Hrvoje Rodić: Car je gol

Objavljujemo reakciju na pismo prof. Ranka Matasovića koje je objavljeno u Jutarnjem listu, 25. 11. 2009, i koje je krasilo zadnjih dana našu elektroskupnicu. Riječ je, zapravo, o reakciji na trend plasiranja vrlo površnih i neshvatljivih argumenata naših akademskih veličina koje su suvereno zauzele prostor naših, nimalo manje, površnih medija. Pravo pitanje je – tko je u cijeloj ovoj priči ekshibiciònist i “atomski fizičar”?

U ponedjeljak, 23. studenog 2009., u 17:43 elektroskupnice (mailing-liste) Filozofskog fakulteta u Zagrebu su oživjele. Očekivano, s obzirom na to kolika je količina poruka preko njih prošla proljetos, za vrijeme prve blokade. No, ovaj put sezonu nije otvorio neki nezadovoljni student, već profesor Ranko Matasović, i to poprilično degutantnim tekstom, naslovljenim „O razlozima blokade“ (u međuvremenu objavljenom u Jutarnjem pod naslovom “Besplatan studij, ništavne diplome“). Zašto degutantan?

Prvo, profesor Matasović klasičnim stereotipom o studentu Filozofskog koji je marksist/komunist nastoji diskreditirati studentski protest i studentske zahtjeve, a da bi se upotpunila crno-bijela karakterizacija likova u ovoj priči, profesor sebe i svoju generaciju opisuje kao žrtve jednog sistema u kojem se doduše besplatno studiralo, ali se zato nije moglo prosvjedovati bez straha da se ne dobije pendrekom po leđima. Pa dobro, dokle ćemo tako? Ovakve optužbe očekivane su od desno orijentirane populacije i političara, ali za jednog intelektualca ovo je zbilja sramotno! Zalažemo li se mi bundžije za uvođenje jednostranačkog sistema? Ne. Zalažemo li se za jačanje represivnog aparata i smanjenje građanskih i političkih sloboda? Ne. Ali, po logici autora i njegovih sumišljenika, to sve ide u paketu s onim što mi tražimo (besplatno obrazovanje, ako su neki sjedili na ušima), budući da je koegzistiralo u Jugoslaviji, u sistemu koji je davno pokopan i čiji se pozitivni elementi ostavštine nastoji što prije uništiti istom ovom logikom koju koristi i prof. Matasović. Ali, ako ništa drugo, bar je bio otvoren do kraja, pa je s nama podijelio svoju ideološku orijentaciju: on je naime, zagriženi pobornik neoliberalnog kapitalizma.

I to bi bilo u redu da je neoliberalni kapitalizam nekakva bezazlena sekta poput Jedija ili neopaganizma, no naravno da to nije tako. Posljedice globalne partije Monopolyja koja je pošla po zlu prije nešto više od godinu dana osjećaju se već neko vrijeme, a osjećat ćemo ih i dalje (nije Monopoly jedini krivac za konkretno stanje u Hrvatskoj, ali to izlazi iz okvira ove teme). Kaže Ranko da je nepravedno da nečije obrazovanje plaćaju „svi porezni obveznici, pa i oni koji ne žele studirati“. Prilično je lako ekstrapolirati kuda ide takvo razmišljanje: „Zašto bi zdravi plaćali liječenje bolesnima?“, „Zašto bi zaposleni uzdržavali nezaposlene i umirovljenike?“ itd. Zašto? Pa zbog solidarnosti i jednakosti. Zbog ulaganja u napredak i razvoj društva, u bolje sutra (oprostite mi na otrcanosti, ali bolje mi ne pada na pamet). Ali ne, evanđelje po Matasoviću kaže da „ne moraju svi dijeliti egalitarističke i socijalističke ideale da bi se zalagali za pravednost i napredak“, te da su „kompetitivnost i elitizam ne samo moralne vrline, nego i preduvjet za boljitak ekonomije i društva“. Ekonomija je, naravno, na prvom mjestu. Ono u čemu se donekle slažem s profesorom jest to da svakako treba gledati i na kvalitetu studija, no ne slažem se s njegovim razmišljanjem (krajnje pojednostavljenim, naravno) da se kvaliteta može dobiti samo ako se plaća, tj. da je „besplatno obrazovanje bezvrijedno“. Pa besplatno je bilo Vama, profesore; znači li to da Vi zapravo nemate pojma i da ste posao dobili na temelju nekakve „društveno-političke podobnosti“, a ne u kompetitivnim uvjetima slobodnog tržišta rada za koje se zalažete?

Moja generacija (među njima i Vaši studenti) prepuna je onih koji jedva čekaju dobiti diplomu i pobjeći glavom bez obzira. I meni s vremena na vrijeme dođu takve misli, no prizemlji me kruta realnost u kojoj se ne čini izglednim da ću kao (budući) profesor povijesti naći posao u struci negdje vani. A želim raditi u struci, unatoč izrazito obeshrabrujućim komentarima vlastite majke (koja cijeli život radi u prosvjeti) i svog osnovnoškolskog profesora povijesti, koji su rad u školi opisali riječima „smrt“ i „samoubojstvo“. Ne, znam, valjda sam lud kad hoću takvo nešto. No Vi, kao i mnogi drugi, gledate samo na osobni boljitak i fantazirate o nekakvoj društvenoj piramidi u kojoj su društveni odnosi određeni ekonomskim faktorima. Fakultet doživljavate kao privatni feud, isto kao što državu tako doživljavaju neki drugi. Vidite, nama je dosta društva kojem su glavna obilježja potpuno neodgovorna vlast i netransparentna politika, mito i korupcija, socijalna nepravda, te sveopći lopovluk na svim razinama vlasti, dok se istovremeno govori da za naše zahtjeve novaca nema. Neka lažu nekom drugom, nama je dosta. Mi ćemo se za svoja prava i ideale boriti!

Hrvoje Rodić

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.