Intervju s Rastkom Močnikom: Studenti pronašli inovativnu formu direktne demokracije, 2. dio

Rastko Močnik u intervjuu za H-alter: Ovo što se ovdje događa je bunt novog proletarijata, kognitivnog proletarijata, za kojeg je pronađen izraz “kognitarijat”. To su ljudi koji proizvode ideje, kompjuterske programe, dizajn, reklamne slogane, sve ono što donosi vrijednost u aktualnom kapitalizmu. Oni su danas, u evropskim i svjetskim razmjerima, najviše eksploatirani.


„Prirodni saveznik” studentskim zahtjevima trebali bi biti sindikati, u Sloveniji su upravo oni izborili besplatno visoko školstvo. No, ovdje sindikati ulaze u čudne aranžmane s Vladom, javnosti je nepoznat sadržaj njihovog dogovora, sindikalni vođe studentima predbacuju neorganiziranost…

Slovenski su sindikati vrlo radikalni, i to u evropskim razmjerima. Imaju visoki intelektualni nivo i do sada su bili vrlo uspješni, u usporedbi s npr. francuskim ili belgijskim sindikatima. Besplatno školstvo je itekako interes sindikata, no treba reći, iako možda nije taktično, da sindikati vuku organizacijsko nasljeđe industrijske ere. Oni su historijski taoci 20. stoljeća, a ovo što se ovdje događa je bunt novog proletarijata, kognitivnog proletarijata, za kojeg je pronađen izraz kognitarijat. To su ljudi koji proizvode ideje, kompjuterske programe, dizajn, reklamne slogane, sve ono što donosi vrijednost u aktualnom kapitalizmu i oni su danas, u evropskim i svjetskim razmjerima najviše eksploatirani. Napravljeni su izračuni po kojima fizička, industrijska izrada jednih Nike tenisica predstavlja četiri posto konačne cijene, što je minimalan udio u toj cijeni. Jedan ekonomist je to duhovito formulirao i rekao da najviše stoji „socijalizacija” nekog predmeta, ono što se ulaže da se napravi drugačiji proizvod, da se stvori potražnja, da se taj proizvod dostavi tamo gdje je stvorena potražnja. Sve su to intelektualne radnje i usluge koje isporučuju školovani ljudi i to su ovi koji se sada bune. Dakle, vremenski i povijesno, sindikalna borba i ove studentske kognitivne borbe pripadaju različitim epohama.

Sindikati su organizirani na način s kraja 19. stoljeća i mnogo je teže probiti rutinu institucionalnog djelovanja, nego sam način mišljenja. Slovenski sindikati svjesni su velike eksploatacije mladih intelektualnih radnika kao i činjenice da bi oko toga trebali nešto i napraviti, ali nisu u stanju pronaći organizacijsku formu. Velika je razlika između industrijskog radništva koje je bilo koncentrirano u tvornici i gdje ih se lako moglo mobilizirati, i na drugoj strani kognitivnih radnika koji rade u svome stanu, ili u nekoj iznajmljenoj sobici, za svojim kompjuterom i najčešće niti međusobno niti ne komuniciraju, ili komuniciraju preko kompjutera. To su uvjeti u kojima se teško dolazi do solidarnosti, čak i ako se poznaju, jedan drugog prije doživljavaju kao konkurenciju.

No, tu još treba uzeti u obzir da je onih četiri posto vrijednosti Nike tenisica proizveo globalni proletarijat, jeftina, radna snaga s globalnog juga, najčešće radnice koje u nekoj azijskoj zemlji rade u nemogućim uvjetima. U usporedbi s njima, kognitarijat djeluje prilično privilegirano, a globalnu solidarnost vrlo malo vjerojatnom?

Naravno, to je dodatna dimenzija rastuće globalne eksploatacije. Ipak, treba reći još nešto u prilog kognitarijatu. Ti ljudi nemaju radnog tjedna, nemaju radno vrijeme, nemaju neradni vikend, oni rade dok treba. Industrijski proletarijat je izborio radni tjedan, pa osmosatni radni dan, pa bolovanje, porodiljni dopust, godišnji odmor itd., kognitarijat još nije izborio ništa, radi se dok se treba raditi. Treba priznati da je njihova eksploatacija veća nego ona u industriji, jer se industrijsko radništvo organiziralo još prije sto godina.

Može li kognitarijat pronaći mehanizme vlastite zaštite unutar postojećeg poretka, ili mora doći do promjene neoliberalnog sistema?

Mislim da se neoliberalni sistem srušio sam od sebe, ne zbog akcija bilo koje eksploatirane klase, već zbog svoje vlastite logike. Poklopilo se više procesa koji su onda konvergirali u sadašnju katastrofu i krizu. S jedne strane „finacijalizacija”, dominacija financijskog kapitala je tipična pojava na kraju svakog ciklusa kapitalizma. Posljednji se puta dogodila na kraju 19. stoljeća kad je zaključen britanski ciklus financijske i kolonijalne dominacije. Sad se događa ponovo, a dodatni je faktor to što se pomoću kompjutera može istodobno spekulirati na tokijskoj, pariškoj i njujorškoj burzi, zbog čega se i kontradikcije mnogo brže akumuliraju. Drugo, s novim tehnologijama povećana je mogućnost proizvodnje fiktivnog kapitala, koji je danas mnogo veći nego u 19. stoljeću. Marx u trećem dijelu “Kapitala” govori o fiktivnom kapitalu kao onome koji se stvara kad se ista roba nekoliko puta fiktivno valorizira fiktivno i mjenice izdaju više puta za istu vrijednost. Sada je taj fiktivni kapital, u odnosu na vrijednost postao glomazan, pa je moralo doći do loma, zapravo do niza lomova. Najprije se pojavila ona indonezijska kriza, pa je ona prebačena na Rusiju i nastala je ruska kriza, a sada se ista kriza desila u SAD-u.

Tko bi mogao izvršiti pritisak na evropske institucije da zahtijevaju barem dio socijalnih prava koje su izborili evropski radnici? Sindikati, novi društveni forumi, studenti?

Mogle su to, kao uvjet ulaska u Uniju postaviti i tzv. nove evropske članice, na primjer Hrvatska u pristupnim pregovorima. (smijeh)

Zašto Slovenija to nije postavila kao uvjet?

To je dobro pitanje, pogotovo što su sve vrijeme pristupne pregovore vodile nominalno lijeve stranke koje su tada bile na vlasti. I naravno, ušle su u Evropu na koljenima, nisu postavljale nikakve uvjete.

No, zato Slovenija sada itekako koristi status i novo stečenu moć koju ima kao članica EU u blokiranju hrvatskih pristupnih pregovora. Raison d’Etat je još moguće shvatiti, ali iznenađuje da trenutno u Sloveniji ne postoji gotovo nikakav pritisak civilnog društva na vladu da promijeni takvu ucjenjivačku politiku?

U Sloveniji je u 90-tima vrlo uspješno likvidirana alternativa iz 80-tih godina, zato gotovo da i nema uspješne političke kritike ni nekadašnje prakse tih društvenih pokreta nakon 2000-te. Mislim da treba postaviti pitanje prave naravi ovih novih država nastalih raspadom Jugoslavije. Najprije su provele denacionalizaciju i privatizaciju, znači uvele su klasno društvo. Ni ono prije nije bilo besklasno, ali povratak tvrdog klasnog društva sa državnom prisilom, doveo je do eksproprijacije pučanstva, a nacionalno bogatstvo predano je u ruke uske elite. U Sloveniji su izbjegnuti svi oni ekscese tranzicije, ali generalni trend je isti. U Hrvatskoj se prije 15-tak godina počeo upotrebljavati, do tada malo poznati, termin „tajkun”, koji sam ja slučajno poznavao iz naslova filma „The Last Tycoon”, a danas je to žargonska riječ koja svakodnevno iskrsava u masovnim medijima, što pokazuje da smo mi ušli u tranziciju sa zakašnjenjem. Postoji, dakle, neka logika koju vladajuća klasa ne želi izbjeći.

Moja je analiza vrlo jednostavna. Tokom 80-tih godina u Jugoslaviji je postojala je mogućnost socijalne revolucije u okviru socijalizma. U Sloveniji, a polako se to onda širilo prema ostalim dijelovima Jugoslavije, bila je izborena sloboda izražavanja, 1985. godine više nije bilo cenzure u medijima, ukinuta je smrtna kazna, dekriminalizirana je homoseksualnost. Bilo je i nekih elemenata uvođenja ljudskih prava u socijalistički okvir, što je imalo sasvim drugačije značenje, nego unutar liberalnog okvira, i tada se desilo nešto fascinantno. Politička nomenklatura promijenila je ideologiju, prešla je na stranu nacionalističke pozicije i agresivno je krenula protiv alternative.

Danas su ove države periferne kapitalističke zemlje u kojima elite nužno postaju „kompradorske”, zavisne od vanjskih gospodara. I argentinska kriza bila je prouzrokovana ponašanjem lokalne buržoazije koja je izvlačila profit iz argentinskog gospodarstva i nije investirala u zemlju, nego na burzama u SAD-u. Argentinska kriza nije bila rezultat samo američkog imperijalizma, koji je u Latinskoj Americi cijelo vrijeme prisutan, nego i ponašanja lokalne elite. I naše lokalne elita rade po istoj logici i zato su nas izbacili na periferiju Evrope.

Vratimo se slovensko-hrvatskom sporu. U Sloveniji se ipak čuo glas otpora kad su u pitanju bili „izbrisani”, ili gradnja džamije, ali u ovom konkretnom slučaju kao da su svi omadžijani argumentom da je pitanje granice na moru presudno pitanje slovenskog državnog interesa. Čuo se čak i argument: evropska integracija neće vječno trajati, tko zna što će biti za nekoliko stotina godina, pa mi ovom trenutku moramo iskoristiti priliku i zgrabiti svoj komad mora, slobodan pristup otvorenom moru koji dobivamo u Evropi nije dovoljan. Kakav je mehanizam na djelu pri takvom razmišljanju?

Bilo je ipak nekih pokušaja otpora. Sonja Lokar pokrenula je peticiju koja tvrdi da je pitanje granice između Hrvatske i Slovenije irelevantno i napuhuje se preko svake mjere jer politička elita iz toga izvlači profit nauštrb ljudi koji žive na granici i koje to svakodnevno pogađa. Ali peticija nije imala veliki odjek, iako smo ju mnogi potpisali. Postoji još jedan mikro element, naime cijela se je slovenska alternativa, odnosno ono što je od nje ostalo, bila angažirala na tome da se sruši Janšu, pa smo svi glasali za SD kao jedinu formaciju koja je to bila sposobna izvesti. Nitko nije očekivao da će Pahor potegnuti to pitanje granice koje je do tada bilo marginalno, čak i u desnoj politici. Probleme oko granice nije radio Janša nego one male stranke kojima je trebao neki veliki skandal da bi se uopće ugurale u parlament. Pahorov gest je bio toliko neočekivan da je ljude šokirao i ostali su doslovno bez teksta. Nije to neka duboka analiza, ali to treba uzeti u obzir. S druge strane, ove radikalne alter-globalističke grupe koje u Sloveniji postoje, ne žele se baviti tim tipom diskursa i tim tipom politike jer smatraju da su sve ove države jedno te isto i da se njihovi problemi njih ne tiču, to nisu naše borbe…Mislim da se takva pozicija u prošlosti već pokazala pogrešnom.

Je li u pitanju i ogroman konformistički pritisak, toliko jak da se kao najjači argument pojavljuju interesi ljudi koji žive na granici. Ili je možda riječ o zakašnjelom, odgođenom slovenskom nacionalizmu kojem ta zakašnjela tranzicija pruža plodno tlo?

Slovenski nacionalizam je posebna priča. On je uvijek postojao, ali je bio britanskog tipa. To nije šovinizam američkog juga, već britanskog racionalizma, gdje se podrazumijeva da smo mi superiorni i o tome se uopće ne raspravlja. Superiornost nije potrebno dokazivati linčevima i sličnim ekscesima. “Mi znamo da smo superiorni i svi to znamo”. Još je Jože Goričev radio istraživanja kojima je pokazao da nema ekscesa, ali nemojmo se zavaravati da nema rasizma, odnosno šovinizma, odnosno nacionalizma.

Podsjetit ću vas na jednu situaciju iz novije povijesti. Kad se 80-tih pojavila “Nova revija” kao nositelj slovenskog nacionalizma i ekscesnog političkog diskursa, mi na ljevici smatrali smo da to nije naš problem i u tome smo pogriješili. Tada smo rekli, „odlično “Revija” će okupiti sve ove ne-teorijske literate, a mi ćemo se moći baviti pravom teorijom”, čime smo se i bavili i nismo ulazili u polemiku s njima jer ih nismo smatrali vrijednim sukoba. No, u drugoj polovini 80-tih godina “Revija” je postala strašno nacionalistička i penetrirala je u cijeli školski sistem. Zato je danas taj sistem u određenim područjima, kao što je materinji jezik sa književnošću, modeliran po modelu nacionalizma 19. stoljeća. Na sveučilištu imamo velike probleme, jer studenti ne znaju čitati ne-literarne tekstove, ne znaju čitati teoriju, jer je nikada prije nisu učili. Revijaši su preuzeli hegemoniju u kulturnoj sferi, a onda je još samo trebalo da politička nomenklatura shvati da je to prava ideologija za njihovu legitimaciju da bi se diskreditirala socijalistička ideologija. Režim se promijenio, a mi smo kao kreteni ostali u zrakopraznom prostoru.

U Hrvatskoj se upravo obnavlja povijesno-politička polemika o komunističkim zločinima iz drugog svjetskog rata i poraća i otvoreno je svojevrsno nadmetanje čiji su zločini teži, komunistički ili ustaški. Fokus je na žrtvama, što omogućava zanemarivanje povijesnog konteksta. Čini se da cijela priča nalazi plodno tlo upravo u onom prostoru koji je, kako si rekao, stvoren velikom socijalnom diferencijacijom. U Sloveniji je priča otvorena mnogo ranije, ali još traje?

U Sloveniji je otkrivanjem masovnih grobnica, koje su zapravo odavno poznate, sve skrenulo prema političkoj konjunkturi. Ono što je katastrofalno je historiografski establišment koji je aktivno angažiran na revizionističkoj historiografiji.

U mainstream medijima stalno se izvlače domobranske priče, kojima se pokazuje da su komunisti bili antidemokrati koji ugrožavaju Evropu, a domobrani su ju branili od totalitarnog projekta, što je bila zvanična priča i tokom Drugog svjetskog rata. No tada najveći dio populacije nije povjerovao toj priči, kolaboracija u Sloveniji bila vrlo mala, odnosno bila je klasno uvjetovana, uglavnom su mobilizirani seljaci i to pod prisilom. Kolaborirala je vrhuška u ljubljanskoj pokrajini. Poražavajuće je da tekovine NOB-a brane samo stari partizani, i to ne svi, nego Janez Stanovnik i npr. profesor Bolcon, koji se je inače zalagao za ljudska prava još odavno. Isti oni povjesničari koji su se proglašavali marksistima sada bez nekih posebnih razloga guraju ovu revizionističku priču, a ne postoji alternativa, odnosno ona se progoni se, ti ljudi se prikazuju diletantima iako su doktori znanosti.

No, to je i evropski problem. Evropski parlament je prihvatio rezoluciju o totalitarizmu koji govori o žrtvama komunizma, ali ne govori o antifašističkoj borbi, ne govori o pokretu otpora. Takav je diskurs opasan jer se depolitizira cijela priča, zaboravlja se da je postojao otpor protiv fašizma, a na drugoj da je u socijalističkim zemljama postojao politički život, da nisu postojali samo disidenti, da je, pogotovo u Jugoslaviji, studentski pokret bio ekstremno ljevičarski. Sve se predstavlja kao da smo mi samo patili u nekom bezvremenskom razdoblju i sad smo kao uskrsli i jedni drugima plačemo na ramenu.

Povezano: Prvi dio intervjua s Rastkom Močnikom možete pročitati na ovoj stranici.

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve