kolumna

Tom Schaffer: Otvoreno pismo zaposjedačima Audimaxa i predavaonice C1

Nastavljamo pratiti studentske prosvjede u Austriji te objavljujemo prijevod otvorenog pisma Toma Schaffera upućeno studentima koji su zauzeli Audimax, najveću dvoranu na bečkom sveučilištu, i predavaonicu C1. Bečki su prosvjednici postigli ogroman uspjeh u mobilizaciji studenata, no nije im lako, uz svu infrastrukturu koju to zahtijeva, održavati dvije dvorane pod blokadom. Pismo u originalu možete pročitati na zurpolitik.com.

Drage kolegice i kolege,

zauzimamo Audimax sad već deveti dan. Mnogi od nas su umorni, upravo smo polučili uspjeh da postavimo na noge jednu od najvećih austrijskih demonstracija desetljeća. Tu opada napetost, sad je potrebno ponovo se polako usredotočiti na nešto novo. No ne bismo se trebali predavati ludilu da se svaki dan pokušavamo nadmašiti. Naši uspjesi dolaze samo s dužnom opuštenošću. Grčevitost nas slabi.

Kad se umorimo, uzmimo si jedan dan da duboko predahnemo. Prosvjed funkcionira više-manje vrlo dobro. Jasno je, međutim, da poneki trebaju vremena za sebe i za odmor. Nitko nas ne može spriječiti u tome da si uzimamo to vrijeme. Dobro, tad infrastruktura neće funkcionirati baš jako dobro na jedan dan. So what? Tad će mediji morati čekati dva sata na jednu odluku. Taj jedan puta, kad možda budu morali biti bez nas, neće nas oboriti. Odavno već naš vlastiti stream ima dovoljnu gledanost da masovno mobilizira ljude. Odavno smo već pored našeg sveučilišta stvorili i svoju vlastitu javnost.

Onih 40 ili 50 tisuća ljudi nisu došli zbog medija nego zbog naše stvari!

Ja smatram važnim za pokret da ljudi ovdje ne budu premoreni i da se onda zbog sitnica međusobno napadaju. Iz umora slijedi nezadovoljnstvo, iz nezadovoljstva slijedi sitničavost. A to je upravo ono protiv čega se ovdje borimo. Naša otvorenost, promišljenost i zajedništvo jesu ono što nas čini jakima i pred čime politika tako strepi.

Nas je puno. Ali nema nas tako puno da bismo trebali zaposjedati predavaonicu C1. Što nama znači zaposjedanje neke predavaonice? Znači osloboditi prostor — za razmjenu, diskusiju, susret, slavljenje, opuštanje i znači zajedništvu! Taj prostor je Audimax. Ovdje možemo činiti sve to. Ja ne uviđam smisao zaposjedanja dvorane C1. Pozivam ljude koji su tamo da se ponovo spoje s nama.

Sva zauzeća koja premašuju te potrebe čine ono što nam neki od naših kolega i kolegica s nepravom predbacuju: puko blokiranje. Netko pokvareniji mogao bi to nazvati i dekadencijom. Ali naše okupiranje je oslobađanje, nikakav prkos.

Potpuno je suludo opterećenje za naš pokret da na udaljenosti od nekoliko stotina metara na istom sveučilištu podignemo dvije kompletne infrastrukture. Dvije kuhinje. Dvije plenarne dvorane. Dva tehnička odjela. Dva komunikacijska odjela. To vezuje snagu i košta vremena koje si ne bismo smjeli sâmi tako oduzimati. Dovedite te ljude natrag.

Ovo je naš prostor. Da bi on to mogao biti, mora se ulaziti u kompromise — one koji ne moraju doista boljeti. U C1 je zabrana pušenja i zato je taj prostor manje naporan. Ne bi trebalo da nepušači već nakon tjedan dana zauzeća dobivaju pušački kašalj. Imajte obzira. Izađite van ako u međuvremenu hoćete pušiti. Sjednite na galeriju ako to hoćete činiti cijele večeri.

Nije mi stalo do toga da nekome nešto zabranjujem. Kad bi dim bio nešto ugodniji i prije svega kad ne bi bio štetan i dugoročno slabio snage, mogli biste, što se mene tiče, sve zadimiti. Ali poznajem ljude koji zbog toga ne dolaze ili rijetko dolaze i koji zbog toga ovdje ne prenoćuju jer to ne podnose ili ne izdržavaju. Stalo je ipak do toga da imamo jedan prostor u kojemu se svi mogu osjećati ugodno.

Isto tako nije nužno uzmicati zbog tuluma. Oni spadaju u naš protest i ne bi ih trebalo isključivati iz našeg zajedničkog prostora. Ne treba prezirati to da ima takozvanih “turistulumaša”. Nisu svi stvoreni za to da budu politički aktivisti. Onaj tko ovamo dolazi, već samim time nas podržava. Bilo bi i drugih mjesta u Beču za ples. Tko ovdje pleše, pripada nama.

Sve dok se takve osobe pridržavaju dviju stvari.

Prvo: odgovornosti da ne štete protestu — na primjer kroz vandalizam na NAŠEM sveučilištu ili kroz neko drugo odurno ponašanje vani.

I drugo: odgovornosti da na kraju još jednom zajedno prionu na 5 minuta da bi se uklonilo nastalo smeće.

Ne povlačiti se od odgovornosti nego pokazati solidarnost da bi svima bilo dobro. To je temeljna ideološka okosnica našeg pokreta.

Hvala.

3. studenoga 2009.
Tagovi:
, , ,

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
Arhiva članaka