Yanis Varoufakis
8. veljače 2015.
Sve ono dobro što se ne da izmjeriti
S novim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom razgovarali smo 2013. godine tijekom njegova gostovanja na 6. Subversiveu. Pročitajte što nam je rekao o ekonomskom redukcionizmu, konceptu BDP-a, problemu kvantifikacije upotrebnih vrijednosti, razlici između rasta i razvoja, ekonomiji darivanja, antagonizmu između radnika privatnog i javnog sektora, te perspektivama za Europsku uniju. Prilažemo i video snimku intervjua.
Kako komentirate zablude redukcionizma u ekonomskim teorijama?
Zanimljivo je promotriti kako su se od 1870-ih naovamo ispreplitale dvije struje. S jedne strane, neki su se politički ekonomisti u to vrijeme nastojali etablirati u zvanju akademskih profesora na sveučilištima. Imitirajući fiziku, pokušavali su se predstaviti kao društveni fizičari – znanstvenici društva. Pritom su morali porušiti cijelu tradiciju političke ekonomije Adama Smitha, Davida Ricarda i Karla Marxa, kako bi mogli nanovo utemeljiti ekonomsku znanost na osnovi svojevrsne analitičko-sintetičke metode unutar koje je pojedinac za ekonomiste bio ono što je fizičarima predstavljao atom. Tako je ekonomska znanost postala atomistička i individualistička.
Međutim, čim krenete matematizirati ekonomiju na temelju atomizma i individualizma, zaglavite u matematičkim modelima tržišne razmjene koji gube svaki potencijal zahvaćanja društvenih odnosa proizvodnje. Jednako kao što zanemaruju da sklapanjem ugovora o radu na razini korporacije, firme ili poduzeća – napuštate tržište i ulazite u društveni odnos s vašim šefom. Stoga se ono što nazivamo neoklasičnom ili marginalističkom ekonomijom, od 1870-ih naovamo, posve udaljilo od stvarno postojećeg kapitalizma. To je bila jedna struja.
Druga se struja, naravno, manifestirala u očajničkoj potrazi za političkom ekonomijom koja je u vrijeme druge industrijske revolucije trebala osigurati legitimitet kapitalizmu, institucijama moći i vladajućim klasama, predstavljajući ih kao kotačiće u prirodnom znanstvenom eksperimentu. Ovakva naturalistička, matematizirana, neoklasična ekonomija savršeno im je odgovarala jer je ekonomskoj struci omogućila da konstruira matematičke modele u kojima nije bilo prostora za eksploataciju ili društvene odnose – modele koji su funkcionirali kao savršena ideološka krinka pomoću koje ih se moglo predstaviti kao sastavne dijelove prirodnog sistema učinkovite alokacije resursa. Jednom kada se takav obrazac razmišljanja o ekonomiji ustalio, kapitalizam je postao nevidljiv, a time je i svaka analiza kapitalizma postala irelevantna.
No, općenito govoreći – a trebalo mi je više desetljeća da dođem ovoga zaključka, ne radi se o nečemu što sam oduvijek znao – svaki pokušaj kreiranja matematičkih modela kapitalizma, bilo da su utemeljeni na premisama poput onih koje sam već spomenuo ili na marksističkim pretpostavkama, u konačnici uvijek spektakularno podbace, jer se kapitalizam – baš poput darvinizma – ne može sasvim obuhvatiti precizno definiranim, determinističkim matematičkim modelom. Štoviše, svaki pokušaj da se to učini polučit će uspjehom jedino ukoliko sâm model udalji od kapitalizma. Nažalost, ovakva je sudbina zadesila čak i marksističke ekonomiste, koji su postali skolastični i opsjednuti vlastitim modelima.
Čini se kako srednjestrujaški mediji pri procjenjivanju stanja gospodarstva pojedine države posvećuju puno pozornosti BDP-u (Bruto domaći proizvod). Koliko je BDP relevantan za mjerenje nezaposlenosti, životnog standarda, eksploatacije, i općenito govoreći, upotrebnih vrijednosti?
BDP to ne može. Sve što nam BDP može pokazati jest raste li kapitalistička aktivnost ili opada. E sad, ako BDP svake godine pada za 5, 6 ili 7 posto, kao što je u ovom trenutku slučaj u Grčkoj, očigledno nešto nije u redu s grčkim kapitalizmom. Dakle, u tom je smislu BDP koristan podatak. No, s druge strane, nema kapacitet da uspostavi stvarnu vezu s ljudima, da zahvati kvalitetu života ili ljudskog stanja. Naime, poznat vam je standardni primjer – kada jedna šuma nestane – BDP raste. Kada tsunami pokosi Japan – BDP ide gore, i to vrlo brzo, uslijed svih napora koji se ulažu u spašavanje ljudskih života pri čemu dolazi do potrošnje dizelskog goriva, kao i u projekte obnove, postavljanje šatora, i tome slično. Dakle, recimo da ste izvanzemaljac s Marsa ili stanovnik neke druge galaksije i pratite isključivo mijene BDP-a – dobit ćete vrlo iskrivljenu sliku ljudskog iskustva.
Postoje li neke drugačije statistike koje bi nam mogle biti korisne kako bismo apostrofirali razliku između mjerenja upotrebne i razmjenske vrijednosti dobara?
Sklonost prema kvantifikaciji varijabli koje se ne mogu kvantificirati jedno je od najvećih zala našega vremena. S time se isprva krenulo u javnom zdravstvenom sektoru (National Health Service – NHS) te na sveučilištima u Velikoj Britaniji, da bi se potom raširilo na različita područja, u različitim zemljama. Postoji određena logika u pokušajima da se kvantificira kvaliteta akademskih istraživanja, odnosno bolničke skrbi koju se pruža pacijentima – želimo da bolnice i sveučilišta budu odgovorna prema ljudima. Želimo znati koliko dobro obavljaju svoj posao.
Međutim, kada pokušate kvantificirati kvalitetu dobara koja proizvode, to će uvijek biti lažno. Nikada nećete uspijeti zahvatiti kvalitetu. Naime, na koji bismo način izmjerili ljepotu? Kako mjeriti ljubav, kako izmjeriti brigu? Kako ćemo izmjeriti kvalitetu pjesme ili eseja? Ili kada smo kod toga – filozofskog teksta? Naime, to je ono što činite kada kvantificirate učinak filozofa na sveučilištima. Odgovor glasi – nikako. Stoga će svaki pokušaj da se to učini neminovno izostaviti mnogo bitnih stvari koje se ne mogu kvantificirati. Pritom se stvaraju grozomorni pritisci na pojedince da učine sve što je u njihovim mogućnostima kako bi podigli indekse u izvještajima na temelju kojih će biti nagrađeni, što je ponekad, zapravo mnogo češće nego rjeđe, štetno za sve ono dobro što se ne da izmjeriti. Dakle, trebali bismo oprezno pristupiti zahtjevima da se nešto kvantificira.
Zato su nam potrebni neki opisni podaci, deskriptivna statistika koja bi nam dala naslutiti na koji način različite politike služe društvu. Međutim, moramo paziti na to da se u obzir uzme više varijabli, da se ne obraća pozornost samo na jedan statistički pokazatelj, nekakvu alternativu BDP-u, kao primjerice Nacionalni indeks sreće u Butanu. Kako bismo dobili sliku kulturnog i društvenog života potrebno je sagledati niz statističkih podataka u cjelini. Na primjer, očekivani životni vijek. Koliko su djeca sretna kad se vrate doma iz škole? Kolika je konzumacija knjiga, koliko ljudi čita knjige? Koliko ljudi posjećuje koncerte, kako stoje naši muzeji? Dakle, bio bih sklon sagledavanju niza različitih kvantiteta koje bi nam dale naslutiti kvalitetu.
Pretpostavlja li to politički pokret koji novac utrošen na zdravstvo ne vidi kao financijski trošak, već kao ulaganje u ljudski život – tip politike koja nije utemeljena na znanstvenoj legitimaciji ili brojkama, već na nečemu posve drugačijem?
Na prosudbi. Ja sam veliki pobornik znanosti, obožavam znanost. Znanost je naše najbolje oruđe protiv ljudskog praznovjerja i gluposti. No problem je što imamo posla s pseudoznanošću. Da, ekonomija je pseudoznanost. Bilo koji pokušaj da se znanstvenim metodama mjeri ljepotu nije znanstven, već puka besmislica. Dakle, ja naprosto ne podnosim kada se besmislice prodaje pod znanost. A kada se znanost koristi radi ostvarivanja određenih političkih agendi, na način da se navodno stvaraju znanstvene metode mjerenja onoga što se ne da izmjeriti, to predstavlja uvredu za znanost.
U komentaru u kojem se osvrće na globalne snage ljevice, Immanuel Wallerstein pravi razliku između „developmentalizma“ i „prioriteta civilizacijske promjene“. Između zahtjeva za gospodarskim rastom kao sredstvom ispravljanja trenutnih ekonomskih disbalansa (koje s jedne strane postavljaju lijeve vlade i sindikati) – te zabrinutosti za ekološka i društvena pitanja uslijed neodrživosti gospodarskog rasta (koju s druge strane izražavaju borci za zaštitu okoliša i pokreti autohtonih naroda). Kako biste razriješili ovu dihotomiju?
Mislim da je ključno razdvojiti rast i razvoj, te jasno ukazati na njihovu međusobnu razliku. Mene ne zanima rast, no stalo mi je do razvoja. Dakle, postoji mnogo toga što bih volio vidjeti u opadanju, umjesto kako raste. Želio bih da financijski sektor ode u recesiju, odnosno da se smanji obujmom. Ne želim rast proizvodnje CO2. Volio bih vidjeti smanjivanje mnogih otrovnih aktivnosti, a ne njihov rast.
No, razvoj je humanistički koncept. Upravo stoga što razvoj ne znači nužno više, već bolje. Za mene razvoj podrazumijeva obrazovni sustav koji je vrlo neproduktivan – da na jednog učenika, ako je to moguće ostvariti, ide jedan učitelj. Uostalom, buržoazija to želi, šalju svoju djecu na Oxford i Cambridge jer je tamo omjer učitelja i učenika jedan naprama jedan. Zašto i svi mi ostali ne bismo željeli istu stvar? Možda je omjer jedan naprama jedan pretjeran, ali pet prema jedan nije. Dakle, gospodarstvo koje može podnijeti jednog učitelja na pet učenika, gospodarstvo je u razvoju – developmentalističko gospodarstvo. No ono se ne mora nužno temeljiti na kapitalističkom rastu.
Ekonomski rast predstavlja pošast ove planete. Pogledajte golem udio koji rast predgrađâ ima u rastu BDP-a. To je katastrofa. Dolazi do pojačanog širenja gradova na horizontalnoj razini, duboko u ruralni dio zemlje, što znači da morate izgraditi jako dugačke mreže distribucije – kako ljudi, tako i dobara te usluga. A to je vrlo neučinkovito. Istovremeno proizvodite izolirane zajednice u kojima se među tamošnjim stanovništvom generira mnogo srednjeklasnog beznađa. Uništenje okoliša pojavljuje se u statistici kao rast BDP-a jer se sirovine nužne za proizvodnju svega što je potrebno za održavanje ovakvih predgrađa crpe iz prirode, koju se pritom uništava.
Naravno, morali biste posve sići s uma da poduprete takav rast. No, ukoliko želimo stvoriti istinski održiva rješenja u polju energetike, potreban nam je razvoj – ali nam je potreban i rast industrije obnovljive energije. Stoga, pitanje je što želimo potaknuti na rast, a što na opadanje. I radi se o tome da se ne bismo trebali usredotočiti na rast, već na razvoj, i to onaj koji bi ljudski život učinio sretnijim i slobodnijim.
Iz Grčke nam stižu informacije o netržišnim gospodarskim aktivnostima, poput autarkičnih zajednica koje pružaju usluge komunalne skrbi te urbanih hortikulturnih projekata, kojima je u cilju smanjivanje ovisnosti određenih elemenata osnovne društvene reprodukcije o tržišnim silama i cjenovnim režimima. Kakvi su izgledi za to da se veći dio gospodarstva organizira na ovaj način?
Stvaranje mreža proizvođača i potrošača koji pronalaze načine da komuniciraju i koordiniraju svoje aktivnosti bez oslanjanja na tržišne signale već na poopćeni sustav darovne razmjene (kako ja razumijem tu ideju), pruža veliku nadu u stvaranje oaza unutar kapitalizma. Imajući to u vidu, ne vjerujem da se na takvim temeljima može ostvariti zajednički prosperitet na globalnoj razini.
Zamislite da vam pođe za rukom umanjiti patnju koju ljudi proživljavaju tijekom depresije, poput one koja je zadesila Grčku, tako da uspostavite lokalnu zajednicu koja će se temeljiti na solidarnosti i darovnoj razmjeni. To je sjajan mehanizam otpora bijedi koju proizvodi recesija. No, ne radi se o modelu koji može ugroziti globalizirajući financijalizirani kapitalizam. Kapitalisti s time nemaju problema, to naprosto znači da oni sami ne moraju brinuti hoće li se pojedina zajednica pobuniti ili umrijeti od gladi ispred njihova praga. Tu nije riječ o stvarnoj prijetnji.
Prijetnja će postati stvarna tek kada te zajednice, osnažene internetom, pronađu načine da konstruiraju globalnu verziju alternative u kojoj će se kapitalna dobra moći proizvoditi i dijeliti s različitim zajednicama diljem svijeta, podupirući stvaranje sinergije u proizvodnji kapitalnih dobara između Kenijaca, Grka, Iraca, Hrvata i Kineza, što bi u suštini predstavljalo nadilaženje kapitalizma. To bi trebao biti naš zadatak, a ne povlačenje u male parohijalne zajednice nalik srednjem vijeku.
Što možete reći o proizvodnji resantimana kojeg radnici privatnog sektora gaje prema radnicima u javnom sektoru?
Za početak – „podijeli pa vladaj“ oduvijek je bila iznimno profitabilna strategija za kapitalizam. Podijeliti radnike privatnog i javnog sektora, te uvjeriti jednu i drugu stranu u međusobno neprijateljstvo, bila je vrlo uspješna strategija, ako se uspjehom smatra to da je u konačnici svima bilo gore.
Nadalje, ideja da se može bez državnog sektora, ili da državni sektor ne bi trebao postojati zato što je antagonističan prema privatnom sektoru, pokazatelj je duboko ukorijenjenog nerazumijevanja radnika u privatnom sektoru o načinu na koji kapitalizam funkcionira. Radi se o zabludi koju vole propagirati republikanci u SAD-u, kao i konzervativci u Europi. Zabludi da je država antitetična i neprijateljski nastrojena prema privatnom sektoru. Ona to nije. Privatni sektor bi se smežurao i uvenuo bez javnog sektora. Državu nisu stvorili socijalisti – državu je stvorio kapital, kao esencijalni regulativni mehanizam koji privatnom sektoru osigurava potražnju realno potrebnu za njegovo funkcioniranje.
Dakle, kapital stvara ili uzurpira državu – stavlja je u svoju službu. Čini to zapošljavanjem radnika u javnom sektoru, koristeći ih da bi intervenirao u slučajevima koje nazivamo tržišnim slomovima, kolapsima privatnog sektora. Istovremeno uspijeva okrenuti radnike privatnog sektora protiv radnika u javnom sektoru, a time postići i veću kontrolu nad oba sektora. Što prije radnici u privatnom sektoru osvijeste ovu realnost, to bolje za njih.
Što možete reći o izgledima Europske unije kao zajedničkog političkog prostora?
Europska unija nam otvara divnu mogućnost za progresivnu promjenu. Ne pruža nam nikakve garancije u tom smjeru, a kao institucija predstavlja protivnika progresivne promjene. Međutim, usprkos samoj sebi ona nam daje veliku priliku zato što ukida granice. Omogućuje nam nešto što ostatak čovječanstva nema – posjetite li granicu između SAD-a i Meksika, bit će vam jasno o čemu govorim. Divno je što unutar Europske unije više nemamo granice, naravno ukoliko smo članovi Europske unije.
Međutim, ekonomske politike Europske unije pokušavaju povući granice i podići zidove među našim narodima, koristeći specifičan način podjele preko zajedničke valute – što je predivan paradoks. A jedini način pomoću kojeg možemo spriječiti ove neoliberalne institucije da nas zaustave pri ujedinjavanju s ciljem ostvarivanja progresivne alternative u Europi, jest ukoliko uistinu iskoristimo moć kretanja i izostanak granica, kako bismo prestali o sebi razmišljati kao Grcima, Hrvatima ili Nijemcima.
Ne postoje Hrvati. Ne postoje Nijemci. Ne postoje Grci. Postoje različite perspektive o zajedničkom blagostanju, te institucije i logika europskog kapitalizma koje idu protiv tog zajedničkog blagostanja – trebamo iskoristiti nepostojanje granica u Europi kako bismo ga ostvarili.
Kakve bi političke institucije trebale iskoristiti ovaj manjak granica – sindikati, političke stranke ili netko treći?
Svo troje. Sindikati, političke stranke i netko treći. Civilne organizacije. Grassroots pokreti. Svi oni usmjeravaju naše politike, a i nas same, prema tome da Europu shvaćamo kao vitalan prostor koji pripada svima nama, i na kojem bi se ljudsko stanje moglo promijeniti i osloboditi svojih trenutnih okova.
Transkript i prijevod s engleskog: Karolina Hrga, Martin Beroš
Snimke gostovanja Yanisa Varoufakisa na 6. Subversive festivalu:
