Govor T.J. Clarka s prosvjeda na Kalifornijskom sveučilištu

T.J. Clark Kako smo već pisali, Kalifornijsko se sveučilište ove godine suočava s drastičnim rezanjima budžeta, otkazima i rastom školarina – zbog čega su prošli tjedan studenti, nastavnici i radnici odlučili prvi dan nastave obilježiti velikim zajedničkim prosvjedom koji je obuhvatio svih deset kampusa Kalifornijskog sveučilišta. Pritom su se okupljenim prosvjednicima obratili neki od istaknutih profesora Kalifornijskog sveučilišta, među kojima i T.J. Clark, profesor povijesti umjetnosti na Berkeleyu. Ovim putem objavljujemo prijevod njegova govora.


Zovem se Timothy Clark. Na Berkeley sam došao 1988. i 21 godinu koju sam ovdje proveo poučavajući i istražujući smatram s mnogo aspekata najinspirativnijim periodom mog života. Stoga su, kao što možete zamisliti, moji osjećaji bolno proturječni, gledajući u stare i nove prijatelje. Čast je i privilegija održati prvi govor u ovoj prilici, ali istovremeno i tragedija.

Dozvolite da najprije krenem s počastima. Ovo što vidim preda mnom – transparenti, lica, zahtjevi – predstavlja sveučilišni život kako ga ja poimam. Sveučilište je ono koje zauzima poziciju u javnoj sferi – odmičući se od akademskih vijećnica, otklanjajući žargon poduzetnika i tražitelja patenata, te podsjećajući nas što sveučilište uistinu jest. Sveučilište nije ime tržišne marke. Ono nije pokrovna organizacija 150 specificiranih korporativnih laboratorija koji sadrže fakultete koji se nastoje nagoditi s ulagačima o tome koliko će mnogo, ili koliko malo, novoproizvedenog znanja biti smjesta »privatizirano«. Sveučilište – javno sveučilište – nije završni stadij obrazovanja za sinove i kćeri sve manjeg broja onih koji su u mogućnosti priuštiti si pristojbe. Sveučilište ne gradi svoju budućnost preko leđa svojih najranjivijih članova – muškaraca i žena koji naše radne prostore održavaju čistim, sigurnim i primjerenim za funkcioniranje. Sveučilište – i to je posljedni i vitalni element sveučilišnog moralnog i intelektualnog života – ne sagledava svoju krizu izolirano od one koja ugrožava državu u cjelini. Ono zna što se događa u učionicama i u Richmondu i u Oaklandu i u San Joseu. Ono suosjeća s očajem onih kojima su Sustav kalifornijskih javnih fakulteta (California Community Colleges System) ili Kalifornijsko državno sveučilište (California State University) nudili priliku napredovanja, i koji sada promatraju kako im se kolegiji ukidaju, a zgrade zatvaraju. I sve to – i to je upravo ono neoprostivo – u zemlji gdje koncentracija privatnog i korporativnog bogatstva ostaje enormna, ali ju je propali politički sustav gurnuo preko granica čak i u ovom trenutku kad je u pitanju sam život ili smrt našega društva.

Ljudi će reći da u usporedbi s težinom situacije na razini zemlje sveučilištima još dobro i ide. Na takav prigovor imam dva odgovora. Prvo, naravno da ne tvrdimo kako trpimo u jednakoj mjeri kao i oni istinski obespravljeni i ranjivi koji podnose najjače posljedice državne finacijske propasti. Obznanjujemo stvari kojima još uvijek raspolažemo – ali, u isto vrijeme znamo da je sustav javnog obrazovanja u velikoj zemlji poput Kalifornije kompleksna, međuzavisna jedinica, i da se trebamo boriti svime čime možemo, bez isprika, kako bismo ga sačuvali kao cjelinu. Sustav Kalifornijskog sveučilišta (University of California) dragocjeni je resurs – javni resurs – koji je građen dulje od stoljeća novcima poreznih obveznika, sredstvima priskrbljenim od privatnih i odrješitih darivatelja, te intelektualnom energijom generacija studenata, profesora i osoblja. Država koja normalno razmišlja ne uništava takve resurse kad situacija zagusti.

Ali upravo to se događa. Koliko su puta u protekla dva tjedna studenti naišli na zatvorena vrata svog odsjeka kada su hitno trebali savjet oko kolegija i obaveza – »zbog nedostatka osoblja«? Koliko ste se puta morali prisjetiti da biste, ako želite učiti u knjižnici nadolazećeg vikenda – ta osnovna potreba sveučilišnog života – morali ponovno razmisliti o toj opciji jer si knjižnice na Berkeleyu ne mogu priuštiti da budu otvorene subotom i nedjeljom (za razliku od onih na Mississippijskom ili Aljaškom sveučilištu)? Jedna mi je kolegica jučer prepričala konverzaciju koju je vodila – jednu od mnogih sličnih ovog tjedna – s povjerljivim i privrženim članom osoblja u njezinoj zgradi kojeg je mimoišao otkaz koji ju je očajnički upitao: »Kako bih ja sad trebao raditi ovaj posao? Kako jedna osoba može spriječiti propadanje cijelog pogona do točke s koje neće biti povratka?«.

Nije vrijeme za denuncijatorsku politiku. Svjestan sam da su dekani i predsjedavajući mnoge od ovih odluka donijeli pod prisilom i da ne vide drugi način da obave ono što im je naloženo s vrha. Ali ono što me tjera da se gušim od bijesa je situacija koju proživljavamo i koja je rezultat generalne strategije. Ona je destruktivna i duboko nepoštena. Previše se približava – ako mogu posuditi zloglasnu frazu poznatog člana našeg fakulteta – modelu kriznog upravljanja zvanim »organska propast«. I ako naši vođe iz Predsjedničkog ureda sveučilišta misle da će nas na kraju iscrpiti koristeći najstariju taktiku reakcionarnog scenarija – Podijeli, Zavaraj, Prikrij, Demoraliziraj – duboko se varaju. Mi ćemo uzvratiti.

Konačno, dozvolite mi izložiti jednostavan ocrt alternative. Shvaćamo da smo u stanju krajnje nužde i mnogi od nas voljni su pomoći pozabaviti se time. Što želimo? Kako možemo nastupiti kao aktivni sudionici u procesu rekonstrukcije?

Pa, kad bi nam se izložio pošten i transparentan i koherentan plan očuvanja javnih sveučilišta u teškim vremenima… kad bi taj plan uistinu uračunavao podjelu žrtava – u kojem favorizirani projekti, napuhani građevinski programi i skriveni generalni troškovi ne bi bili izvan dosega pri raspravljanjima o uštedama… kad bi se dijelove sustava Kalifornijskog sveučilišta koji stvaraju profit (usput, takvi zaista postoje) upitalo – možda i samo privremeno, zbog situacije istinske nužde – da doprinesu dijelom svog suviška hitnim potrebama sveučilišne nastavne jezgre… kad bi zaštita istinske ekonomske, rasne i etničke raznolikosti studentskog tijela Kalifornijskog sveučilišta bila apsolutni prioritet, nepregovorivi dio našeg institucionalnog karaktera… kad bi bilo jednostavno nepomislivo da će sveučilišnu budućnost, kao što Yudof[1] i upravno vijeće planiraju, krojiti komisija profesionalnih obrazovnih menadžera i tehničara koji rijetko ili nikad ne kroče u učionice ili laboratorije…

Tada bismo nastupili. I to se, moji prijatelji, još može dogoditi. Trenutno smo blizu kolapsa i nitko se ne pretvara da će izlazak iz tog stanja biti bezbolan. Mnogo toga ovisi o široj državnoj politici. Na nama je zastupati slučaj javnih sveučilišta – za javno obrazovanje – u demokraciji koja je u krizi. Kriza je stvarna. Ali krize stvaraju odabire. Bacaju svjetlo na menadžere i menadžerski novozbor. Omogućuju drugačiju viziju. Podsjećaju nas zašto smatramo da je poučavanje, učenje i stvaranje novog znanja važno – zašto je ono od vitalnog interesa za društvo u cjelini – i pozivaju nas na borbu kako bismo sačuvali prostor u kojem je takav napredak moguć. Borba je počela.
Preneseno s portala infinite thøught
S engleskoga preveo: Goran Pavlić

1 Mark Yudof, rektor Kalifornijskog sveučilišta

Povezano: U izdanju Guardiana od 4. listopada 2009. pročitajte reakciju Judith Butler na događanja na Kalifornijskom sveučilištu: Spasite kalifornijska sveučilišta!

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve