Hrvoje Rodić: Car je gol

Objavljujemo reakciju na pismo prof. Ranka Matasovića koje je objavljeno u Jutarnjem listu, 25. 11. 2009, i koje je krasilo zadnjih dana našu elektroskupnicu. Riječ je, zapravo, o reakciji na trend plasiranja vrlo površnih i neshvatljivih argumenata naših akademskih veličina koje su suvereno zauzele prostor naših, nimalo manje, površnih medija. Pravo pitanje je – tko je u cijeloj ovoj priči ekshibiciònist i “atomski fizičar”?

U ponedjeljak, 23. studenog 2009., u 17:43 elektroskupnice (mailing-liste) Filozofskog fakulteta u Zagrebu su oživjele. Očekivano, s obzirom na to kolika je količina poruka preko njih prošla proljetos, za vrijeme prve blokade. No, ovaj put sezonu nije otvorio neki nezadovoljni student, već profesor Ranko Matasović, i to poprilično degutantnim tekstom, naslovljenim „O razlozima blokade“ (u međuvremenu objavljenom u Jutarnjem pod naslovom “Besplatan studij, ništavne diplome“). Zašto degutantan?

Prvo, profesor Matasović klasičnim stereotipom o studentu Filozofskog koji je marksist/komunist nastoji diskreditirati studentski protest i studentske zahtjeve, a da bi se upotpunila crno-bijela karakterizacija likova u ovoj priči, profesor sebe i svoju generaciju opisuje kao žrtve jednog sistema u kojem se doduše besplatno studiralo, ali se zato nije moglo prosvjedovati bez straha da se ne dobije pendrekom po leđima. Pa dobro, dokle ćemo tako? Ovakve optužbe očekivane su od desno orijentirane populacije i političara, ali za jednog intelektualca ovo je zbilja sramotno! Zalažemo li se mi bundžije za uvođenje jednostranačkog sistema? Ne. Zalažemo li se za jačanje represivnog aparata i smanjenje građanskih i političkih sloboda? Ne. Ali, po logici autora i njegovih sumišljenika, to sve ide u paketu s onim što mi tražimo (besplatno obrazovanje, ako su neki sjedili na ušima), budući da je koegzistiralo u Jugoslaviji, u sistemu koji je davno pokopan i čiji se pozitivni elementi ostavštine nastoji što prije uništiti istom ovom logikom koju koristi i prof. Matasović. Ali, ako ništa drugo, bar je bio otvoren do kraja, pa je s nama podijelio svoju ideološku orijentaciju: on je naime, zagriženi pobornik neoliberalnog kapitalizma.

I to bi bilo u redu da je neoliberalni kapitalizam nekakva bezazlena sekta poput Jedija ili neopaganizma, no naravno da to nije tako. Posljedice globalne partije Monopolyja koja je pošla po zlu prije nešto više od godinu dana osjećaju se već neko vrijeme, a osjećat ćemo ih i dalje (nije Monopoly jedini krivac za konkretno stanje u Hrvatskoj, ali to izlazi iz okvira ove teme). Kaže Ranko da je nepravedno da nečije obrazovanje plaćaju „svi porezni obveznici, pa i oni koji ne žele studirati“. Prilično je lako ekstrapolirati kuda ide takvo razmišljanje: „Zašto bi zdravi plaćali liječenje bolesnima?“, „Zašto bi zaposleni uzdržavali nezaposlene i umirovljenike?“ itd. Zašto? Pa zbog solidarnosti i jednakosti. Zbog ulaganja u napredak i razvoj društva, u bolje sutra (oprostite mi na otrcanosti, ali bolje mi ne pada na pamet). Ali ne, evanđelje po Matasoviću kaže da „ne moraju svi dijeliti egalitarističke i socijalističke ideale da bi se zalagali za pravednost i napredak“, te da su „kompetitivnost i elitizam ne samo moralne vrline, nego i preduvjet za boljitak ekonomije i društva“. Ekonomija je, naravno, na prvom mjestu. Ono u čemu se donekle slažem s profesorom jest to da svakako treba gledati i na kvalitetu studija, no ne slažem se s njegovim razmišljanjem (krajnje pojednostavljenim, naravno) da se kvaliteta može dobiti samo ako se plaća, tj. da je „besplatno obrazovanje bezvrijedno“. Pa besplatno je bilo Vama, profesore; znači li to da Vi zapravo nemate pojma i da ste posao dobili na temelju nekakve „društveno-političke podobnosti“, a ne u kompetitivnim uvjetima slobodnog tržišta rada za koje se zalažete?

Moja generacija (među njima i Vaši studenti) prepuna je onih koji jedva čekaju dobiti diplomu i pobjeći glavom bez obzira. I meni s vremena na vrijeme dođu takve misli, no prizemlji me kruta realnost u kojoj se ne čini izglednim da ću kao (budući) profesor povijesti naći posao u struci negdje vani. A želim raditi u struci, unatoč izrazito obeshrabrujućim komentarima vlastite majke (koja cijeli život radi u prosvjeti) i svog osnovnoškolskog profesora povijesti, koji su rad u školi opisali riječima „smrt“ i „samoubojstvo“. Ne, znam, valjda sam lud kad hoću takvo nešto. No Vi, kao i mnogi drugi, gledate samo na osobni boljitak i fantazirate o nekakvoj društvenoj piramidi u kojoj su društveni odnosi određeni ekonomskim faktorima. Fakultet doživljavate kao privatni feud, isto kao što državu tako doživljavaju neki drugi. Vidite, nama je dosta društva kojem su glavna obilježja potpuno neodgovorna vlast i netransparentna politika, mito i korupcija, socijalna nepravda, te sveopći lopovluk na svim razinama vlasti, dok se istovremeno govori da za naše zahtjeve novaca nema. Neka lažu nekom drugom, nama je dosta. Mi ćemo se za svoja prava i ideale boriti!

Hrvoje Rodić

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve