kolumna

Branko Mijić: Slijepa pjega tranzicije

Prenosimo vam komentar Branka Mijića koji je objavljen u današnjem izdanju Novoga lista. Još jednom srdačno zahvaljujemo anonimnom podržavatelju / anonimnoj podržavateljici na ustupanju članka.

Studentska blokada prestala je subotnjim plenumskim izglasavanjem deblokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali »Jedan svijet, jedna borba« više nikada neće prestati.

Varaju se svi oni koji misle da će se od danas sve vratiti u prvobitno stanje, da će sve biti uskotračna kolotečina kao prije 20. travnja, a pogotovo oni koji misle da su studenti, ali i svi ostali koji su shvatili srž njihovog političkog angažmana, odustali od svog cilja. I da se kojim čudom dogodi da ministar Primorac i vlast potpišu besplatno obrazovanje, to ne bi bio kraj već početak jednog divnog angažiranog prijateljstva koje nema granica. Studenti naime ne traže ničiju milost, ne udvaraju se vlasti i ne apeliraju na njezin nepostojeći razum, niti se iza parole »Znanje nije roba« krije tek jedna jedina točka njihovog programa.

Javnost nije shvatila što se događalo u ovih pet tjedana na hrvatskim fakultetima jer su mediji, pogotovo oni najutjecajniji, sve to pratili na razini usputne zanimljivosti, otprilike kao iznenadnu prolaznu naoblaku mimo sunčane meteorološke prognoze. Nitko nije zagrebao dublje ispod površine, nikome ništa atraktivnije nije palo na pamet do li uspoređivanja neusporedivog, 2009. i mitske ’68. Oni tzv. intelektualci koji su dobijali najviše prostora tumačiti što se zbiva ili su do balčaka kolaborirali s vlasti ili su okretali glavu. Tek sporadično i mjestimično moglo se u intermecima između tih i takvih čuti glas onih profesora koji su čvrsto stajali uz svoje studente, Mate Kapovića, Andree Zlatar, Igora Štiksa, Deana Dude…

Zato značaj studentske borbe na hrvatskim sveučilištima nije promakla svjetskim, pogotovo susjednim slovenskim intelektualcima. Jedan od najslavnijih, Slavoj Žižek, među prvima je iskazao svoju solidarnost, te studentima poručio da nastave svoju borbu jer je njihov pokret »nenasilan i upravo na taj način nasilan u rušenju neoliberalnih reformi«. Primož Krašovec ustvrdio je da su svojom pobunom hrvatski studenti i studentice »razotkrili slijepu pjegu tranzicijskih vlasti koje ne podnose da mase misle autonomno i postavljaju političke zahtjeve izvan etabliranih mehanizama »socijalnog dijaloga« i »političke kulture«. Zato blokada, ne protest; plenum, ne delegacija zastupnika; zahtjev, ne dijalog…

Unatoč medijskom ignoriranju i izbjegavanju progovaranja o suštini tog elementarno političkog čina, studentske blokade pokazale su da se u Hrvatskoj nešto bitno događa, i to mimo impotentnih političkih stranaka, potkupljivih sindikata i šutljive većine iz koje se regrutira sve veća masa nezaposlenih. –Njihove metode, kaže Krašovec, nisu metode vlasti. Nisu podređeni i ne traže milost – realno su postojeća politička sila koja prakticira slobodu i jednakost. Ne obećavaju ljepšu budućnost, nego oslobađaju sadašnjost.

A to je proces. Borba se nastavlja.

Branko Mijić
25. svibnja 2009.
Tagovi:
,

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
Arhiva članaka