Intervju s Rastkom Močnikom: Studenti pronašli inovativnu formu direktne demokracije, 2. dio

Rastko Močnik u intervjuu za H-alter: Ovo što se ovdje događa je bunt novog proletarijata, kognitivnog proletarijata, za kojeg je pronađen izraz “kognitarijat”. To su ljudi koji proizvode ideje, kompjuterske programe, dizajn, reklamne slogane, sve ono što donosi vrijednost u aktualnom kapitalizmu. Oni su danas, u evropskim i svjetskim razmjerima, najviše eksploatirani.


„Prirodni saveznik” studentskim zahtjevima trebali bi biti sindikati, u Sloveniji su upravo oni izborili besplatno visoko školstvo. No, ovdje sindikati ulaze u čudne aranžmane s Vladom, javnosti je nepoznat sadržaj njihovog dogovora, sindikalni vođe studentima predbacuju neorganiziranost…

Slovenski su sindikati vrlo radikalni, i to u evropskim razmjerima. Imaju visoki intelektualni nivo i do sada su bili vrlo uspješni, u usporedbi s npr. francuskim ili belgijskim sindikatima. Besplatno školstvo je itekako interes sindikata, no treba reći, iako možda nije taktično, da sindikati vuku organizacijsko nasljeđe industrijske ere. Oni su historijski taoci 20. stoljeća, a ovo što se ovdje događa je bunt novog proletarijata, kognitivnog proletarijata, za kojeg je pronađen izraz kognitarijat. To su ljudi koji proizvode ideje, kompjuterske programe, dizajn, reklamne slogane, sve ono što donosi vrijednost u aktualnom kapitalizmu i oni su danas, u evropskim i svjetskim razmjerima najviše eksploatirani. Napravljeni su izračuni po kojima fizička, industrijska izrada jednih Nike tenisica predstavlja četiri posto konačne cijene, što je minimalan udio u toj cijeni. Jedan ekonomist je to duhovito formulirao i rekao da najviše stoji „socijalizacija” nekog predmeta, ono što se ulaže da se napravi drugačiji proizvod, da se stvori potražnja, da se taj proizvod dostavi tamo gdje je stvorena potražnja. Sve su to intelektualne radnje i usluge koje isporučuju školovani ljudi i to su ovi koji se sada bune. Dakle, vremenski i povijesno, sindikalna borba i ove studentske kognitivne borbe pripadaju različitim epohama.

Sindikati su organizirani na način s kraja 19. stoljeća i mnogo je teže probiti rutinu institucionalnog djelovanja, nego sam način mišljenja. Slovenski sindikati svjesni su velike eksploatacije mladih intelektualnih radnika kao i činjenice da bi oko toga trebali nešto i napraviti, ali nisu u stanju pronaći organizacijsku formu. Velika je razlika između industrijskog radništva koje je bilo koncentrirano u tvornici i gdje ih se lako moglo mobilizirati, i na drugoj strani kognitivnih radnika koji rade u svome stanu, ili u nekoj iznajmljenoj sobici, za svojim kompjuterom i najčešće niti međusobno niti ne komuniciraju, ili komuniciraju preko kompjutera. To su uvjeti u kojima se teško dolazi do solidarnosti, čak i ako se poznaju, jedan drugog prije doživljavaju kao konkurenciju.

No, tu još treba uzeti u obzir da je onih četiri posto vrijednosti Nike tenisica proizveo globalni proletarijat, jeftina, radna snaga s globalnog juga, najčešće radnice koje u nekoj azijskoj zemlji rade u nemogućim uvjetima. U usporedbi s njima, kognitarijat djeluje prilično privilegirano, a globalnu solidarnost vrlo malo vjerojatnom?

Naravno, to je dodatna dimenzija rastuće globalne eksploatacije. Ipak, treba reći još nešto u prilog kognitarijatu. Ti ljudi nemaju radnog tjedna, nemaju radno vrijeme, nemaju neradni vikend, oni rade dok treba. Industrijski proletarijat je izborio radni tjedan, pa osmosatni radni dan, pa bolovanje, porodiljni dopust, godišnji odmor itd., kognitarijat još nije izborio ništa, radi se dok se treba raditi. Treba priznati da je njihova eksploatacija veća nego ona u industriji, jer se industrijsko radništvo organiziralo još prije sto godina.

Može li kognitarijat pronaći mehanizme vlastite zaštite unutar postojećeg poretka, ili mora doći do promjene neoliberalnog sistema?

Mislim da se neoliberalni sistem srušio sam od sebe, ne zbog akcija bilo koje eksploatirane klase, već zbog svoje vlastite logike. Poklopilo se više procesa koji su onda konvergirali u sadašnju katastrofu i krizu. S jedne strane „finacijalizacija”, dominacija financijskog kapitala je tipična pojava na kraju svakog ciklusa kapitalizma. Posljednji se puta dogodila na kraju 19. stoljeća kad je zaključen britanski ciklus financijske i kolonijalne dominacije. Sad se događa ponovo, a dodatni je faktor to što se pomoću kompjutera može istodobno spekulirati na tokijskoj, pariškoj i njujorškoj burzi, zbog čega se i kontradikcije mnogo brže akumuliraju. Drugo, s novim tehnologijama povećana je mogućnost proizvodnje fiktivnog kapitala, koji je danas mnogo veći nego u 19. stoljeću. Marx u trećem dijelu “Kapitala” govori o fiktivnom kapitalu kao onome koji se stvara kad se ista roba nekoliko puta fiktivno valorizira fiktivno i mjenice izdaju više puta za istu vrijednost. Sada je taj fiktivni kapital, u odnosu na vrijednost postao glomazan, pa je moralo doći do loma, zapravo do niza lomova. Najprije se pojavila ona indonezijska kriza, pa je ona prebačena na Rusiju i nastala je ruska kriza, a sada se ista kriza desila u SAD-u.

Tko bi mogao izvršiti pritisak na evropske institucije da zahtijevaju barem dio socijalnih prava koje su izborili evropski radnici? Sindikati, novi društveni forumi, studenti?

Mogle su to, kao uvjet ulaska u Uniju postaviti i tzv. nove evropske članice, na primjer Hrvatska u pristupnim pregovorima. (smijeh)

Zašto Slovenija to nije postavila kao uvjet?

To je dobro pitanje, pogotovo što su sve vrijeme pristupne pregovore vodile nominalno lijeve stranke koje su tada bile na vlasti. I naravno, ušle su u Evropu na koljenima, nisu postavljale nikakve uvjete.

No, zato Slovenija sada itekako koristi status i novo stečenu moć koju ima kao članica EU u blokiranju hrvatskih pristupnih pregovora. Raison d’Etat je još moguće shvatiti, ali iznenađuje da trenutno u Sloveniji ne postoji gotovo nikakav pritisak civilnog društva na vladu da promijeni takvu ucjenjivačku politiku?

U Sloveniji je u 90-tima vrlo uspješno likvidirana alternativa iz 80-tih godina, zato gotovo da i nema uspješne političke kritike ni nekadašnje prakse tih društvenih pokreta nakon 2000-te. Mislim da treba postaviti pitanje prave naravi ovih novih država nastalih raspadom Jugoslavije. Najprije su provele denacionalizaciju i privatizaciju, znači uvele su klasno društvo. Ni ono prije nije bilo besklasno, ali povratak tvrdog klasnog društva sa državnom prisilom, doveo je do eksproprijacije pučanstva, a nacionalno bogatstvo predano je u ruke uske elite. U Sloveniji su izbjegnuti svi oni ekscese tranzicije, ali generalni trend je isti. U Hrvatskoj se prije 15-tak godina počeo upotrebljavati, do tada malo poznati, termin „tajkun”, koji sam ja slučajno poznavao iz naslova filma „The Last Tycoon”, a danas je to žargonska riječ koja svakodnevno iskrsava u masovnim medijima, što pokazuje da smo mi ušli u tranziciju sa zakašnjenjem. Postoji, dakle, neka logika koju vladajuća klasa ne želi izbjeći.

Moja je analiza vrlo jednostavna. Tokom 80-tih godina u Jugoslaviji je postojala je mogućnost socijalne revolucije u okviru socijalizma. U Sloveniji, a polako se to onda širilo prema ostalim dijelovima Jugoslavije, bila je izborena sloboda izražavanja, 1985. godine više nije bilo cenzure u medijima, ukinuta je smrtna kazna, dekriminalizirana je homoseksualnost. Bilo je i nekih elemenata uvođenja ljudskih prava u socijalistički okvir, što je imalo sasvim drugačije značenje, nego unutar liberalnog okvira, i tada se desilo nešto fascinantno. Politička nomenklatura promijenila je ideologiju, prešla je na stranu nacionalističke pozicije i agresivno je krenula protiv alternative.

Danas su ove države periferne kapitalističke zemlje u kojima elite nužno postaju „kompradorske”, zavisne od vanjskih gospodara. I argentinska kriza bila je prouzrokovana ponašanjem lokalne buržoazije koja je izvlačila profit iz argentinskog gospodarstva i nije investirala u zemlju, nego na burzama u SAD-u. Argentinska kriza nije bila rezultat samo američkog imperijalizma, koji je u Latinskoj Americi cijelo vrijeme prisutan, nego i ponašanja lokalne elite. I naše lokalne elita rade po istoj logici i zato su nas izbacili na periferiju Evrope.

Vratimo se slovensko-hrvatskom sporu. U Sloveniji se ipak čuo glas otpora kad su u pitanju bili „izbrisani”, ili gradnja džamije, ali u ovom konkretnom slučaju kao da su svi omadžijani argumentom da je pitanje granice na moru presudno pitanje slovenskog državnog interesa. Čuo se čak i argument: evropska integracija neće vječno trajati, tko zna što će biti za nekoliko stotina godina, pa mi ovom trenutku moramo iskoristiti priliku i zgrabiti svoj komad mora, slobodan pristup otvorenom moru koji dobivamo u Evropi nije dovoljan. Kakav je mehanizam na djelu pri takvom razmišljanju?

Bilo je ipak nekih pokušaja otpora. Sonja Lokar pokrenula je peticiju koja tvrdi da je pitanje granice između Hrvatske i Slovenije irelevantno i napuhuje se preko svake mjere jer politička elita iz toga izvlači profit nauštrb ljudi koji žive na granici i koje to svakodnevno pogađa. Ali peticija nije imala veliki odjek, iako smo ju mnogi potpisali. Postoji još jedan mikro element, naime cijela se je slovenska alternativa, odnosno ono što je od nje ostalo, bila angažirala na tome da se sruši Janšu, pa smo svi glasali za SD kao jedinu formaciju koja je to bila sposobna izvesti. Nitko nije očekivao da će Pahor potegnuti to pitanje granice koje je do tada bilo marginalno, čak i u desnoj politici. Probleme oko granice nije radio Janša nego one male stranke kojima je trebao neki veliki skandal da bi se uopće ugurale u parlament. Pahorov gest je bio toliko neočekivan da je ljude šokirao i ostali su doslovno bez teksta. Nije to neka duboka analiza, ali to treba uzeti u obzir. S druge strane, ove radikalne alter-globalističke grupe koje u Sloveniji postoje, ne žele se baviti tim tipom diskursa i tim tipom politike jer smatraju da su sve ove države jedno te isto i da se njihovi problemi njih ne tiču, to nisu naše borbe…Mislim da se takva pozicija u prošlosti već pokazala pogrešnom.

Je li u pitanju i ogroman konformistički pritisak, toliko jak da se kao najjači argument pojavljuju interesi ljudi koji žive na granici. Ili je možda riječ o zakašnjelom, odgođenom slovenskom nacionalizmu kojem ta zakašnjela tranzicija pruža plodno tlo?

Slovenski nacionalizam je posebna priča. On je uvijek postojao, ali je bio britanskog tipa. To nije šovinizam američkog juga, već britanskog racionalizma, gdje se podrazumijeva da smo mi superiorni i o tome se uopće ne raspravlja. Superiornost nije potrebno dokazivati linčevima i sličnim ekscesima. “Mi znamo da smo superiorni i svi to znamo”. Još je Jože Goričev radio istraživanja kojima je pokazao da nema ekscesa, ali nemojmo se zavaravati da nema rasizma, odnosno šovinizma, odnosno nacionalizma.

Podsjetit ću vas na jednu situaciju iz novije povijesti. Kad se 80-tih pojavila “Nova revija” kao nositelj slovenskog nacionalizma i ekscesnog političkog diskursa, mi na ljevici smatrali smo da to nije naš problem i u tome smo pogriješili. Tada smo rekli, „odlično “Revija” će okupiti sve ove ne-teorijske literate, a mi ćemo se moći baviti pravom teorijom”, čime smo se i bavili i nismo ulazili u polemiku s njima jer ih nismo smatrali vrijednim sukoba. No, u drugoj polovini 80-tih godina “Revija” je postala strašno nacionalistička i penetrirala je u cijeli školski sistem. Zato je danas taj sistem u određenim područjima, kao što je materinji jezik sa književnošću, modeliran po modelu nacionalizma 19. stoljeća. Na sveučilištu imamo velike probleme, jer studenti ne znaju čitati ne-literarne tekstove, ne znaju čitati teoriju, jer je nikada prije nisu učili. Revijaši su preuzeli hegemoniju u kulturnoj sferi, a onda je još samo trebalo da politička nomenklatura shvati da je to prava ideologija za njihovu legitimaciju da bi se diskreditirala socijalistička ideologija. Režim se promijenio, a mi smo kao kreteni ostali u zrakopraznom prostoru.

U Hrvatskoj se upravo obnavlja povijesno-politička polemika o komunističkim zločinima iz drugog svjetskog rata i poraća i otvoreno je svojevrsno nadmetanje čiji su zločini teži, komunistički ili ustaški. Fokus je na žrtvama, što omogućava zanemarivanje povijesnog konteksta. Čini se da cijela priča nalazi plodno tlo upravo u onom prostoru koji je, kako si rekao, stvoren velikom socijalnom diferencijacijom. U Sloveniji je priča otvorena mnogo ranije, ali još traje?

U Sloveniji je otkrivanjem masovnih grobnica, koje su zapravo odavno poznate, sve skrenulo prema političkoj konjunkturi. Ono što je katastrofalno je historiografski establišment koji je aktivno angažiran na revizionističkoj historiografiji.

U mainstream medijima stalno se izvlače domobranske priče, kojima se pokazuje da su komunisti bili antidemokrati koji ugrožavaju Evropu, a domobrani su ju branili od totalitarnog projekta, što je bila zvanična priča i tokom Drugog svjetskog rata. No tada najveći dio populacije nije povjerovao toj priči, kolaboracija u Sloveniji bila vrlo mala, odnosno bila je klasno uvjetovana, uglavnom su mobilizirani seljaci i to pod prisilom. Kolaborirala je vrhuška u ljubljanskoj pokrajini. Poražavajuće je da tekovine NOB-a brane samo stari partizani, i to ne svi, nego Janez Stanovnik i npr. profesor Bolcon, koji se je inače zalagao za ljudska prava još odavno. Isti oni povjesničari koji su se proglašavali marksistima sada bez nekih posebnih razloga guraju ovu revizionističku priču, a ne postoji alternativa, odnosno ona se progoni se, ti ljudi se prikazuju diletantima iako su doktori znanosti.

No, to je i evropski problem. Evropski parlament je prihvatio rezoluciju o totalitarizmu koji govori o žrtvama komunizma, ali ne govori o antifašističkoj borbi, ne govori o pokretu otpora. Takav je diskurs opasan jer se depolitizira cijela priča, zaboravlja se da je postojao otpor protiv fašizma, a na drugoj da je u socijalističkim zemljama postojao politički život, da nisu postojali samo disidenti, da je, pogotovo u Jugoslaviji, studentski pokret bio ekstremno ljevičarski. Sve se predstavlja kao da smo mi samo patili u nekom bezvremenskom razdoblju i sad smo kao uskrsli i jedni drugima plačemo na ramenu.

Povezano: Prvi dio intervjua s Rastkom Močnikom možete pročitati na ovoj stranici.

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 2. travnja 2017. Zgrada Hrvatskih studija (izvor:  Facebook stranica Studentski sabor Hrvatskih studija) Izvještaj s 216. plenuma FFZG-a Studenti Hrvatskih studija se od 20. ožujka do danas okupljaju na Studentskom saboru kako bi pokušali obraniti vlastiti studij i suprotstaviti se još jednom potezu koji dolazi sa Sveučilišta, a povezan je s pokušajem osiguravanja povoljnije pozicije za konzervativne struje u društvu. Kako bi pružili podršku kolegama s Hrvatskih studija, studenti s nekoliko fakulteta Sveučilišta okupili su se na prvom zajedničkom plenumu Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kako bi raspravili o trenutnoj situaciji i razmotrili moguće korake u zajedničkoj borbi. U ponedjeljak 3. travnja na FFZG-u sastaje se radna grupa za pripremu blokade na kojoj će se raspravljati o Zakonu o HKO-u i degradaciji stručnih studija te sudjelovanju u organizaciji Marša za znanost 22. travnja.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve