Igor Lasić: “I nakon Primorca – Fuchs”

Što se nas nepitanih tiče, Ivo Sanader je slobodno mogao ostati. Ili je, ako mu se već nije dalo više igrati, mogao sa svojim igračkama pokupiti i ministre, državne tajnike i PR-žgadiju, sav onaj skupi balast što ga je naplavio na Markov trg. Jer, bila Sanaderova ili Jadranke Kosor, administracija im se činom abdikacije donedavnog premijera nije maknula dalje od ustaljene prakse muljanja javnosti. Najplaćeniji hrvatski činovnici pritom se služe otužno vulgarnim švercerskim trikom, pakujući dokazani bofl u ekskluzivnu ambalažu, te nas drsko uvjeravajući kako je riječ o tržišnom hitu.

Sad, probajmo zamisliti jednog od novih ministara, dotadašnjeg državnog tajnika za visoko obrazovanje Radovana Fuchsa, kako donosi svoje vizitke, gadgete i uramljene fotose najmilijih u novi ured, udobno se smješta u veliku kožnu fotelju i pokušava osmisliti nastupni public release, što je moguće efektniji. On zna da mu vrijeme nije sklono, recesija i ostala zla, no isto tako je svjestan, s druge strane, da bez tih čuda nikad ne bi sa dna kace isplivao ovamo gore, gdje su prozori upadljivo veći i osunčaniji, a zavjese nabranije. Njemu je u zamjenu za te nedvojbeno okrepljujuće detalje, međutim, ipak zadano i preuzimanje stanovitog političkog rizika od kojeg bi, upalila stvar ili ne, koristi imala cjelokupna vlada.Ljudi za specijalne misije
Ovaj konkretni Fuchs iliti lisac, naime, unaprijeđen je do čina ministra baš zbog svojih politikantskih sposobnosti, zbog pragmatičnosti i dosljedne beskrupuloznosti. Javnost je mogla osjetiti uličarski refleks toga našeg Volponea kad ga je onako bezočno dojučerašnji ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac uputio pred kamere HTV-a, povodom tada tek započete studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegovo je bilo da podcjenjuje i provocira, on je to i učinio. I vrlo je vjerojatno da je baš tim činom zavrijedio aktualno promaknuće. Sad im trebaju ljudi za specijalne misije.Bilo je stoga logično da se nastupajući ministar Radovan Fuchs najprije oglasi s nečim u vezi glavnog problema u svom resoru, a to su studenti Filozofskog fakulteta. S njima je počeo, na njima je brusio zube, i njih može očekivati jednako nezgodne najesen, budući da Primorčeva taktika upornog ignoriranja i opstruiranja dobro pali na kratke staze, dok dugoročno nije pouzdana. Studentski bunt k tomu ima neslućeno jak društveno-politički potencijal, i svima je u toj bidnoj vladi već jasno da nije riječ o problemu isključivo jednog ministarstva. Upravo kao što su i studenti svoj zahtjev za kompletno budžetski financiranim obrazovanjem stavili u širi kontekst neprihvatljivih socijalnih odnosa i omjera.Tako se Fuchs za početak obratio studentima, jasno, pomirljivo spuštajući ton, i predlažući novi modus financiranja visokog školstva, najednom blag i koncilijantan. Uslijed toga studenti bi se valjda trebali opustiti i samozadovoljno zaključiti da su pobijedili, pa opet pustiti birokraciju da radi svoje, misli Fuchs. „Novi modus”, pak, znači samo to da se uspješnost studiranja kao krovni kriterij uvija u nove oblande, uz još neke zaštitne mehanizme po važeći sustav visokog obrazovanja. Ne bi plaćali samo oni koji bi prvi, trogodišnji stupanj studija okončali za četiri godine, a ostali bi vraćali novac u sustav. Ugovor države i fakulteta o financiranju potpisivao bi se pritom svake tri godine, kao u poslovnom odnosu gdje partneri jedan drugom poslovično ne vjeruju.Mediji uvijek pri ruci
Osim svega toga, s novim bi se, dakle, poslovanjem krenulo tek najesen 2010. Dotad bi Fuchs ubirao dividendu svoga uspješnog pacificiranja najsubverzivnijeg društvenog sloja u ovom trenu, a novac bi se već nekako zakotrljao, i našlo bi se za kredu i elektriku. Upraviteljima hrvatske države ionako je stalo samo do prelijevanja sredstava iz šupljeg u prazno, dok znanstvena ili prosvjetna strategija ne dobacuju dalje od kampanjskih fraza nomenklature o „društvu znanja”. Vidjet ćemo, do kraja ovog teksta, i čime se točno bave politički, ekonomski i drugi centri moći u Hrvatskoj, kojim stvarnim interesom.Kad se veli „i drugi centri moći”, a da pritom nemamo na umu npr. Crkvu, za prvo mjesto u izvlačenju označenog svakako se nameću mediji. Riječ je o kompleksnim relacijama, budući da se rečeno političko i ekonomsko umnogome preklapa s medijskim, idejno i praktički. Doista, s pravom se možemo zapitati gdje su bili mediji dok se Radovan Fuchs dovijao kako da riješi svoju muku; barem oni mediji koji su dotad ljubazno bili pri ruci njegovom prethodniku i ranijem šefu Draganu Primorcu. A ako mu nisu bili pri ruci, nije njemu bio problem niti da sam skokne do njih, kao što je nenajavljen banuo u redakciju Jutarnjeg lista u zrelo vrijeme studentske blokade, s opakim medijsko-strukovnim i sindikalnim posljedicama.Novine iz krila Europa Press Holdinga, dakle, smjerno su podržale i novog ministra. Gotovo nalik ekskluzivnom medijskom materijalu, njegov je „prijedlog” prošlog tjedna javnosti predstavljen kao popuštanje, kao pristanak na studentske zahtjeve, kao ustupak težak na stotine milijuna kuna, a nečemu što je sam Fuchs prije dva mjeseca prokazivao kao mladenački hir, no i političko podmetanje te društvenu štetu. Na stranu sad to što su studenti opet raskrinkali prevaru, o čemu možemo čitati na novoj adresi njihove stare internet-stranice: www.slobodnifilozofski.com. Zadržimo se još na medijima, tj. EPH-u i njegovoj spremnosti da servisira vlast.Pavićevo Medijsko sveučilište
Svega par dana nakon ove ministarske inicijative, naime, pred očima zatečenog publikuma EPH-a ukazao se duhom i tijelom uskrsli bivši ministar prosvjete Dragan Primorac, koji se od vremena proljetne blokade u javnosti pojavljivao tek slučajno, a i tad bi se ponašao malko neuračunljivo, vičući samom sebi „Ostavka!” i tsl. Ovom prilikom, pak, Primorac je djelovao relativno uravnoteženo, kao da je opet jasno locirao svoj interes, u odnosu na opći, ili bez obzira na nj. Pojavio se u Splitu, na svečanosti najave otvaranja Medijskog sveučilišta, gdje je sa zadrškom odigrao svoj posljednji potez u funkciji vlasti, uručujući osnivaču dopusnicu za rad.A osnivaču je ime, da ne zaboravimo, Ninoslav Pavić. Vlasnik EPH-a, dakle, osniva Medijsko sveučilište, kako bi uspješnije obrazovao kadar nužan za produkciju novinske robe. I to u okviru važeće teorije koja prati sadašnju praksu u izdanjima EPH-a: infotainment, nezamjeranje oglašivačima i pogodovanje političkim favoritima. Inače, prije samo par mjeseci je Pavić na HTV-u vehementno odbacio svaku pomisao da oglašivači makar izokola pokušavaju utjecati na uređivačku politiku (njegovih) novina, e da bi prošlog tjedna, nakon gostovanja odmetnutog mu novinara Hrvoja Appelta na HTV-u, bez oklijevanja povukao sve reklame EPH-ovih izdanja s javne televizije.Kad onakav Primorac takvom Paviću svečano uručuje dopusnicu za rad privatnog „sveučilišta” – ta kakve li samo terminološke pretencioznosti! – onda to predstavlja još jedan korak u više nego opasnoj fuziji države i privatnog kapitala, u izvjesnom paru kojem već odranije bilježimo previše sličnih momenata. Jedan od posljednjih bitnih, recimo, kupoprodaja je Slobodne Dalmacije u posve netransparentnim okolnostima, zbog kojih je Hrvatsko novinarsko društvo ovih dana od države zatražilo da javnosti predoči sve dotične ugovorne detalje, kad se to već sami nisu dosad udostojili, a jesu morali.Ortakluk što se svakodnevno kosi s najvećim dijelom Kodeksa časti HND-a, ima u području Primorčeva djelovanja i svoje ime pod kojim smo ga više puta prepoznali, razglabajući temeljne sastavnice već spomenutog nam „društva znanja”: javno-privatno partnerstvo. Taj izraz potegnut je svojedobno kao čarka, riječ koja otvara sva vrata, spasonosni model za posrnulu ekonomiju i nevoljenu prosvjetu. U biti, značio je pomoć isključivo za poduzetnike koji su mogućnost profita spazili i u obrazovanju. Nakon toga su veleučilišta i visoka učilišta počela nicati u svakom većem hrvatskom selu, otkrivajući svu korist privatnog ulagača na račun opterećenog državnog budžeta. Ali, dok su se tehnička veleučilišta okorištavala zahvaljujući javnom novcu, pretpostavljeno Medijsko sveučilište gazde Nina Pavića i kojeg li već v.d. ministra znanosti i prosvjete, ima svrhu izmijeniti samo lice javnosti.Studenti ga odmah prozreli
Da se vratimo na studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu – njima su i Primorac i Fuchs zamjerali oko nekorištenja ispravnog, uvriježenog, etabliranog pravnog i upravnog jezika, govora koji ostaje u zadanim utorima političke i medijske elite, kao i samog modela notorne predstavničke demokracije. Posrijedi je diskurs koji oblikuje opći svjetonazor, tako i sve uzuse društvenog života i, da upremo u krajnju konsekvencu, posrijedi je diskurs koji jest društvo samo, jer ništa nije izvan jezika, pa niti ono što je prešućeno. Temeljni i najustrajniji pokušaj diskvalifikacije studenata išao je baš u smjeru njihova privođenja tome jeziku i svijetu kojeg isti formira i reprezentira.Da su studenti pristali uz komunikaciju na taj način kanaliziranu, slijedile bi njihove PR-službe, njihov marketing i njihovi glasnogovornici, predstavnici i vođe, slijedilo bi raslojavanje, amortizeri i tamponi, i čitava bi stvar tek tako otklizala u ništa, prije negoli bi itko shvatio što se zbiva. A sve bi se već zbilo u jeziku, budući da riječ, kao što znamo, naoko paradoksalno prethodi samoj misli. Da su pristali na nametnuti jezik, s njim bi takvim dobili i gotovu misao, i ne da bi ona bila njihova, nego bi oni bili njezini. Srećom, ovaj studentski pokret ima svoj autentični diskurs koji donosi vlastitu misao, nadmoćnu atrofiranoj birokraciji.Otuda i činjenica da studenti s takvom lakoćom uspijevaju dekodirati svako nastojanje svakog ministra obrazovanja da im drugim riječima proda isti škart od politike. Oni znaju s kim se ogledaju, jer znaju taj njegov jezik. Oni znaju i što im pokušavaju uvaliti mediji poput onih iz EPH-a, HRT-a i sličnih javno-privatnih pojava, kao što već unaprijed znaju kojim će im jezikom govoriti kolege na budućem Medijskom sveučilištu u Splitu. Dok novi ministar vara studente koji se suprostavljaju komercijalizaciji znanosti i obrazovanja, stari ministar u istoj misiji pogoduje privatnom kapitalu u daljnjem osvajanju javnog prostora i dobara. Medijskim sveučilištem, idealnom strukturom koju definitivno nikad neće zadesiti blokada.Igor Lasić
objavljeno u tjedniku Novosti 17. srpnja te na H-alteru

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve