Igor Lasić: “I nakon Primorca – Fuchs”

Što se nas nepitanih tiče, Ivo Sanader je slobodno mogao ostati. Ili je, ako mu se već nije dalo više igrati, mogao sa svojim igračkama pokupiti i ministre, državne tajnike i PR-žgadiju, sav onaj skupi balast što ga je naplavio na Markov trg. Jer, bila Sanaderova ili Jadranke Kosor, administracija im se činom abdikacije donedavnog premijera nije maknula dalje od ustaljene prakse muljanja javnosti. Najplaćeniji hrvatski činovnici pritom se služe otužno vulgarnim švercerskim trikom, pakujući dokazani bofl u ekskluzivnu ambalažu, te nas drsko uvjeravajući kako je riječ o tržišnom hitu.

Sad, probajmo zamisliti jednog od novih ministara, dotadašnjeg državnog tajnika za visoko obrazovanje Radovana Fuchsa, kako donosi svoje vizitke, gadgete i uramljene fotose najmilijih u novi ured, udobno se smješta u veliku kožnu fotelju i pokušava osmisliti nastupni public release, što je moguće efektniji. On zna da mu vrijeme nije sklono, recesija i ostala zla, no isto tako je svjestan, s druge strane, da bez tih čuda nikad ne bi sa dna kace isplivao ovamo gore, gdje su prozori upadljivo veći i osunčaniji, a zavjese nabranije. Njemu je u zamjenu za te nedvojbeno okrepljujuće detalje, međutim, ipak zadano i preuzimanje stanovitog političkog rizika od kojeg bi, upalila stvar ili ne, koristi imala cjelokupna vlada.Ljudi za specijalne misije
Ovaj konkretni Fuchs iliti lisac, naime, unaprijeđen je do čina ministra baš zbog svojih politikantskih sposobnosti, zbog pragmatičnosti i dosljedne beskrupuloznosti. Javnost je mogla osjetiti uličarski refleks toga našeg Volponea kad ga je onako bezočno dojučerašnji ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac uputio pred kamere HTV-a, povodom tada tek započete studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegovo je bilo da podcjenjuje i provocira, on je to i učinio. I vrlo je vjerojatno da je baš tim činom zavrijedio aktualno promaknuće. Sad im trebaju ljudi za specijalne misije.Bilo je stoga logično da se nastupajući ministar Radovan Fuchs najprije oglasi s nečim u vezi glavnog problema u svom resoru, a to su studenti Filozofskog fakulteta. S njima je počeo, na njima je brusio zube, i njih može očekivati jednako nezgodne najesen, budući da Primorčeva taktika upornog ignoriranja i opstruiranja dobro pali na kratke staze, dok dugoročno nije pouzdana. Studentski bunt k tomu ima neslućeno jak društveno-politički potencijal, i svima je u toj bidnoj vladi već jasno da nije riječ o problemu isključivo jednog ministarstva. Upravo kao što su i studenti svoj zahtjev za kompletno budžetski financiranim obrazovanjem stavili u širi kontekst neprihvatljivih socijalnih odnosa i omjera.Tako se Fuchs za početak obratio studentima, jasno, pomirljivo spuštajući ton, i predlažući novi modus financiranja visokog školstva, najednom blag i koncilijantan. Uslijed toga studenti bi se valjda trebali opustiti i samozadovoljno zaključiti da su pobijedili, pa opet pustiti birokraciju da radi svoje, misli Fuchs. „Novi modus”, pak, znači samo to da se uspješnost studiranja kao krovni kriterij uvija u nove oblande, uz još neke zaštitne mehanizme po važeći sustav visokog obrazovanja. Ne bi plaćali samo oni koji bi prvi, trogodišnji stupanj studija okončali za četiri godine, a ostali bi vraćali novac u sustav. Ugovor države i fakulteta o financiranju potpisivao bi se pritom svake tri godine, kao u poslovnom odnosu gdje partneri jedan drugom poslovično ne vjeruju.Mediji uvijek pri ruci
Osim svega toga, s novim bi se, dakle, poslovanjem krenulo tek najesen 2010. Dotad bi Fuchs ubirao dividendu svoga uspješnog pacificiranja najsubverzivnijeg društvenog sloja u ovom trenu, a novac bi se već nekako zakotrljao, i našlo bi se za kredu i elektriku. Upraviteljima hrvatske države ionako je stalo samo do prelijevanja sredstava iz šupljeg u prazno, dok znanstvena ili prosvjetna strategija ne dobacuju dalje od kampanjskih fraza nomenklature o „društvu znanja”. Vidjet ćemo, do kraja ovog teksta, i čime se točno bave politički, ekonomski i drugi centri moći u Hrvatskoj, kojim stvarnim interesom.Kad se veli „i drugi centri moći”, a da pritom nemamo na umu npr. Crkvu, za prvo mjesto u izvlačenju označenog svakako se nameću mediji. Riječ je o kompleksnim relacijama, budući da se rečeno političko i ekonomsko umnogome preklapa s medijskim, idejno i praktički. Doista, s pravom se možemo zapitati gdje su bili mediji dok se Radovan Fuchs dovijao kako da riješi svoju muku; barem oni mediji koji su dotad ljubazno bili pri ruci njegovom prethodniku i ranijem šefu Draganu Primorcu. A ako mu nisu bili pri ruci, nije njemu bio problem niti da sam skokne do njih, kao što je nenajavljen banuo u redakciju Jutarnjeg lista u zrelo vrijeme studentske blokade, s opakim medijsko-strukovnim i sindikalnim posljedicama.Novine iz krila Europa Press Holdinga, dakle, smjerno su podržale i novog ministra. Gotovo nalik ekskluzivnom medijskom materijalu, njegov je „prijedlog” prošlog tjedna javnosti predstavljen kao popuštanje, kao pristanak na studentske zahtjeve, kao ustupak težak na stotine milijuna kuna, a nečemu što je sam Fuchs prije dva mjeseca prokazivao kao mladenački hir, no i političko podmetanje te društvenu štetu. Na stranu sad to što su studenti opet raskrinkali prevaru, o čemu možemo čitati na novoj adresi njihove stare internet-stranice: www.slobodnifilozofski.com. Zadržimo se još na medijima, tj. EPH-u i njegovoj spremnosti da servisira vlast.Pavićevo Medijsko sveučilište
Svega par dana nakon ove ministarske inicijative, naime, pred očima zatečenog publikuma EPH-a ukazao se duhom i tijelom uskrsli bivši ministar prosvjete Dragan Primorac, koji se od vremena proljetne blokade u javnosti pojavljivao tek slučajno, a i tad bi se ponašao malko neuračunljivo, vičući samom sebi „Ostavka!” i tsl. Ovom prilikom, pak, Primorac je djelovao relativno uravnoteženo, kao da je opet jasno locirao svoj interes, u odnosu na opći, ili bez obzira na nj. Pojavio se u Splitu, na svečanosti najave otvaranja Medijskog sveučilišta, gdje je sa zadrškom odigrao svoj posljednji potez u funkciji vlasti, uručujući osnivaču dopusnicu za rad.A osnivaču je ime, da ne zaboravimo, Ninoslav Pavić. Vlasnik EPH-a, dakle, osniva Medijsko sveučilište, kako bi uspješnije obrazovao kadar nužan za produkciju novinske robe. I to u okviru važeće teorije koja prati sadašnju praksu u izdanjima EPH-a: infotainment, nezamjeranje oglašivačima i pogodovanje političkim favoritima. Inače, prije samo par mjeseci je Pavić na HTV-u vehementno odbacio svaku pomisao da oglašivači makar izokola pokušavaju utjecati na uređivačku politiku (njegovih) novina, e da bi prošlog tjedna, nakon gostovanja odmetnutog mu novinara Hrvoja Appelta na HTV-u, bez oklijevanja povukao sve reklame EPH-ovih izdanja s javne televizije.Kad onakav Primorac takvom Paviću svečano uručuje dopusnicu za rad privatnog „sveučilišta” – ta kakve li samo terminološke pretencioznosti! – onda to predstavlja još jedan korak u više nego opasnoj fuziji države i privatnog kapitala, u izvjesnom paru kojem već odranije bilježimo previše sličnih momenata. Jedan od posljednjih bitnih, recimo, kupoprodaja je Slobodne Dalmacije u posve netransparentnim okolnostima, zbog kojih je Hrvatsko novinarsko društvo ovih dana od države zatražilo da javnosti predoči sve dotične ugovorne detalje, kad se to već sami nisu dosad udostojili, a jesu morali.Ortakluk što se svakodnevno kosi s najvećim dijelom Kodeksa časti HND-a, ima u području Primorčeva djelovanja i svoje ime pod kojim smo ga više puta prepoznali, razglabajući temeljne sastavnice već spomenutog nam „društva znanja”: javno-privatno partnerstvo. Taj izraz potegnut je svojedobno kao čarka, riječ koja otvara sva vrata, spasonosni model za posrnulu ekonomiju i nevoljenu prosvjetu. U biti, značio je pomoć isključivo za poduzetnike koji su mogućnost profita spazili i u obrazovanju. Nakon toga su veleučilišta i visoka učilišta počela nicati u svakom većem hrvatskom selu, otkrivajući svu korist privatnog ulagača na račun opterećenog državnog budžeta. Ali, dok su se tehnička veleučilišta okorištavala zahvaljujući javnom novcu, pretpostavljeno Medijsko sveučilište gazde Nina Pavića i kojeg li već v.d. ministra znanosti i prosvjete, ima svrhu izmijeniti samo lice javnosti.Studenti ga odmah prozreli
Da se vratimo na studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu – njima su i Primorac i Fuchs zamjerali oko nekorištenja ispravnog, uvriježenog, etabliranog pravnog i upravnog jezika, govora koji ostaje u zadanim utorima političke i medijske elite, kao i samog modela notorne predstavničke demokracije. Posrijedi je diskurs koji oblikuje opći svjetonazor, tako i sve uzuse društvenog života i, da upremo u krajnju konsekvencu, posrijedi je diskurs koji jest društvo samo, jer ništa nije izvan jezika, pa niti ono što je prešućeno. Temeljni i najustrajniji pokušaj diskvalifikacije studenata išao je baš u smjeru njihova privođenja tome jeziku i svijetu kojeg isti formira i reprezentira.Da su studenti pristali uz komunikaciju na taj način kanaliziranu, slijedile bi njihove PR-službe, njihov marketing i njihovi glasnogovornici, predstavnici i vođe, slijedilo bi raslojavanje, amortizeri i tamponi, i čitava bi stvar tek tako otklizala u ništa, prije negoli bi itko shvatio što se zbiva. A sve bi se već zbilo u jeziku, budući da riječ, kao što znamo, naoko paradoksalno prethodi samoj misli. Da su pristali na nametnuti jezik, s njim bi takvim dobili i gotovu misao, i ne da bi ona bila njihova, nego bi oni bili njezini. Srećom, ovaj studentski pokret ima svoj autentični diskurs koji donosi vlastitu misao, nadmoćnu atrofiranoj birokraciji.Otuda i činjenica da studenti s takvom lakoćom uspijevaju dekodirati svako nastojanje svakog ministra obrazovanja da im drugim riječima proda isti škart od politike. Oni znaju s kim se ogledaju, jer znaju taj njegov jezik. Oni znaju i što im pokušavaju uvaliti mediji poput onih iz EPH-a, HRT-a i sličnih javno-privatnih pojava, kao što već unaprijed znaju kojim će im jezikom govoriti kolege na budućem Medijskom sveučilištu u Splitu. Dok novi ministar vara studente koji se suprostavljaju komercijalizaciji znanosti i obrazovanja, stari ministar u istoj misiji pogoduje privatnom kapitalu u daljnjem osvajanju javnog prostora i dobara. Medijskim sveučilištem, idealnom strukturom koju definitivno nikad neće zadesiti blokada.Igor Lasić
objavljeno u tjedniku Novosti 17. srpnja te na H-alteru

Vezani članci

  • 12. siječnja 2017. Živili samoupravljači! (foto: LM, eksponat na izložbi iz 2016-e "Dizajn za novi svet", Muzej istorije Jugoslavije, Beograd) Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.
  • 31. prosinca 2016. Marija Šoljan-Bakarić u svojoj radnoj sobi, 1957. godine (fotografija je dio privatnog arhiva obitelji Šoljan-Bakarić). Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 31. prosinca 2016. Vizualna predodžba dviju rodno binarnih ličnih zamjenica na švedskom jeziku: „hon“ – „ona“ i „han“ – „on“, uz rodno neutralni „hen“ (izvor). O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci). Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2016. Šiljci ispred dućana Harrods u Londonu, postavljeni kako bi se smanjila vidljivost problema beskućništva (izvor: SAITOR prema Creative Commons licenci). Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 31. prosinca 2016. Intervju s Ashley Hans Scheirl u izložbenom prostoru stana Softić, Zagreb, 16. prosinca 2016. godine (foto: SF). Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
  • 31. prosinca 2016. Argentinska zastava, modificirana za potrebe prosvjeda (izvor: Rodrigo Paredes prema Creative Commons licenci). Nijedna manje Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 31. prosinca 2016. Unutrašnjost zgrade londonskog Lloyda u financijskoj četvrti City, 2006. godine (izvor: Bon Adrien prema Creative Commons licenci). Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
  • 31. prosinca 2016. „Candy colors“ (izvor: Stig Nygaard prema Creative Commons licenci). Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve