Serge Quadruppani: “Studentski prosvjedi pomeli Italiju”

Donosimo vam prijevod teksta o studentskim prosvjedima u Italiji, objavljen u veljači 2009. Autor teksta je Serge Quadruppani, pisac i urednik Bibliothèque italienne koju objavljuje Editions Métailié, Paris. Video snimku s jednog od tih prosvjeda koju smo preuzeli sa restarta.hr možete pogledati i na našoj stranici!

Rektori 12 talijanskih sveučilišta sastali su se u Bologni u ožujku prošle godine kako bi lansirali Aquis, udruženje za osiguranje kvalitete za talijanska javna sveučilišta. Njihov je cilj bio da se sveučilišta natječu za financiranje prema kriterijima temeljenim isključivo na njihovom financijskim upravljanju i pozicijom na raznim rang listama. Činilo se da je proces aziendalizzazionea (transformacije javnih službi na poslovne modele) dovršen.

Međutim, vlada Silvija Berlusconija ujedinila je talijanske sveučilišne rektore protiv aziendalizzazionea, koji sam Berlusconi odobrava. Nakon što se vratio na vlast u travnju prošle godine, zatražio je kresanje proračuna, upravo u trenutku kad je već oslabljena talijanska ekonomija osjećala prve posljedice međunarodne financijske krize. Vlada je 25. lipnja poduzela “hitne mjere“ (koje su odonda uključene u zakon) nakon samo devet minuta vijećanja — 85 članaka koji su uključivali goleme redukcije sredstava za visoko obrazovanje.

Ovo “pogubljenje sveučilišta“, kako ga je nazvao Gaetano Azzariti, profesor ustavnog prava na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, bilo je politička odluka kojom je žrtvovano podučavanje i znanstveno istraživanje u korist ekonomskog sektora. To sada znači da bi se, ukoliko bi neko sveučilište htjelo zaposliti novog predavača, dvojica drugih predavača trebali odreći plaće. To također znači više sredstava iz privatnog sektora na sveučilištima i veće školarine, što vodi sve većem zaduživanju najsiromašnijih studenata. Ministar obrazovanja Mariastella Gelmini je 28. kolovoza 2008. predstavio još jednu izvršnu naredbu – kresanje proračuna i planove za ponovno uvođenje samo jednog učitelja u osnovnim školama (inače svakom razredu obično predaje više učitelja), što znači kraći školski dan za djecu (i poteškoće koje to stvara roditeljima u odlasku na posao). Ostale su mjere usmjerene oživljavanju starih praksi, poput ocjena iz vladanja sve do srednje škole.

Takve reforme su dio kampanje nekih desnih opcija protiv rasipanja sredstava u sektoru obrazovanja, posebno na troškove za zaposlenike, i jasan su pokušaj da se odgovori na (često opravdane) zamjerke Talijana o rasipnom trošenju javnih novčanih sredstava. Kampanja je nastavak desetogodišnjeg trenda koji su podupirale i vlada ljevice i vlada desnice.

Ascano Celestini, pisac koji podupire protivnike reforme, kaže: “Prijeti nam nestanak 87 000 profesorskih radnih mjesta u sljedeće tri godine koji se skriva iza nostalgije za starim tipom školovanja i kulminira u nemaštovitim planovima za povratak sistema u kojem je predavao samo jedan učitelj… Skriva se iza ponovnog uvođenja starog sustava ocjenjivanja [1-10, umjesto postotka] i ocjena za vladanje. Očekujemo smanjenje financija za javno obrazovanje proporcionalno povećanju financijskih sredstava za privatni sektor, koji su od 2001. porasli za 65%.

Nikoga nije iznenadilo što se napetost intenzivirala na početku nove školske godine. Roditelji i profesori su 15. rujna zauzeli školu Iqbal Masih u rimskoj četvrti Centocelle. Ubrzo je nastao pokret na razini cijele zemlje pod geslom “Non rubateci il futuro” (“Ne kradite nam budućnost”). Roditelji, profesori i djeca su spavali u školama, dizali transparente i zajedno prosvjedovali. S okupacijom škole Mamiani val protesta se proširio i na srednje škole. Nakon početka novog semestra 5. listopada proširio se i na treći sektor, počevši na sveučilištu u Pizi. Administrativni uredi na Sveučilištu La Sapienza u Rimu bili su blokirani 7. listopada, a osam dana poslije 10 000 studenata i prosvjednika zauzelo je Termini, glavnu rimsku željezničku stanicu.

Potom su 17. listopada neovisni radikalni sindikati pozvali na opći štrajk i gomila je prosvjednika, uključujući 50 000 studenata, marširala Rimom. Sveučilišta su bila okupirana po cijeloj zemlji: Bologna, Milano, Torino, Napulj, Padova, Palermo. Ovaj je novi pokret nazvan onda anomala (anomalni val). Val prosvjednika je 30. listopada još ojačao i sljedećeg je dana studentska delegacija pozvala na opći štrajk na godišnjoj konferenciji sindikata metalaca CGIL-a (glavni talijanski savez sindikata) koji je odmah odredio datum štrajka 12. prosinca.

Aktivisti su, vođeni ondom, štrajku dali neobičan karakter – na sastancima, na blogovima i na webu napisane su stotine tekstova, profesori su davali predavanja na ulicama (i debatirali o krizi), a Wu Ming, spisateljski kolektiv iz Bologne, napunio je amfiteatar. Stvarao se nov oblik kolektivne socijalne svijesti.

“Razvija se samoorganizacija sveučilišnih studenata i privremenih radnika”, objasnio je Aliocha, student književnosti na Sveučilištu La Sapienza koji privremeno radi u banci. “Neki ljudi privremeno rade i studiraju, drugi su samo privremeni radnici. Zajedno s članovima sindikata započeli smo štrajk 17. listopada, i organizirali ga na radnim mjestima gdje je neizvjesnost zadržavanja posla svakodnevna stvarnost.“

U Italiji, gdje je natalitet u opadanju, mladi su ljudi izvor gotovo jednake zabrinutosti kao imigranti. U intervjuu koji je inspirirao mnoge transparente i plakate, bivši je ministar ekonomije Tommaso Padoa Schioppa govorio o mladim Talijanima kao o bamboccionima (velikim bebama) koji su nesposobni napustiti roditeljski dom. “Ovaj pokret označava povratak diskursa o revoltu i sraza među generacijama”, rekao je Francesco, postdiplomac u Firenci. “To je prva opća borba protiv neizvjesnosti zadržavanja posla, ali također i odbacivanje društva organiziranog protiv mladih u kojem za privremenu radnu snagu nikada nije pronađena nikakva sigurnost. Kažemo: govorite da smo klipani, lijenčine i vječita djeca, no sposobni smo propitivati i pokazati da smo tu. ”

Naglasio je još jednu značajku pokreta: “Pojavio se baš kada je krajnja ljevica nestala iz parlamenta i kada je dovršen proces rekonfiguracije politike po uzoru na bipolarni američki model. To je novi način bavljenja politikom. Stvorimo svjež početak sa svim njegovim kontradikcijama.“

Na valu entuzijazma, onda je pokazala zrelost kada su vlasti pokušale provocirati nasilno djelovanje – primjerice, 29. listopada kada je policija dozvolila grupi neofašista da dovezu kamion pun željeznih šipki u pješačku zonu blizu senata, i onda ih pustila da pobjegnu kad su prosvjednici postali agresivni. No prizor trinaesto- i četrnaestogodišnjaka kako bježe od nasrtaja skinheadsa zasigurno nije išao u prilog vladi. Berlusconi je zaprijetio da će poslati policiju da evakuira okupirane zgrade sveučilišta. To je rezultiralo odgovorom “Ne bojim se“ na transparentima diljem Italije.

U zemlji još uvijek obilježenoj sjećanjima na “olovne godine“, odabir nenasilja ne izjednačava se nužno s poštovanjem prema zakonu. Tania, studentica politike na La Sapienzi, objašnjava: “Taktika blokiranja stanica i prometa bila je djelomično spontana, a djelomično rezultat promatranja prosvjednog pokreta 2006. u Francuskoj. Tako izbjegavamo direktnu konfrontaciju s nadležnim organima, što je poželjno s obzirom na reputaciju talijanske policije. To je također način da izađemo sa sveučilišta, da nas se vidi, da govorimo ljudima. Ne borimo se samo za sveučilišta nego za cijelu generaciju i više društvenih slojeva, diskursom koji je bitan za krizu. Na taj način možemo ocijeniti u kojoj mjeri se na naš pokret pozitivno gleda.“

Dana 15. i 16. studenog, neposredno nakon golemog prosvjeda, talijanska su sveučilišta održala sastanak u Rimu koji je iznjedrio plan za samoreformu. Radna grupa za socijalnu zaštitu, u kojoj je sudjelovalo tisuću ljudi, rekla je na početku svog izvještaja: “Sve je veći broj ljudi koji se odlučuju na visoko obrazovanje, no pod cijenu zaduživanja. A znanje koje dobiju sve više gubi na vrijednosti. Proces borbe se zato prebacio na tržište rada (gdje znanje i usavršavanje imaju sve veću važnost) i na socijalnu zaštitu.“

Nešto prije općeg štrajka 12. prosinca, ministar obrazovanja Gelmini se počeo povlačiti: ponovno uvođenje sistema s jednim učiteljem moglo bi biti opcionalno, škole bi mogle biti otvorene cijeli dan, a reforma visokog obrazovanja odgođena je do 2010. No pitanje smanjenja proračuna nije bilo podložno raspravi. Unatoč pljuskovima i poplavama, impresivan je broj ljudi (milijun prema CGIL-u), članova raznih sindikata i onda anomale, sudjelovalo u demonstracijama. Čak i kad bi poprimio drugačiju formu ove godine, slabo je vjerojatno da će val jenjati.

Onda je svoj slogan “Nećemo plaćati za vašu krizu“ proširila diljem Italije. To je prvi široko rasprostranjen pokret u Europi od ekonomske krize i vjerojatno nije zadnji. Talijanski korisnici interneta vidjeli su svoje vršnjake u Grčkoj kako se organiziraju u pokret i solidarnost s Grcima istaknuta je u štrajku. Aludirajući na Alexisa Grigoropoulosa, mladog Grka kojeg je ubila atenska policija, onda je osmislila slogan “Neuhapsivi, neovisni, nepredstavljivi. Od Grčke do Italije sa Alexisom u našim srcima.”