Filozofski pod kaznom

Uprava, srami se, sve nas suspendirajte! – pod tom parolom studenti i studentice Filozofskog fakulteta u Zagrebu marširali su u četvrtak, 23. listopada, tjedan dana nakon što je dekan fakulteta Domagoj Tončinić jednom studentu i dvjema studenticama propisao stegovnu mjeru zabrane pristupa nastavi i ispitima zbog protestnog prekida redovne rujanske sjednice Fakultetskog vijeća. No ova iznenađujuće stroga i nepravedna kazna nije potaknula samo na protest, već i na promišljanje daljnjeg djelovanja, zbog čega su istu večer studenti Filozofskog okupljeni u plenum organizirali i okrugli stol kako bi kritički sagledali ovaj najrecentniji pokušaj uprave da uguši studentsku borbu.

Tako su na četvrtom u trenutnom ciklusu plenumskih Skriptinara – otvorenih predavanja i tribina s ciljem razmjene znanja i jačanjem teorijske podloge za daljnju borbu – o simboličkom nasilju i zloupotrebi institucionalne moći moderatorice razgovarale s profesorima Krunom Kardovom i Ivonom Grgurinović te akterima_icama blokade Filozofskog 2009. Andreom Milat i Nikolom Vukobratovićem. Moderatorice su u uvodu podsjetile na širi kontekst povoda suspenzije. Naime, u veljači je uprava Filozofskog obznanila da će u rujnu studenti diplomskog studija koji u narednoj akademskoj godini upisuju apsolventsku plaćati participacije. Ta odluka bila je kap koja je prelila čašu – godinama punjenu rastućom frustracijom i letargijom nad sve gorim uvjetima studiranja i rada  – zbog čega su se studenti i studentice odlučili suprotstaviti diretnom udaru na interes cjelokupne studentske populacije i ponovno pokrenuti plenum.

Nakon mjeseci oglušivanja na studentske zahtjeve, diskrediranja i delegitimiranja studentskog prijedloga odluke i premještanjem s jedne klimave linije argumentacije na drugu, sve je kulminiralo na sjednici Fakultetskog vijeća 17. rujna, kada je uprava na izglasavanje htjela staviti samo jedan – svoj prijedlog odluke. U trenutku kada su im studentski predstavnici_ice javili da je usvojen tako revidiran dnevni red, studenti_ice su izveli organizirani akciju i nahrupili u dvoranu te zviždanjem i bubnjanjem prekinuli sjednicu.  Sjednica se nastavila online. Na njoj su  studentski predstavnici uložili veto, još jednom spriječivši da se odluka uprave donese. Pa ipak, u periodu između blokirane sjednice i dekanova propisivanja stegovnih mjera, FFZG je donio odluku o participacijama. Oslabljenih kapaciteta, studenti su prihvatili kompromisno rješenje uprave koje bi studente_ice oslobodilo tri četvrtine iznosa participacije. No privid zatišja razbila je dekanova odluka o suspenziji troje studenata na do 90 dana na temelju navodne „osnovane sumnje” da je počinjena „teža povreda dužnosti studenta” zbog „nasilnog ponašanja (fizičkog ili simboličkog)”.

Upravo je studentska prosvjedna akcija na Vijeću i njezino karakteriziranje kao nasilnog ponašanja bilo polazna točka razgovora. Kruno Kardov je u uvodu podsjetio da je protest ne samo ustavna vrijednost već i temeljno ljudsko pravo, čime dekanova odluka nije samo svojevrstan presedan na Filozofskom fakultetu, već zadire i u osnovna građanska prava i slobode. Istaknuo je pritom da zadnjih mjeseci svjedočimo sužavanju građanskih i medijskih sloboda u Hrvatskoj, zbog čega više ne možemo govoriti o pukim slučajevima, koliko o obrascima, kojima otpor možemo pružati samo gradeći široke mreže podrške i savezništva. Ključno, u slučaju studentskog blokiranja sjednice jest da ono ni u kojem smislu nije oblik nasilja, jer bi kao takvo (u pravno-formalnom smislu) podrazumijevalo prijetnju ili silu koja ugrožava drugu osobu ili njihovo vlasništvo. U stvari, svrha stvaranja diskursa o nasilnosti kategorički nenasilnih protesta je delegitimiranje aktivističkog djelovanja i njegova stigmatizacija, upravo kako bi se suzbila potencijalna šira podrška.

Zadržavajući se na pojmu simboličkog nasilja, Kardov je komentirao kako je zapravo nejasno kako se taj pojam uopće našao u pravilniku o stegovnoj odgovornosti, jer isti ne pripada pravnom diskursu, iako se takvim predstavlja. Pravo se temelji na ideji agencije – pojedinačnog aktera koji djeluje odnosno uopće mu je dana mogućnost da djeluje. Drugim riječima, u pravu je nasilje obilježeno individualizacijom krivnje, mogućnošću da se za neki nasilni čin kazni odgovorni pojedinac, zbog čega pravo zapravo ni ne može adresirati nešto kao što je to strukturno nasilje. Tako Bourdieuov koncept simboličkog nasilja podrazumijeva da je subjekt koji je žrtva ujedno i počinitelj – on legitimira i reproducira ugnjetavalačke društvene strukture unutar vlastite ugnjetavane društvene skupine, pritom (uglavnom) neosvješćujući te strukture kao nasilne. Simboličko nasilje, dakle, zaključuje Kardov, prema svojoj definiciji nije moglo poslužiti kao obrazloženje suspenzije troje studenata.

Međutim, u cijeloj je situaciji ključan izostanak dekanova obrazloženja takve odluke. Nikola Vukobratović upravo je taj prešutni moment izdvojio kao jedan od ključnih aspekata administrativnog terora kojim je uprava pokušala suzbiti studentsku borbu. Izostanak ikakvog suvislog argumenta otvorilo je pitanja – Zašto samo troje studenata? Zašto baš to troje? – i prokazalo dekanovu odluku krajnje arbitrarnom. Kazna koju su dobili nije bila proporcionalna, pa čak ni navodnoj šteti njihova djelovanja, dok ih se u procesu potpuno dehumaniziralo.

Prema Vukobratoviću, ono što ovakvu odluku čini zastrašujućom za studente, i što ih može odvratiti od daljnjeg djelovanja, jest upravo njezina iracionalnost; moć na djelu bez ikakvih ograničenja, osim volje onog koji sudi. Pritom je, naravno, jasno da je ovakav tip represivnog institucionalnog nasilja tek alat u očuvanju postojećih konfiguracija moći. Odnosno, dekanova je mjera suspenzije prije svega bila prijetnja svima ostalima – ako se nastavite buniti, kaznit ćemo i vas. Ali, nema uprave koja će suspendirati stotine studenata, i to je ono čega se ona pribojava, kao i kapitalist kada s druge strane osjeti silu ujedinjenog radništva. Ono što je ključno jest uočiti nasilje unutar same strukture, koje je ovdje vidljivo već iz činjenice da se odluke koje se tiču većine donose ne samo bez njih, već i direktno suprotno njihovim interesima. Vukobratović je utoliko zaključio da je blokada sjednice iz studentske pozicije bila obveza, i to za svakog tko prihvaća ideju barem elementarne ravnopravnosti i mogućnosti odlučivanja o vlastitoj sudbini.

U komparativnom osvrtu između sadašnje situacije i one 2009., Andrea Milat ukazala je na značajne razlike u široj društvenoj situaciji tad i danas. Zbog bolonjske je reforme tema obrazovanja okupirala značajan medijski i politički prostor. Prepoznavanje uzorka – da nakon privatizacije materijalnih dobara slijedi i privatizacija usluga – i naslućivanje onog što neminovno slijedi, stvarali su generalni antagonizam u društvu prema ono što se događalo, zbog čega se lakše uspostavljala kohezija i gradila solidarnost unutar različitih društvenih grupacija. Za Milat, najpravedniji zahtjev koji studenti i studentice okupljeni u trenutnoj borbi mogu postaviti jest onaj koji ima najsveuobuhvatniji cilj, koji uključuje što veći broj ljudi, i staje u zaštitu njihovih potreba i interesa. No za međusobno povjerenje i solidarnost ključno je razumjeti da će sustav, koji se obrušava na jednoga, dvoje ili troje, prije ili poslije raditi o glavi većine.

Na sličnom tragu, Ivona Grgurinović istaknula je da nema uspješne političke borbe unutar sveučilišta bez prepoznavanja zajedničkih interesa, a onda i zajedničkog djelovanja i solidarnosti studenata i profesora. Promišljajući razloge za trenutnu apatiju velikog dijela fakultetske zajednice, Grgurinović se vratila na 2020. godinu i smjenu tadašnje dekanice Filozofskog Vesne Vlahović Štetić, opisujući taj čin institucionalnog nasilja kao prijelomnu točku za mnoge. Osim što su, s jedne strane, ograničenja birokratskih puteva borbe postajala sve jasnija, već daleko uznapredovala korporatizacija i komercijalizacija akademskog rada stvorila je strukturne uvjete za opće stanje iznemoglosti i pesimizma. No Grgurinović je isto naglasila da čak i u zatišjima djelovanja unutar akademske zajednice ne znači da se ne događa nikakav politički rad. Djelovanje akademskih radnika i radnica izvan akademije prelijeva se i na rad sa studentima_icama, čak i onda kada nema vidljivih pozitivnih promjena, taj se rad akumulira te, u konačnici, barem omogućuje sadašnjim generacijama da iz njega uče, umjesto da ga mitologiziraju.

I Kardov i Milat problematizirali su dijeljenje unutar pokreta. Nastavljajući se na Vukobratovićevu tezu o administrativnom teroru, Kardov je podrcrtao da iracionalne odluke onih na pozicijama moći dovode do frakcionaliziranja unutar pokreta. Zbog sve veće neizvjesnosti, rastućih troškova i rizika, postaje sve teže ustrajati na postavljenim ciljevima borbe – nije jasno koje je put djelovanja ispravan. Tako dolazi i do nepovjerenja i zatvaranje grupe, i na koncu smrti pokreta. Milat je ponovno naglasila ključnost minimalnog zajedničkog nazivnika kao pokušaja odgovora na partikuliziranost studentskih interesa i apatiju profesora.

Pred kraj Skriptinara postavilo se pitanje o ideji povećanja broja studentskih predstavnika u Fakultetskom Vijeću kako bi ono bolje odražavalo brojnost studentske populacije. No Vukobratović je tu naglasio da je upravljanje fakultetom strukturno zamišljeno tako da isključuje studente i da je plenum dobrim dijelom nastao upravo iz potrebe da se ispravi taj nesrazmjer odnosa moći. Na pitanje kako širiti i umrežavati borbu, Grgurinović je istaknula kako takvo uvezivanje već postoji, čak i na razini Fakulteta, gdje studenti_ice sudjeluju i u drugim političkim borbama, ne samo akademskim. Pitanje koje je ostalo u zraku – dijelom jer se na njega u ovom trenutku i ne može jednoznačno odgovoriti – jest, naravno – Što dalje?

Ni 24 sata nakon okruglog stola, studenti (i šira javnost) saznali su da je Stegovni sud na Filozofskom odbio pokrenuti postupak protiv troje studenata, navodeći u obrazloženju da je „prosvjed jedan od alata iskazivanja nezadovoljstva i da ne podliježe postupcima na Stegovnom sudu niti se može smatrati povredom dužnosti studenata.” Takva odluka, kao i medijski pritisak koji je nastao oko povlačenja suspenzija te skoro dvije tisuće potpisa koje je IZASEP-ovo otvoreno pismo osude dekana prikupilo u tih tjedan dana, jasno su poručili da ovakva represija nije dopustiva. Zaključak je jasan – autoritarnom upravljanju vođenom tržišnom logikom možemo stati na kraj jedino kada na njega kolektivno ne pristajemo. Stoga borba za javno financirano i svima dostupno visoko obrazovanje neće dovesti do stvarnih promjena bez prepoznavanja zajedničkih interesa i solidarnog djelovanja studenata, akademskih i nenastavnih radnika i radnica, kao ni bez svijesti o njenoj isprepletenosti s drugim društvenim pokretima kojima je za cilj ukidanje svih izrabljivačkih i ugnjetavalačkih društvenih struktura. Možda je važnije kako dalje nego što jest, a odgovor može biti samo – ujedinjeni.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.