Igor Lasić: “Blokada Filozofskog”

Nakon tekstova Vikora Ivančića i Deana Dude popisu jasne artikulacije problematike besplatnog obrazovanja i zahtjeva studenata pridružujemo i tekst Igora Lasića, koji će izaći sutra u BH Danima i e-novinama. Ovom prilikom zahvaljujemo autoru na dopuštenju da se tekst u potpunosti objavi na blogu prije izlaska u drugim medijima. I naravno, veliko hvala na podršci!


Prošlog tjedna, petog dana studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, izvjesni konceptualni umjetnici poduzeli su intervenciju na onom ispranom spomeniku što se nalazi u fakultetskom dvorištu: tipične realsocijalističke figure koje nijemo slave neke zaboravljene tekovine, sada desecima uzica radijalno pričvršćenih za fasadu ovog visokoškolskog zdanja, vuku samu glomaznu instituciju i sve što uz nju ide… Tanani su konopčići pritom upravo jarkocrvene boje, i preneseno značenje čini se jasnim, naime, studenti su pronašli ideju vodilju. No, artistička svijest Igora Grubića i drugova lucidno je ubrojila najdramatičniji efekt novonastalog herojskog kompleksa, upadljivu delikatnost crvene niti koja samo što ne pukne uslijed zastrašujućeg opterećenja kojem je podvrgnuta.

To je ujedno precizna slika odnosa pomaknutih iz uobičajenog ležišta, otkako su grupe angažiranih studenata počele upadati u predavaonice i larmom prekidati nastavu, sa zahtjevom da se opet svima omogući besplatno javno visokoškolsko obrazovanje, namjesto da godišnje plaćaju od više stotina do više tisuća eura po glavi. Odnosno, smatraju oni, školovanje je već plaćeno iz poreznog sustava, i – kao jedno od temeljnih ljudskih prava, neovisno o imovinskom statusu pojedinca – ono ne smije biti predmetom komercijalizacije, a koja u javnom sektoru, nipošto samo hrvatskom, uzima sve više maha.

I tako sad oni drže fakultet, a svakog dana pridružuju im se drugi zagrebački fakulteti i druga hrvatska sveučilišta, Zadar, Osijek, Rijeka, Split… Već ih je glavnina u Hrvatskoj blokirana, te su dopušteni samo ispiti i konzultacije, no još im se nisu pribrali partneri za socijalni dijalog, niti se na nj itko osjeća pozvanim. Studenti adresiraju odgovornost na ministra prosvjete Dragana Primorca i vladu, a potonji lopticu prebacuju dekanima i rektorima. Dekan Filozofskog fakulteta Miljenko Jurković, međutim, do prekjučer je bio na putu po Brazilu… A sudeći po njegovim staloženim porukama s južne hemisfere – porukama odvažne podrške studentima, doduše – ipak mu ni u jednom trenu nije palo niti na kraj pameti da ranije prekine turu i hitno se izvoli malo vratiti u Zagreb.

Ta ustanova, inače, najveći je fakultet u Hrvatskoj, i jedan od najvećih na kontinentu. Broji oko sedam tisuća studenata, dok ovih dana svake večeri njih oko tisuću okupljenih u najvećoj dvorani, sudjeluje u radu plenuma što jedini ima pravo donositi odluke u ime Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje. Na plenum ustvari smije doći tko god želi, a značajka je takvog tijela da na njemu smije i glasati tko god mu pristupi… To znači da manja grupa puntara ne može uzurpirati volju ostatka, koji bi u tom slučaju samo trebao doći i glasanjem okrenuti stvar. To znači, također, da se pokretači operacije, u nedostatku djelotvornih institucionalnih formi, utječu široj bazi radi stjecanja valjane demokratske legitimacije.

Ako takav oblik demokracije i jest neposrednog tipa, pa mu se oponenti često rugaju kao „primitivnom” i „neotpornom na manipulaciju”, dakle, on je i posve depersonaliziran, pa je nemoguće dobiti iskaz nekoga tko bi eventualno bio studentski lider, predstavnik, portparol. Pred novinare istupaju razni pojedinci, no lica se ne ponavljaju, nema medijskih zvijezda. Ovdje potpisani novinar razgovarao je s par njih koji spadaju u samozatajnu jezgru što je inicirala ovu akciju, i uvjerio se da je stav o anonimnosti nepokolebljiv i autentičan: „Želimo spriječiti ‘profesionalizaciju’, ovdje ne važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu”. Sve lijepo piše na internetu – www.slobodnifilozofski.bloger.hr – pa da im ne okljaštrimo iskaz…

Štoviše, profesori koji podržavaju studente, poput Borislava Mikulića ili Mate Kapovića ili Deana Dude, u javnosti se već doživljavaju kao neformalni interpretatori i savjetodavci pobune kontra studija za najbogatije. Istodobno, studenti pred zgradom fakulteta ne skrivaju se od kamera, opušteni su i svejedno disciplinirani, što je stanje kakvo im se do jučer nitko ne bi usudio pripisati.

Drugim riječima, ne opijaju se po krugu faksa, ne razbijaju flaše, ne puše marihuanu unaokolo, nisu euforični ili drski, pak, a jesu razdragani, i predani su cilju, odgovorno i koncentrirano. Znaju da oduzimaju vrijeme prvenstveno sebi, da će ih revolucionarno proljeće koštati produženoga ljetnog studija – ako sve to dotad završi – i da to mnogom profesoru neće biti simpatično, ali čini se da su osvijestili svoju društvenu funkciju daleko iznad hrvatskog prosjeka. A to zasad apsolutno zbunjuje političku elitu.

Prvo je naletio Dragan Primorac, uvježbani prodavač retoričke magle, istim refleksom kojim je lani dočekao srednjoškolce kad su štrajkali zbog kaosa što ga je ministarstvo prouzročilo nepripremljenim uvođenjem tzv. državne mature. Tad im je Primorac rekao, njima koji su demonstrirali protiv njegove politike, da je uz njih. Sad je kazao da podržava studente, a osuđuje uprave fakulteta koji uzimaju školarine; tako na snazi zavodljivoga mladenačkog bunta nastoje profitirati i mnogi drugi, pa studentima za pravo odjednom daju Crkva, sindikati, Predsjednik RH… Ministar nije dometnuo kako su fakulteti ucijenjeni od ministarstva koje im je uskratilo i više budžetskog novca od svote koju su primorani nadoknaditi kroz školarine. Mada ni fakulteti nisu bez krivnje, ali druge vrste od te koju navodi Primorac: njihov problem je neurednost i neprovidnost financijskog poslovanja.

Zatim se izjasnio premijer Ivo Sanader, sarkastično iskazujući respekt prema odavno kompromitiranoj autonomiji sveučilišta, i dodajući da, ako tu ima i političkih zahtjeva, je li, načini političkog organiziranja su valjda svima poznati… To se koncepcijsko, monopolističko zanovijetanje nadovezalo na učestalu tezu koja se vrti u javnom prostoru otkako su počeli studentski prosvjedi: da iza njih stoji „neka politika”.

Studentima, hoće se reći, manipulira neka politička stranka, jer taman je predizborno vrijeme, za koji tjedan su lokalni izbori u Hrvatskoj. I uvijek je tako, uvijek je nekakvo predizborno vrijeme, i sve se tumači u tom okviru. Naravno, to nije totalno proizvoljna konstrukcija, jer politički život ovdje i jest organiziran isključivo u tim okvirima, no sve to pokazuje da političari nisu skloni jedino svjesnom pribjegavanju teoriji zavjere, nego umnogome vjeruju u nju… Jednostavno nisu kadri poimati stvari mimo toga, nisu u stanju vjerovati da se nešto političke volje dade artikulirati izvan strogo zadane matrice koja serijski otiskuje demokratske uzorke na društveno tkanje sredine pacificirane pravilima igre neoliberalnog kapitalizma, mjerila svih stvari.

Umjesto da budu zaseban ukras na tom aranžmanu, i da energiju krotko kanaliziraju kroz paradigmatski prihvatljive oblike rada nevladinih udruga i povremenih te jednokratnih prosvjeda, studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i drugi njihovi kolege u Hrvatskoj upravo pokazuju kako je moguća suštinska promjena u društveno-političkoj praksi, i kako svi koji uporno traže „neku politiku” iza njihova djelovanja, uopće ne vide konkretnu politiku u samome njihovu djelu. To je politički čin par excellence, međutim, i dok brojni komentatori nalaze kako su njihovi ciljevi mladenački nerealni, hrvatski studenti zapravo su se upustili u aktivno mijenjanje same strukture takozvane realnosti.

Ta je realnost takva da se, pored rečenih svojstava sustava političkog odlučivanja, opća komercijalizacija javnih vrijednosti u hrvatskom visokom školstvu ogleda kroz nametnutu Bolonjsku reformu, bez uvjeta koji bi podnošljivijim učinili strateški udar globaliziranoga privatnog interesa, a pragmatična „Bolonja” s krokodilskim apetitom prema sveučilištarcima to svakako jest. Primorčevoj politikantskoj „viziji” tzv. Društva znanja, ustvari tržišnom projektu afirmacije javno-privatnog partnerstva, ali nauštrb onoga prvog u paru, dakle, protivna volja sad je izražena u jednom od transparenata izvješenih na pročelje Filozofskog faksa: „Znanje nije roba”… Ili barem akademski svijet ne bi smio sasvim povjerovati u to.

Premda su daleko od sebičnog stajališta s blokadom isključivo radi osobnog interesa, studenti su uza sve drugo izloženi cinizmu najutjecajnijih medija i dijela dežurnih kreatora javnog mnijenja, formulacijama poput one da im je „dobar cilj, ali loše metode”, lažiranim komparacijama s drugim europskim zemljama, kao i statistikama o uspješnosti studiranja u odnosu na činjenicu (ne)plaćanja studija itd. A svjedočili smo i jednom uzbudljivo glupavom pokušaju diverzije provladinih pulena, s raspačavanjem letka što bi trebao, kao, skrenuti studentsku kritiku s ministra na dekana.

Sada se unezvjereni državni aparat sa svojim medijskim i inim serviserima trsi uspostaviti kontrolu nad zbivanjima, tražeći jatake na sveučilištima, nudeći „pregovore” i „kompromise”, nastojeći uvjeriti javnost da su buntovnici zaiskali nemoguću i praktički neprovedivu stvar, kao da bi bilo već i moralno neprihvatljivo prema novom zakonu financirati visoko školstvo po modelu kojim se iz državnog proračuna plaća, recimo, ukupno djelovanje Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj.

Puno je toga protiv studenata, protiv generacije koja bilježi socijalno-motivacijski presedan u okvirima hrvatske studentske tradicije, oskudne tom vrstom nadahnuća. Oni i po unutarnjoj dinamici i organizaciji podsjećaju na Šezdesetosmaški pokret, međutim, što je u Zagrebu gotovo sasvim izostao… No, ako studenti i svi koji su istinski na njihovoj strani, ustrajno zadrže svoju superiornu društvenu svijest, neće se prekinuti ona gore spomenuta nit o kojoj visi toliko progresivnih vrijednosti da je to momentalno, ili dugo već, uostalom, u hrvatskom društvu zaista neusporedivo sa ma čime drugim.

Vezani članci

  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve