Ivana Perica: Demantij Anti

Tekstovi i reakcije na prošlotjednu kolumnu Ante Tomića ne prestaju nam stizati! Ovoga puta donosimo tekst Ivane Perice – pročitajte!


Yankee Stadion, nulto poglavlje DeLillova romana “Mao II” prikaz je mase mladih ljudi, muškaraca i žena, okupljenih na stadionu New York Yankeesa u treperavu iščekivanju polaganja bračnih zavjeta pred velikim vođom Majstorom Moonom: „On gleda na njih s podesta, koji se izdiže na tribini purpurnih i srebrnih boja. Nosi bijelu svilenu tuniku i visoku krunu sa stiliziranim perunikama. Imaju ga u genima. On živi u njima poput lanaca molekula koje određuju njihovo biće.“ U masi pred i pod Majstorom Moonom stoji mlada Karen, koja je samo jedna od vjerojatno većine djevojaka koje „s makrobiotičkim krekerom u ruci zaljubljeno slušaju plameni solilokvij glavnog ideologa studentske pobune“. – Ali, trenutak, ovaj je citat iz jednog drugog, znatno recentnijeg teksta. Vratit ću se DeLillu: „Što pritom užasava, jest da ga oni slijede jer im daje ono što oni trebaju. On zadovoljava njihovu potrebu, oduzimajući im teret slobodne volje i neovisnog mišljenja. Pogledaj samo, kako se sretnima čine.“ Ti ljudi pred svojim vođom, „mladi i bezbrižni, ispružili su se, kao na teferiču, među žutim maslačcima na tratini ispred fakulteta, a da ih ne bi tkogod optužio da dangube, izabrali su se boriti za socijalnu jednakost.“ – Samo malo, ovi pred Majstorom Moonom se ne bore za socijalnu jednakost, nego očekuju bračne zavjete. Još jedna čudna interferencija. Dakle, točno, što oni rade? „Oni pjevaju za nov život, vječni mir, kraj osamljenosti duša i patnje. Oni pjevaju za jedan jezik, riječ, vrijeme, u kojem imena ništa više ne znače.“ A glazba, nektar, ambrozija? „Pije se vjerojatno nekakvo jeftino makedonsko vino, negdje u pozadini sviraju Flaming Lipsi ili Teenage Fanclub.“ – Hm, očigledno se dva teksta nezadrživo ukrižavaju. A kako i neće, uostalom, Majstor Moon ili glavni ideolog studentske pobune – svejedno je! Jer jasno je da je aktualni studentski prosvjed tek ciktavi urlik „smotanih studentica komparatistike, već malo pošandrcalih od teških poststrukturalističkih eseja“, izmiješan s prodornim glasom „glavnog ideologa studentske pobune, jednog raščupanog s piercingom na obrvi, koji tvrdi da ga policija prati i prisluškuje“, a kasnije i sa zvonjavom njegova mobilnog telefona, dovoljno prodornom da prekine tijek plenuma. I smotane studentice i zanosan ideolog kojeg one u svojoj pobuni slijede konačno su našli kanal kojim će usmjeriti mladenački višak energije i hormona – ili ono što bi se u nekom sklonijem tonu nazvalo „idealima“.

DeLillo opisuje inicijaciju mlade Amerikanke u Unifikacijsku crkvu, čiji je vođa Sun Myung Moon očigledno snažnije privlači od njezina budućeg supruga Kima (Japanca ili Korejca – majka nije sigurna), u braku s kojim namjerava ostvariti transkontinentalnu, univerzalnu sponu. S tribina je u masi dalekozorom traže roditelji, koji strepe s velike zablude kćerine i, pogotovo otac, odlučuju pročitati sve o toj zajednici kako bi u posljednjem času još uspjeli spasiti svoju kćer.

Manje zabrinuto (jer je zapravo cijeli pokret „uzaludan“), ali zato i s dozom simpatije i blazirane ironije, prema zagrebačkom Filozofskom fakultetu zirka oko Ante Tomića u članku Učiš li, Vedrane? objavljenom u Jutarnjem listu 25. travnja 2009., odakle su neke rečenice, po pravdi ili krivdi, „preskočile“ u DeLillov tekst. Ante priznaje da i sâm sve više razmišlja babinom gujicom, pardon, babinom logikom, ali ipak ne može potisnuti sjećanja na vlastitu buntovnu mladost i suzdržati se iskrenih simpatija za „djecu“. Ta babina gujica, opet: logika, koja nasjeda na cijelu ovu priču, svojom polunaklonošću i nezainteresiranim, tek letimičnim poglédanjem s tribine nadolje, bezazlenim paušalnim suđenjem na prvu loptu, učinkovito retorički čepi i betonira svaki smisao realnih traženja nekih mogućih rješenja.

Mislim da se cijela igra posprdne simpatije i odvraćanja pogleda od stvarnog stanja stvari, koja se poput kovitlaca prašine uzdigla oko studentskih prosvjeda u hrvatskim sveučilišnim gradovima, a koja se sad već proteže od medija do dobrosusjedskih ćakula, vrti oko problematičnog odnosa realnog i potencijalnog, stvarnosti i mogućnosti. U Čovjeku bez osobina Robert Musil kaže sljedeće: „Kada želimo uspješno proći kroz otvorena vrata, moramo paziti na činjenicu da imaju čvrst okvir: to načelo jednostavno je zahtjev koji postavlja osjećaj za stvarnost.“ Za razliku od ovog prvog, znatno raširenijeg osjećaja, onaj drugi, rijetki, a stvaralački osjećaj za mogućnost Musil znanstvenički definira kao „sposobnost promišljanja svega što bi jednako tako moglo biti i gledanja na ono što jest kao ništa važnije od onoga što nije“, samo što na taj osjećaj oni drugi ljudi, ljudi s osjećajem za stvarnost, uvijek nekako podozrivo gledaju i čine ga nevažnim. „Djeci“, kaže Musil, „koja je pokažu, takvu sklonost nastojimo temeljito izbiti, a takve ljude pred njima nazivamo fantastima, sanjalicama, slabićima, mudracima ili popravljačima svijeta. Želimo li ih hvaliti, te lude nazivamo i idealistima, no očito sve to obuhvaća jedino njihov slabašni izraz, koji ne može shvatiti stvarnost ili joj bolećivo izmiče, pa nedostatak osjećaja za stvarnost doista znači manjak.“

Paralele između Antine „djece“ i DeLillove Karen su očigledne: naivnost, idolopoklonstvo, intelektualna maloljetnost i neupućenost u istinu o svijetu i životu. No, kad bi se Ante spustio s tribine i zašao u tu masu koju, uzgred budi rečeno, ne čine samo devetnaestogodišnje studentice komparatistike / kroatistike (pa dobro, na koje misli?) s krekerima u ruci, nego i starije studentice i studenti, od kojih neki pohađaju i dva studija istovremeno, objavljuju članke, knjige, angažirani su u javnoj sferi, u nevladinim organizacijama… možda bi onda Ante pomislio da se ipak malo – zeznuo.

Ovi su studenti dovoljno inteligentni, a da bi zaboravili što je masa i kako valja pristupiti javnosti, dovoljno su svjesni toga da njihovi zahtjevi moraju nadići plenumsku dvoranu D VII Filozofskog fakulteta u Zagrebu i uklopiti se sa zahtjevima studenata iz drugih naših sveučilišnih gradova, znaju da moraju imati potporu velikog dijela javnosti i, povrh svega, da se ne smiju smatrati ni šačicom ni masom. Ako mi je dopuštena takva drskost, onda bih te studente nazvala dijelom mnoštva, točnije onom drugom glavom imperijalnog orla, koja je „pluralno mnoštvo proizvodnih, stvaralačkih subjektivnosti globalizacije koje su naučile ploviti po tome ogromnome moru“ (Hardt/Negri). Drugim riječima, riječ je o ljudima koji poznaju što je liberalna demokracija i koju ulogu mediji u njoj imaju. Svojski se trude da slike odaslane u javnost ne budu ni hadezeovske ni ezdepeovske, ni buntovno-prevratničke ni servilne, ukratko, riječ je o ljudima s idealima, ali koji dobro znaju kroz kakav okvir, kroz kakva im je uska vrata proći da bi se ti ideali (napominjem: realni ideali) dosegnuli.

„The future belongs to crowds“, zaključuje DeLillo, i upravo je masa točka divergencije dviju slika: Dok je Karen dio mase, a njezini roditelji tek tračak opće sumnje koji će se moguće izgubiti s nestajanjem roditeljske generacije, one studentice s krekerima i cijeli taj „džumbus“ brojčano su zanemariva skupina prema ostalim studentima koji, nezainteresirani ili ustrašeni, zaobilaze dvoranu D VII. Na koncu – parafrazirat ću Kerumov odgovor na poziv splitskih intelektualaca građanima da ne glasaju za njega – što će ta šačica mladih intelektualaca? „Narodu je puna kapa takvih“, kaže Kerum, narodu je dosta bunta i grintanja, stvari treba pustiti da idu svojim tokom, a ovakvi ljudi samo „truju društvo, prave razdor među narodom, a vrijeme skandala i svađe davno je prošlo“. Da, to je vrijeme davno prošlo pa je normalno da ljudsko pravo na obrazovanje nadalje kroje financijski moćnici. Budući da je i Ante potpisnik spomenute inicijative, naglašavam da ga ne dovodim u vezu s Kerumovom izbornom logikom, ali ga tim više moram pitati koliko je zapravo od Kerumove udaljena njegova babina logika. Da se razumijemo, nije bit ovog teksta optužiti Antu za napisani tekst. On (tekst) stoji takav kakav jest i možda ga je uputnije čitati kao simptom tipičnog nerazumijevanja s kojim se studenti suočavaju – onog da se smatraju djecom, socnostalgičarima, zanesenjacima bez realnih osnova. To da je jedna generacija (Antina) morala spasti s konja ideala na magarca društvene zbilje pa se umjesto parole „budimo realni, tražimo nemoguće“, progutavši tešku knedlu, priučiti onoj „budimo realni, daj šta daš“ jest bolna i gorka domaća činjenica, ali zar iz tog sveopćeg društvenog gutanja ne valja nešto naučiti, ispljunuti naučeno van, umjesto da se svjesno štancaju zajedljivi komentari?! Studentski transparent nove generacije glasi: „budimo realni, tražimo moguće!“ On signalizira dvoje: Prvo, mada aludira na šezdesetosmašku parolu, on i odmiče od nje, ukazuje na otrežnjenost i pragmatičnost jedne nove, bolonjske generacije, a drugo, on istodobno signalizira da studentski zahtjevi jesu realni jer jedino visoko obrazovanje čije troškove (za redovne studente) u potpunosti pokrivaju javna sredstva, dakle ona iz državnog proračuna, znači ozbiljno shvaćanje ideje društva znanja. Sve je drugo rog pod svijeću.

Konačno, gdje se sad studenti nalaze? Nisu li i oni poput Karen i Kima svjedoci nezaustavljiva globalnog kretanja koje znanje definira kao obrazovnu uslugu, a diplomu srozava na komercijalno dobro? No, za razliku od Karen, koja je samo dio mase „imunizirane protiv jezika svojeg ja“, ovi su studenti svjesni toga tko su, što mogu i gdje se nalaze: na stadionu globalnih jenkijevskih igrača, i to u izvornom značenju te riječi: nadmenih natjecatelja u bitki za profit; ali i u lokalnom, vrlo konkretnom sukobu s državnom vrhuškom koja studentske prosvjede perfidno retorički amortizira iskazujući im načelnu solidarnost, ali zapravo, posve nezainteresirana, svoj pogled radije usmjerava na neka oku ugodnija događanja – primjerice, ona na novoizniklim stadionima.

Ivana Perica







Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve