Govor T.J. Clarka s prosvjeda na Kalifornijskom sveučilištu

Zovem se Timothy Clark. Na Berkeley sam došao 1988. i 21 godinu koju sam ovdje proveo poučavajući i istražujući smatram s mnogo aspekata najinspirativnijim periodom mog života. Stoga su, kao što možete zamisliti, moji osjećaji bolno proturječni, gledajući u stare i nove prijatelje. Čast je i privilegija održati prvi govor u ovoj prilici, ali istovremeno i tragedija.

Dozvolite da najprije krenem s počastima. Ovo što vidim preda mnom – transparenti, lica, zahtjevi – predstavlja sveučilišni život kako ga ja poimam. Sveučilište je ono koje zauzima poziciju u javnoj sferi – odmičući se od akademskih vijećnica, otklanjajući žargon poduzetnika i tražitelja patenata, te podsjećajući nas što sveučilište uistinu jest. Sveučilište nije ime tržišne marke. Ono nije pokrovna organizacija 150 specificiranih korporativnih laboratorija koji sadrže fakultete koji se nastoje nagoditi s ulagačima o tome koliko će mnogo, ili koliko malo, novoproizvedenog znanja biti smjesta »privatizirano«. Sveučilište – javno sveučilište – nije završni stadij obrazovanja za sinove i kćeri sve manjeg broja onih koji su u mogućnosti priuštiti si pristojbe. Sveučilište ne gradi svoju budućnost preko leđa svojih najranjivijih članova – muškaraca i žena koji naše radne prostore održavaju čistim, sigurnim i primjerenim za funkcioniranje. Sveučilište – i to je posljedni i vitalni element sveučilišnog moralnog i intelektualnog života – ne sagledava svoju krizu izolirano od one koja ugrožava državu u cjelini. Ono zna što se događa u učionicama i u Richmondu i u Oaklandu i u San Joseu. Ono suosjeća s očajem onih kojima su Sustav kalifornijskih javnih fakulteta (California Community Colleges System) ili Kalifornijsko državno sveučilište (California State University) nudili priliku napredovanja, i koji sada promatraju kako im se kolegiji ukidaju, a zgrade zatvaraju. I sve to – i to je upravo ono neoprostivo – u zemlji gdje koncentracija privatnog i korporativnog bogatstva ostaje enormna, ali ju je propali politički sustav gurnuo preko granica čak i u ovom trenutku kad je u pitanju sam život ili smrt našega društva.

Ljudi će reći da u usporedbi s težinom situacije na razini zemlje sveučilištima još dobro i ide. Na takav prigovor imam dva odgovora. Prvo, naravno da ne tvrdimo kako trpimo u jednakoj mjeri kao i oni istinski obespravljeni i ranjivi koji podnose najjače posljedice državne finacijske propasti. Obznanjujemo stvari kojima još uvijek raspolažemo – ali, u isto vrijeme znamo da je sustav javnog obrazovanja u velikoj zemlji poput Kalifornije kompleksna, međuzavisna jedinica, i da se trebamo boriti svime čime možemo, bez isprika, kako bismo ga sačuvali kao cjelinu. Sustav Kalifornijskog sveučilišta (University of California) dragocjeni je resurs – javni resurs – koji je građen dulje od stoljeća novcima poreznih obveznika, sredstvima priskrbljenim od privatnih i odrješitih darivatelja, te intelektualnom energijom generacija studenata, profesora i osoblja. Država koja normalno razmišlja ne uništava takve resurse kad situacija zagusti.

Ali upravo to se događa. Koliko su puta u protekla dva tjedna studenti naišli na zatvorena vrata svog odsjeka kada su hitno trebali savjet oko kolegija i obaveza – »zbog nedostatka osoblja«? Koliko ste se puta morali prisjetiti da biste, ako želite učiti u knjižnici nadolazećeg vikenda – ta osnovna potreba sveučilišnog života – morali ponovno razmisliti o toj opciji jer si knjižnice na Berkeleyu ne mogu priuštiti da budu otvorene subotom i nedjeljom (za razliku od onih na Mississippijskom ili Aljaškom sveučilištu)? Jedna mi je kolegica jučer prepričala konverzaciju koju je vodila – jednu od mnogih sličnih ovog tjedna – s povjerljivim i privrženim članom osoblja u njezinoj zgradi kojeg je mimoišao otkaz koji ju je očajnički upitao: »Kako bih ja sad trebao raditi ovaj posao? Kako jedna osoba može spriječiti propadanje cijelog pogona do točke s koje neće biti povratka?«.

Nije vrijeme za denuncijatorsku politiku. Svjestan sam da su dekani i predsjedavajući mnoge od ovih odluka donijeli pod prisilom i da ne vide drugi način da obave ono što im je naloženo s vrha. Ali ono što me tjera da se gušim od bijesa je situacija koju proživljavamo i koja je rezultat generalne strategije. Ona je destruktivna i duboko nepoštena. Previše se približava – ako mogu posuditi zloglasnu frazu poznatog člana našeg fakulteta – modelu kriznog upravljanja zvanim »organska propast«. I ako naši vođe iz Predsjedničkog ureda sveučilišta misle da će nas na kraju iscrpiti koristeći najstariju taktiku reakcionarnog scenarija – Podijeli, Zavaraj, Prikrij, Demoraliziraj – duboko se varaju. Mi ćemo uzvratiti.

Konačno, dozvolite mi izložiti jednostavan ocrt alternative. Shvaćamo da smo u stanju krajnje nužde i mnogi od nas voljni su pomoći pozabaviti se time. Što želimo? Kako možemo nastupiti kao aktivni sudionici u procesu rekonstrukcije?

Pa, kad bi nam se izložio pošten i transparentan i koherentan plan očuvanja javnih sveučilišta u teškim vremenima… kad bi taj plan uistinu uračunavao podjelu žrtava – u kojem favorizirani projekti, napuhani građevinski programi i skriveni generalni troškovi ne bi bili izvan dosega pri raspravljanjima o uštedama… kad bi se dijelove sustava Kalifornijskog sveučilišta koji stvaraju profit (usput, takvi zaista postoje) upitalo – možda i samo privremeno, zbog situacije istinske nužde – da doprinesu dijelom svog suviška hitnim potrebama sveučilišne nastavne jezgre… kad bi zaštita istinske ekonomske, rasne i etničke raznolikosti studentskog tijela Kalifornijskog sveučilišta bila apsolutni prioritet, nepregovorivi dio našeg institucionalnog karaktera… kad bi bilo jednostavno nepomislivo da će sveučilišnu budućnost, kao što Yudof[1] i upravno vijeće planiraju, krojiti komisija profesionalnih obrazovnih menadžera i tehničara koji rijetko ili nikad ne kroče u učionice ili laboratorije…

Tada bismo nastupili. I to se, moji prijatelji, još može dogoditi. Trenutno smo blizu kolapsa i nitko se ne pretvara da će izlazak iz tog stanja biti bezbolan. Mnogo toga ovisi o široj državnoj politici. Na nama je zastupati slučaj javnih sveučilišta – za javno obrazovanje – u demokraciji koja je u krizi. Kriza je stvarna. Ali krize stvaraju odabire. Bacaju svjetlo na menadžere i menadžerski novozbor. Omogućuju drugačiju viziju. Podsjećaju nas zašto smatramo da je poučavanje, učenje i stvaranje novog znanja važno – zašto je ono od vitalnog interesa za društvo u cjelini – i pozivaju nas na borbu kako bismo sačuvali prostor u kojem je takav napredak moguć. Borba je počela.

1 Mark Yudof, rektor Kalifornijskog sveučilišta

Povezano: U izdanju Guardiana od 4. listopada 2009. pročitajte reakciju Judith Butler na događanja na Kalifornijskom sveučilištu: Spasite kalifornijska sveučilišta!