Ljetna škola – Monica Bruckman: Neka ti siromašni Peruanci prestanu prosjačiti!

Novo izdanje Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi pregled situacije u Peruu kroz tekst Monice Bruckman – sociologinje i istraživačice s područja političkih znanosti. Jaka državna represija u toj zemlji proizvodi kontraefekt – stanovništvo ustaje protiv privatizacije prirodnih i energetskih resursa, kao i protiv čitavog niza neoliberalnih mjera. Prijevod teksta preuzet je iz ovogodišnjeg rujanskog izdanja Le Monde diplomatique-a, a objavljen je i u Skripti br. 48.


U veljači 2008., dva seljaka pogubili su pripadnici policije koja je trebala spriječiti blokadu cesta tijekom poljoprivrednog štrajka u regiji Ayacucho. Nekoliko dana kasnije, peruanski predsjednik Alan Garcia je izjavio: “Policija je djelovala s mnogo uvjerenja i odlučnosti i ja joj čestitam, to je jako dobro da brani Peru. Neka to posluži kao lekcija onima koji javno potiču na štrajk i nemire, neka znaju kamo to vodi”.[1]

Te se prijetnje oslanjaju na zakonski aparat osnovan u vrijeme vlade Alberta Fujimorija, koji je vlada Alana Garcije još pojačala. Njime se dopušta kriminalizacija socijalnih pokreta i nekažnjavanje oružanih snaga u represivnim akcijama. Jednako kao policija, imaju ovlasti da slobodno koriste oružje protiv prosvjednika i ne moraju odgovarati pred zakonom zbog prouzročenih ranjavanja i smrti. Demonstranti se smatraju “nasilnicima” i mogu dobiti 25 godina zatvora. Vlasti koje podupiru štrajkove također se osuđuju zbog “nasilja”. Svatko može biti uhićen bez naloga i deset dana ostati bez kontakta s vanjskim svijetom. Policija može intervenirati u istragama bez odobrenja tužitelja. Fujimorijeva vlada pozivala je u pomoć paravojne skupine, dok je Garcia stvorio pravni okvir koji ozakonjuje njihove aktivnosti.

Osnovana 1920-ih, Američka narodna revolucionarna alijansa (APRA), stranka šefa države, s vremenom je doživjela važne ideološke preobrazbe. Antiimperijalističku koncepciju njezina osnivača Victora Raula Haye de la Torrea zamijenila je Garcijina doktrina, takozvanog “vrtlareva psa”: onoga koji ne jede i sprečava druge da jedu.[2] Još 2007. ukorio je siromašne: “Moraju prestati prosjačiti, jer ih to pretvara u parazite”.[3] Poistovjetivši socijalne pokrete, domoroce, ekologe i ljevicu s tim “vrtlarevim psom”, predsjednik Garcia definirao ih je kao neprijatelje svoje politike “modernizacije”.

Ta je “modernizacija” velikim dijelom pripremljena u sklopu bilateralnih pregovora oko Sporazuma o slobodnoj trgovini, potpisanog 4. prosinca 2007. sa Sjedinjenim Državama. Ondje nalazimo klasične sastojke neoliberalizma: privatizacija prirodnih i energetskih resursa; davanje koncesija u središtu amazonske šume radi privlačenja privatnog kapitala; prodaja zemlje seoskih i domorodačkih zajednica; jačanje rudarske industrije, zahvaljujući smanjenju poreza koji pritišće tu djelatnost; privatizacija voda namijenjenih poljoprivrednom navodnjavanju… Čak je i more djelomice ustupljeno velikim tvrtkama.

Kad je riječ o Peruu, privatizacija domorodačke zemlje ne predstavlja samo ekonomski problem – što bi već samo po sebi bilo dovoljno teško. Time se napada određeni pogled na svijet. Zemlja za Indijance predstavlja ne samo sredstvo za proizvodnju koje im je oduzeto još na početku europske kolonizacije, nego i prostor na kojem – kako oni kažu – “naša djeca mogu živjeti” i “biti sretni”. To je filozofija u kojoj očuvanje okoliša jednostavno znači obranu života.

Zato je došlo do borbe koju vode protiv dekreta 1090 (zakon o šumama i šumskoj fauni) i 1064 (pravni režim za eksploataciju poljoprivrednog zemljišta) kojima se odobrava trgovina Amazonijom i zajedničkom zemljom. Dvanaest mjeseci narodnih prosvjeda koje je vodilo Međuetničko udruženje za razvoj šume (AIDESEP) tražeći povlačenje tih zakona prethodilo je regionalnom štrajku koji je trajao gotovo šezdeset dana. Na prijedlog AIDESEP-ao održavanju okruglog stola radi započinjanja pregovora, vlada je odgovorila uvođenjem izvanrednog stanja.

Petoga lipnja u Bagui, intervencija snaga reda kojom se željelo ukloniti nekoliko tisuća domorodaca koji su blokirali prometnice pretvorila se u dramu: ubijena su 24 policajca i 10 civila (nepoznat broj ljudi je nestao). Garcia je optužio “subverzivne” elemente, spomenuo je “brižljivo pripremljenu akciju protiv Perua” i implicitno je optužio bolivijskog predsjednika Eva Moralesa i venecuelskog predsjednika Huga Chaveza da su potaknuli indijansku pobunu. Ali vlada je odbila osnovati istražnu komisiju, što je tražio domorodački pokret. S razlogom… 7. kolovoza, tužiteljica Luz Marleny Rojas Mendez hrabro je, na vlastitu inicijativu, započela istragu protiv 16 časnika, među kojima su bila i dva generala, svi pripadnici državne policije, koje je optužila za pretjeranu upotrebu sile, budući da su domoroci “za svoju obranu koristili samo rudimentarno oružje (koplja), koje se stalno upotrebljava, te predmete poput kamenja i štapova”.

Na geopolitičkom planu, Peru ima stratešku važnost za američku i latinoameričku desnicu. Odatle mogu slobodno djelovati protiv ljevičarskih vlada koje prijete njihovim interesima. Tako je politički azil dobio Manuel Rosales, bivši oporbeni kandidat na venecuelskim predsjedničkim izborima, koji je u bijegu nakon otvaranja postupka zbog nezakonitog bogaćenja. Ili pak Jorge Torres Obleas, bivši bolivijski ministar protiv kojeg se u njegovoj zemlji vodi sudski postupak zbog sumnje da je umiješan u smrt 63 osobe, za vrijeme demonstracija protiv predsjednika Gonzala Sanchesa de Lozade u El Altu 2003.

Peruanski teritorij postao je također središte operacija američkih oružanih snaga. Pažljivim promatranjem premještanja njihovih trupa i pomorskih jedinica otkriveno je da je od 2004. do 2009. najmanje 55.350 američkih vojnika ušlo na peruanski teritorij. I da se prosječno trajanje njihova boravka od 2006. produljilo: sa 100 na 277 dana za svaki ulazak. Obavještajne aktivnosti, “informativna podrška”, “obuka protiv narkoterorizma”, itd. – aktivnosti tih patrola koncentriraju se na zone s jakim socijalnim sukobima, a to su džungle i njihova okolica.

Obala je pak postala središte operacija Četvrte flote Sjedinjenih Država na Pacifiku. Njezine proturaketne fregate i druge pomorske jedinice provode vježbe obuke za rat na morskoj površini, u podmorju i u zraku, zajedno sa svojim kolegama iz Perua. Luke se koriste za opskrbu brodova i odmor posade.

Toj strateškoj podređenosti u odnosu na Washington pridodaje se sve veća vojna integracija između Perua i Kolumbije. Ona se konkretno provodi zajedničkim manevrima u pograničnim zonama. U te su manevre uključene zračne operacije, uspostava komunikacijskih kanala i koordinacijskih postupaka kao i obuka glavnih stožera. U prvom polugodištu 2009. provedene su četiri zajedničke vježbe, upravo u regiji u kojoj djeluju patrole vojske Sjedinjenih Država.

Apsolutna potpora peruanske vlade otvaranju američkih vojnih baza u Kolumbiji i stalno učvršćivanje veza s predsjednikom Alvarom Uribeom Limu pretvaraju u sastavni dio bedema protiv napredovanja ljevice u Ekvadoru, Boliviji i Venezueli.

Povijesno gledano, peruanski socijalni pokreti raspolažu golemim potencijalom za mobilizaciju i prosvjede. 1978. su izazvali pad vojne diktature Francisca Moralesa Bermudesa, a 2000. Fujimorijeva režima. Malo im je nedostajalo da 1985. dođu na vlast, s Alfonsom Barrantesom, kandidatom Ujedinjene ljevice (IU). Poduprijevši kampanju Ollande Humale na posljednjim izborima 2006., omogućili su Nacionalističkoj stranci da postane druga snaga u zemlji.

Polarizacijom koju proizvodi, brutalna politika Alana Garcije stvara uvjete za ofenzivu naprednih političkih organizacija. Represija je moćno oružje, ali istodobno i vrlo opasno: može se, naime, okrenuti protiv onih koji je koriste.



Monica Bruckman



1 La Republica, Lima, 21. veljače 2008.

2 Alan Garcia, “El sindrome del perro del hortelano”, El Comercio, Lima 28. 10. 2007.

3 “Peru: el presidente Alan Garcia pide a los pobres ‘que dejen de pedir'”, Diarioexterior.com 25. veljače 2007.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve