Izjava za medije, 9. srpnja 2009.

Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta je 8. srpnja u svom prvom javnom istupu najavio kako će jedan od njegovih prvih poteza biti promjena zakona kako bi se udovoljilo zahtjevima studenata za besplatnim obrazovanjem. Neki su od medijâ to već proglasili pobjedom studenata pa čak i ulizivanjem ili popuštanjem studentima. No to je samo još jedan pokušaj primjene već oprobane strategije državnih institucija da u suradnji s režimskim medijima javnosti podvale priču kako su studentski zahtjevi prihvaćeni. Naravno, sve to iz razloga da javnost nakon toga osudi daljnje studentske akcije jer su im, tobože, svi zahtjevi već uslišani. Posve je jasno da studentski zahtjevi nisu ispunjeni. Ovdje je riječ o neobaveznu i nejasnu prijedlogu o kojem su studenti obaviješteni isključivo putem (odabranih) medija.

Opet se govori o besplatnom studiju za one koji uspješno studiraju, što zapravo znači financijsko kažnjavanje studenata koji ne zadovoljavaju nejasno definirane kriterije te famozne “uspješnosti”. Govori se o ukidanju kategorije redovnih studenata koji studiraju za osobne potrebe, no ne spominju se izvanredni studenti. Kako smo već nebrojeno puta istakli, rješenje u vidu toga da se ukine kategorija studenata koji studiraju za osobne potrebe, samo da bi se ona zamijenila proširenom kategorijom izvanrednih studenata koji i dalje plaćaju svoj studij, nije nikakvo rješenje. Poznato je da neki fakulteti već sada upisuju velik broj izvanrednih studenata samo da bi mogli naplaćivati što više školarina. U izvještajima se s Fuchsova obraćanja javnosti govori da bi se po novom prijedlogu svi studiji upisivali besplatno, a pravo na javno financirano visokoškolsko obrazovanje imali bi najmanje prve četiri godine. I opet, jasno je da “najmanje prve četiri godine” nije isto što i besplatno na svim razinama studiranja. Također, nejasno je kako se to točno u tobožnji model besplatnoga obrazovanja uklapaju ideje o školarinama koje bi se nametnule studentima koji “ne uspiju uredno studirati”, što god to značilo, ma koliko se te školarine pokušavale pravdati time što bi se uplaćivale u zakladu iz koje bi se dodatno poticali najbolji studenti. Taj bi novi zakon, prema Fuchsovoj ideji, išao tek od 2010/2011 godine jer, kako kažu, u ministarstvu postoji procedura koju je potrebno provesti, a koju je nemoguće ostvariti u tako kratkom roku. To je također potpuno neprihvatljivo. Studentski su zahtjevi jasni, ako vladajuće birokratske strukture i dalje budu ustrajale na smiješnim tvrdnjama da se novi zakon ne može tako brzo napisati, neka jednostavno za iduću akademsku godinu plate sve školarine po starom modelu dok se novi zakon ne napiše.

Model besplatnog obrazovanja koji traže studenti je jasan, a prilažemo ga na kraju izjave, kao i studentski prijedlog izmjene članka 86. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (kojim bi se reguliralo besplatno obrazovanje na način na koji to studenti zahtijevaju).

U javnosti se javljaju i tvrdnje, nošene ponajprije glasovima vladajućih birokrata i njihovih medijskih poslušnika, da “kako se može tražiti kruha preko pogače zahtjevom za besplatnim obrazovanjem u doba goleme svjetske ekonomske krize”. Kako neprestano ponavljamo, pravo na besplatno obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava. Prava nisu na prodaju i pravima se ne licitira. Problem školarinâ, nasuprot onome što se neprestano ponavlja u medijima od strane državnih dužnosnika, ne može se ni na kakav način povezati sa strukturnim problemima hrvatske ekonomije, prije svega s deficitom platne bilance i teškim stanjem u realnom sektoru. Strukturni problemi hrvatske ekonomije su dugotrajni problemi, nisu nastali nedavno i ne mogu se riješiti u jednom potezu. Osobito je deplasirano svođenje kompleksne problematike koja se tiče funkcioniranja obrazovnog sustava na problem štednje i kresanja javnog sektora. Osim što je jasno da je, s jedne strane, količina novca potrebna za ispunjenje studentskih zahtjeva isuviše minorna da bi kao stavka u državnom proračunu bila element destabilizacije ekonomske politike, s druge strane je još jasnije da je pitanje obrazovanja središnje pitanje svakog društva. Potpuno je neprihvatljiva razina diskusije u kojoj će kratkoročni učinci kresanja javnog sektora imati prvenstvo nad dugoročnim planiranjem i promišljanjem razvoja ključnog društvenog sustava. Drugačije rečeno, ne možemo prihvatiti razmjenu u kojoj problem reprodukcije društvene nejednakosti biva odstranjen iz javne diskusije pod prijetnjom medijski proizvedenog izvanrednog stanja koje imperativno nalaže bespogovorno prihvaćanje rješenja serviranih od strane medijsko-političkog establišmenta. Dovoljno se prisjetiti često ponavljane činjenice da MZOŠ i dalje nema nikakvih podatka o strukturi proračuna pojedinih sastavnica sveučilištâ, odnosno da ministar i njegovi službenici ne znaju kakvu funkciju školarine imaju u proračunima pojedinih fakulteta. Kada se još u obzir uzmu profiti koje pojedini fakulteti ostvaruju različitim “poslovnim” strategijama, od svojevoljnih povećavanja školarinâ do povećavanja kvotâ bez obzira na postojeće kapacitete, postaje jasno da se pitanje financiranja obrazovanja nikako ne može supsumirati pod pitanje štednje. Štoviše, cijeli se kompleks vezanih interesa, koji se kreće od pojedinih fakulteta, preko rektoratâ do Ministarstva i Vlade, tek ovdje može početi odmotavati.

U tom smislu, posve je nevjerojatno da se u javnosti neprestano govori o potrebi štednje i smanjivanja državnih rashoda, ali se pritom to stezanje remena odnosi samo na radnike, seljake, umirovljenike i studente. Političku elitu se tu spominje tek tu i tamo i skromno se naviješta mogućnost da bi se njihove goleme plaće i povlastice eventualno mogle smanjiti za stotinjak kuna, dok gospodarsku i korporativnu elitu, koja je jedina profitirala u privatizacijskoj pljački Hrvatske, nitko ni ne spominje.

Ministar Fuchs pozvao je studente da odustanu od prosvjeda najavljenih za jesen i nastave pregovore s ministarstvom. Studenti pregovore s ministarstvom nikada nisu ni počeli. Studenti nikoga ne mole i ni s kim ne pregovaraju. Studenti su, kao novoformirani realno postojeći politički subjekt, postavili svoj zahtjev od kojega ne odustaju. Ako se studentski zahtjevi u potpunosti ne prihvate, Vladi možemo najaviti jesen blokadâ i socijalnih nemira.

Dodatak

MODEL BESPLATNOG OBRAZOVANJA

Studij mora biti besplatan za sve i ne smiju postojati nikakvi vidovi naplaćivanja tijekom visokog obrazovanja. Kao rješenje se nudi proširenje sadašnjega modela besplatnoga studiranja na sve studente koji su stekli pravo na studij. Regulacije u pogledu upisivanja novoga studija, prebacivanja na drugi studij, upisivanja paralelnog studija, studentskih prava itd. ostaju iste kao i dosada, samo što nitko više ne bi plaćao studij. Smatramo da je dovoljan korektiv za neredovito izvršavanje studentskih obveza privremeno uskraćivanje ili gubitak studentskih prava, a nikako plaćanje studija, ECTS-bodova, kolegija ili dr. oblici novčane penalizacije. Birokratske tehnikalije bolonjskog procesa (kao što je ponovno upisivanje kolegija) ne smiju biti prepreka potpuno javno financiranom obrazovanju, niti smiju biti opravdanje za uvođenje mehanizma plaćanja u sustav bez plaćanja.

PRIJEDLOG IZMJENE ZAKONA

Sadašnji članak 86.

(4) Redoviti su oni studenti koji studiraju prema programu koji se temelji na punoj nastavnoj satnici (puno radno vrijeme). Trošak redovitog studija (studijskog programa) dijelom ili u cijelosti, sukladno općem aktu sveučilišta, veleučilišta ili visoke škole, subvencionira se iz državnog proračuna.

(5) Izvanredni studenti su oni koji obrazovni program pohađaju uz rad ili drugu aktivnost koja traži specifičan program. Troškove takvog studija u cijelosti ili dijelom snosi sam student, sukladno općem aktu sveučilišta, veleučilišta ili visoke škole.

Naš prijedlog izmjena:

(4) Redoviti su oni studenti koji studiraju prema programu koji se temelji na punoj nastavnoj satnici (puno radno vrijeme).

(5) Izvanredni studenti su oni koji obrazovni program pohađaju uz rad ili drugu aktivnost koja traži specifičan program.

(6) Trošak redovitog i izvanrednog studija (studijskog programa) u cijelosti, NA PREDDIPLOMSKOJ, DIPLOMSKOJ I POSTDIPLOMSKOJ RAZINI, sukladno općem aktu sveučilišta, veleučilišta ili visoke škole FINANCIRA se iz državnog proračuna.