Tom Schaffer: Otvoreno pismo zaposjedačima Audimaxa i predavaonice C1

Drage kolegice i kolege,

zauzimamo Audimax sad već deveti dan. Mnogi od nas su umorni, upravo smo polučili uspjeh da postavimo na noge jednu od najvećih austrijskih demonstracija desetljeća. Tu opada napetost, sad je potrebno ponovo se polako usredotočiti na nešto novo. No ne bismo se trebali predavati ludilu da se svaki dan pokušavamo nadmašiti. Naši uspjesi dolaze samo s dužnom opuštenošću. Grčevitost nas slabi.

Kad se umorimo, uzmimo si jedan dan da duboko predahnemo. Prosvjed funkcionira više-manje vrlo dobro. Jasno je, međutim, da poneki trebaju vremena za sebe i za odmor. Nitko nas ne može spriječiti u tome da si uzimamo to vrijeme. Dobro, tad infrastruktura neće funkcionirati baš jako dobro na jedan dan. So what? Tad će mediji morati čekati dva sata na jednu odluku. Taj jedan puta, kad možda budu morali biti bez nas, neće nas oboriti. Odavno već naš vlastiti stream ima dovoljnu gledanost da masovno mobilizira ljude. Odavno smo već pored našeg sveučilišta stvorili i svoju vlastitu javnost.

Onih 40 ili 50 tisuća ljudi nisu došli zbog medija nego zbog naše stvari!

Ja smatram važnim za pokret da ljudi ovdje ne budu premoreni i da se onda zbog sitnica međusobno napadaju. Iz umora slijedi nezadovoljnstvo, iz nezadovoljstva slijedi sitničavost. A to je upravo ono protiv čega se ovdje borimo. Naša otvorenost, promišljenost i zajedništvo jesu ono što nas čini jakima i pred čime politika tako strepi.

Nas je puno. Ali nema nas tako puno da bismo trebali zaposjedati predavaonicu C1. Što nama znači zaposjedanje neke predavaonice? Znači osloboditi prostor — za razmjenu, diskusiju, susret, slavljenje, opuštanje i znači zajedništvu! Taj prostor je Audimax. Ovdje možemo činiti sve to. Ja ne uviđam smisao zaposjedanja dvorane C1. Pozivam ljude koji su tamo da se ponovo spoje s nama.

Sva zauzeća koja premašuju te potrebe čine ono što nam neki od naših kolega i kolegica s nepravom predbacuju: puko blokiranje. Netko pokvareniji mogao bi to nazvati i dekadencijom. Ali naše okupiranje je oslobađanje, nikakav prkos.

Potpuno je suludo opterećenje za naš pokret da na udaljenosti od nekoliko stotina metara na istom sveučilištu podignemo dvije kompletne infrastrukture. Dvije kuhinje. Dvije plenarne dvorane. Dva tehnička odjela. Dva komunikacijska odjela. To vezuje snagu i košta vremena koje si ne bismo smjeli sâmi tako oduzimati. Dovedite te ljude natrag.

Ovo je naš prostor. Da bi on to mogao biti, mora se ulaziti u kompromise — one koji ne moraju doista boljeti. U C1 je zabrana pušenja i zato je taj prostor manje naporan. Ne bi trebalo da nepušači već nakon tjedan dana zauzeća dobivaju pušački kašalj. Imajte obzira. Izađite van ako u međuvremenu hoćete pušiti. Sjednite na galeriju ako to hoćete činiti cijele večeri.

Nije mi stalo do toga da nekome nešto zabranjujem. Kad bi dim bio nešto ugodniji i prije svega kad ne bi bio štetan i dugoročno slabio snage, mogli biste, što se mene tiče, sve zadimiti. Ali poznajem ljude koji zbog toga ne dolaze ili rijetko dolaze i koji zbog toga ovdje ne prenoćuju jer to ne podnose ili ne izdržavaju. Stalo je ipak do toga da imamo jedan prostor u kojemu se svi mogu osjećati ugodno.

Isto tako nije nužno uzmicati zbog tuluma. Oni spadaju u naš protest i ne bi ih trebalo isključivati iz našeg zajedničkog prostora. Ne treba prezirati to da ima takozvanih “turistulumaša”. Nisu svi stvoreni za to da budu politički aktivisti. Onaj tko ovamo dolazi, već samim time nas podržava. Bilo bi i drugih mjesta u Beču za ples. Tko ovdje pleše, pripada nama.

Sve dok se takve osobe pridržavaju dviju stvari.

Prvo: odgovornosti da ne štete protestu — na primjer kroz vandalizam na NAŠEM sveučilištu ili kroz neko drugo odurno ponašanje vani.

I drugo: odgovornosti da na kraju još jednom zajedno prionu na 5 minuta da bi se uklonilo nastalo smeće.

Ne povlačiti se od odgovornosti nego pokazati solidarnost da bi svima bilo dobro. To je temeljna ideološka okosnica našeg pokreta.

Hvala.