Trpimir Matasović: A tko će blokirati HRT?

Prenosimo tekst Trpimira Matasovića iz zadnjeg broja Zareza (od 26. studenoga 2009.) u kojem situaciju u visokom obrazovanju, ili konkretnije na FFZG-u povezuje sa stanjem na našoj javnoj(?) RTV kući. Svaki pokušaj da se promjeni zatečeno stanje u oba sektora biva nazivan gnjavažom te se na vrlo jednostavan proceduralan način zadržava (gnjavatorski) status quo što radnim grupama na HRT-u, što komisijama MZOŠ-a u kontekstu studentskih zahtjeva

Tog znakovitog ponedjeljka, 23. studenog, događale su se istovremeno dvije stvari koje tek naizgled nemaju nikakve međusobne veze – dok se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u Lučićevoj na plenumu izglasavala blokada nastave, na nedalekom se Prisavlju održavala sjednica Vijeća HRT-a. A, zapravo, dodirnih točaka između tih dvaju događaja zaista ne nedostaje. U oba slučaja otvorena su pitanja od javnog interesa – jer, ovdje je riječ o pravu na znanje i informaciju te o pravu na participaciju u odlučivanju, ali, s druge strane, i o problemu neprobojnosti birokratskih struktura te netransparentnosti i arbitrarnosti njihovih odluka. Jedina je razlika u tome što Hrvatska radiotelevizija sigurno (još?) nije simbol slobodarskog duha, kao što to zagrebački Filozofski fakultet (već) jest.

Ono što je, također, zajedničko i studentskim blokadama (koje su istovremeno krenule i u Puli i Rijeci) i pokretanju postupka eventualnog opoziva glavnog ravnatelja HRT-a jest da, usprkos dinamičnosti tih događaja, imamo posla s primjerima stazisa. Naime, kao što su i ponovno blokade posljedica toga što se, nakon njihove proljetošnje privremene suspenzije nije dogodilo ništa, tako je i pozivanje Vanje Sutlića na odgovornost primarno posljedica toga da se već godinama na Hrvatskoj radioteleviziji ništa ne mijenja – barem ne nabolje.

U cijeloj toj priči upravo je fascinantna – i zabrinjavajuća – nesposobnost (ili prije nespremnost) opinion makera da prepoznaju javni interes, koliko god on jasno bio artikuliran od strane i studenata i prisavske (i pri-prisavske) opozicije. Priča o pravu na dostupnost znanja i obrazovanja tako se i opet svodi na ponavljanje mantre o pobuni vječnih/lijenih studenata. K tome, već se i prvi izvještaji o novim blokadama u velikom broju slučajeva svode na prezentaciju u obliku šarenog medijskog igrokaza, koji je će, doduše, jedan dan biti dobra vijest za naslovnicu, ali će već drugog dana biti zaboravljen – a, ako stvar potraje, vjerojatno će se i opet vrlo brzo početi prezentirati kao gnjavaža.

S HRT-om je slična situacija – skandal sa Sutlićevim šovinističkim i seksističkim etiketiranjem jedne od najboljih HTV-ovih novinarki dobra je podloga za nešto dugotrajniju trakavicu medijskih senzacija, ali one ne zahvaćaju u meritum stvari – duboko nedemokratski način funkcioniranja ravnatelja javne medijske kuće – nego prije predstavljaju osnovu za poziv na linč. Narod je, valjda, kako to misle medijski magnati, manje željan javnog interesa, a više krvi. Možda ne doslovno, ali medijski linč, koliko god utemeljen bio u ovom konkretnom slučaju, nije ništa drugo doli “civiliziranija” varijanta gladijatorskih borbi. A u njima, zapravo, i nije važno tko će na kraju biti zaklan, nego samo da se neko klanje dogodi.

U obje priče znakovito je još nešto – duboki prezir struktura, pa i medija, prema demokratskim procesima. Studentske se plenume (kao par excellence demokratska tijela) pokušava diskreditirati kao sredstvo terora manjine – premda neka pretpostavljena većina nikad nije jasno artikulirala ikakve suvislije protuargumente plenumskoj manjini.

Kada je riječ o HRT-u, privid demokratičnosti stvara se procedurom – u posljednjem slučaju, formiranjem radne skupine. A staro je pravilo, još iz nekih prošlih vremena, ali učinkovito preneseno i u ovo današnje, da se, kad se nešto ne želi riješiti, formira radna skupina. Druge demokratske institucije, kao što su strukovne udruge (u ovom slučaju Hrvatsko novinarsko društvo) i dalje se ignorira. I one su, uostalom, kao i studentski plenumi, samo gnjavaža, koju se tolerira samo zbog, i opet, stvaranja privida demokratičnosti.

I što će se na kraju dogoditi? Nažalost, vjerojatno i opet ništa. Studente će se pokušati primiriti kompromisnim zakonskim rješenjima, koji, međutim, neće dokinuti komercijalizaciju visokog obrazovanja. Na Prisavlju, pak, možda i padne koja glava (svejedno da li Vanje Sutlića, Hloverke Novak-Srzić – ili čak obje), ali dok je sustav postavljen kao što je sada, mogućnosti za promjene u smjeru stvaranja pravog javnog medija ostaju gotovo minimalne. Novinarima će se, kao i studentima, možda nakratko i dati za pravo da privremeno dignu svoj glas, ali samo dotle dok ne ugroze unaprijed nametnute i neprobojne hijerarhijske birokratske strukture.

Na prvi dan novih studentskih blokada moglo se čuti kako sâme blokade više nisu dovoljne, nego je potreban dodatan angažman i šire društvene zajednice. I to je točno. Ali i to je pokazatelj određenog stupnja razvoja koji HRT još nije dosegao. Jer, da bi ta kuća do njega došla, možda bi je, započetak, netko mogao blokirati. Pitanje je samo imaju li njeni novinari i približno onoliko hrabrosti i društvene odgovornosti koliko je imaju studenti.