Serge Quadruppani: “Studentski prosvjedi pomeli Italiju”

Donosimo vam prijevod teksta o studentskim prosvjedima u Italiji, objavljen u veljači 2009. Autor teksta je Serge Quadruppani, pisac i urednik Bibliothèque italienne koju objavljuje Editions Métailié, Paris. Video snimku s jednog od tih prosvjeda koju smo preuzeli sa restarta.hr možete pogledati i na našoj stranici!


Rektori 12 talijanskih sveučilišta sastali su se u Bologni u ožujku prošle godine kako bi lansirali Aquis, udruženje za osiguranje kvalitete za talijanska javna sveučilišta. Njihov je cilj bio da se sveučilišta natječu za financiranje prema kriterijima temeljenim isključivo na njihovom financijskim upravljanju i pozicijom na raznim rang listama. Činilo se da je proces aziendalizzazionea (transformacije javnih službi na poslovne modele) dovršen.

Međutim, vlada Silvija Berlusconija ujedinila je talijanske sveučilišne rektore protiv aziendalizzazionea, koji sam Berlusconi odobrava. Nakon što se vratio na vlast u travnju prošle godine, zatražio je kresanje proračuna, upravo u trenutku kad je već oslabljena talijanska ekonomija osjećala prve posljedice međunarodne financijske krize. Vlada je 25. lipnja poduzela “hitne mjere“ (koje su odonda uključene u zakon) nakon samo devet minuta vijećanja — 85 članaka koji su uključivali goleme redukcije sredstava za visoko obrazovanje.

Ovo “pogubljenje sveučilišta“, kako ga je nazvao Gaetano Azzariti, profesor ustavnog prava na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, bilo je politička odluka kojom je žrtvovano podučavanje i znanstveno istraživanje u korist ekonomskog sektora. To sada znači da bi se, ukoliko bi neko sveučilište htjelo zaposliti novog predavača, dvojica drugih predavača trebali odreći plaće. To također znači više sredstava iz privatnog sektora na sveučilištima i veće školarine, što vodi sve većem zaduživanju najsiromašnijih studenata. Ministar obrazovanja Mariastella Gelmini je 28. kolovoza 2008. predstavio još jednu izvršnu naredbu – kresanje proračuna i planove za ponovno uvođenje samo jednog učitelja u osnovnim školama (inače svakom razredu obično predaje više učitelja), što znači kraći školski dan za djecu (i poteškoće koje to stvara roditeljima u odlasku na posao). Ostale su mjere usmjerene oživljavanju starih praksi, poput ocjena iz vladanja sve do srednje škole.

Takve reforme su dio kampanje nekih desnih opcija protiv rasipanja sredstava u sektoru obrazovanja, posebno na troškove za zaposlenike, i jasan su pokušaj da se odgovori na (često opravdane) zamjerke Talijana o rasipnom trošenju javnih novčanih sredstava. Kampanja je nastavak desetogodišnjeg trenda koji su podupirale i vlada ljevice i vlada desnice.

Ascano Celestini, pisac koji podupire protivnike reforme, kaže: “Prijeti nam nestanak 87 000 profesorskih radnih mjesta u sljedeće tri godine koji se skriva iza nostalgije za starim tipom školovanja i kulminira u nemaštovitim planovima za povratak sistema u kojem je predavao samo jedan učitelj… Skriva se iza ponovnog uvođenja starog sustava ocjenjivanja [1-10, umjesto postotka] i ocjena za vladanje. Očekujemo smanjenje financija za javno obrazovanje proporcionalno povećanju financijskih sredstava za privatni sektor, koji su od 2001. porasli za 65%.

Napetost se intenzivira

Nikoga nije iznenadilo što se napetost intenzivirala na početku nove školske godine. Roditelji i profesori su 15. rujna zauzeli školu Iqbal Masih u rimskoj četvrti Centocelle. Ubrzo je nastao pokret na razini cijele zemlje pod geslom “Non rubateci il futuro” (“Ne kradite nam budućnost”). Roditelji, profesori i djeca su spavali u školama, dizali transparente i zajedno prosvjedovali. S okupacijom škole Mamiani val protesta se proširio i na srednje škole. Nakon početka novog semestra 5. listopada proširio se i na treći sektor, počevši na sveučilištu u Pizi. Administrativni uredi na Sveučilištu La Sapienza u Rimu bili su blokirani 7. listopada, a osam dana poslije 10 000 studenata i prosvjednika zauzelo je Termini, glavnu rimsku željezničku stanicu.

Potom su 17. listopada neovisni radikalni sindikati pozvali na opći štrajk i gomila je prosvjednika, uključujući 50 000 studenata, marširala Rimom. Sveučilišta su bila okupirana po cijeloj zemlji: Bologna, Milano, Torino, Napulj, Padova, Palermo. Ovaj je novi pokret nazvan onda anomala (anomalni val). Val prosvjednika je 30. listopada još ojačao i sljedećeg je dana studentska delegacija pozvala na opći štrajk na godišnjoj konferenciji sindikata metalaca CGIL-a (glavni talijanski savez sindikata) koji je odmah odredio datum štrajka 12. prosinca.

Aktivisti su, vođeni ondom, štrajku dali neobičan karakter – na sastancima, na blogovima i na webu napisane su stotine tekstova, profesori su davali predavanja na ulicama (i debatirali o krizi), a Wu Ming, spisateljski kolektiv iz Bologne, napunio je amfiteatar. Stvarao se nov oblik kolektivne socijalne svijesti.

“Razvija se samoorganizacija sveučilišnih studenata i privremenih radnika”, objasnio je Aliocha, student književnosti na Sveučilištu La Sapienza koji privremeno radi u banci. “Neki ljudi privremeno rade i studiraju, drugi su samo privremeni radnici. Zajedno s članovima sindikata započeli smo štrajk 17. listopada, i organizirali ga na radnim mjestima gdje je neizvjesnost zadržavanja posla svakodnevna stvarnost.“

U Italiji, gdje je natalitet u opadanju, mladi su ljudi izvor gotovo jednake zabrinutosti kao imigranti. U intervjuu koji je inspirirao mnoge transparente i plakate, bivši je ministar ekonomije Tommaso Padoa Schioppa govorio o mladim Talijanima kao o bamboccionima (velikim bebama) koji su nesposobni napustiti roditeljski dom. “Ovaj pokret označava povratak diskursa o revoltu i sraza među generacijama”, rekao je Francesco, postdiplomac u Firenci. “To je prva opća borba protiv neizvjesnosti zadržavanja posla, ali također i odbacivanje društva organiziranog protiv mladih u kojem za privremenu radnu snagu nikada nije pronađena nikakva sigurnost. Kažemo: govorite da smo klipani, lijenčine i vječita djeca, no sposobni smo propitivati i pokazati da smo tu. ”

Naglasio je još jednu značajku pokreta: “Pojavio se baš kada je krajnja ljevica nestala iz parlamenta i kada je dovršen proces rekonfiguracije politike po uzoru na bipolarni američki model. To je novi način bavljenja politikom. Stvorimo svjež početak sa svim njegovim kontradikcijama.“

Na valu entuzijazma, onda je pokazala zrelost kada su vlasti pokušale provocirati nasilno djelovanje – primjerice, 29. listopada kada je policija dozvolila grupi neofašista da dovezu kamion pun željeznih šipki u pješačku zonu blizu senata, i onda ih pustila da pobjegnu kad su prosvjednici postali agresivni. No prizor trinaesto- i četrnaestogodišnjaka kako bježe od nasrtaja skinheadsa zasigurno nije išao u prilog vladi. Berlusconi je zaprijetio da će poslati policiju da evakuira okupirane zgrade sveučilišta. To je rezultiralo odgovorom “Ne bojim se“ na transparentima diljem Italije.

U zemlji još uvijek obilježenoj sjećanjima na “olovne godine“, odabir nenasilja ne izjednačava se nužno s poštovanjem prema zakonu. Tania, studentica politike na La Sapienzi, objašnjava: “Taktika blokiranja stanica i prometa bila je djelomično spontana, a djelomično rezultat promatranja prosvjednog pokreta 2006. u Francuskoj. Tako izbjegavamo direktnu konfrontaciju s nadležnim organima, što je poželjno s obzirom na reputaciju talijanske policije. To je također način da izađemo sa sveučilišta, da nas se vidi, da govorimo ljudima. Ne borimo se samo za sveučilišta nego za cijelu generaciju i više društvenih slojeva, diskursom koji je bitan za krizu. Na taj način možemo ocijeniti u kojoj mjeri se na naš pokret pozitivno gleda.“

Plan za samoreformu

Dana 15. i 16. studenog, neposredno nakon golemog prosvjeda, talijanska su sveučilišta održala sastanak u Rimu koji je iznjedrio plan za samoreformu. Radna grupa za socijalnu zaštitu, u kojoj je sudjelovalo tisuću ljudi, rekla je na početku svog izvještaja: “Sve je veći broj ljudi koji se odlučuju na visoko obrazovanje, no pod cijenu zaduživanja. A znanje koje dobiju sve više gubi na vrijednosti. Proces borbe se zato prebacio na tržište rada (gdje znanje i usavršavanje imaju sve veću važnost) i na socijalnu zaštitu.“

Nešto prije općeg štrajka 12. prosinca, ministar obrazovanja Gelmini se počeo povlačiti: ponovno uvođenje sistema s jednim učiteljem moglo bi biti opcionalno, škole bi mogle biti otvorene cijeli dan, a reforma visokog obrazovanja odgođena je do 2010. No pitanje smanjenja proračuna nije bilo podložno raspravi. Unatoč pljuskovima i poplavama, impresivan je broj ljudi (milijun prema CGIL-u), članova raznih sindikata i onda anomale, sudjelovalo u demonstracijama. Čak i kad bi poprimio drugačiju formu ove godine, slabo je vjerojatno da će val jenjati.

Onda je svoj slogan “Nećemo plaćati za vašu krizu“ proširila diljem Italije. To je prvi široko rasprostranjen pokret u Europi od ekonomske krize i vjerojatno nije zadnji. Talijanski korisnici interneta vidjeli su svoje vršnjake u Grčkoj kako se organiziraju u pokret i solidarnost s Grcima istaknuta je u štrajku. Aludirajući na Alexisa Grigoropoulosa, mladog Grka kojeg je ubila atenska policija, onda je osmislila slogan “Neuhapsivi, neovisni, nepredstavljivi. Od Grčke do Italije sa Alexisom u našim srcima.”

Serge Quadruppani
12. veljače 2009.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve