurse, dok drugi prima izbjeglice. Grad okružen zidinama imao bi kratkoročnu korist jer bi ograničenim zalihama morao hraniti manje usta. Otvoreni grad bi, međutim, imao daleko vredniji resurs – ljude. Kada su ljudi organizirani (osobito horizontalno), u biti su sposobni su za bilo što. Više ljudi znači više poljoprivredinka, više inženjera, više organizatora, više medicinara, čak i više vojne moći ako zatreba.

Isto vrijedi i za manje razmjere. Ako vi i vaših pet najboljih prijatelja imate svoje zasebne planove u kaotičnoj situaciji, najrazumniji plan će imati nesrazmjeran utjecaj na to kako će se ta kaotična situacija riješiti. Dakle, prvo i najvažnije, ono što anarhističkome prepperu valja učiniti jest naučiti se organiziranju, ili raditi s onima koji to čine. Naučite kako u kaotične situacije ubaciti ideje horizontalne organizacije, poput donošenja odluka konsenzusom, posredovanja u sukobima, plenumskih skupova i saveza.

Naravno, dio tog posla može se obaviti unaprijed, bilo formalno, osnivanjem organizacija za uzajamnu pomoć ili saveza aktivističkih skupina, ili neformalno, naprosto upoznavanjem vlastitih susjeda. Ovakav rad se isplati čak i ako nema drastične krize – uzajamna pomoć i zajedništvo obogaćuju svačiji život.

To ne znači da individualna pripravnost – pohranjene zalihe i alati, naučene vještine preživljavanja i slično – nisu korisne. Jesu. Preživjeti kao pojedinac ili obitelj dobar je cilj sam po sebi (iako ga je jednostavnije provesti u kontekstu otporne zajednice), a pripravljeni pojedinac svakako je u boljoj poziciji da bude od pomoći svojoj zajednici i zahtijeva manje zauzvrat.

Anarhistička pripravnost također se razlikuje od pristupa na državnoj razini, koji u svojoj srži ima prioritet nastavka svoje vladavine, a ne nastavka ljudskoga života. Policija štiti imovinu od onih koji bi tu imovinu preraspodijelili potrebitima. Kompleksne birokracije donose odluke od vrha prema dolje, što usporava donošenje odluka (jer se naredbe moraju kretati kroz zapovjedni lanac) i prepušta odlučivanje onima s manje iskustva na terenu. Anarhistička pripravnost i pružanje pomoći u katastrofama su organski i temeljeni su na solidarnosti te uzajamnoj pomoći kao temeljnim načelima.

Ne možemo dopustiti da desnica ili država kontroliraju razgovor o pripravnosti. Pripravnost je razumna stvar kojom bismo se svi trebali baviti u skladu sa svojim vještinama i pristupu resursima. Naime, kriza je već tu, radi se samo o tome gdje i kada je više ili manje žestoka.