Igor Lasić: “Blokada Filozofskog”

Nakon tekstova Vikora Ivančića i Deana Dude popisu jasne artikulacije problematike besplatnog obrazovanja i zahtjeva studenata pridružujemo i tekst Igora Lasića, koji će izaći sutra u BH Danima i e-novinama. Ovom prilikom zahvaljujemo autoru na dopuštenju da se tekst u potpunosti objavi na blogu prije izlaska u drugim medijima. I naravno, veliko hvala na podršci!


Prošlog tjedna, petog dana studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, izvjesni konceptualni umjetnici poduzeli su intervenciju na onom ispranom spomeniku što se nalazi u fakultetskom dvorištu: tipične realsocijalističke figure koje nijemo slave neke zaboravljene tekovine, sada desecima uzica radijalno pričvršćenih za fasadu ovog visokoškolskog zdanja, vuku samu glomaznu instituciju i sve što uz nju ide… Tanani su konopčići pritom upravo jarkocrvene boje, i preneseno značenje čini se jasnim, naime, studenti su pronašli ideju vodilju. No, artistička svijest Igora Grubića i drugova lucidno je ubrojila najdramatičniji efekt novonastalog herojskog kompleksa, upadljivu delikatnost crvene niti koja samo što ne pukne uslijed zastrašujućeg opterećenja kojem je podvrgnuta.

To je ujedno precizna slika odnosa pomaknutih iz uobičajenog ležišta, otkako su grupe angažiranih studenata počele upadati u predavaonice i larmom prekidati nastavu, sa zahtjevom da se opet svima omogući besplatno javno visokoškolsko obrazovanje, namjesto da godišnje plaćaju od više stotina do više tisuća eura po glavi. Odnosno, smatraju oni, školovanje je već plaćeno iz poreznog sustava, i – kao jedno od temeljnih ljudskih prava, neovisno o imovinskom statusu pojedinca – ono ne smije biti predmetom komercijalizacije, a koja u javnom sektoru, nipošto samo hrvatskom, uzima sve više maha.

I tako sad oni drže fakultet, a svakog dana pridružuju im se drugi zagrebački fakulteti i druga hrvatska sveučilišta, Zadar, Osijek, Rijeka, Split… Već ih je glavnina u Hrvatskoj blokirana, te su dopušteni samo ispiti i konzultacije, no još im se nisu pribrali partneri za socijalni dijalog, niti se na nj itko osjeća pozvanim. Studenti adresiraju odgovornost na ministra prosvjete Dragana Primorca i vladu, a potonji lopticu prebacuju dekanima i rektorima. Dekan Filozofskog fakulteta Miljenko Jurković, međutim, do prekjučer je bio na putu po Brazilu… A sudeći po njegovim staloženim porukama s južne hemisfere – porukama odvažne podrške studentima, doduše – ipak mu ni u jednom trenu nije palo niti na kraj pameti da ranije prekine turu i hitno se izvoli malo vratiti u Zagreb.

Ta ustanova, inače, najveći je fakultet u Hrvatskoj, i jedan od najvećih na kontinentu. Broji oko sedam tisuća studenata, dok ovih dana svake večeri njih oko tisuću okupljenih u najvećoj dvorani, sudjeluje u radu plenuma što jedini ima pravo donositi odluke u ime Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje. Na plenum ustvari smije doći tko god želi, a značajka je takvog tijela da na njemu smije i glasati tko god mu pristupi… To znači da manja grupa puntara ne može uzurpirati volju ostatka, koji bi u tom slučaju samo trebao doći i glasanjem okrenuti stvar. To znači, također, da se pokretači operacije, u nedostatku djelotvornih institucionalnih formi, utječu široj bazi radi stjecanja valjane demokratske legitimacije.

Ako takav oblik demokracije i jest neposrednog tipa, pa mu se oponenti često rugaju kao „primitivnom” i „neotpornom na manipulaciju”, dakle, on je i posve depersonaliziran, pa je nemoguće dobiti iskaz nekoga tko bi eventualno bio studentski lider, predstavnik, portparol. Pred novinare istupaju razni pojedinci, no lica se ne ponavljaju, nema medijskih zvijezda. Ovdje potpisani novinar razgovarao je s par njih koji spadaju u samozatajnu jezgru što je inicirala ovu akciju, i uvjerio se da je stav o anonimnosti nepokolebljiv i autentičan: „Želimo spriječiti ‘profesionalizaciju’, ovdje ne važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu”. Sve lijepo piše na internetu – www.slobodnifilozofski.bloger.hr – pa da im ne okljaštrimo iskaz…

Štoviše, profesori koji podržavaju studente, poput Borislava Mikulića ili Mate Kapovića ili Deana Dude, u javnosti se već doživljavaju kao neformalni interpretatori i savjetodavci pobune kontra studija za najbogatije. Istodobno, studenti pred zgradom fakulteta ne skrivaju se od kamera, opušteni su i svejedno disciplinirani, što je stanje kakvo im se do jučer nitko ne bi usudio pripisati.

Drugim riječima, ne opijaju se po krugu faksa, ne razbijaju flaše, ne puše marihuanu unaokolo, nisu euforični ili drski, pak, a jesu razdragani, i predani su cilju, odgovorno i koncentrirano. Znaju da oduzimaju vrijeme prvenstveno sebi, da će ih revolucionarno proljeće koštati produženoga ljetnog studija – ako sve to dotad završi – i da to mnogom profesoru neće biti simpatično, ali čini se da su osvijestili svoju društvenu funkciju daleko iznad hrvatskog prosjeka. A to zasad apsolutno zbunjuje političku elitu.

Prvo je naletio Dragan Primorac, uvježbani prodavač retoričke magle, istim refleksom kojim je lani dočekao srednjoškolce kad su štrajkali zbog kaosa što ga je ministarstvo prouzročilo nepripremljenim uvođenjem tzv. državne mature. Tad im je Primorac rekao, njima koji su demonstrirali protiv njegove politike, da je uz njih. Sad je kazao da podržava studente, a osuđuje uprave fakulteta koji uzimaju školarine; tako na snazi zavodljivoga mladenačkog bunta nastoje profitirati i mnogi drugi, pa studentima za pravo odjednom daju Crkva, sindikati, Predsjednik RH… Ministar nije dometnuo kako su fakulteti ucijenjeni od ministarstva koje im je uskratilo i više budžetskog novca od svote koju su primorani nadoknaditi kroz školarine. Mada ni fakulteti nisu bez krivnje, ali druge vrste od te koju navodi Primorac: njihov problem je neurednost i neprovidnost financijskog poslovanja.

Zatim se izjasnio premijer Ivo Sanader, sarkastično iskazujući respekt prema odavno kompromitiranoj autonomiji sveučilišta, i dodajući da, ako tu ima i političkih zahtjeva, je li, načini političkog organiziranja su valjda svima poznati… To se koncepcijsko, monopolističko zanovijetanje nadovezalo na učestalu tezu koja se vrti u javnom prostoru otkako su počeli studentski prosvjedi: da iza njih stoji „neka politika”.

Studentima, hoće se reći, manipulira neka politička stranka, jer taman je predizborno vrijeme, za koji tjedan su lokalni izbori u Hrvatskoj. I uvijek je tako, uvijek je nekakvo predizborno vrijeme, i sve se tumači u tom okviru. Naravno, to nije totalno proizvoljna konstrukcija, jer politički život ovdje i jest organiziran isključivo u tim okvirima, no sve to pokazuje da političari nisu skloni jedino svjesnom pribjegavanju teoriji zavjere, nego umnogome vjeruju u nju… Jednostavno nisu kadri poimati stvari mimo toga, nisu u stanju vjerovati da se nešto političke volje dade artikulirati izvan strogo zadane matrice koja serijski otiskuje demokratske uzorke na društveno tkanje sredine pacificirane pravilima igre neoliberalnog kapitalizma, mjerila svih stvari.

Umjesto da budu zaseban ukras na tom aranžmanu, i da energiju krotko kanaliziraju kroz paradigmatski prihvatljive oblike rada nevladinih udruga i povremenih te jednokratnih prosvjeda, studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i drugi njihovi kolege u Hrvatskoj upravo pokazuju kako je moguća suštinska promjena u društveno-političkoj praksi, i kako svi koji uporno traže „neku politiku” iza njihova djelovanja, uopće ne vide konkretnu politiku u samome njihovu djelu. To je politički čin par excellence, međutim, i dok brojni komentatori nalaze kako su njihovi ciljevi mladenački nerealni, hrvatski studenti zapravo su se upustili u aktivno mijenjanje same strukture takozvane realnosti.

Ta je realnost takva da se, pored rečenih svojstava sustava političkog odlučivanja, opća komercijalizacija javnih vrijednosti u hrvatskom visokom školstvu ogleda kroz nametnutu Bolonjsku reformu, bez uvjeta koji bi podnošljivijim učinili strateški udar globaliziranoga privatnog interesa, a pragmatična „Bolonja” s krokodilskim apetitom prema sveučilištarcima to svakako jest. Primorčevoj politikantskoj „viziji” tzv. Društva znanja, ustvari tržišnom projektu afirmacije javno-privatnog partnerstva, ali nauštrb onoga prvog u paru, dakle, protivna volja sad je izražena u jednom od transparenata izvješenih na pročelje Filozofskog faksa: „Znanje nije roba”… Ili barem akademski svijet ne bi smio sasvim povjerovati u to.

Premda su daleko od sebičnog stajališta s blokadom isključivo radi osobnog interesa, studenti su uza sve drugo izloženi cinizmu najutjecajnijih medija i dijela dežurnih kreatora javnog mnijenja, formulacijama poput one da im je „dobar cilj, ali loše metode”, lažiranim komparacijama s drugim europskim zemljama, kao i statistikama o uspješnosti studiranja u odnosu na činjenicu (ne)plaćanja studija itd. A svjedočili smo i jednom uzbudljivo glupavom pokušaju diverzije provladinih pulena, s raspačavanjem letka što bi trebao, kao, skrenuti studentsku kritiku s ministra na dekana.

Sada se unezvjereni državni aparat sa svojim medijskim i inim serviserima trsi uspostaviti kontrolu nad zbivanjima, tražeći jatake na sveučilištima, nudeći „pregovore” i „kompromise”, nastojeći uvjeriti javnost da su buntovnici zaiskali nemoguću i praktički neprovedivu stvar, kao da bi bilo već i moralno neprihvatljivo prema novom zakonu financirati visoko školstvo po modelu kojim se iz državnog proračuna plaća, recimo, ukupno djelovanje Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj.

Puno je toga protiv studenata, protiv generacije koja bilježi socijalno-motivacijski presedan u okvirima hrvatske studentske tradicije, oskudne tom vrstom nadahnuća. Oni i po unutarnjoj dinamici i organizaciji podsjećaju na Šezdesetosmaški pokret, međutim, što je u Zagrebu gotovo sasvim izostao… No, ako studenti i svi koji su istinski na njihovoj strani, ustrajno zadrže svoju superiornu društvenu svijest, neće se prekinuti ona gore spomenuta nit o kojoj visi toliko progresivnih vrijednosti da je to momentalno, ili dugo već, uostalom, u hrvatskom društvu zaista neusporedivo sa ma čime drugim.

Vezani članci

  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."
  • 19. srpnja 2020. Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice? "U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bijelog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na temelju privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“."
  • 19. srpnja 2020. Izvještaj s 218. plenuma Filozofskog fakulteta + izjava za medije Na 218. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 13. srpnja, raspravljalo se o nepravilnostima u procesu izbora dekana FFZG-a i održavanju sjednice Senata na kojoj je valjalo odlučiti hoće li kandidatura većinski izglasanog profesora Jovanovića biti prihvaćena, o prirodi smjene dekanice Filozofskog Vesne Vlahović-Štetić i postavljanja o. d. dekana Miljenka Šimprage na čelo istog. Izglasane su tri točke (odbijanje razrješenja dekanice i postavljanja Šimprage za o. d. dekana, te umjesto njega potvrđivanje demokratski izabranog o. d. dekana Bagića), koje su usmjerene prema Senatu. Uspostavljene su radne grupe i najavljene daljnje akcije te širenje fronte.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve