Igor Lasić: “Blokada Filozofskog”

Nakon tekstova Vikora Ivančića i Deana Dude popisu jasne artikulacije problematike besplatnog obrazovanja i zahtjeva studenata pridružujemo i tekst Igora Lasića, koji će izaći sutra u BH Danima i e-novinama. Ovom prilikom zahvaljujemo autoru na dopuštenju da se tekst u potpunosti objavi na blogu prije izlaska u drugim medijima. I naravno, veliko hvala na podršci!


Prošlog tjedna, petog dana studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, izvjesni konceptualni umjetnici poduzeli su intervenciju na onom ispranom spomeniku što se nalazi u fakultetskom dvorištu: tipične realsocijalističke figure koje nijemo slave neke zaboravljene tekovine, sada desecima uzica radijalno pričvršćenih za fasadu ovog visokoškolskog zdanja, vuku samu glomaznu instituciju i sve što uz nju ide… Tanani su konopčići pritom upravo jarkocrvene boje, i preneseno značenje čini se jasnim, naime, studenti su pronašli ideju vodilju. No, artistička svijest Igora Grubića i drugova lucidno je ubrojila najdramatičniji efekt novonastalog herojskog kompleksa, upadljivu delikatnost crvene niti koja samo što ne pukne uslijed zastrašujućeg opterećenja kojem je podvrgnuta.

To je ujedno precizna slika odnosa pomaknutih iz uobičajenog ležišta, otkako su grupe angažiranih studenata počele upadati u predavaonice i larmom prekidati nastavu, sa zahtjevom da se opet svima omogući besplatno javno visokoškolsko obrazovanje, namjesto da godišnje plaćaju od više stotina do više tisuća eura po glavi. Odnosno, smatraju oni, školovanje je već plaćeno iz poreznog sustava, i – kao jedno od temeljnih ljudskih prava, neovisno o imovinskom statusu pojedinca – ono ne smije biti predmetom komercijalizacije, a koja u javnom sektoru, nipošto samo hrvatskom, uzima sve više maha.

I tako sad oni drže fakultet, a svakog dana pridružuju im se drugi zagrebački fakulteti i druga hrvatska sveučilišta, Zadar, Osijek, Rijeka, Split… Već ih je glavnina u Hrvatskoj blokirana, te su dopušteni samo ispiti i konzultacije, no još im se nisu pribrali partneri za socijalni dijalog, niti se na nj itko osjeća pozvanim. Studenti adresiraju odgovornost na ministra prosvjete Dragana Primorca i vladu, a potonji lopticu prebacuju dekanima i rektorima. Dekan Filozofskog fakulteta Miljenko Jurković, međutim, do prekjučer je bio na putu po Brazilu… A sudeći po njegovim staloženim porukama s južne hemisfere – porukama odvažne podrške studentima, doduše – ipak mu ni u jednom trenu nije palo niti na kraj pameti da ranije prekine turu i hitno se izvoli malo vratiti u Zagreb.

Ta ustanova, inače, najveći je fakultet u Hrvatskoj, i jedan od najvećih na kontinentu. Broji oko sedam tisuća studenata, dok ovih dana svake večeri njih oko tisuću okupljenih u najvećoj dvorani, sudjeluje u radu plenuma što jedini ima pravo donositi odluke u ime Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje. Na plenum ustvari smije doći tko god želi, a značajka je takvog tijela da na njemu smije i glasati tko god mu pristupi… To znači da manja grupa puntara ne može uzurpirati volju ostatka, koji bi u tom slučaju samo trebao doći i glasanjem okrenuti stvar. To znači, također, da se pokretači operacije, u nedostatku djelotvornih institucionalnih formi, utječu široj bazi radi stjecanja valjane demokratske legitimacije.

Ako takav oblik demokracije i jest neposrednog tipa, pa mu se oponenti često rugaju kao „primitivnom” i „neotpornom na manipulaciju”, dakle, on je i posve depersonaliziran, pa je nemoguće dobiti iskaz nekoga tko bi eventualno bio studentski lider, predstavnik, portparol. Pred novinare istupaju razni pojedinci, no lica se ne ponavljaju, nema medijskih zvijezda. Ovdje potpisani novinar razgovarao je s par njih koji spadaju u samozatajnu jezgru što je inicirala ovu akciju, i uvjerio se da je stav o anonimnosti nepokolebljiv i autentičan: „Želimo spriječiti ‘profesionalizaciju’, ovdje ne važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu”. Sve lijepo piše na internetu – www.slobodnifilozofski.bloger.hr – pa da im ne okljaštrimo iskaz…

Štoviše, profesori koji podržavaju studente, poput Borislava Mikulića ili Mate Kapovića ili Deana Dude, u javnosti se već doživljavaju kao neformalni interpretatori i savjetodavci pobune kontra studija za najbogatije. Istodobno, studenti pred zgradom fakulteta ne skrivaju se od kamera, opušteni su i svejedno disciplinirani, što je stanje kakvo im se do jučer nitko ne bi usudio pripisati.

Drugim riječima, ne opijaju se po krugu faksa, ne razbijaju flaše, ne puše marihuanu unaokolo, nisu euforični ili drski, pak, a jesu razdragani, i predani su cilju, odgovorno i koncentrirano. Znaju da oduzimaju vrijeme prvenstveno sebi, da će ih revolucionarno proljeće koštati produženoga ljetnog studija – ako sve to dotad završi – i da to mnogom profesoru neće biti simpatično, ali čini se da su osvijestili svoju društvenu funkciju daleko iznad hrvatskog prosjeka. A to zasad apsolutno zbunjuje političku elitu.

Prvo je naletio Dragan Primorac, uvježbani prodavač retoričke magle, istim refleksom kojim je lani dočekao srednjoškolce kad su štrajkali zbog kaosa što ga je ministarstvo prouzročilo nepripremljenim uvođenjem tzv. državne mature. Tad im je Primorac rekao, njima koji su demonstrirali protiv njegove politike, da je uz njih. Sad je kazao da podržava studente, a osuđuje uprave fakulteta koji uzimaju školarine; tako na snazi zavodljivoga mladenačkog bunta nastoje profitirati i mnogi drugi, pa studentima za pravo odjednom daju Crkva, sindikati, Predsjednik RH… Ministar nije dometnuo kako su fakulteti ucijenjeni od ministarstva koje im je uskratilo i više budžetskog novca od svote koju su primorani nadoknaditi kroz školarine. Mada ni fakulteti nisu bez krivnje, ali druge vrste od te koju navodi Primorac: njihov problem je neurednost i neprovidnost financijskog poslovanja.

Zatim se izjasnio premijer Ivo Sanader, sarkastično iskazujući respekt prema odavno kompromitiranoj autonomiji sveučilišta, i dodajući da, ako tu ima i političkih zahtjeva, je li, načini političkog organiziranja su valjda svima poznati… To se koncepcijsko, monopolističko zanovijetanje nadovezalo na učestalu tezu koja se vrti u javnom prostoru otkako su počeli studentski prosvjedi: da iza njih stoji „neka politika”.

Studentima, hoće se reći, manipulira neka politička stranka, jer taman je predizborno vrijeme, za koji tjedan su lokalni izbori u Hrvatskoj. I uvijek je tako, uvijek je nekakvo predizborno vrijeme, i sve se tumači u tom okviru. Naravno, to nije totalno proizvoljna konstrukcija, jer politički život ovdje i jest organiziran isključivo u tim okvirima, no sve to pokazuje da političari nisu skloni jedino svjesnom pribjegavanju teoriji zavjere, nego umnogome vjeruju u nju… Jednostavno nisu kadri poimati stvari mimo toga, nisu u stanju vjerovati da se nešto političke volje dade artikulirati izvan strogo zadane matrice koja serijski otiskuje demokratske uzorke na društveno tkanje sredine pacificirane pravilima igre neoliberalnog kapitalizma, mjerila svih stvari.

Umjesto da budu zaseban ukras na tom aranžmanu, i da energiju krotko kanaliziraju kroz paradigmatski prihvatljive oblike rada nevladinih udruga i povremenih te jednokratnih prosvjeda, studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i drugi njihovi kolege u Hrvatskoj upravo pokazuju kako je moguća suštinska promjena u društveno-političkoj praksi, i kako svi koji uporno traže „neku politiku” iza njihova djelovanja, uopće ne vide konkretnu politiku u samome njihovu djelu. To je politički čin par excellence, međutim, i dok brojni komentatori nalaze kako su njihovi ciljevi mladenački nerealni, hrvatski studenti zapravo su se upustili u aktivno mijenjanje same strukture takozvane realnosti.

Ta je realnost takva da se, pored rečenih svojstava sustava političkog odlučivanja, opća komercijalizacija javnih vrijednosti u hrvatskom visokom školstvu ogleda kroz nametnutu Bolonjsku reformu, bez uvjeta koji bi podnošljivijim učinili strateški udar globaliziranoga privatnog interesa, a pragmatična „Bolonja” s krokodilskim apetitom prema sveučilištarcima to svakako jest. Primorčevoj politikantskoj „viziji” tzv. Društva znanja, ustvari tržišnom projektu afirmacije javno-privatnog partnerstva, ali nauštrb onoga prvog u paru, dakle, protivna volja sad je izražena u jednom od transparenata izvješenih na pročelje Filozofskog faksa: „Znanje nije roba”… Ili barem akademski svijet ne bi smio sasvim povjerovati u to.

Premda su daleko od sebičnog stajališta s blokadom isključivo radi osobnog interesa, studenti su uza sve drugo izloženi cinizmu najutjecajnijih medija i dijela dežurnih kreatora javnog mnijenja, formulacijama poput one da im je „dobar cilj, ali loše metode”, lažiranim komparacijama s drugim europskim zemljama, kao i statistikama o uspješnosti studiranja u odnosu na činjenicu (ne)plaćanja studija itd. A svjedočili smo i jednom uzbudljivo glupavom pokušaju diverzije provladinih pulena, s raspačavanjem letka što bi trebao, kao, skrenuti studentsku kritiku s ministra na dekana.

Sada se unezvjereni državni aparat sa svojim medijskim i inim serviserima trsi uspostaviti kontrolu nad zbivanjima, tražeći jatake na sveučilištima, nudeći „pregovore” i „kompromise”, nastojeći uvjeriti javnost da su buntovnici zaiskali nemoguću i praktički neprovedivu stvar, kao da bi bilo već i moralno neprihvatljivo prema novom zakonu financirati visoko školstvo po modelu kojim se iz državnog proračuna plaća, recimo, ukupno djelovanje Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj.

Puno je toga protiv studenata, protiv generacije koja bilježi socijalno-motivacijski presedan u okvirima hrvatske studentske tradicije, oskudne tom vrstom nadahnuća. Oni i po unutarnjoj dinamici i organizaciji podsjećaju na Šezdesetosmaški pokret, međutim, što je u Zagrebu gotovo sasvim izostao… No, ako studenti i svi koji su istinski na njihovoj strani, ustrajno zadrže svoju superiornu društvenu svijest, neće se prekinuti ona gore spomenuta nit o kojoj visi toliko progresivnih vrijednosti da je to momentalno, ili dugo već, uostalom, u hrvatskom društvu zaista neusporedivo sa ma čime drugim.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve