Tom Schaffer: Otvoreno pismo zaposjedačima Audimaxa i predavaonice C1

Nastavljamo pratiti studentske prosvjede u Austriji te objavljujemo prijevod otvorenog pisma Toma Schaffera upućeno studentima koji su zauzeli Audimax, najveću dvoranu na bečkom sveučilištu, i predavaonicu C1. Bečki su prosvjednici postigli ogroman uspjeh u mobilizaciji studenata, no nije im lako, uz svu infrastrukturu koju to zahtijeva, održavati dvije dvorane pod blokadom. Pismo u originalu možete pročitati na zurpolitik.com.


Drage kolegice i kolege,

zauzimamo Audimax sad već deveti dan. Mnogi od nas su umorni, upravo smo polučili uspjeh da postavimo na noge jednu od najvećih austrijskih demonstracija desetljeća. Tu opada napetost, sad je potrebno ponovo se polako usredotočiti na nešto novo. No ne bismo se trebali predavati ludilu da se svaki dan pokušavamo nadmašiti. Naši uspjesi dolaze samo s dužnom opuštenošću. Grčevitost nas slabi.

Kad se umorimo, uzmimo si jedan dan da duboko predahnemo. Prosvjed funkcionira više-manje vrlo dobro. Jasno je, međutim, da poneki trebaju vremena za sebe i za odmor. Nitko nas ne može spriječiti u tome da si uzimamo to vrijeme. Dobro, tad infrastruktura neće funkcionirati baš jako dobro na jedan dan. So what? Tad će mediji morati čekati dva sata na jednu odluku. Taj jedan puta, kad možda budu morali biti bez nas, neće nas oboriti. Odavno već naš vlastiti stream ima dovoljnu gledanost da masovno mobilizira ljude. Odavno smo već pored našeg sveučilišta stvorili i svoju vlastitu javnost.

Onih 40 ili 50 tisuća ljudi nisu došli zbog medija nego zbog naše stvari!

Ja smatram važnim za pokret da ljudi ovdje ne budu premoreni i da se onda zbog sitnica međusobno napadaju. Iz umora slijedi nezadovoljnstvo, iz nezadovoljstva slijedi sitničavost. A to je upravo ono protiv čega se ovdje borimo. Naša otvorenost, promišljenost i zajedništvo jesu ono što nas čini jakima i pred čime politika tako strepi.

Nas je puno. Ali nema nas tako puno da bismo trebali zaposjedati predavaonicu C1. Što nama znači zaposjedanje neke predavaonice? Znači osloboditi prostor — za razmjenu, diskusiju, susret, slavljenje, opuštanje i znači zajedništvu! Taj prostor je Audimax. Ovdje možemo činiti sve to. Ja ne uviđam smisao zaposjedanja dvorane C1. Pozivam ljude koji su tamo da se ponovo spoje s nama.

Sva zauzeća koja premašuju te potrebe čine ono što nam neki od naših kolega i kolegica s nepravom predbacuju: puko blokiranje. Netko pokvareniji mogao bi to nazvati i dekadencijom. Ali naše okupiranje je oslobađanje, nikakav prkos.

Potpuno je suludo opterećenje za naš pokret da na udaljenosti od nekoliko stotina metara na istom sveučilištu podignemo dvije kompletne infrastrukture. Dvije kuhinje. Dvije plenarne dvorane. Dva tehnička odjela. Dva komunikacijska odjela. To vezuje snagu i košta vremena koje si ne bismo smjeli sâmi tako oduzimati. Dovedite te ljude natrag.

Ovo je naš prostor. Da bi on to mogao biti, mora se ulaziti u kompromise — one koji ne moraju doista boljeti. U C1 je zabrana pušenja i zato je taj prostor manje naporan. Ne bi trebalo da nepušači već nakon tjedan dana zauzeća dobivaju pušački kašalj. Imajte obzira. Izađite van ako u međuvremenu hoćete pušiti. Sjednite na galeriju ako to hoćete činiti cijele večeri.

Nije mi stalo do toga da nekome nešto zabranjujem. Kad bi dim bio nešto ugodniji i prije svega kad ne bi bio štetan i dugoročno slabio snage, mogli biste, što se mene tiče, sve zadimiti. Ali poznajem ljude koji zbog toga ne dolaze ili rijetko dolaze i koji zbog toga ovdje ne prenoćuju jer to ne podnose ili ne izdržavaju. Stalo je ipak do toga da imamo jedan prostor u kojemu se svi mogu osjećati ugodno.

Isto tako nije nužno uzmicati zbog tuluma. Oni spadaju u naš protest i ne bi ih trebalo isključivati iz našeg zajedničkog prostora. Ne treba prezirati to da ima takozvanih “turistulumaša”. Nisu svi stvoreni za to da budu politički aktivisti. Onaj tko ovamo dolazi, već samim time nas podržava. Bilo bi i drugih mjesta u Beču za ples. Tko ovdje pleše, pripada nama.

Sve dok se takve osobe pridržavaju dviju stvari.

Prvo: odgovornosti da ne štete protestu — na primjer kroz vandalizam na NAŠEM sveučilištu ili kroz neko drugo odurno ponašanje vani.

I drugo: odgovornosti da na kraju još jednom zajedno prionu na 5 minuta da bi se uklonilo nastalo smeće.

Ne povlačiti se od odgovornosti nego pokazati solidarnost da bi svima bilo dobro. To je temeljna ideološka okosnica našeg pokreta.

Hvala.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve