Igor Lasić – Intervju sa prof. Levom Kreftom

Objavljujemo intervju koji je Igor Lasić vodio sa jednim od naših gosta predavača, Levom Kreftom, filozofom, sociologom i političarem koji radi kao profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Intervju će izaći u četvrtak 7.5. u tjedniku “Novosti”. Ovim putem želimo zahvaliti obojici, Igoru na medijskoj podršci, a profesoru Kreftu na dolasku i zanimljivom predavanju.

Gostovanjem u alternativnom programu predavanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pod blokadom, vi ste izvršili poseban politički čin, među ostalim. Što vama to predstavlja?

Taj čin je za mene lično sasvim prirodan, da tako kažem, jer mi smo takvu solidarnost jedni drugima izražavali još 1968. godine… Gostovanjima, diskusijama, pa i sukobljavanjem mišljenja. Tako da već imam izvesno iskustvo o potrebi te solidarnosti. Drugo, moji razlozi za dolazak su na neki način i oni egoistični; sličan sukob imamo u Sloveniji već godinama, još nije uvedeno plaćanje studija, no doći će i to na red. A tad ćemo mi zvati upomoć naše prijatelje iz Zagreba… Ali, ono što je značajno kod ovakvih događaja i akcija, jeste da – pored toga što postoji neki cilj zbog kojeg ulaziš u okršaj s nekim, pa to dovede i do promene života i rada na sveučilištu – pobuna mora da donese i izražaj svih oblika kreativnosti ove raje koja se tu sakupila. U sve to ulaze i ovakvi susreti i predavanja, a meni je gostovanje u Zagrebu već otprije veoma poznata stvar. Na kraju, kao učitelj imam dužnost da pokažem tu solidarnost koja, istina, može doći na kušnju kad je budem morao pokazati i sopstvenim studentima (smijeh)…

Održali ste predavanje pod naslovom «Hook to the chin», o boksu i avangardi, o strasti i povijesti… Nakon predavanja odgovorili ste na pitanje o mogućnosti državnog posezanja za fizičkom represijom, a poznato je da se država u ovom slučaju već provokatorski služi drugim oblicima pritiska. Upozorili ste studente, međutim, da pripaze na fizičke provokacije?

Država ne upada baš tako lako policijom na fakultete, bez obzira što faktično više ne priznaje autonomiju sveučilišta. Takva bi intervencija samo učvrstila otpor, pa ona zaista nije najbolji način rešavanja problema. To zna državni menadžment, a čak se i sama policija protivi upotrebi same sebe na taj način, koji joj uvek dodatno oduzima na popularnosti. Međutim, uvek se dade naći razne grupe koje se mogu potaći da svoje ekstremne poglede dovedu u taj odnos i da se suprostave onima koji na fakultetu ovako rade svoj posao. U tom smislu sam na predavanju spomenuo ljubljansko iskustvo sa skinheadsima koji su bili ubačeni da izazovu nered, a onda se država oseti pozvanom da zavodi red i preuzme kontrolu, znate već… Nužno je, ako se bavite ovakvom akcijom, da se obezbedite protiv svega toga, da budete pripremni na vladine prljavštine.

Spomenuli ste «anarhističku kontrolu kaosa», samo naoko paradoksalnu formulu, kao recept protiv takvih iskušenja…

Da, jer da bi se jedna ovakva akcija održala – a protiv nje je već i vreme, svaki dan je događaj za sebe – to se može raditi samo na jedan potpuno otvoreni način, za razliku od države i njezinog aparata. Dobra mogućnost je plenum kojeg su odabrali zagrebački studenti, da bi svi mogli odlučivati i znati šta se dešava, kao u nekom sindikatu koji pred sobom ima pitanje štrajka. Na način istorijske demokratije, a ne reprezentativne demokratije… I da se to radi transparentno, sa iznošenjem svih relevantnih informacija. Dalje, za mogućnost poraza ovakvih pokreta, glavni razlog nije pomanjkanje strasti, nego strah. I taj strah treba znati savladati, ali racionalnim sredstvima. Javlja se pitanje, recimo, «šta će biti s mojom godinom», i slično. Zato, čim počne ovakva pobuna, treba obezbediti taj osnovni status, treba posledice usmeriti tako da mu ne naškode, da ne bude veća šteta od koristi. Na kraju, svima je ovde jasno da samo solidarnost svih učesnika može da spreči obračun vlasti sa tzv. rukovodstvom. U ovom tipu akcije nema rukovodstva, i zato nema ko da ide u zatvor…

Danas čak međunarodni teroristi izbjegavaju strogo vertikalnu hijerarhiju, a kamoli nenasilni studentski buntovnici… Sve češće su manje grupe i organizacija po npr. sistemu franšize.

Da, niko više nije tako glup da ima predstavnike. Ovo sad nije usmereno protiv vaših lokalnih izbora, da se razumemo (smijeh)…

Kako po vama izgleda širi plan i kontekst ovih događanja, dakle, globalno postavljeno?

Kaže se da smo opet u krizi, i da je kapitalizam u krizi. A kapitalizam, rečeno je ranije, nema alternativu. Bez obzira što stalno producira krize… Polazi se od toga da je kapitalizam pobedio sve totalitarizme u ime demokratije i takmičenja na tržištu. Osnovno pitanje te krize jeste: da li će ona stvoriti alternativu, da li će to biti njen rezultat? Kako sad izgleda, bit će. A govorenje o Marxu i komunizmu je pritom samo spoljni izraz onoga šta se dešava. Na udaru nisu samo finansijske institucije, nego će taj cunami da pogodi sve obične ljude, a najviše Treći svet. To je situacija u kojoj, pošto si ugrožen, moraš da počneš da misliš o alternativi. Dve stvari su ključne; prvo, ono kako kapitalizam u toj neoliberalnoj varijanti postupa s ljudima. Ljudi su nešto što se tu baca preko krova, ako ne donosi profit. Otarasiš ih se, naprosto, to je taj ideal koji je uspostavljen u zadnjih 30 godina, počevši od reganizma i tačerizma. Drugo, za njih ne postoji priroda, ne postoji okoliš, nešto što bi trebalo odgovorno čuvati, čak i vratiti u prvobitno stanje… Kapitalizam, dakle, ugrožava celokupni život na zemlji, ne samo radne ljude. Ta dva pitanja, održavanje ljudskog života i održavanje prirode jesu ona dva pitanja koja zahtevaju hitnu alternativu, jer profit kao isključivi motiv jedne virtualne ekonomije – a proizvodnje više gotovo da i nema – jeste nešto što dovodi u opasnost ceo svet, ljude i prirodu. To je ta globalizacija u negativnom smislu reči, znači, to je taj okvir u kojem beležimo i ove događaje u Zagrebu.

Spomenuli ste maloprije i Šezdesetosmu, svakako nezaobilaznu referencu kad je studentski bunt u pitanju. Na pročelju Filozofskog fakulteta sada visi transparent «Znanje nije roba», nešto poput programske sintagme ove akcije… Kako stoji ova pobuna u odnosu na šezdesetosmaško naslijeđe?

Što se tiče samog menadžeriranja ovakvih stvari, treba samo da se setite onog što je Tito rekao ’68, pre nego što je skinuo studentski pokret s pozornice. Rekao je: «Vi ste u pravu, ali…» E, to «ali», nakon onog «vi ste u pravu», jeste zapravo bio znak da treba napraviti nešto drugo, ne ono što su studenti tada napravili. Trebalo je nastaviti, trebalo je tražiti još bolja sredstva. Drugo, ja se slažem da znanje nije roba. Novi načini neprofitne ekonomije su pravi izlaz iz te celokupne situacije, a što se tiče uvođenja školarina na univerzitet, dodao bih jedan argument na sve ono što je o tome kazano ovom prilikom. Univerzitet nije škola da bi se uvodila školarina. Univerzitet je zajednica odraslih ljudi koji su tu sa određenim namerama, a nijedna od tih prvobitnih namera nije stvaranje profita. Nego je reč o onim starim stubovima modernog univerziteta i znanosti o kojima je govorio već Humboldt: sloboda, jednakost, bratstvo…

Naslov vašeg predavanja bio je na engleskom jeziku, a vi ste iz Slovenije, pa se moglo pomisliti da ćete predavati na engleskom ili slovenskom, no najavljeno je da će se predavanje održati na hrvatskom. Ispalo je, pak, da ste se poslužili jednim veoma lijepim srpskim jezikom… Studentima to uopće nije smetalo; spominjem to zbog činjenice da je upravo jezik bio jedan od najizraženijih medija vladine i druge političke represije kroz proteklih dva desetljeća, pogotovo u obrazovnom sustavu. A to na koji način se taj medij koristi kao moć, svjedoči i rani pokušaj hrvatske vlade da studente natjera na komunikaciju u okviru institucionaliziranoga pravnog izraza.

Ja sam svoj srpskohrvatski jezik, tako se zvao u ono vreme, naučio u Beogradu. Danas je to mrtav jezik, mada mi dobro dođe, evo, ponekad… Pitanje jezika bi najrađe komentarisao citiranjem Wittgensteina: «Granice moga jezika su granice moga sveta». A ja želim da prelazim sve granice, pa sam spreman da upotrebljavam bilo koji jezik u kome mogu da se sporazumevam. Čini mi se da tako misle i svi oni koji su bili na ovome mom predavanju. Ako treba da je to engleski, neka bude engleski, ako treba stari srpskohrvatski, kako se valjda zvao po stogodišnjem ugovoru, neka bude to… Ili neka bude hrvatski, na moj slovenačko-srpsko-dijalektalni način. Hoću da kažem da te političke norme koje nam nameću, ne treba da nam budu tako važne. Komunikacija je važna, komunikacija preko svih granica.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve