Igor Lasić: Udar divljačkog kapitalizma

Objavljujemo članak Igora Lasića, ovdje prenesen iz tjednika Novosti, u kojem se autor osvrće na ulogu i uzroke medijskog spina, prvenstveno Jutarnjeg lista ali i drugih hrvatskih medija, kojim se zadnjih tjedana hrvatski radnici nastoje prikazati lijenima i preplaćenima dok se istovremeno kao izlazak iz krize predlaže snižavanje poreznih opterećenja na rad (a time i smanjenje sredstava za javne službe) te rasprodaja preostale državne imovine. Pročitajte čitav članak.


Tjednima već u Hrvatskoj ne jenjava žestoka medijska kampanja potaknuta posljednjim izvještajem Svjetske banke po kojoj, bar nam tako prenose pojedine novine, ova zemlja ponire u krizu dosad neviđenih razmjera, i to baš kad smo povjerovali da je u tom smislu sve viđeno. Iz dana u dan tzv. sredstva masovnog informiranja zasipaju nas jednako kritikom proizvodnog sektora i poreznog sustava, ili uprave nad javnim resursima i ukupne konkurentnosti… Bez obzira na to što izvještaj Svjetske banke doista nije sam po sebi bio toliko strašan koliko se sad čini, domaća štampa očito nastoji doprinijeti integralnoj projekciji nadolazeće katastrofe, u kojoj pored dva spomenuta izvora sudjeluje, vidjet ćemo, barem još jedan – Vlada. I sve to uz bitnu napomenu da ipak postoji izlaz, ako budemo pomno slušali i slijedili upute.

Kampanja u koju su se, u većoj ili manjoj mjeri, uključile gotovo sve relevantnije dnevne i tjedne novine i web portali, a o televizijskim programima da i ne govorimo, podrazumijeva i jednu žurnalistički nepodnošljivu navadu. Jer, samu Svjetsku banku kao instituciju ovdje malo tko dovodi u pitanje; ona je bogomdana, njezine su procjene neupitne. Tako je, recimo, “Jutarnji list” – ovom prilikom najuporniji posrednik između olimpskih visina te međunarodne ustanove i hrvatskog publikuma – vijesti iz Svjetske banke stao čitateljima gurati pod nos kao rijetku ekskluzivu, te će se narednih dana još pojačavati dojam o naročitoj milosti što je obasjala prvenstveno dotičnu redakciju. Na stranu sad to što su se odmah zatim mnogi priključili, “Jutarnji list” je zbog takve svoje probitačnosti zavrijedio da ga ovdje navedemo kao paradigmu. I ne samo da je taj medij spremno preuzeo osnovnu tendenciju Svjetske banke, nego ju je istom radikalizirao kao obiman spin.

Tko je uopće taj KPMG?

Vrišteći naslovi od subote, 29. kolovoza, tako nam poručuju: “Ekskluzivno – Svjetska banka razotkrila skandalozni hrvatski nerad i lijenost”, zatim “Hrvati ne žele raditi, uživaju u povlasticama i novcu države, a imaju najveće plaće u regiji!” I ovo što je masno otisnuto, vjerno prenosimo iz originala, sa stranice broj dva, a nadalje se u izdvojenom entrefiletu stavovi Svjetske banke naoko citiraju, ustvari interpretiraju s viškom slobode, tako da svih šest zastupljenih nalaza o prevelikim socijalnim pravima završava bolno zašiljenim uskličnikom. Uz također zaseban naslov “Svjetska banka: U šoku smo!”
Tu stoji i pomalo sramežljiva reakcija Ministarstva financija, tj. primjedba na izračune KPMG-a. Taj revizor, kažu oni, zasniva svoju analizu na mjesečnoj bruto plaći od 43 tisuće kuna, a takve u Hrvatskoj prima manje od tisuću ljudi.

I mi smo, pravo za reći, jer nismo pojma imali da nam je sve dosad bilo tako dobro. Članak preko dvije stranice ilustriran je fotografijom dvojice radnika, sa zaštitnim kacigama podignutih vizira, kako sjede na klupi. Očito dokoni, zabušanti jedni…

Prije ove briljantne ekskluzive, međutim, valjalo bi obratiti pažnju na pripremne radove u istom tabloidu “Europapress holdinga”. Tri dana ranije objavljen je tekst o prevelikom poreznom opterećenju rada u Hrvatskoj, temeljen uglavnom na istraživanju međunarodne revizorske kuće KPMG. Sugovornici “Jutarnjeg lista”, predstavljeni kao “neovisni ekonomisti”, na čelu s Ivicom Mudrinićem, valjda primjerom opće neovisnosti, zaključuju da nas porezi i doprinosi čine nekonkurentnima, da je u Hrvatskoj teško dati otkaz zaposlenom koji neće raditi, da ključ zapošljavanja i razvoja leži u smanjenju javne potrošnje, da su nam troškovi za zdravstveni i mirovinski sustav golemi itd.

Odvojeno, tu stoji i pomalo sramežljiva reakcija Ministarstva financija, tj. primjedba na izračune KPMG-a. Taj revizor, kažu oni, zasniva svoju analizu na mjesečnoj bruto plaći od 43 tisuće kuna, a takve u Hrvatskoj prima manje od tisuću ljudi. Ali nigdje ne stoji što je uopće taj nevjerodostojni KPMG, tko su oni… Spominje ih, pak, slavna kanadska novinarka Naomi Klein u svojoj posljednjoj knjizi “Doktrina šoka”, na tri mjesta. Po njoj sudeći, KPMG je velika međunarodna knjigovodstvena tvrtka s karakteristikama klasičnog ratnog profitera u Iraku i ujedno s golemim utjecajem na detaljno uređenje liberalno-ekonomskog poslovnog ambijenta u toj uništenoj zemlji. Drugim riječima, trebalo bi upaliti alarm čim se takvi nađu u blizini.

“Strukturne prilagodbe”

No, još gore nam stvari stoje kad je posrijedi Svjetska banka, koju naši mediji malne sakraliziraju, premda je itekako znano da je s njom bolje imati što manje posla. Naomi Klein u istoj knjizi citira Danija Rodrika, čuvenog ekonomskog stručnjaka sa Sveučilišta Columbia, bliskog suradnika Svjetske banke: “Svjetskoj se banci mora odati počast što je izmislila i uspješno prodala koncept ‘strukturnih prilagodbi’, koncept koji u jedno spaja mikroekonomske i makroekonomske reforme. Strukturna prilagodba prodavala se kao proces koji države moraju proći u cilju spašavanja vlastitih ekonomija od krize. Time se vladama koje su prihvatile taj paket zamućuje razlika između zdrave makroekonomske politike koja održava vanjski balans i stabilnost cijena, i politike koja određuje otvorenost (slobodna trgovina, na primjer) s druge” (“Doktrina šoka”, VBZ, Zagreb, 2008, s engleskog preveo Petar Vujačić).

Sam termin “prodaja”, mora se reći, iz jednog neoliberalnog uma nema nipošto pejorativno značenje, čak naprotiv, ali mi svejedno moramo razvidjeti što to nama i pošto prodaje Svjetska banka, kakve “strukturne prilagodbe”. Što nam sve ide u paketu, što nam sve zamućuje razliku između zdrave ekonomske politike i one koja se mučki protura uz nju, a koja je – mada to Rodrik neće otvoreno priznati – bolesna?

O tome nešto kazuju i naši sugovornici čije izjave donosimo uz ovaj tekst. A o tome je svoje rekao i “Jutarnji list”.

Pritisci u cilju privatizacije HEP-a

Nekoliko dana prije hipereksponiranog izvještaja Svjetske banke te novine objavile su, opet pod egidom “Skandalozno”, članak o brojnim upravnim zgradama i odmaralištima javnog poduzeća Hrvatske šume, no koja su odmarališta u tako lošem stanju da ih se ne može iznajmiti na tržištu, pa u njima ljetuju radnici toga poduzeća (koji najam otplaćuju na rate). Nekoliko dana kasnije otpočela je privatizacija “mrtvog kapitala”, kako je sporna imovina Hrvatskih šuma nazvana u “Jutarnjem listu”. A zatim su na zub uzeti gubitaška Hrvatska elektroprivreda i njezina odmarališta, u kojima radnici ljetuju još povoljnije nego oni iz Hrvatskih šuma, isti oni lijeni radnici s početka ove priče, zapravo još ljeniji, jer rade u državnoj firmi… Tu se nešto mora učiniti, zaključuje “Jutarnji list” u podnaslovu, i nudi logičan odgovor: “Da počnu s rasprodajom skupih zgrada uz more?”

Kad se naviknemo na rasprodaju toga dijela, bit će lakše nastaviti s krčmljenjem ostatka javne energetike, koja se najavljuje već duže vremena, za trenutak kad Vlada ne bude imala više ništa za prodati da bi pokrila gubitke u vlastitom rukovođenju državom.
Kad se naviknemo na rasprodaju toga dijela, bit će lakše nastaviti s krčmljenjem ostatka javne energetike, koja se najavljuje već duže vremena, za trenutak kad Vlada ne bude imala više ništa za prodati da bi pokrila gubitke u vlastitom rukovođenju državom.
To je spomenuo i Darko Tipurić, dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, koji je prošlog tjedna održao press konferenciju povodom optužbi za financijske malverzacije i kazao da je riječ o progonu motiviranom njegovim zalaganjem da HEP ostane u državnom vlasništvu. Bio za ovaj konkretan slučaj Tipurić u pravu ili ne, činjenica je da već i samo protivljenje privatizaciji HEP-a znači sukob s Vladinom politikom.

Iz svega iščitanog, slijedeći misao Svjetske banke i domaće bande, lako je izlučiti dva namjerena momenta koja bi nam, rekosmo, otvorila izlaz iz krize. Prvo, trebali bismo smanjiti porezna opterećenja na rad, što znači i doprinose za javne fondove. To nadalje znači da bi se drastično rezala sredstva za npr. javno zdravstvo i obrazovanje i da bi socijalna prava na ovom prostoru zapala u najgoru situaciju još od prve agrarne reforme i skončavanja feudalističkog poretka naovamo. Drugo, trebali bismo se odreći glavnih dijelova preostale državne imovine, energetike, šuma, voda, javnog prometnog sustava poput željeznica itd. Država je najgori gazda, kažu pobornici bezrezervno slobodnog tržišta, i treba joj oduzeti sve čime mogu upravljati privatnici.

Gola ucjena

Ono malo što joj preostane, ionako služi tek simboličkom ispunjenju funkcije sustava demokratskog odlučivanja, koje postaje suštinskim zastupnikom interesa privatnog kapitala.

Nije to ništa novo niti slabo poznato; Svjetska banka kao vrli eksponent multinacionalnog korporacijskog interesa, uza srodne organizacije kao što su MMF i WTO, dokazala se na sličnim poslovima posljednjih desetljeća u već mnogo zemalja diljem svijeta, pa i u Europi nakon raspada Istočnog bloka. Tek poneki čitatelji na (friziranom) web forumu “Jutarnjeg lista” nazvat će tu instituciju “tajkunskim službenikom”. Onim koji bolnim zahvatima najavljuje opravak od krize, da bi se pokazalo kako po društvo slijede još gora iskušenja.

Ali, s tako nečasnim društvenim operacijama na umu, kod nas se po centrima moći koji planiraju gornji liberalno-ekonomski pothvat općenito računa na relativnu neinformiranost i široku društvenu apatiju, tzv. nepolitičnost – i to s pravom, jer je ovdašnja radnička klasa ionako dopustila da je se potjera u kut. Eno je i sad tamo, dok premijerka Jadranka Kosor nakon medijske kampanje o zgražanju Svjetske banke nad hrvatskom radničkom lijenošću javno poručuje da je toga bilo dosta i da će odsad loše proći oni koji ne žele raditi.

Naravno, daleko od toga da nam porezni sustav, državna uprava ili zdravstvo nisu jako loši, umnogome čak katastrofalni… Potpuno rasturanje javnog sektora i zajamčenih socijalnih prava zbog te činjenice, namjesto osmišljene reforme slijedom nikad raspravljene i jasno profilirane društveno-ekonomske strategije, međutim, ravno je zločinu. Prvo je kroz protekla dva desetljeća jedna te ista politička elita – uz novostasalu, partnersku joj, gospodarsku kremu – uništavala hrvatsku privredu i samu onu globalno-tržišnu konkurentnost hrvatskog radnika i rada u koju se inače kunu, da bi sad kao jedini spas u vidu gole ucjene zagovarala opću rasprodaju ostataka nekadašnje društvene imovine i socijalnih prava za čiju su se afirmaciju borila pusta pokoljenja radništva.

Guranje brodogradnje u privatizaciju

I to je upravo ono što zamućuje razliku između iole zdrave ekonomske politike i mjera u suštu korist podivljalog krupnog privatnog poduzetništva, nauštrb društvene zajednice i nesretnoga nacionalnog suvereniteta o kojem su ovdje već odguslane (krvave) bajke, a o čemu na svoj osebujan način govori Dani Rodrik.

Grafit u Rijeci
Samo s tom svrhom, dakle, nastupa golema većina medija u Hrvatskoj, kao i golema većina etabliranih političkih snaga. Samo zato i HTV prije nekoliko dana, u vehementnom javljanju svoje suradnice iz New Yorka (ekskluzivno!), javlja kako u tom trenu još nema potvrde da je američki kapital zainteresiran za hrvatsku brodogradnju, ali kako postoje ozbiljne naznake o interesu istog za hrvatsku elektroprivredu “kad se otpočne s privatizacijom tog sektora”. Samo zbog toga Svjetska banka autoritarno gura hrvatsku brodogradnju u avanturu pošto-poto privatizacije, jer bogatija društva u protivnom ne bi mogla na zapravo tek uvjetno slobodnom tržištu ispravljati vlastite gadne greške i ponovno vraćati pojedine slične grane natrag u javni sektor; Francuzi, recimo.

A mi ćemo po svoj prilici mirno odgledati skori coup de grâce nad domaćom ekonomijom i socijalom, uz dekor sindikalnih prosvjeda s ciljevima oko kojih se ne uspijevaju usuglasiti ni njihovi predvodnici. Izuzetak je tek zbilja nam epohalna studentska inicijativa koja se ne da zavarati, koja traži za sve jednako dostupno, javno financirano visoko obrazovanje. Ne i besplatno, jer ništa od javnog nije i besplatno. Pogotovo to nije jedna ovako nedvojbeno skupa historijska škola, od koje su barem oni nešto valjano naučili.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve