Tom Schaffer: Otvoreno pismo zaposjedačima Audimaxa i predavaonice C1

Nastavljamo pratiti studentske prosvjede u Austriji te objavljujemo prijevod otvorenog pisma Toma Schaffera upućeno studentima koji su zauzeli Audimax, najveću dvoranu na bečkom sveučilištu, i predavaonicu C1. Bečki su prosvjednici postigli ogroman uspjeh u mobilizaciji studenata, no nije im lako, uz svu infrastrukturu koju to zahtijeva, održavati dvije dvorane pod blokadom. Pismo u originalu možete pročitati na zurpolitik.com.

Drage kolegice i kolege,

zauzimamo Audimax sad već deveti dan. Mnogi od nas su umorni, upravo smo polučili uspjeh da postavimo na noge jednu od najvećih austrijskih demonstracija desetljeća. Tu opada napetost, sad je potrebno ponovo se polako usredotočiti na nešto novo. No ne bismo se trebali predavati ludilu da se svaki dan pokušavamo nadmašiti. Naši uspjesi dolaze samo s dužnom opuštenošću. Grčevitost nas slabi.

Kad se umorimo, uzmimo si jedan dan da duboko predahnemo. Prosvjed funkcionira više-manje vrlo dobro. Jasno je, međutim, da poneki trebaju vremena za sebe i za odmor. Nitko nas ne može spriječiti u tome da si uzimamo to vrijeme. Dobro, tad infrastruktura neće funkcionirati baš jako dobro na jedan dan. So what? Tad će mediji morati čekati dva sata na jednu odluku. Taj jedan puta, kad možda budu morali biti bez nas, neće nas oboriti. Odavno već naš vlastiti stream ima dovoljnu gledanost da masovno mobilizira ljude. Odavno smo već pored našeg sveučilišta stvorili i svoju vlastitu javnost.

Onih 40 ili 50 tisuća ljudi nisu došli zbog medija nego zbog naše stvari!

Ja smatram važnim za pokret da ljudi ovdje ne budu premoreni i da se onda zbog sitnica međusobno napadaju. Iz umora slijedi nezadovoljnstvo, iz nezadovoljstva slijedi sitničavost. A to je upravo ono protiv čega se ovdje borimo. Naša otvorenost, promišljenost i zajedništvo jesu ono što nas čini jakima i pred čime politika tako strepi.

Nas je puno. Ali nema nas tako puno da bismo trebali zaposjedati predavaonicu C1. Što nama znači zaposjedanje neke predavaonice? Znači osloboditi prostor — za razmjenu, diskusiju, susret, slavljenje, opuštanje i znači zajedništvu! Taj prostor je Audimax. Ovdje možemo činiti sve to. Ja ne uviđam smisao zaposjedanja dvorane C1. Pozivam ljude koji su tamo da se ponovo spoje s nama.

Sva zauzeća koja premašuju te potrebe čine ono što nam neki od naših kolega i kolegica s nepravom predbacuju: puko blokiranje. Netko pokvareniji mogao bi to nazvati i dekadencijom. Ali naše okupiranje je oslobađanje, nikakav prkos.

Potpuno je suludo opterećenje za naš pokret da na udaljenosti od nekoliko stotina metara na istom sveučilištu podignemo dvije kompletne infrastrukture. Dvije kuhinje. Dvije plenarne dvorane. Dva tehnička odjela. Dva komunikacijska odjela. To vezuje snagu i košta vremena koje si ne bismo smjeli sâmi tako oduzimati. Dovedite te ljude natrag.

Ovo je naš prostor. Da bi on to mogao biti, mora se ulaziti u kompromise — one koji ne moraju doista boljeti. U C1 je zabrana pušenja i zato je taj prostor manje naporan. Ne bi trebalo da nepušači već nakon tjedan dana zauzeća dobivaju pušački kašalj. Imajte obzira. Izađite van ako u međuvremenu hoćete pušiti. Sjednite na galeriju ako to hoćete činiti cijele večeri.

Nije mi stalo do toga da nekome nešto zabranjujem. Kad bi dim bio nešto ugodniji i prije svega kad ne bi bio štetan i dugoročno slabio snage, mogli biste, što se mene tiče, sve zadimiti. Ali poznajem ljude koji zbog toga ne dolaze ili rijetko dolaze i koji zbog toga ovdje ne prenoćuju jer to ne podnose ili ne izdržavaju. Stalo je ipak do toga da imamo jedan prostor u kojemu se svi mogu osjećati ugodno.

Isto tako nije nužno uzmicati zbog tuluma. Oni spadaju u naš protest i ne bi ih trebalo isključivati iz našeg zajedničkog prostora. Ne treba prezirati to da ima takozvanih “turistulumaša”. Nisu svi stvoreni za to da budu politički aktivisti. Onaj tko ovamo dolazi, već samim time nas podržava. Bilo bi i drugih mjesta u Beču za ples. Tko ovdje pleše, pripada nama.

Sve dok se takve osobe pridržavaju dviju stvari.

Prvo: odgovornosti da ne štete protestu — na primjer kroz vandalizam na NAŠEM sveučilištu ili kroz neko drugo odurno ponašanje vani.

I drugo: odgovornosti da na kraju još jednom zajedno prionu na 5 minuta da bi se uklonilo nastalo smeće.

Ne povlačiti se od odgovornosti nego pokazati solidarnost da bi svima bilo dobro. To je temeljna ideološka okosnica našeg pokreta.

Hvala.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve