Intervju s Rastkom Močnikom: Studenti pronašli inovativnu formu direktne demokracije, 2. dio

Rastko Močnik u intervjuu za H-alter: Ovo što se ovdje događa je bunt novog proletarijata, kognitivnog proletarijata, za kojeg je pronađen izraz “kognitarijat”. To su ljudi koji proizvode ideje, kompjuterske programe, dizajn, reklamne slogane, sve ono što donosi vrijednost u aktualnom kapitalizmu. Oni su danas, u evropskim i svjetskim razmjerima, najviše eksploatirani.


„Prirodni saveznik” studentskim zahtjevima trebali bi biti sindikati, u Sloveniji su upravo oni izborili besplatno visoko školstvo. No, ovdje sindikati ulaze u čudne aranžmane s Vladom, javnosti je nepoznat sadržaj njihovog dogovora, sindikalni vođe studentima predbacuju neorganiziranost…

Slovenski su sindikati vrlo radikalni, i to u evropskim razmjerima. Imaju visoki intelektualni nivo i do sada su bili vrlo uspješni, u usporedbi s npr. francuskim ili belgijskim sindikatima. Besplatno školstvo je itekako interes sindikata, no treba reći, iako možda nije taktično, da sindikati vuku organizacijsko nasljeđe industrijske ere. Oni su historijski taoci 20. stoljeća, a ovo što se ovdje događa je bunt novog proletarijata, kognitivnog proletarijata, za kojeg je pronađen izraz kognitarijat. To su ljudi koji proizvode ideje, kompjuterske programe, dizajn, reklamne slogane, sve ono što donosi vrijednost u aktualnom kapitalizmu i oni su danas, u evropskim i svjetskim razmjerima najviše eksploatirani. Napravljeni su izračuni po kojima fizička, industrijska izrada jednih Nike tenisica predstavlja četiri posto konačne cijene, što je minimalan udio u toj cijeni. Jedan ekonomist je to duhovito formulirao i rekao da najviše stoji „socijalizacija” nekog predmeta, ono što se ulaže da se napravi drugačiji proizvod, da se stvori potražnja, da se taj proizvod dostavi tamo gdje je stvorena potražnja. Sve su to intelektualne radnje i usluge koje isporučuju školovani ljudi i to su ovi koji se sada bune. Dakle, vremenski i povijesno, sindikalna borba i ove studentske kognitivne borbe pripadaju različitim epohama.

Sindikati su organizirani na način s kraja 19. stoljeća i mnogo je teže probiti rutinu institucionalnog djelovanja, nego sam način mišljenja. Slovenski sindikati svjesni su velike eksploatacije mladih intelektualnih radnika kao i činjenice da bi oko toga trebali nešto i napraviti, ali nisu u stanju pronaći organizacijsku formu. Velika je razlika između industrijskog radništva koje je bilo koncentrirano u tvornici i gdje ih se lako moglo mobilizirati, i na drugoj strani kognitivnih radnika koji rade u svome stanu, ili u nekoj iznajmljenoj sobici, za svojim kompjuterom i najčešće niti međusobno niti ne komuniciraju, ili komuniciraju preko kompjutera. To su uvjeti u kojima se teško dolazi do solidarnosti, čak i ako se poznaju, jedan drugog prije doživljavaju kao konkurenciju.

No, tu još treba uzeti u obzir da je onih četiri posto vrijednosti Nike tenisica proizveo globalni proletarijat, jeftina, radna snaga s globalnog juga, najčešće radnice koje u nekoj azijskoj zemlji rade u nemogućim uvjetima. U usporedbi s njima, kognitarijat djeluje prilično privilegirano, a globalnu solidarnost vrlo malo vjerojatnom?

Naravno, to je dodatna dimenzija rastuće globalne eksploatacije. Ipak, treba reći još nešto u prilog kognitarijatu. Ti ljudi nemaju radnog tjedna, nemaju radno vrijeme, nemaju neradni vikend, oni rade dok treba. Industrijski proletarijat je izborio radni tjedan, pa osmosatni radni dan, pa bolovanje, porodiljni dopust, godišnji odmor itd., kognitarijat još nije izborio ništa, radi se dok se treba raditi. Treba priznati da je njihova eksploatacija veća nego ona u industriji, jer se industrijsko radništvo organiziralo još prije sto godina.

Može li kognitarijat pronaći mehanizme vlastite zaštite unutar postojećeg poretka, ili mora doći do promjene neoliberalnog sistema?

Mislim da se neoliberalni sistem srušio sam od sebe, ne zbog akcija bilo koje eksploatirane klase, već zbog svoje vlastite logike. Poklopilo se više procesa koji su onda konvergirali u sadašnju katastrofu i krizu. S jedne strane „finacijalizacija”, dominacija financijskog kapitala je tipična pojava na kraju svakog ciklusa kapitalizma. Posljednji se puta dogodila na kraju 19. stoljeća kad je zaključen britanski ciklus financijske i kolonijalne dominacije. Sad se događa ponovo, a dodatni je faktor to što se pomoću kompjutera može istodobno spekulirati na tokijskoj, pariškoj i njujorškoj burzi, zbog čega se i kontradikcije mnogo brže akumuliraju. Drugo, s novim tehnologijama povećana je mogućnost proizvodnje fiktivnog kapitala, koji je danas mnogo veći nego u 19. stoljeću. Marx u trećem dijelu “Kapitala” govori o fiktivnom kapitalu kao onome koji se stvara kad se ista roba nekoliko puta fiktivno valorizira fiktivno i mjenice izdaju više puta za istu vrijednost. Sada je taj fiktivni kapital, u odnosu na vrijednost postao glomazan, pa je moralo doći do loma, zapravo do niza lomova. Najprije se pojavila ona indonezijska kriza, pa je ona prebačena na Rusiju i nastala je ruska kriza, a sada se ista kriza desila u SAD-u.

Tko bi mogao izvršiti pritisak na evropske institucije da zahtijevaju barem dio socijalnih prava koje su izborili evropski radnici? Sindikati, novi društveni forumi, studenti?

Mogle su to, kao uvjet ulaska u Uniju postaviti i tzv. nove evropske članice, na primjer Hrvatska u pristupnim pregovorima. (smijeh)

Zašto Slovenija to nije postavila kao uvjet?

To je dobro pitanje, pogotovo što su sve vrijeme pristupne pregovore vodile nominalno lijeve stranke koje su tada bile na vlasti. I naravno, ušle su u Evropu na koljenima, nisu postavljale nikakve uvjete.

No, zato Slovenija sada itekako koristi status i novo stečenu moć koju ima kao članica EU u blokiranju hrvatskih pristupnih pregovora. Raison d’Etat je još moguće shvatiti, ali iznenađuje da trenutno u Sloveniji ne postoji gotovo nikakav pritisak civilnog društva na vladu da promijeni takvu ucjenjivačku politiku?

U Sloveniji je u 90-tima vrlo uspješno likvidirana alternativa iz 80-tih godina, zato gotovo da i nema uspješne političke kritike ni nekadašnje prakse tih društvenih pokreta nakon 2000-te. Mislim da treba postaviti pitanje prave naravi ovih novih država nastalih raspadom Jugoslavije. Najprije su provele denacionalizaciju i privatizaciju, znači uvele su klasno društvo. Ni ono prije nije bilo besklasno, ali povratak tvrdog klasnog društva sa državnom prisilom, doveo je do eksproprijacije pučanstva, a nacionalno bogatstvo predano je u ruke uske elite. U Sloveniji su izbjegnuti svi oni ekscese tranzicije, ali generalni trend je isti. U Hrvatskoj se prije 15-tak godina počeo upotrebljavati, do tada malo poznati, termin „tajkun”, koji sam ja slučajno poznavao iz naslova filma „The Last Tycoon”, a danas je to žargonska riječ koja svakodnevno iskrsava u masovnim medijima, što pokazuje da smo mi ušli u tranziciju sa zakašnjenjem. Postoji, dakle, neka logika koju vladajuća klasa ne želi izbjeći.

Moja je analiza vrlo jednostavna. Tokom 80-tih godina u Jugoslaviji je postojala je mogućnost socijalne revolucije u okviru socijalizma. U Sloveniji, a polako se to onda širilo prema ostalim dijelovima Jugoslavije, bila je izborena sloboda izražavanja, 1985. godine više nije bilo cenzure u medijima, ukinuta je smrtna kazna, dekriminalizirana je homoseksualnost. Bilo je i nekih elemenata uvođenja ljudskih prava u socijalistički okvir, što je imalo sasvim drugačije značenje, nego unutar liberalnog okvira, i tada se desilo nešto fascinantno. Politička nomenklatura promijenila je ideologiju, prešla je na stranu nacionalističke pozicije i agresivno je krenula protiv alternative.

Danas su ove države periferne kapitalističke zemlje u kojima elite nužno postaju „kompradorske”, zavisne od vanjskih gospodara. I argentinska kriza bila je prouzrokovana ponašanjem lokalne buržoazije koja je izvlačila profit iz argentinskog gospodarstva i nije investirala u zemlju, nego na burzama u SAD-u. Argentinska kriza nije bila rezultat samo američkog imperijalizma, koji je u Latinskoj Americi cijelo vrijeme prisutan, nego i ponašanja lokalne elite. I naše lokalne elita rade po istoj logici i zato su nas izbacili na periferiju Evrope.

Vratimo se slovensko-hrvatskom sporu. U Sloveniji se ipak čuo glas otpora kad su u pitanju bili „izbrisani”, ili gradnja džamije, ali u ovom konkretnom slučaju kao da su svi omadžijani argumentom da je pitanje granice na moru presudno pitanje slovenskog državnog interesa. Čuo se čak i argument: evropska integracija neće vječno trajati, tko zna što će biti za nekoliko stotina godina, pa mi ovom trenutku moramo iskoristiti priliku i zgrabiti svoj komad mora, slobodan pristup otvorenom moru koji dobivamo u Evropi nije dovoljan. Kakav je mehanizam na djelu pri takvom razmišljanju?

Bilo je ipak nekih pokušaja otpora. Sonja Lokar pokrenula je peticiju koja tvrdi da je pitanje granice između Hrvatske i Slovenije irelevantno i napuhuje se preko svake mjere jer politička elita iz toga izvlači profit nauštrb ljudi koji žive na granici i koje to svakodnevno pogađa. Ali peticija nije imala veliki odjek, iako smo ju mnogi potpisali. Postoji još jedan mikro element, naime cijela se je slovenska alternativa, odnosno ono što je od nje ostalo, bila angažirala na tome da se sruši Janšu, pa smo svi glasali za SD kao jedinu formaciju koja je to bila sposobna izvesti. Nitko nije očekivao da će Pahor potegnuti to pitanje granice koje je do tada bilo marginalno, čak i u desnoj politici. Probleme oko granice nije radio Janša nego one male stranke kojima je trebao neki veliki skandal da bi se uopće ugurale u parlament. Pahorov gest je bio toliko neočekivan da je ljude šokirao i ostali su doslovno bez teksta. Nije to neka duboka analiza, ali to treba uzeti u obzir. S druge strane, ove radikalne alter-globalističke grupe koje u Sloveniji postoje, ne žele se baviti tim tipom diskursa i tim tipom politike jer smatraju da su sve ove države jedno te isto i da se njihovi problemi njih ne tiču, to nisu naše borbe…Mislim da se takva pozicija u prošlosti već pokazala pogrešnom.

Je li u pitanju i ogroman konformistički pritisak, toliko jak da se kao najjači argument pojavljuju interesi ljudi koji žive na granici. Ili je možda riječ o zakašnjelom, odgođenom slovenskom nacionalizmu kojem ta zakašnjela tranzicija pruža plodno tlo?

Slovenski nacionalizam je posebna priča. On je uvijek postojao, ali je bio britanskog tipa. To nije šovinizam američkog juga, već britanskog racionalizma, gdje se podrazumijeva da smo mi superiorni i o tome se uopće ne raspravlja. Superiornost nije potrebno dokazivati linčevima i sličnim ekscesima. “Mi znamo da smo superiorni i svi to znamo”. Još je Jože Goričev radio istraživanja kojima je pokazao da nema ekscesa, ali nemojmo se zavaravati da nema rasizma, odnosno šovinizma, odnosno nacionalizma.

Podsjetit ću vas na jednu situaciju iz novije povijesti. Kad se 80-tih pojavila “Nova revija” kao nositelj slovenskog nacionalizma i ekscesnog političkog diskursa, mi na ljevici smatrali smo da to nije naš problem i u tome smo pogriješili. Tada smo rekli, „odlično “Revija” će okupiti sve ove ne-teorijske literate, a mi ćemo se moći baviti pravom teorijom”, čime smo se i bavili i nismo ulazili u polemiku s njima jer ih nismo smatrali vrijednim sukoba. No, u drugoj polovini 80-tih godina “Revija” je postala strašno nacionalistička i penetrirala je u cijeli školski sistem. Zato je danas taj sistem u određenim područjima, kao što je materinji jezik sa književnošću, modeliran po modelu nacionalizma 19. stoljeća. Na sveučilištu imamo velike probleme, jer studenti ne znaju čitati ne-literarne tekstove, ne znaju čitati teoriju, jer je nikada prije nisu učili. Revijaši su preuzeli hegemoniju u kulturnoj sferi, a onda je još samo trebalo da politička nomenklatura shvati da je to prava ideologija za njihovu legitimaciju da bi se diskreditirala socijalistička ideologija. Režim se promijenio, a mi smo kao kreteni ostali u zrakopraznom prostoru.

U Hrvatskoj se upravo obnavlja povijesno-politička polemika o komunističkim zločinima iz drugog svjetskog rata i poraća i otvoreno je svojevrsno nadmetanje čiji su zločini teži, komunistički ili ustaški. Fokus je na žrtvama, što omogućava zanemarivanje povijesnog konteksta. Čini se da cijela priča nalazi plodno tlo upravo u onom prostoru koji je, kako si rekao, stvoren velikom socijalnom diferencijacijom. U Sloveniji je priča otvorena mnogo ranije, ali još traje?

U Sloveniji je otkrivanjem masovnih grobnica, koje su zapravo odavno poznate, sve skrenulo prema političkoj konjunkturi. Ono što je katastrofalno je historiografski establišment koji je aktivno angažiran na revizionističkoj historiografiji.

U mainstream medijima stalno se izvlače domobranske priče, kojima se pokazuje da su komunisti bili antidemokrati koji ugrožavaju Evropu, a domobrani su ju branili od totalitarnog projekta, što je bila zvanična priča i tokom Drugog svjetskog rata. No tada najveći dio populacije nije povjerovao toj priči, kolaboracija u Sloveniji bila vrlo mala, odnosno bila je klasno uvjetovana, uglavnom su mobilizirani seljaci i to pod prisilom. Kolaborirala je vrhuška u ljubljanskoj pokrajini. Poražavajuće je da tekovine NOB-a brane samo stari partizani, i to ne svi, nego Janez Stanovnik i npr. profesor Bolcon, koji se je inače zalagao za ljudska prava još odavno. Isti oni povjesničari koji su se proglašavali marksistima sada bez nekih posebnih razloga guraju ovu revizionističku priču, a ne postoji alternativa, odnosno ona se progoni se, ti ljudi se prikazuju diletantima iako su doktori znanosti.

No, to je i evropski problem. Evropski parlament je prihvatio rezoluciju o totalitarizmu koji govori o žrtvama komunizma, ali ne govori o antifašističkoj borbi, ne govori o pokretu otpora. Takav je diskurs opasan jer se depolitizira cijela priča, zaboravlja se da je postojao otpor protiv fašizma, a na drugoj da je u socijalističkim zemljama postojao politički život, da nisu postojali samo disidenti, da je, pogotovo u Jugoslaviji, studentski pokret bio ekstremno ljevičarski. Sve se predstavlja kao da smo mi samo patili u nekom bezvremenskom razdoblju i sad smo kao uskrsli i jedni drugima plačemo na ramenu.

Povezano: Prvi dio intervjua s Rastkom Močnikom možete pročitati na ovoj stranici.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve