Igor Lasić: “Blokada Filozofskog”

Nakon tekstova Vikora Ivančića i Deana Dude popisu jasne artikulacije problematike besplatnog obrazovanja i zahtjeva studenata pridružujemo i tekst Igora Lasića, koji će izaći sutra u BH Danima i e-novinama. Ovom prilikom zahvaljujemo autoru na dopuštenju da se tekst u potpunosti objavi na blogu prije izlaska u drugim medijima. I naravno, veliko hvala na podršci!


Prošlog tjedna, petog dana studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, izvjesni konceptualni umjetnici poduzeli su intervenciju na onom ispranom spomeniku što se nalazi u fakultetskom dvorištu: tipične realsocijalističke figure koje nijemo slave neke zaboravljene tekovine, sada desecima uzica radijalno pričvršćenih za fasadu ovog visokoškolskog zdanja, vuku samu glomaznu instituciju i sve što uz nju ide… Tanani su konopčići pritom upravo jarkocrvene boje, i preneseno značenje čini se jasnim, naime, studenti su pronašli ideju vodilju. No, artistička svijest Igora Grubića i drugova lucidno je ubrojila najdramatičniji efekt novonastalog herojskog kompleksa, upadljivu delikatnost crvene niti koja samo što ne pukne uslijed zastrašujućeg opterećenja kojem je podvrgnuta.

To je ujedno precizna slika odnosa pomaknutih iz uobičajenog ležišta, otkako su grupe angažiranih studenata počele upadati u predavaonice i larmom prekidati nastavu, sa zahtjevom da se opet svima omogući besplatno javno visokoškolsko obrazovanje, namjesto da godišnje plaćaju od više stotina do više tisuća eura po glavi. Odnosno, smatraju oni, školovanje je već plaćeno iz poreznog sustava, i – kao jedno od temeljnih ljudskih prava, neovisno o imovinskom statusu pojedinca – ono ne smije biti predmetom komercijalizacije, a koja u javnom sektoru, nipošto samo hrvatskom, uzima sve više maha.

I tako sad oni drže fakultet, a svakog dana pridružuju im se drugi zagrebački fakulteti i druga hrvatska sveučilišta, Zadar, Osijek, Rijeka, Split… Već ih je glavnina u Hrvatskoj blokirana, te su dopušteni samo ispiti i konzultacije, no još im se nisu pribrali partneri za socijalni dijalog, niti se na nj itko osjeća pozvanim. Studenti adresiraju odgovornost na ministra prosvjete Dragana Primorca i vladu, a potonji lopticu prebacuju dekanima i rektorima. Dekan Filozofskog fakulteta Miljenko Jurković, međutim, do prekjučer je bio na putu po Brazilu… A sudeći po njegovim staloženim porukama s južne hemisfere – porukama odvažne podrške studentima, doduše – ipak mu ni u jednom trenu nije palo niti na kraj pameti da ranije prekine turu i hitno se izvoli malo vratiti u Zagreb.

Ta ustanova, inače, najveći je fakultet u Hrvatskoj, i jedan od najvećih na kontinentu. Broji oko sedam tisuća studenata, dok ovih dana svake večeri njih oko tisuću okupljenih u najvećoj dvorani, sudjeluje u radu plenuma što jedini ima pravo donositi odluke u ime Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje. Na plenum ustvari smije doći tko god želi, a značajka je takvog tijela da na njemu smije i glasati tko god mu pristupi… To znači da manja grupa puntara ne može uzurpirati volju ostatka, koji bi u tom slučaju samo trebao doći i glasanjem okrenuti stvar. To znači, također, da se pokretači operacije, u nedostatku djelotvornih institucionalnih formi, utječu široj bazi radi stjecanja valjane demokratske legitimacije.

Ako takav oblik demokracije i jest neposrednog tipa, pa mu se oponenti često rugaju kao „primitivnom” i „neotpornom na manipulaciju”, dakle, on je i posve depersonaliziran, pa je nemoguće dobiti iskaz nekoga tko bi eventualno bio studentski lider, predstavnik, portparol. Pred novinare istupaju razni pojedinci, no lica se ne ponavljaju, nema medijskih zvijezda. Ovdje potpisani novinar razgovarao je s par njih koji spadaju u samozatajnu jezgru što je inicirala ovu akciju, i uvjerio se da je stav o anonimnosti nepokolebljiv i autentičan: „Želimo spriječiti ‘profesionalizaciju’, ovdje ne važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu”. Sve lijepo piše na internetu – www.slobodnifilozofski.bloger.hr – pa da im ne okljaštrimo iskaz…

Štoviše, profesori koji podržavaju studente, poput Borislava Mikulića ili Mate Kapovića ili Deana Dude, u javnosti se već doživljavaju kao neformalni interpretatori i savjetodavci pobune kontra studija za najbogatije. Istodobno, studenti pred zgradom fakulteta ne skrivaju se od kamera, opušteni su i svejedno disciplinirani, što je stanje kakvo im se do jučer nitko ne bi usudio pripisati.

Drugim riječima, ne opijaju se po krugu faksa, ne razbijaju flaše, ne puše marihuanu unaokolo, nisu euforični ili drski, pak, a jesu razdragani, i predani su cilju, odgovorno i koncentrirano. Znaju da oduzimaju vrijeme prvenstveno sebi, da će ih revolucionarno proljeće koštati produženoga ljetnog studija – ako sve to dotad završi – i da to mnogom profesoru neće biti simpatično, ali čini se da su osvijestili svoju društvenu funkciju daleko iznad hrvatskog prosjeka. A to zasad apsolutno zbunjuje političku elitu.

Prvo je naletio Dragan Primorac, uvježbani prodavač retoričke magle, istim refleksom kojim je lani dočekao srednjoškolce kad su štrajkali zbog kaosa što ga je ministarstvo prouzročilo nepripremljenim uvođenjem tzv. državne mature. Tad im je Primorac rekao, njima koji su demonstrirali protiv njegove politike, da je uz njih. Sad je kazao da podržava studente, a osuđuje uprave fakulteta koji uzimaju školarine; tako na snazi zavodljivoga mladenačkog bunta nastoje profitirati i mnogi drugi, pa studentima za pravo odjednom daju Crkva, sindikati, Predsjednik RH… Ministar nije dometnuo kako su fakulteti ucijenjeni od ministarstva koje im je uskratilo i više budžetskog novca od svote koju su primorani nadoknaditi kroz školarine. Mada ni fakulteti nisu bez krivnje, ali druge vrste od te koju navodi Primorac: njihov problem je neurednost i neprovidnost financijskog poslovanja.

Zatim se izjasnio premijer Ivo Sanader, sarkastično iskazujući respekt prema odavno kompromitiranoj autonomiji sveučilišta, i dodajući da, ako tu ima i političkih zahtjeva, je li, načini političkog organiziranja su valjda svima poznati… To se koncepcijsko, monopolističko zanovijetanje nadovezalo na učestalu tezu koja se vrti u javnom prostoru otkako su počeli studentski prosvjedi: da iza njih stoji „neka politika”.

Studentima, hoće se reći, manipulira neka politička stranka, jer taman je predizborno vrijeme, za koji tjedan su lokalni izbori u Hrvatskoj. I uvijek je tako, uvijek je nekakvo predizborno vrijeme, i sve se tumači u tom okviru. Naravno, to nije totalno proizvoljna konstrukcija, jer politički život ovdje i jest organiziran isključivo u tim okvirima, no sve to pokazuje da političari nisu skloni jedino svjesnom pribjegavanju teoriji zavjere, nego umnogome vjeruju u nju… Jednostavno nisu kadri poimati stvari mimo toga, nisu u stanju vjerovati da se nešto političke volje dade artikulirati izvan strogo zadane matrice koja serijski otiskuje demokratske uzorke na društveno tkanje sredine pacificirane pravilima igre neoliberalnog kapitalizma, mjerila svih stvari.

Umjesto da budu zaseban ukras na tom aranžmanu, i da energiju krotko kanaliziraju kroz paradigmatski prihvatljive oblike rada nevladinih udruga i povremenih te jednokratnih prosvjeda, studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i drugi njihovi kolege u Hrvatskoj upravo pokazuju kako je moguća suštinska promjena u društveno-političkoj praksi, i kako svi koji uporno traže „neku politiku” iza njihova djelovanja, uopće ne vide konkretnu politiku u samome njihovu djelu. To je politički čin par excellence, međutim, i dok brojni komentatori nalaze kako su njihovi ciljevi mladenački nerealni, hrvatski studenti zapravo su se upustili u aktivno mijenjanje same strukture takozvane realnosti.

Ta je realnost takva da se, pored rečenih svojstava sustava političkog odlučivanja, opća komercijalizacija javnih vrijednosti u hrvatskom visokom školstvu ogleda kroz nametnutu Bolonjsku reformu, bez uvjeta koji bi podnošljivijim učinili strateški udar globaliziranoga privatnog interesa, a pragmatična „Bolonja” s krokodilskim apetitom prema sveučilištarcima to svakako jest. Primorčevoj politikantskoj „viziji” tzv. Društva znanja, ustvari tržišnom projektu afirmacije javno-privatnog partnerstva, ali nauštrb onoga prvog u paru, dakle, protivna volja sad je izražena u jednom od transparenata izvješenih na pročelje Filozofskog faksa: „Znanje nije roba”… Ili barem akademski svijet ne bi smio sasvim povjerovati u to.

Premda su daleko od sebičnog stajališta s blokadom isključivo radi osobnog interesa, studenti su uza sve drugo izloženi cinizmu najutjecajnijih medija i dijela dežurnih kreatora javnog mnijenja, formulacijama poput one da im je „dobar cilj, ali loše metode”, lažiranim komparacijama s drugim europskim zemljama, kao i statistikama o uspješnosti studiranja u odnosu na činjenicu (ne)plaćanja studija itd. A svjedočili smo i jednom uzbudljivo glupavom pokušaju diverzije provladinih pulena, s raspačavanjem letka što bi trebao, kao, skrenuti studentsku kritiku s ministra na dekana.

Sada se unezvjereni državni aparat sa svojim medijskim i inim serviserima trsi uspostaviti kontrolu nad zbivanjima, tražeći jatake na sveučilištima, nudeći „pregovore” i „kompromise”, nastojeći uvjeriti javnost da su buntovnici zaiskali nemoguću i praktički neprovedivu stvar, kao da bi bilo već i moralno neprihvatljivo prema novom zakonu financirati visoko školstvo po modelu kojim se iz državnog proračuna plaća, recimo, ukupno djelovanje Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj.

Puno je toga protiv studenata, protiv generacije koja bilježi socijalno-motivacijski presedan u okvirima hrvatske studentske tradicije, oskudne tom vrstom nadahnuća. Oni i po unutarnjoj dinamici i organizaciji podsjećaju na Šezdesetosmaški pokret, međutim, što je u Zagrebu gotovo sasvim izostao… No, ako studenti i svi koji su istinski na njihovoj strani, ustrajno zadrže svoju superiornu društvenu svijest, neće se prekinuti ona gore spomenuta nit o kojoj visi toliko progresivnih vrijednosti da je to momentalno, ili dugo već, uostalom, u hrvatskom društvu zaista neusporedivo sa ma čime drugim.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve