Ljetna škola – Monica Bruckman: Neka ti siromašni Peruanci prestanu prosjačiti!

Novo izdanje Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi pregled situacije u Peruu kroz tekst Monice Bruckman – sociologinje i istraživačice s područja političkih znanosti. Jaka državna represija u toj zemlji proizvodi kontraefekt – stanovništvo ustaje protiv privatizacije prirodnih i energetskih resursa, kao i protiv čitavog niza neoliberalnih mjera. Prijevod teksta preuzet je iz ovogodišnjeg rujanskog izdanja Le Monde diplomatique-a, a objavljen je i u Skripti br. 48.


U veljači 2008., dva seljaka pogubili su pripadnici policije koja je trebala spriječiti blokadu cesta tijekom poljoprivrednog štrajka u regiji Ayacucho. Nekoliko dana kasnije, peruanski predsjednik Alan Garcia je izjavio: “Policija je djelovala s mnogo uvjerenja i odlučnosti i ja joj čestitam, to je jako dobro da brani Peru. Neka to posluži kao lekcija onima koji javno potiču na štrajk i nemire, neka znaju kamo to vodi”.[1]

Te se prijetnje oslanjaju na zakonski aparat osnovan u vrijeme vlade Alberta Fujimorija, koji je vlada Alana Garcije još pojačala. Njime se dopušta kriminalizacija socijalnih pokreta i nekažnjavanje oružanih snaga u represivnim akcijama. Jednako kao policija, imaju ovlasti da slobodno koriste oružje protiv prosvjednika i ne moraju odgovarati pred zakonom zbog prouzročenih ranjavanja i smrti. Demonstranti se smatraju “nasilnicima” i mogu dobiti 25 godina zatvora. Vlasti koje podupiru štrajkove također se osuđuju zbog “nasilja”. Svatko može biti uhićen bez naloga i deset dana ostati bez kontakta s vanjskim svijetom. Policija može intervenirati u istragama bez odobrenja tužitelja. Fujimorijeva vlada pozivala je u pomoć paravojne skupine, dok je Garcia stvorio pravni okvir koji ozakonjuje njihove aktivnosti.

Osnovana 1920-ih, Američka narodna revolucionarna alijansa (APRA), stranka šefa države, s vremenom je doživjela važne ideološke preobrazbe. Antiimperijalističku koncepciju njezina osnivača Victora Raula Haye de la Torrea zamijenila je Garcijina doktrina, takozvanog “vrtlareva psa”: onoga koji ne jede i sprečava druge da jedu.[2] Još 2007. ukorio je siromašne: “Moraju prestati prosjačiti, jer ih to pretvara u parazite”.[3] Poistovjetivši socijalne pokrete, domoroce, ekologe i ljevicu s tim “vrtlarevim psom”, predsjednik Garcia definirao ih je kao neprijatelje svoje politike “modernizacije”.

Ta je “modernizacija” velikim dijelom pripremljena u sklopu bilateralnih pregovora oko Sporazuma o slobodnoj trgovini, potpisanog 4. prosinca 2007. sa Sjedinjenim Državama. Ondje nalazimo klasične sastojke neoliberalizma: privatizacija prirodnih i energetskih resursa; davanje koncesija u središtu amazonske šume radi privlačenja privatnog kapitala; prodaja zemlje seoskih i domorodačkih zajednica; jačanje rudarske industrije, zahvaljujući smanjenju poreza koji pritišće tu djelatnost; privatizacija voda namijenjenih poljoprivrednom navodnjavanju… Čak je i more djelomice ustupljeno velikim tvrtkama.

Kad je riječ o Peruu, privatizacija domorodačke zemlje ne predstavlja samo ekonomski problem – što bi već samo po sebi bilo dovoljno teško. Time se napada određeni pogled na svijet. Zemlja za Indijance predstavlja ne samo sredstvo za proizvodnju koje im je oduzeto još na početku europske kolonizacije, nego i prostor na kojem – kako oni kažu – “naša djeca mogu živjeti” i “biti sretni”. To je filozofija u kojoj očuvanje okoliša jednostavno znači obranu života.

Zato je došlo do borbe koju vode protiv dekreta 1090 (zakon o šumama i šumskoj fauni) i 1064 (pravni režim za eksploataciju poljoprivrednog zemljišta) kojima se odobrava trgovina Amazonijom i zajedničkom zemljom. Dvanaest mjeseci narodnih prosvjeda koje je vodilo Međuetničko udruženje za razvoj šume (AIDESEP) tražeći povlačenje tih zakona prethodilo je regionalnom štrajku koji je trajao gotovo šezdeset dana. Na prijedlog AIDESEP-ao održavanju okruglog stola radi započinjanja pregovora, vlada je odgovorila uvođenjem izvanrednog stanja.

Petoga lipnja u Bagui, intervencija snaga reda kojom se željelo ukloniti nekoliko tisuća domorodaca koji su blokirali prometnice pretvorila se u dramu: ubijena su 24 policajca i 10 civila (nepoznat broj ljudi je nestao). Garcia je optužio “subverzivne” elemente, spomenuo je “brižljivo pripremljenu akciju protiv Perua” i implicitno je optužio bolivijskog predsjednika Eva Moralesa i venecuelskog predsjednika Huga Chaveza da su potaknuli indijansku pobunu. Ali vlada je odbila osnovati istražnu komisiju, što je tražio domorodački pokret. S razlogom… 7. kolovoza, tužiteljica Luz Marleny Rojas Mendez hrabro je, na vlastitu inicijativu, započela istragu protiv 16 časnika, među kojima su bila i dva generala, svi pripadnici državne policije, koje je optužila za pretjeranu upotrebu sile, budući da su domoroci “za svoju obranu koristili samo rudimentarno oružje (koplja), koje se stalno upotrebljava, te predmete poput kamenja i štapova”.

Na geopolitičkom planu, Peru ima stratešku važnost za američku i latinoameričku desnicu. Odatle mogu slobodno djelovati protiv ljevičarskih vlada koje prijete njihovim interesima. Tako je politički azil dobio Manuel Rosales, bivši oporbeni kandidat na venecuelskim predsjedničkim izborima, koji je u bijegu nakon otvaranja postupka zbog nezakonitog bogaćenja. Ili pak Jorge Torres Obleas, bivši bolivijski ministar protiv kojeg se u njegovoj zemlji vodi sudski postupak zbog sumnje da je umiješan u smrt 63 osobe, za vrijeme demonstracija protiv predsjednika Gonzala Sanchesa de Lozade u El Altu 2003.

Peruanski teritorij postao je također središte operacija američkih oružanih snaga. Pažljivim promatranjem premještanja njihovih trupa i pomorskih jedinica otkriveno je da je od 2004. do 2009. najmanje 55.350 američkih vojnika ušlo na peruanski teritorij. I da se prosječno trajanje njihova boravka od 2006. produljilo: sa 100 na 277 dana za svaki ulazak. Obavještajne aktivnosti, “informativna podrška”, “obuka protiv narkoterorizma”, itd. – aktivnosti tih patrola koncentriraju se na zone s jakim socijalnim sukobima, a to su džungle i njihova okolica.

Obala je pak postala središte operacija Četvrte flote Sjedinjenih Država na Pacifiku. Njezine proturaketne fregate i druge pomorske jedinice provode vježbe obuke za rat na morskoj površini, u podmorju i u zraku, zajedno sa svojim kolegama iz Perua. Luke se koriste za opskrbu brodova i odmor posade.

Toj strateškoj podređenosti u odnosu na Washington pridodaje se sve veća vojna integracija između Perua i Kolumbije. Ona se konkretno provodi zajedničkim manevrima u pograničnim zonama. U te su manevre uključene zračne operacije, uspostava komunikacijskih kanala i koordinacijskih postupaka kao i obuka glavnih stožera. U prvom polugodištu 2009. provedene su četiri zajedničke vježbe, upravo u regiji u kojoj djeluju patrole vojske Sjedinjenih Država.

Apsolutna potpora peruanske vlade otvaranju američkih vojnih baza u Kolumbiji i stalno učvršćivanje veza s predsjednikom Alvarom Uribeom Limu pretvaraju u sastavni dio bedema protiv napredovanja ljevice u Ekvadoru, Boliviji i Venezueli.

Povijesno gledano, peruanski socijalni pokreti raspolažu golemim potencijalom za mobilizaciju i prosvjede. 1978. su izazvali pad vojne diktature Francisca Moralesa Bermudesa, a 2000. Fujimorijeva režima. Malo im je nedostajalo da 1985. dođu na vlast, s Alfonsom Barrantesom, kandidatom Ujedinjene ljevice (IU). Poduprijevši kampanju Ollande Humale na posljednjim izborima 2006., omogućili su Nacionalističkoj stranci da postane druga snaga u zemlji.

Polarizacijom koju proizvodi, brutalna politika Alana Garcije stvara uvjete za ofenzivu naprednih političkih organizacija. Represija je moćno oružje, ali istodobno i vrlo opasno: može se, naime, okrenuti protiv onih koji je koriste.



Monica Bruckman



1 La Republica, Lima, 21. veljače 2008.

2 Alan Garcia, “El sindrome del perro del hortelano”, El Comercio, Lima 28. 10. 2007.

3 “Peru: el presidente Alan Garcia pide a los pobres ‘que dejen de pedir'”, Diarioexterior.com 25. veljače 2007.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve