Trpimir Matasović: A tko će blokirati HRT?

Prenosimo tekst Trpimira Matasovića iz zadnjeg broja Zareza (od 26. studenoga 2009.) u kojem situaciju u visokom obrazovanju, ili konkretnije na FFZG-u povezuje sa stanjem na našoj javnoj(?) RTV kući. Svaki pokušaj da se promjeni zatečeno stanje u oba sektora biva nazivan gnjavažom te se na vrlo jednostavan proceduralan način zadržava (gnjavatorski) status quo što radnim grupama na HRT-u, što komisijama MZOŠ-a u kontekstu studentskih zahtjeva

Tog znakovitog ponedjeljka, 23. studenog, događale su se istovremeno dvije stvari koje tek naizgled nemaju nikakve međusobne veze – dok se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u Lučićevoj na plenumu izglasavala blokada nastave, na nedalekom se Prisavlju održavala sjednica Vijeća HRT-a. A, zapravo, dodirnih točaka između tih dvaju događaja zaista ne nedostaje. U oba slučaja otvorena su pitanja od javnog interesa – jer, ovdje je riječ o pravu na znanje i informaciju te o pravu na participaciju u odlučivanju, ali, s druge strane, i o problemu neprobojnosti birokratskih struktura te netransparentnosti i arbitrarnosti njihovih odluka. Jedina je razlika u tome što Hrvatska radiotelevizija sigurno (još?) nije simbol slobodarskog duha, kao što to zagrebački Filozofski fakultet (već) jest.

Fascinantna nesposobnost opinion makera

Ono što je, također, zajedničko i studentskim blokadama (koje su istovremeno krenule i u Puli i Rijeci) i pokretanju postupka eventualnog opoziva glavnog ravnatelja HRT-a jest da, usprkos dinamičnosti tih događaja, imamo posla s primjerima stazisa. Naime, kao što su i ponovno blokade posljedica toga što se, nakon njihove proljetošnje privremene suspenzije nije dogodilo ništa, tako je i pozivanje Vanje Sutlića na odgovornost primarno posljedica toga da se već godinama na Hrvatskoj radioteleviziji ništa ne mijenja – barem ne nabolje.

U cijeloj toj priči upravo je fascinantna – i zabrinjavajuća – nesposobnost (ili prije nespremnost) opinion makera da prepoznaju javni interes, koliko god on jasno bio artikuliran od strane i studenata i prisavske (i pri-prisavske) opozicije. Priča o pravu na dostupnost znanja i obrazovanja tako se i opet svodi na ponavljanje mantre o pobuni vječnih/lijenih studenata. K tome, već se i prvi izvještaji o novim blokadama u velikom broju slučajeva svode na prezentaciju u obliku šarenog medijskog igrokaza, koji je će, doduše, jedan dan biti dobra vijest za naslovnicu, ali će već drugog dana biti zaboravljen – a, ako stvar potraje, vjerojatno će se i opet vrlo brzo početi prezentirati kao gnjavaža.

S HRT-om je slična situacija – skandal sa Sutlićevim šovinističkim i seksističkim etiketiranjem jedne od najboljih HTV-ovih novinarki dobra je podloga za nešto dugotrajniju trakavicu medijskih senzacija, ali one ne zahvaćaju u meritum stvari – duboko nedemokratski način funkcioniranja ravnatelja javne medijske kuće – nego prije predstavljaju osnovu za poziv na linč. Narod je, valjda, kako to misle medijski magnati, manje željan javnog interesa, a više krvi. Možda ne doslovno, ali medijski linč, koliko god utemeljen bio u ovom konkretnom slučaju, nije ništa drugo doli “civiliziranija” varijanta gladijatorskih borbi. A u njima, zapravo, i nije važno tko će na kraju biti zaklan, nego samo da se neko klanje dogodi.

Duboki prezir struktura

U obje priče znakovito je još nešto – duboki prezir struktura, pa i medija, prema demokratskim procesima. Studentske se plenume (kao par excellence demokratska tijela) pokušava diskreditirati kao sredstvo terora manjine – premda neka pretpostavljena većina nikad nije jasno artikulirala ikakve suvislije protuargumente plenumskoj manjini.

Kada je riječ o HRT-u, privid demokratičnosti stvara se procedurom – u posljednjem slučaju, formiranjem radne skupine. A staro je pravilo, još iz nekih prošlih vremena, ali učinkovito preneseno i u ovo današnje, da se, kad se nešto ne želi riješiti, formira radna skupina. Druge demokratske institucije, kao što su strukovne udruge (u ovom slučaju Hrvatsko novinarsko društvo) i dalje se ignorira. I one su, uostalom, kao i studentski plenumi, samo gnjavaža, koju se tolerira samo zbog, i opet, stvaranja privida demokratičnosti.

Blokade nisu dovoljne

I što će se na kraju dogoditi? Nažalost, vjerojatno i opet ništa. Studente će se pokušati primiriti kompromisnim zakonskim rješenjima, koji, međutim, neće dokinuti komercijalizaciju visokog obrazovanja. Na Prisavlju, pak, možda i padne koja glava (svejedno da li Vanje Sutlića, Hloverke Novak-Srzić – ili čak obje), ali dok je sustav postavljen kao što je sada, mogućnosti za promjene u smjeru stvaranja pravog javnog medija ostaju gotovo minimalne. Novinarima će se, kao i studentima, možda nakratko i dati za pravo da privremeno dignu svoj glas, ali samo dotle dok ne ugroze unaprijed nametnute i neprobojne hijerarhijske birokratske strukture.

Na prvi dan novih studentskih blokada moglo se čuti kako sâme blokade više nisu dovoljne, nego je potreban dodatan angažman i šire društvene zajednice. I to je točno. Ali i to je pokazatelj određenog stupnja razvoja koji HRT još nije dosegao. Jer, da bi ta kuća do njega došla, možda bi je, započetak, netko mogao blokirati. Pitanje je samo imaju li njeni novinari i približno onoliko hrabrosti i društvene odgovornosti koliko je imaju studenti.

Trpimir Matasović
preneseno iz Zareza br. 270 (26. studenoga 2009.)

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve