Igor Lasić: Strategije (ne)ignoriranja

Druga studentska blokada fakulteta u Hrvatskoj bila je, riječju – dosadna. To je, naime, neformalno ali i veoma očito stajalište nekolicine najmoćnijih ovdašnjih medija, najtiražnijih novina i, jasno, Hrvatske televizije. A ono što kažu oni, baš kao da svi mislimo; na stranu sad što takvo mišljenje ima napadno malo veze s procesom razmišljanja. Mediji su nezavisnoj inicijativi za potpuno budžetski financirano visoko obrazovanje, svakako presudili kao takvoj – nešto kasnije dotaknut ćemo i konkretnije primjere obračuna s dosadom – a to znači da su je uz povremene koncentrirane difamacije stavili izvan kruga smislenog, onoga čemu se daje posvećeni legitimitet i naspram čega je sve ostalo, zapravo, prezreno unutar i gurnuto izvan zajednice. Upravo kao što glasi naslov jednog komentara (Ante Jerić) o medijima na web- portalu Kulturpunkt: Blokirana blokada. Prije negoli olako zaključimo da je tako možda i bolje, s obzirom na ukupni društveni i politički kontekst što ga mediji (re)prezentiraju, vidjeti nam je makar i nepotpuni pregled, odnosno izbor objavljenog, nužno statistički ograničen, uz ogradu te ispriku što ovdje potpisani novinar nije uspio popratiti barem poneku radijsku emisiju. Prije toga bilo bi korisno podsjetiti se još kako su proljetos, u vrijeme prve blokade, i sami rečeni mediji bili osjetno manje dosadni, premda nam se koncepti “dosadnosti” i “zanimljivosti” uvelike razlikuju. Jer, nisu bili ovako predvidivi, nisu ni sami otprve znali s čime se to susreću, pa se stoga i moglo dogoditi da npr. Globus, najčitaniji tjednik u Hrvatskoj, hitro pošalje na Filozofski fakultet u Zagrebu novinare koji će korektno i vjerodostojno izvještavati i promišljati zatečeno, neopterećeni interesom vlasnika-izdavača koji još nije bio stigao razabrati svoju poziciju u svemu tome. Naravno, sve je tad ubrzo došlo na svoje, većih iznenađenja više nije bilo, pa je i reakcija na drugu blokadu bila sasvim očekivana. Globus tijekom nepuna dva tjedna samog događaja, u dva svoja izdanja za to vrijeme, dakle, nije objavio ništa o ovoj studentskoj akciji, a nije niti njegov glavni tržišni konkurent, Nacional, izuzev kraćeg spomena iste, pritom po studente afirmativnog, u tekstu jednog kolumnista (Zoran Ferić), no što doista nema puno veze s uređivanjem novina, nego je više plod volje relativno slobodnog pojedinca. Takav položaj kolumnista i njegova relativnost te njegova mjera slobode u pisanju kao konstitutivni element u funkciji ventila unutar strogo nadziranog sustava, međutim, doći će do izražaja naročito kod dnevnih novina, a najviše u Jutarnjem listu, koji je s Globusom dio istog koncerna Europa Press Holding.

Teza o bučnoj manjini

Hrvatska televizija, naš glavni javni medij – javni po službenom vlasničkom određenju – pritom i općenito najutjecajniji, prvog je dana blokade u Zagrebu, 23. studenoga, započeo svoju “središnju informativnu emisiju”, Dnevnik u 20 sati, viješću o nastavku proljetnog studentskog zauzimanja fakulteta, i odmah zatim nastavio razgovorom voditelja (Zoran Šprajc) s ministrom obrazovanja u studiju. Sve je u prilogu sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta na samom početku izgledalo prilično nepristrano, ubrajajući u to i novinarsko odricanje od vlastitog ili preuzetog stava, dok nije pred kamerom izdvojen student koji će izjaviti kako je opet “bučna manjina nadglasala tihu većinu”, e da bi novinarka (Sunčica Findak) spremno zaključila sa “no čini se da ta manjina dobro zna što želi”. Voditelj je s ministrom Radovanom Fuchsom, pak, zajednički konstatirao da se studentima očito isplatio već i prvi pokušaj pritiska na državu, budući da aktualni zakon u pripremi bilježi određeni pomak u smjeru smanjenja, ako već ne ukidanja, školarine za studiranje. Teza o bučnoj manjini i sve koncilijantnijoj vladi – čije su najnovije legislativne trikove studenti opet izvrsno prokazali kao modifikaciju stare prevare – ostat će tijekom blokade dvama općim mjestima, među nekoliko najistaknutijih koji formiraju okosnicu državne i medijske politike na ovu temu, bilo da je riječ o javnim ili privatnim medijima; oni su ovdje na jednom te istom zadatku, kako ćemo još vidjeti, vezano uz činjenicu presijecanja interesa krupnog kapitala i predstavnika vlasti. Program HTV-a, nadalje, istog je dana garniran i tematiziranjem blokade u emisiji Otvoreno, gdje će voditeljica (Hloverka Novak-Srzić) upadljivo nametati još jedan poznati standard, brižno dovodeći u pitanje blokadu kao “radikalnu metodu” spram “plemenitog cilja”; emisiju će na kraju spasiti tek gledatelji s nekoliko bitno suvislijih telefonskih javljanja u prijenos. Na koncu, vijest o svršetku druge blokade će HTV u svom glavnom Dnevniku otvoriti sarkastičnom najavom voditelja (Siniša Kovačić): “Ipak im je draža nastava”, a ista već spomenuta novinarka – mimo ijednog upita o financiranju visokog školstva, što će valjda ostati medijski kostur u ormaru – potom će dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu zapitkivati je li moguće nadoknaditi izgubljenu nastavu i hoće li zbog toga biti kažnjavanja odgovornih studenata. “Ovaj čas nisam za sankcije”, odgovorio je Damir Boras, lijepo nam svima dajući do znanja kako idući put možda i neće biti tako benevolentan, a niti oni kojima polaže račune, kako financijske tako i političke. Dok smo još na elektronskim medijima, treba spomenuti kako je blokada uopće najveći prostor dobila zacijelo na pojedinim internetskim portalima, pri čemu je H-alter ponovno odvojio najviše za ozbiljnije i podrobnije analize događaja, dok je Net.hr najažurnije izvještavao, uključujući streamanje studentskog prosvjeda ispred zgrade Ministarstva obrazovanja u Zagrebu. T-portal istaknuo se, nažalost, ponajviše osvrtom jednoga svog povremenog komentatora (Darko Polšek), sveučilišnog profesora koji je vlastito suštinsko nerazumijevanje čitavog ovog procesa inače pokazao još u svibnju, a sad ga je potvrdio već i posve nekritičkom upotrebom pojma neutralnosti, naime, one što je po njemu odlikovala europske rektore i ministre prilikom ugovaranja Bolonjske reforme, a u odnosu na “razne mogućnosti i načine financiranja visokog školstva”, kao da s njihove strane ikako može biti liberalnijeg i popustljivijeg stajališta od takove neutralnosti. Ili neoliberalnijeg, kako je komu draže – radi se o popuštanju diktatu privatnog kapitala koji širom svijeta inzistira na komercijalizaciji visokog obrazovanja.

Studenti u Hrvatskoj shvatili su kakav je njihov ulog u toj globalnoj transakciji, imajući na umu integralni društveni te ekonomski okvir i povijesni trenutak, no također su to znanje dobro utvrdili vlasnici domaćih novina, čiji se poslovni interes proteže od drugih im vlastitih i bitno unosnijih poslova do lojalnosti svima izdašnijim oglašivačima. Dnevna izdanja u svakom slučaju treba osobito predano držati na oku, zbog množine pokrivenog čitateljskog tržišta, zbog broja novinara koji u njima sudjeluju, i zbog toga što se na njih, uostalom, poziva i televizija, barem u Hrvatskoj žurnalistički pasivnija. Večernji list, vlasništvo austrijske kuće Stiria, iskazao se u huškanju čitatelja na pobunjene studente, što je kulminiralo u tematu o blokadi iz subotnjeg priloga Obzor, s tekstom nadnaslova Analiza: zastrašujuće poruke studentske pobune i naslova Totalitaristi i birokrati krenuli u rušenje liberalnog kapitalizma, u kojem “analitičar” (Vojislav Mazzocco) opisuje studente kao pojavu usporedivu, među ostalim, s otmičarima zrakoplova, paliteljima pšeničnih polja i marširajućom kolonom robota, što sve skupa nije porodilo “ni jedan zanimljiv autorski tekst, nego samo proglase koje su komotno mogli sastaviti pismeniji djelatnici policijske postaje”, i čija bi pobuna tek izlaskom na ulice, “ako ništa drugo, prestala biti dosadna”. Pa, ovaj autorski tekst iz Večernjaka ne samo što je bremenit koječim drugim, nego definitivno nije ni dosadan, kao idealno sažet SF-trash s gratis vicevima o policajcima. Najveće dnevne novine najvećeg ovdašnjeg medijskog koncerna u privatnom vlasništvu, Jutarnji list iz EPH-a, prvim su izdanjem nakon prvog dana nove blokade istupile s razmjerno opreznim i suzdržanim izvještajem, ali drugog je dana, 25. studenoga, u pogon stavljena kompletna tehnologija medijskog inženjeringa što krasi ovu kuću, te je preko glavnine naslovnice osvanulo Profesori studentima – Prestanite terorizirati one koji žele učiti. Vodeći se za terminom koji odnedavno baštini ultimativnu diskvalifikaciju što njezinog označenika makar simbolički upućuje prema Guantanamu, pa je tako posrijedi globalno najgora politička etiketa naše epohe, kolumnu pod naslovom Paštetom na blokadu u Novom listu 26. studenoga, autor (Predrag Lucić) je posvetio upravo harangi iz Jutarnjeg lista, tumačeći kako “ni u jednom tekstu u Jutarnjem nećete pronaći da je ijedan profesor spomenuo teror, ali to proizvođačima naslova nije važno. Oni i dalje računaju da ničim ne mogu uvrijediti inteligenciju svojih preostalih konzumenata i da su ovi za svojih sedam kuna dobili poštenu dnevnu porciju pujdanja”. Novi list, inače, pratio je studentsku blokadu s najviše odvojenog prostora, bez agresivnih naslova i bez ijednog pokušaja podmetanja, kako studentima, tako i suprostavljenoj im strani. Novinari riječkog dnevnika (Jerko Bakotin, Hrvoje Krešić, Ingrid Šestan i dr.) ujedno su donijeli najveću količinu informacija koje se tiču studentske teorijske platforme i njihovih dnevnih aktivnosti, kao i onih o pasivnosti i blefiranju države i dijela nastavničkog kadra, što ostalima nije ni moglo konkurirati za desk, jer bi se preočito isključivalo s redovito plasiranim falsifikatorskim konstrukcijama. Kao što je već rečeno, drugdje je pozitivan tekst o studentima bio moguć isključivo u ponekoj kolumni, a kolumnist ne može puno nadoknaditi cenzuru nad vijestima.

Dan poslije onog spina, međutim, Jutarnji list je za studentsku pobunu na već nekoliko fakulteta u zemlji, odvojio svega četiri rečenice, no pokazat će se kako može i manje, a da to ipak nije potpuno ništa – sljedećeg dana, u petak, objavili su točno dvije rečenice o blokadi. Ipak, vratimo se na srijedu, drugi dan blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, instituciji koja u tome svakako prednjači, a kada su u istim zagrebačkim novinama, dakle, tiskana tri teksta o akciji studenata. Jedan je kolumna studentskoj inicijativi naklone autorice (Jelena Lovrić), a drugi je otvoreno pismo jednog profesora (Ranko Matasović) s gore spomenutog Fakulteta, o kojem u trećem, ustvari glavnom članku toga izdanja Jutarnjeg lista, stoji da ga na stranicama komentara donose “u cijelosti”. A što nije istina, jer je iz pisma kojeg je potpisnik razaslao svojim nastavničkim kolegama s iste adrese, izbačena druga rečenica, o poruci studentske inicijative na njezinu blogu: “Pamflet između ostalog sadržava i razmišljanja o sudbini kapitalizma na tragu teorije jednog njemačkog idealističkog filozofa, čije je djelo za suvremenu ekonomiju relevantno otprilike koliko i Nietzscheova filozofija za atomsku fiziku, te obavijest da je plenum podržao akciju Mladih antifašista, opskurne organizacije čije su akcije u suvremenom hrvatskom društvu važne kao i borba protiv Khuena Hedervárya i njegovih mađarona.” Dalje i nije toliko važno to što se autor krajnje jasno, implicitno i eksplicitno, deklarira “sljedbenikom liberalnoga pogleda na ekonomiju i društvo”, nego to što urednička ruka tih novina tako zaštitnički miluje i od njegova vlastitog prostaštva brani jednog takvog besprizornog ignoranta koji će nakon svega uslijed ideološki ostrašćenog pljuvanja javno financiranog visokog školovanja kao bezvrijednog, olako previdjeti čak i fakt da se on sam također obrazovao unutar takvog sustava. Naručeni glavni članak u tome izdanju Jutarnjeg lista, međutim, donosi značajnu izjavu još jednog nastavnika iz iste ustanove, Nina Raspudića, kojom novinari (I.K. Brkić, G. Penić) otvaraju temu i kojom ponajviše legitimiraju spomen studentskog terora na naslovnici, kao i nadnaslov te naslov samog teksta: Profesori se pobunili protiv nove studentske blokade – Maltretirate nas. Dosta je bilo tih vaših ekshibicija, a za kakvim opravdanjem takav članak i takva oprema doslovce vape. Pojmovi “maltretiranja” i “ekshibicije” potječu od Raspudića, no on je svoje mišljenje o blokadi kao neprihvatljivoj metodi i studentskom plenumu kao nelegitimnom tijelu vlasti, detaljno obrazlagao i ranije i kasnije, u kolumni koju piše za Večernji list i po javnim tribinama o blokadi, na koje se spremno odazivao kao jedan od rijetkih oponenata studentskoj inicijativi koji se ne ustručavaju višekratno nastupati i otvoreno braniti svoj stav.Nino Raspudić inače govori i piše o plenumu kao “legitimitetskoj crnoj rupi”, budući da bi oni koji ga žele osporiti, morali prvo doći na sam plenum i oboriti blokadu, čime bi mu automatski priznali legitimitet, a to je nesavladiv paradoks, itd. Raspudić,međutim, pritom tvrdi dvije stvari koje samu njegovu logiku uvode u bezizlaznu, neobranjivu poziciju, a što je ovdje u tijesnoj vezi s našom temom: prvo, da i njega samog zabrinjava trend komercijalizacije visokog obrazovanja, i drugo, da je Jutarnji list ružno manipulirao u tekstovima, na štetu studentske inicijative, za vrijeme prve blokade. Jutarnji list, mogli bismo reći,sad ružno manipulira Raspudićevim riječima, pokriva se njima kako bi opravdao isforsirani aspekt “terora” i “profesorske pobune” kontra studentskog bunta, i to je zapravo istinska “legitimitetska crna rupa” u koju mediji uvlače Raspudića, uz njegov pristanak. A zašto to njemu i, u konačnici, mnogima drugima, često bez obzira na svjesno (ne)pristajanje, čini Jutarnji list – ne suštinski manje ni, primjerice, Večernji – o tome će ovdje još biti riječi.


Ako vas zabrinjava komercijalizacija obrazovanja, a ne slažete se s blokadom fakulteta kao metodom, što biste onda predložili studentima – glasilo je pitanje s kojim je za vrijeme blokade suočen Nino Raspudić, na jednoj tribini u Zagrebu. I na to je on rekao da ne može iz džepa izvući pravo rješenje – dakle, pola godine otkako se sam mogao zapitati istu stvar, sve je ostalo na džepnom formatu – ali da bi dobar način, možda, dodao je, bilo povezivanje studenata sa sindikatima. To je njegova, recimo, pretpostavka mogućega “trećeg puta”, namjesto studentskog udara na “hrvatskoga profesora golju”, kako kaže, jer Nino Raspudić blokadu doživljava isključivo kao osobno mu namijenjenu prijetnju, i – kao da mu je crna rupa pala na slijepu pjegu, pa ne vidi niti mračnu suštinu – ne uviđa da je i njegov i zajednički problem u sve komercijalnijem sustavu čiji je on dio kao taj “goljo”, nimalo slučajno baš takav, i čijim su dijelom također sindikati na koje on upućuje mlađe kolege. Sindikati koji su jedinu potentnost iskazali u podržavanju takvog sustava što je uništio radništvo i što još uvijek uništava ostatke javnih i socijalnih vrijednosti, sindikati koji su već za vrijeme prve blokade nudili studentima blaženi spokoj u svojemu legitimnom i legitimirajućem okrilju. Odričući legitimitet pobunjenim studentima i plenumu kao njihovu jedinom nadležnom tijelu, nakon studentskog odbacivanja povjerenja kompromitiranim njihovim dotadašnjim predstavnicima, zagovornici teorije o “prejakoj metodi” ususret “plemenitom cilju”, bili oni ministri, vlasnici medija ili profesori, poručuju da niti sindikati ne bi smjeli prelaziti jalovu crtu mirnih prosvjeda i beskonačnih peticija pod zidinama predstavničke demokracije, premda osim zavaravajućeg “socijalnog dijaloga” imaju zagarantirano pravo na štrajk i blokadu proizvodnje, kao što i studenti imaju ustavno pravo na besplatno obrazovanje. Štoviše, naši studenti su načelno u boljem položaju od radnika, jer je sveučilište uz autonomiju određeno i principom ravnopravnosti svih njegovih sudionika, dok radnici nikoliko više nemaju veze s vlasništvom nad otetimim sredstvima za proizvodnju. I prije negoli im kao radnicima postane preteško braniti čak i postojeća mizerna prava, studenti su se okupili oko zahtjeva za povratom oduzetog prava na besplatno obrazovanje i tako kao naša društvena avangarda proširili područje aktivne borbe za javni interes i socijalna prava. Tvrditi da studenti nemaju pravo blokirati fakultete, u slučaju da se uvjere kako uprava sveučilišta bezrezervno radi na istom poslu komercijalizacije i obaranja socijalnih prava s vladinim službenicima, a u krajnju korist privatnih lica u čijem je posjedu akumuliran višak vrijednosti, zalaganje je protiv onoga najboljeg što je akademski čovjek dosad izgradio. Studenti, naprotiv, jedino to još i imaju pravo – ako već inzistiramo na pravnosti stvari, mada i ne moramo baš uvijek, znajući kako je radnicima pravo došlo glave, ostavilo ih bez pravde. I kakav bi se tek pravno utemeljeni jauk dignuo do neba da jedni ili drugi posegnu za sredstvima itekako legitimnim izvan ovako uštimanog prava, da klasnim odnosima baziranim na sili odgovore silom; ta ne spominju mediji terorizam bez straha od toga. Mediji o kojima ovdje najviše govorimo, nasrnuli su na studente za vrijeme druge blokade jednom i kumulativno; Večernjak u spomenutom bloku od subote, Jutarnji istog dana u više tekstova. Uz jednu kolumnu (Jurica Pavičić) u znaku razumijevanja za studentsku pobunu, potonji dnevnik je toga 28. studenoga donio jedan tekst o cijeni režija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koje se moraju plaćati s oko 10 tisuća kuna dnevno, čak i kada nema nastave, i jedan o tome kako studenti blokiraju čak i fakultetsko parkiralište za svoje aktivnosti. S opremom Studentska pobuna u raljama besmisla – Besplatno školstvo je reakcionarna ideja, pridodan je tekst autorice (Nada Mirković) koja je dala priliku profesorici Ani Munk da nam, “s obješenjačkom iskrom u očima”, objasni kako nema samostalnosti bez fiskalne samostalnosti, što ovdje podrazumijeva i afirmaciju tržišnog subjekta. Akrobatske zamjene teza prokušana su taktika medijskih šibicara, pa se – bez obzira na drastičnu indolentnost i šlampavost – osvježavajućom doima izravnost u kratkoj noti još jednog kolumnista (Ivan Zvonimir Čičak) u istom izdanju Jutarnjeg lista, koja počinje s: “Repriza studentske pobune od prošlog ljeta prolazi kao i sve reprize. To više nije premijera i zato je medijski neinteresantno. Dosadno.” Istina je, Jutarnji list niti bilo tko drugi ovom prilikom nije, kao prošli put, niti probao nuditi studentima da za njihove čitatelje vode Dnevnik blokade, valjda s puno fotografija, u kojem bi se i oni koje ne zanima suština stvari, nego atraktivne marginalije iz života blokiranog fakulteta, mogli tako barem po jednoj razini informirati o aktualijama. U nedostatku takve i slične “medijske robe”, Jutarnji list je za vrijeme druge blokade iz broja u broj prenosio svojevrstan reality show iz svakodnevice petoro konkretnih diplomaca s raznih hrvatskih fakulteta, koji sad moraju mukotrpno tražiti posao. Pratili smo njihovu egzistencijalnu dramu zahvaljujući tome mediju, na kraju ustvari dobivši pouku o nužnosti sustavnijeg podvrgavanja obrazovanja tržištu rada, odnosno profitu onih koji to tržište uređuju prema svom interesu, i još nas prema potrebi znaju uvjeravati, ako nismo pokazali dostatnu vjeru, da su takvi odnosi bogomdana stvar.

Studenti su medijima dosadni jer oni već svojim kolektivno usmjerenim držanjem u većem dijelu ove godine pokazuju kako su dominantan medijski koncept i njemu pripadajući jezik, u smislu ukupnog mehanizma komunikacije, prozreli kao pitanje od privatnog, a ne javnog značaja. Zato se ta dva svijeta mimoilaze još od proljeća, jer je pobunjenim studentima jasno kojim se gorivom ovdje pogone čak i javni mediji, uzurpirani privatnim interesom centara moći koji uključuju i stranke i tvrtke. Utoliko se studentskoj medijskoj strategiji manjak u organizacijskom kapacitetu može eventualno detektirati u nedostatku intenzivnijeg angažiranja po alternativnim oblicima javnog informiranja, jer uza sav njihov napor na povezivanju s drugim dijelovima zajednice, potencijal zajedničkog djelovanja gotovo da nije niti načet. I privatni i javni mediji u nas, ne samo oni prvi, a što bi ionako bilo za očekivati, rade na uništavanju javnih vrijednosti i podvrgavanju države do namjene servisa privatnog kapitala, pa zato i ne može npr. HTV stati u obranu studentima i društvu za čiji se interes oni bore, čak niti onoliko minimalno koliko je mogao u proljeće. Naprotiv, okrenuo se sasvim protiv toga. U tom smislu, ona već slavna posjeta bivšeg ministra znanosti i prosvjete Dragana Primorca redakciji Jutarnjeg lista, da bi se utjecalo na pisanje o studentskoj blokadi, bila je samo akcija u svrhu podsjećanja privatnika na bitne momente njegova interesa, kao da mu je navratio unajmljeni knjigovođa i upozorio ga na poreznu mogućnost boljeg ulaganja. Da ne zaboravimo, Primorac je najveći svoj posao kao ministar, jezika otečenog od “društva znanja”, napravio upravo na razvoju privatnog visokog školstva u Hrvatskoj, pored komercijalizacije javnog, a i sami će se vlasnici EPH-a potkraj njegova mandata ubaciti u taj brzorastući biznis. Doduše, to je samo jedan primjer, dok se potpunost odnosa realizira i na sasvim generalnom planu, tamo gdje se ogledaju već apriorno postavljene domene javnog i privatnog. Otuda i česte medijske opaske da u hrvatskom javnom visokom obrazovanju “nešto svakako ne štima”, kao i tvrdnje da su nam sveučilišta zatrovana korupcijom i urušavanjem kriterija stručnosti, uz medijski atraktivna uhićenja sumnjivaca. Ali, odmicanjem javno-sveučilišnog pitanja iz ukupnoga društveno-političkog konteksta,čini se visokom školstvu isto što i npr. Hrvatskim autocestama, koje zbog krađe javnog novca u korist privatnih računa, ustvrdit će i to mediji, očito treba – privatizirati. Inače, primjetno je da se baš Jutarnji list, najzastupljeniji predmet ovog prikaza, voli hvaliti svojom malone presudnom ulogom s kraja prošlog desetljeća, u razvijanju modernijeg demokratskog procesa poratnoj Hrvatskoj, pritiskom na dotadašnju vlast. Radi se zapravo o nečem bitno drukčijem: režim Franje Tuđmana bio je čvrst u pljački, ali nedovoljno fleksibilan u daljnjem poslovanju, i zato ga je trebalo malo dati na prilagodbu. Demokratski sustav samo je prikladan instrument za manipulaciju od strane bučne manjine u vidu ekonomske elite – da konačno stavimo i tu stvar na njezino mjesto – koja posjeduje političku i medijsku moć; zato treba katarzičnom studentskom plenumu osporiti svaki legitimitet. Tako da spomenutim novinama i sličnim tržišno dominantnim medijima u Hrvatskoj ipak treba priznati, po ugledu na studente koji su ih pročitali, da govore istinu kada tvrde kako smo do razvoja ovog modela demokracije i ovog stupnja cjelokupnog društvenog razvoja što ih danas uživamo, došli uz njihovo presudno zalaganje.