Ljetna škola – Joseph Choonara: Kapitalizam i kriza

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon priloga o Argentini, donosimo prijevod teksta poglavlja “Kapitalizam i kriza”, iz knjige Josepha Choonare Unravelling Capitalism. A Guide to Marxist Political Economy, Bookmarks Publications, London 2009.



Tri su osnovna pristupa razumijevanju ekonomskih kriza. Prvi je pristup onaj klasičnih teoretičara 19. st. koji su prvi pokušavali shvatiti funkcioniranje kapitalizma. Oni su mislili da se sustav u načelu sâm regulira i da to vodi do neke vrste ravnoteže. Adam Smith, jedan od najvećih klasičnih teoretičara, govorio je da kapitalista vodi “nevidljiva ruka” tržišta: “Vodeći se svojim interesima on često promiče interese društva učinkovitije nego da ih doista namjerava promicati”.

Neoklasični ekonomisti koji su slijedili, i koji su imali premoć sve do 1930-ih, odbijali su zamisli Adama Smitha i Davida Ricarda o radnoj teoriji vrijednosti. Umjesto toga su zasnivali svoje teorije na idejama marginalizma što su se koncentrirale na fluktuacije tržišnih cijena pod utjecajem promjena u ponudi i potražnji, koje se moglo razumjeti primjenom matematičkih metoda. No ipak su prihvaćali dosta od klasičnoga pristupa što se tiče mehanizama automatskoga ekvilibrija. To je uključivalo i Sayov zakon (“ponuda stvara potražnju”). Ekonomist John Maynard Keynes napisao je 1938. o tom zakonu: “Danas se ta doktrina nikad ne ističe u tom grubom obliku. No ipak još stoji u pozadini cijele… teorije koja bi bez nje propala.”

No u velikim je ekonomijama ipak od klasičnoga razdoblja pa sve do 1930-ih ipak redovno dolazilo do ekonomskih kriza, recesija i usporavanja gospodarstva. Primjerice, National Bureau of Economic Research u SAD-u navodi 16 razdoblja ekonomske kontrakcije između 1854. i 1919. Kako to objasniti?

Da bi objasnili krizu, ekonomisti se često okreću izvanjskim čimbenicima, tj. faktorima izvan ekonomije same. Tako bi se kriza možda mogla objasniti kakvom abnormalnosti ljudske psihe. Možda bi problem moglo biti miješanje države u tržište – to je polazište koje su oživjeli Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka u programima strukturalne prilagodbe što su ih u 1980-ima nametnuli dijelu Trećega svijeta. Jedan je pak ekonomist, William Stanley Jevons, mislio da bi krize mogle uzrokovati sunčeve pjege (naziv sun spot (“sunčeva pjega”) i danas mnogi ekonomisti upotrebljavaju za “neekonomske” pojave koje mogu uzrokovati krizu). U svim se tim slučajevima ekonomija smatra prirodnim, samoregulirajućim sustavom. Neki su kasniji ekonomisti uklopili postojanje procvata i propasti (boom and bust) u svoje teorije govoreći o “poslovnim ciklusima”. Kapitalizam bi tako još uvijek bio samoregulirajuć, ali bi sada prolazio kroz ciklični obrazac svakih desetak godina, umjesto da jednostavno raste s vremenom. Takvi se ciklusi sve više smatraju “prirodnim” fenomenima. Tako se u jednom članku u Observeru u srpnju 2008. opisuje obrazac recentnih bumova i usporavanja te se govori o “prirodnim ‘poslovnim ciklusima'”, kao da je to nešto što se može usporediti sa smjenom godišnjih doba ili plime i oseke.

Tu je teoriju dokrajčila kriza 1930-ih koja je trajala čitavo desetljeće. Sustav je na kraju iz ponora izvukla tek masovna nezaposlenost, bankrot, drastične državne intervencije, klanje u Drugom svjetskom ratu i ponovno naoružavanje. Sve više je staru ortodoksiju zamjenjivala nova, temeljena na Keynesovim teorijama. Keynes je prihvatio mnogo toga iz marginalističkoga pristupa što se tiče onoga što se danas zove “mikroekonomska razina” (postupaka pojedinačnih kapitalista i potrošača). No njegov je pristup bio različit što se tiče “makroekonomske razine” (ponašanja ekonomije kao cjeline). Prema njemu, sustav jest težio ravnoteži, ali ta je ravnoteža mogla biti utemeljena ili na masovnoj nezaposlenosti i stagnaciji ili na punoj zaposlenosti i rastu. Države moraju intervenirati u gospodarstvo izravno ulažući i potičući potražnju da bi izgladile poslovne cikluse i osigurale pravu razinu ravnoteže.

U desetljećima koja su slijedila nakon Drugog svjetskog rata tvrdilo se da je obrascu “procvata i propasti” došao kraj. Unatoč tome, od 1945. do 1975. je samo u SAD-u bilo sedam usporavanja gospodarstva, a do 1970-ih je svjetska ekonomija opet bila pred strašnim problemima. Kejnzijanska rješenja, koja ionako zapravo nisu ni bila potrebna tijekom većine 1950-ih i 1960-ih, pokazala su se neefikasnima suočena s krizom. Stimuliranje potražnje i povećavanje državnih zajmova radi financiranja investicija kao da je proizvodilo samo spiralnu inflaciju. Kejnzijanska je ortodoksija odbačena. Ekonomisti i političari su se na koncu ponovno vratili novim verzijama klasičnih i marginalističkih teorija – monetarizmu, neoliberalizmu itd. I opet je rečeno da je “procvatu i propasti” došao kraj. Od tada je gospodarstvo SAD-a doživjelo recesije 1980-2, 1990-1. i 2001-3. Kako ovo pišemo, ulazimo u novi globalni pad gospodarstva, s prvom kontrakcijom svjetskoga gospodarstva od 1930-ih, pri čemu se dosta govori o “kraju neoliberalizma” i “povratku Keynesu”.

Marxove teorije nude drugačije razumijevanje krize. Za marksiste je kapitalizam neplanski sustav, temeljen na profitu umjesto na potrebi i na natjecanju umjesto na suradnji. Prožet je unutarnjim proturječnostima koje vode u cikluse procvata i propasti. No također postoje i dugoročne tendencije koje mogu bumove skratiti i učiniti površnima, a recesije produžiti i učiniti još ozbiljnijima. Dok kejnzijanizam i klasična ekonomija u kapitalizmu vide vječni sustav, marksisti ga, nasuprot tome, smatraju sustavom koji je nastao u jednom trenutku u povijesti i koji može dovesti do drugoga sustava – bilo katastrofom uslijed siromaštva i rata ili kroz njegovo zbacivanje i uspostavu socijalističkoga društva.

Prema marksističkom gledanju kontradikcije se kapitalizma ne mogu izgladiti. One vode do ponavljajućih kriza, nakon kojih slijede razdoblja novih procvata. Poslovni su ciklusi dio same potke kapitalizma. Dok je ekonomija u razdoblju procvata, blijede sjećanja na prethodeću recesiju, a političari se natječu u preuzimanju zasluga za novo “zlatno doba”. Radnici se privlače u nove poslove, plaće mogu rasti dok nezaposlenost pada, a investicije rastu. No istodobno procvat počinje stvarati uvjete za propast. Kompetitivna akumulacija vodi do agresivna smanjivanja cijena. Najmanje efikasni kapitalisti mogu propasti, kao i oni koji su prerano investirali i potrošili previše na opremu. Na vrhuncu buma rast troškova rada može uzdrmati profite, a nestašica nekih proizvoda može stvoriti probleme, dok kod drugih proizvoda, u profitabilnim područjima, može doći do prevelike produkcije i nemogućnosti da se prodaju.

Isprva se samo nekoliko kompanija uspaniči oko margine profita i smanji proizvodnju. No kapitalizam je sistem u kojem su različiti proizvođači povezani karikama tržišne interakcije. Što utječe na jednog kapitalista, s vremenom se širi i na ostale. Kako prvi kapitalist počinje smanjivati proizvodnju, to pogađa njihove dobavljače. Nakon toga kompanije počinju otpuštati radnike pa pada i potražnja za potrošačkim proizvodima, što pogađa još kompanija. Tako se, primjerice, kriza koja počne propašću velike tvornice automobila prvo širi na njezine dobavljače, proizvođače komponenata kao što su sigurnosni pojasi i retrovizori. Zatim se širi na proizvođače plastike, metala i stakla, pa na trgovine, pekarnice i tiskare koje ovise o svim tim grupama radnika koji kupuju njihove proizvode.

Ali tu nije kraj. Rastuća recesija stvara uvjete za sljedeći bum. Kako radnici gube posao, plaće padaju, a neprofitabilne kompanije propadaju, tako se kapital obezvrjeđuje. Neki kapitalisti propadaju ili moraju rasprodati robu koju su proizveli za djelić očekivane cijene. Radničke plaće se snižavaju pod pritiskom prijetnje nezaposlenosti. Kapitalisti koji opstanu mogu kupiti strojeve, sirovi materijal i neprodanu robu, pa i radnu snagu puno jeftinije nego prije. Na koncu se kompanije koje su opstale počnu osjećati dovoljno samopouzdanima da počnu investirati i tako dolazi do novoga buma. Lukaviji su zagovornici kapitalizma itekako svjesni mogućnosti koje donosi kriza.

Howard Davies, ravnatelj London School of Economics, je u članku u Financial Timesu u jesen 2008. savjetovao kapitaliste kako da se nose s nadolazećom recesijom:

Menadžerske strukture morat će se iznova učiti delikatnoj umjetnosti opstanka. Je li to samo savjet iz očaja? Ne baš. Pod okriljem se tame, da se tako izrazimo, mogu učiniti i pozitivne stvari. Kompanije mogu lakše dobiti potporu za rezanje troškova. Mogu se dobro pozicionirati za razdoblje oporavka kada dođe, a mora doći.

Drugim riječima, napadnite radnike da povećate profite, pokušajte preživjeti recesiju i onda pokupujte sve živo od svojih rivala koji su propali.

Detalji su svakoga ciklusa drugačiji te je stoga, da bi se razumjelo pojedinačne krize, potrebno prolaziti kroz statistike, podatke i komentare srednjostrujaških ekonomista. No isto je tako važno shvatiti da do fenomena procvata i propasti (boom and bust) dolazi zbog problema inherentnih kapitalizmu, a ne zbog nekih izvanjskih faktora. Čak i kad je sustav u razmjerno zdravu stanju, i opet je za nj tipičan model “stani-kreni”. Tako je i za dugog buma 1950-ih i 1960-ih, koji se često naziva “zlatnim dobom” kapitalizma, svejedno bilo ciklusa u kojima je ekonomija rasla i onih u kojima je usporavala, iako ti ciklusi tada nisu bili toliko destruktivni kao u drugim razdobljima.

Katkada kriza koja je potrebna da bi povratila “zdravlje” sistemu može biti doista ozbiljna. Razina profita se može djelomično obnoviti u krizi, ali obično se ne obnovi do razine prethodnoga buma. I tako, dok profiti rastu i padaju tijekom ciklusa, prosječna razina profita može opadati od ciklusa do ciklusa, kao što se dogodilo u periodu nakon Drugog svjetskog rata dok je organska kompozicija kapitala postupno rasla kroz dva desetljeća. Potpuna obnova razine profita može zahtijevati vrlo ozbiljnu krizu, primjerice duboku krizu 1930-ih, u kojoj je golema količina kapitala nestala u gospodarskom kolapsu i globalnom ratu. Samo je to, uz povećanu državnu kontrolu nad ekonomijama tijekom priprema za rat i samog rata, moglo utrti put za obnovu razine profita te postaviti temelje za novi procvat.


Joseph Choonara

Preveo: Drago Markiša

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve