Igor Lasić – Intervju sa prof. Levom Kreftom

Objavljujemo intervju koji je Igor Lasić vodio sa jednim od naših gosta predavača, Levom Kreftom, filozofom, sociologom i političarem koji radi kao profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Intervju će izaći u četvrtak 7.5. u tjedniku “Novosti”. Ovim putem želimo zahvaliti obojici, Igoru na medijskoj podršci, a profesoru Kreftu na dolasku i zanimljivom predavanju.

Gostovanjem u alternativnom programu predavanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pod blokadom, vi ste izvršili poseban politički čin, među ostalim. Što vama to predstavlja?

Taj čin je za mene lično sasvim prirodan, da tako kažem, jer mi smo takvu solidarnost jedni drugima izražavali još 1968. godine… Gostovanjima, diskusijama, pa i sukobljavanjem mišljenja. Tako da već imam izvesno iskustvo o potrebi te solidarnosti. Drugo, moji razlozi za dolazak su na neki način i oni egoistični; sličan sukob imamo u Sloveniji već godinama, još nije uvedeno plaćanje studija, no doći će i to na red. A tad ćemo mi zvati upomoć naše prijatelje iz Zagreba… Ali, ono što je značajno kod ovakvih događaja i akcija, jeste da – pored toga što postoji neki cilj zbog kojeg ulaziš u okršaj s nekim, pa to dovede i do promene života i rada na sveučilištu – pobuna mora da donese i izražaj svih oblika kreativnosti ove raje koja se tu sakupila. U sve to ulaze i ovakvi susreti i predavanja, a meni je gostovanje u Zagrebu već otprije veoma poznata stvar. Na kraju, kao učitelj imam dužnost da pokažem tu solidarnost koja, istina, može doći na kušnju kad je budem morao pokazati i sopstvenim studentima (smijeh)…

Održali ste predavanje pod naslovom «Hook to the chin», o boksu i avangardi, o strasti i povijesti… Nakon predavanja odgovorili ste na pitanje o mogućnosti državnog posezanja za fizičkom represijom, a poznato je da se država u ovom slučaju već provokatorski služi drugim oblicima pritiska. Upozorili ste studente, međutim, da pripaze na fizičke provokacije?

Država ne upada baš tako lako policijom na fakultete, bez obzira što faktično više ne priznaje autonomiju sveučilišta. Takva bi intervencija samo učvrstila otpor, pa ona zaista nije najbolji način rešavanja problema. To zna državni menadžment, a čak se i sama policija protivi upotrebi same sebe na taj način, koji joj uvek dodatno oduzima na popularnosti. Međutim, uvek se dade naći razne grupe koje se mogu potaći da svoje ekstremne poglede dovedu u taj odnos i da se suprostave onima koji na fakultetu ovako rade svoj posao. U tom smislu sam na predavanju spomenuo ljubljansko iskustvo sa skinheadsima koji su bili ubačeni da izazovu nered, a onda se država oseti pozvanom da zavodi red i preuzme kontrolu, znate već… Nužno je, ako se bavite ovakvom akcijom, da se obezbedite protiv svega toga, da budete pripremni na vladine prljavštine.

Spomenuli ste «anarhističku kontrolu kaosa», samo naoko paradoksalnu formulu, kao recept protiv takvih iskušenja…

Da, jer da bi se jedna ovakva akcija održala – a protiv nje je već i vreme, svaki dan je događaj za sebe – to se može raditi samo na jedan potpuno otvoreni način, za razliku od države i njezinog aparata. Dobra mogućnost je plenum kojeg su odabrali zagrebački studenti, da bi svi mogli odlučivati i znati šta se dešava, kao u nekom sindikatu koji pred sobom ima pitanje štrajka. Na način istorijske demokratije, a ne reprezentativne demokratije… I da se to radi transparentno, sa iznošenjem svih relevantnih informacija. Dalje, za mogućnost poraza ovakvih pokreta, glavni razlog nije pomanjkanje strasti, nego strah. I taj strah treba znati savladati, ali racionalnim sredstvima. Javlja se pitanje, recimo, «šta će biti s mojom godinom», i slično. Zato, čim počne ovakva pobuna, treba obezbediti taj osnovni status, treba posledice usmeriti tako da mu ne naškode, da ne bude veća šteta od koristi. Na kraju, svima je ovde jasno da samo solidarnost svih učesnika može da spreči obračun vlasti sa tzv. rukovodstvom. U ovom tipu akcije nema rukovodstva, i zato nema ko da ide u zatvor…

Danas čak međunarodni teroristi izbjegavaju strogo vertikalnu hijerarhiju, a kamoli nenasilni studentski buntovnici… Sve češće su manje grupe i organizacija po npr. sistemu franšize.

Da, niko više nije tako glup da ima predstavnike. Ovo sad nije usmereno protiv vaših lokalnih izbora, da se razumemo (smijeh)…

Kako po vama izgleda širi plan i kontekst ovih događanja, dakle, globalno postavljeno?

Kaže se da smo opet u krizi, i da je kapitalizam u krizi. A kapitalizam, rečeno je ranije, nema alternativu. Bez obzira što stalno producira krize… Polazi se od toga da je kapitalizam pobedio sve totalitarizme u ime demokratije i takmičenja na tržištu. Osnovno pitanje te krize jeste: da li će ona stvoriti alternativu, da li će to biti njen rezultat? Kako sad izgleda, bit će. A govorenje o Marxu i komunizmu je pritom samo spoljni izraz onoga šta se dešava. Na udaru nisu samo finansijske institucije, nego će taj cunami da pogodi sve obične ljude, a najviše Treći svet. To je situacija u kojoj, pošto si ugrožen, moraš da počneš da misliš o alternativi. Dve stvari su ključne; prvo, ono kako kapitalizam u toj neoliberalnoj varijanti postupa s ljudima. Ljudi su nešto što se tu baca preko krova, ako ne donosi profit. Otarasiš ih se, naprosto, to je taj ideal koji je uspostavljen u zadnjih 30 godina, počevši od reganizma i tačerizma. Drugo, za njih ne postoji priroda, ne postoji okoliš, nešto što bi trebalo odgovorno čuvati, čak i vratiti u prvobitno stanje… Kapitalizam, dakle, ugrožava celokupni život na zemlji, ne samo radne ljude. Ta dva pitanja, održavanje ljudskog života i održavanje prirode jesu ona dva pitanja koja zahtevaju hitnu alternativu, jer profit kao isključivi motiv jedne virtualne ekonomije – a proizvodnje više gotovo da i nema – jeste nešto što dovodi u opasnost ceo svet, ljude i prirodu. To je ta globalizacija u negativnom smislu reči, znači, to je taj okvir u kojem beležimo i ove događaje u Zagrebu.

Spomenuli ste maloprije i Šezdesetosmu, svakako nezaobilaznu referencu kad je studentski bunt u pitanju. Na pročelju Filozofskog fakulteta sada visi transparent «Znanje nije roba», nešto poput programske sintagme ove akcije… Kako stoji ova pobuna u odnosu na šezdesetosmaško naslijeđe?

Što se tiče samog menadžeriranja ovakvih stvari, treba samo da se setite onog što je Tito rekao ’68, pre nego što je skinuo studentski pokret s pozornice. Rekao je: «Vi ste u pravu, ali…» E, to «ali», nakon onog «vi ste u pravu», jeste zapravo bio znak da treba napraviti nešto drugo, ne ono što su studenti tada napravili. Trebalo je nastaviti, trebalo je tražiti još bolja sredstva. Drugo, ja se slažem da znanje nije roba. Novi načini neprofitne ekonomije su pravi izlaz iz te celokupne situacije, a što se tiče uvođenja školarina na univerzitet, dodao bih jedan argument na sve ono što je o tome kazano ovom prilikom. Univerzitet nije škola da bi se uvodila školarina. Univerzitet je zajednica odraslih ljudi koji su tu sa određenim namerama, a nijedna od tih prvobitnih namera nije stvaranje profita. Nego je reč o onim starim stubovima modernog univerziteta i znanosti o kojima je govorio već Humboldt: sloboda, jednakost, bratstvo…

Naslov vašeg predavanja bio je na engleskom jeziku, a vi ste iz Slovenije, pa se moglo pomisliti da ćete predavati na engleskom ili slovenskom, no najavljeno je da će se predavanje održati na hrvatskom. Ispalo je, pak, da ste se poslužili jednim veoma lijepim srpskim jezikom… Studentima to uopće nije smetalo; spominjem to zbog činjenice da je upravo jezik bio jedan od najizraženijih medija vladine i druge političke represije kroz proteklih dva desetljeća, pogotovo u obrazovnom sustavu. A to na koji način se taj medij koristi kao moć, svjedoči i rani pokušaj hrvatske vlade da studente natjera na komunikaciju u okviru institucionaliziranoga pravnog izraza.

Ja sam svoj srpskohrvatski jezik, tako se zvao u ono vreme, naučio u Beogradu. Danas je to mrtav jezik, mada mi dobro dođe, evo, ponekad… Pitanje jezika bi najrađe komentarisao citiranjem Wittgensteina: «Granice moga jezika su granice moga sveta». A ja želim da prelazim sve granice, pa sam spreman da upotrebljavam bilo koji jezik u kome mogu da se sporazumevam. Čini mi se da tako misle i svi oni koji su bili na ovome mom predavanju. Ako treba da je to engleski, neka bude engleski, ako treba stari srpskohrvatski, kako se valjda zvao po stogodišnjem ugovoru, neka bude to… Ili neka bude hrvatski, na moj slovenačko-srpsko-dijalektalni način. Hoću da kažem da te političke norme koje nam nameću, ne treba da nam budu tako važne. Komunikacija je važna, komunikacija preko svih granica.

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve