Joshua Clover: Pet aksioma za poduzimanje akcija na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu

Nekoliko neugodnih tema pojavilo se tijekom nedavnog i iznenađujućeg vala studentskih i radničkih akcija unutar sustava Sveučilišta u Kaliforniji i šire, a te se akcije odnose na besramnu i nepodnošljivu privatizaciju koja se provodi pod izlikom utjecaja ekonomske krize. To su teoretska pitanja, kao i pitanja političke strategije, pa ne tvrdim da imam konačne odgovore, no mislim da se o ovih pet postavki može i mora govoriti na strateškoj razini, svedenoj na neke osnovne aksiome. Teme na koje mislim su pitanja dijaloga i razgovora, zahtjeva i pregovora, pitanje prisutnosti policije, pitanje uloge nastavnog osoblja u pokretu i pitanje samog govora.

Dijalog i razgovor

Ljudi su naučeni automatski reagirati na prednosti “dijaloga” i “razgovora” kao da se oni razumiju sami po sebi, kao da su predmeti, a ne taktika. Slično smo naučeni reagirati i na demokraciju, kao da je demokracija, u obliku u kojem se pojavljuje u našim životima, nekakvo neosporno dobro, no kako je netko snuždeno komentirao dok su ga 19. studenog uvodili u “maricu”, “i ovo je demokracija”. Dekanove govorancije i sastanci uprave su zagušujući, ali dijalog i razgovor imaju i takvu formu. Taktike i riječi imaju dvojaku djelatnost i mogu poslužiti kao oruđe za obje strane, stoga treba razmisliti koju ulogu dijalog i razgovor imaju u našoj situaciji. “Dijalog” i “razgovor” nemaju dubinske karakteristike, nego predstavljaju alat kojim se služe oni koji su na vlasti, što je posebno vidljivo posljednjih nekoliko tjedana. Željeli smo ispriku, dobili smo izvješće. Želimo da se odustane od optužbi, rečeno nam je da se obratimo na drugo mjesto. Želimo da se završi privatizacija, a zauzvrat smo usmjereni na javni forum gdje će nam netko odgovoriti na pitanja, kao da je problem u jednom izgubljenom poslu ili jednoj obitelji koja djeci ne može priuštiti obrazovanje, a ne u privatizaciji, ravnodušnosti i pohlepi. Pozivi uprave na dijalog i razgovor dosad su samo značili jedno od sljedećeg:

1) ne djelujte,

2) umjesto djela, servirat ćemo riječi, i to u svakoj prilici koja se odsad pruži,

3) molimo vas da odete,

4) također, molimo vas da ubuduće pošaljete predstavnike s kojima ćemo moći isprazno čavrljati, te da napustite solidarnost, jedinstvo i politička uvjerenja, da ostanete unutar okvira administracije i birokracije koje poznajemo i pretpostavljamo svemu i tad ćemo rado razgovarati s vama jer smo

5) pristupačni birokrati koji svima sole pamet i mi tako radimo svoj posao.

Ja sam za razgovor. Trebamo razgovarati koliko god je moguće, i to ne da spriječimo događaje, nego da ih pokrenemo, jer mi to možemo. Trebamo dijeliti mišljenja dok pokušavamo živjeti svoja uvjerenja. Istovremeno, postalo je jasno da je jedini oblik komunikacije na koji uprava reagira doista akcija, pa je stoga odgoda akcije neka vrsta ušutkavanja, a ako razgovor služi kao zamjena ili odgoda za akciju, to valja prepoznati. To je osnovna jedinica ove situacije i mislim da ju se može svesti na prvi aksiom: Pokušaji dijaloga od strane uprave su strategije kojim nas pokušavaju ušutkati.

Zahtjevi i pregovori

Prošli utorak u dvorani Mrak smo predstavljali svoje zahtjeve i pregovarali, mislim da je to bilo važno. Zauzimali smo se za ljude koji su riskirali uhićenje i izdržali ga, a to je glavni oblik solidarnosti i na to trebamo biti ponosni. Doduše, to je bila samo mala pobjeda na izdajničkom terenu. Oni žele da sve ostane na riječima, što nas cijepa, jer nemamo svi jednake zahtjeve. Upravo to nas navikava na sitne povlastice, a trebali bismo jednostavno uzeti ono što nam po pravu pripada. Te sitne povlastice upravo vampirski oduzimaju energiju političkom životu, a to je u prirodi moći, one iste moći koja iskorištava energiju radnika i studenata da bi se održala na životu. Ne može ih se kriviti što su upotrijebili najočitiju strategiju. Moramo si čestitati na tome. Nemamo prava pjevati “Čije je ovo sveučilište? Ovo je naše sveučilište!” ako doista ne mislimo tako. Ako doista smatramo ovo sveučilište našim sveučilištem, ne trebamo moliti niti pregovarati. Ako prihvatimo da će nam servirati samo sitne ustupke, prihvaćamo da je ovo njihovo sveučilište i da nam mogu sve oduzeti. Ako dobijete odgodu troškova školarine od 32 posto, ali ne pomognete osloboditi sveučilište iz pandža privatizacije, školarine će se povećati dvostruko do mature vaše braće i sestara. Ako dobijete više novca Sacramenta, a ne preuzmete kontrolu nad sveučilištem, taj će se novac potrošiti na još veću privatizaciju. Ako vjerujemo da je ovo naše sveučilište, ne trebamo ni za što moliti, nego samo uzeti koliko uzima sveučilište. Također, jasno mi je da ljudi misle da ovo nema smisla ni legitimnosti bez jasno oblikovanih zahtjeva. Ja sam samo pjesnik, pa nisam uvjeren u moć smisla i legitimnosti, ali promotrimo to dvoje kao strateško oruđe. Jasno je da ne možemo postaviti 30 zahtjeva odjednom, pa čak ni tri zahtjeva odjednom. Naglasak stavljam na “odjednom”, a evo i zašto: kako je postalo jasno prošli tjedan, ako postavimo tri zahtjeva odjednom, uprava će nestati, specijalna policija će vrebati na stubištu, nakon čega će se uprava vratiti s prijedlozima poput “nudimo vam ispunjenje pola prvog zahtjeva, tri sedmine drugog i priglupu verziju trećeg, pri čemu vas pozivamo na razgovor sljedeći tjedan.” Prije nego se snađete, promišljate treba li prihvatiti tri četvrtine prvog zahtjeva, pet sedmina drugog i treći kojeg se sad ne možete sjetiti, a specijalna policija je uvijek tu, da pomogne pri izboru. Naravno, ovakav proces demoralizira, svadi nas i prikazuje borbu kao nakupinu individualnih interesa, a ne kao kolektivni napor za pravednošću. Na strateškoj razini možda i najvažnija uloga ovakvog procesa je da nas prisiljava da se odreknemo nekih zahtjeva, kojih se ne bismo smjeli odreći, za pola ovoga i trećinu onoga, i prije nego se snađemo, odustat ćemo od puno toga. Prema tome, i ovo se može sažeti u jednostavan strateški aksiom, no prvo da pojasnim što ne tvrdim. Ne tvrdim da ne možemo zahtijevati tri stvari ili njih trideset. Tvrdim da se zahtjevi ne mogu definirati odjednom. Moj aksiom je stoga vrlo jednostavan i, nadam se, smislen: jedna akcija, jedan zahtjev. Ovo će pomoći da se više odvojenih zahtjeva pretvori u nered. Jedna akcija, jedan zahtjev. Nemojmo tražiti razgovore jer oni služe ušutkavanju. Jedna akcija, jedan zahtjev, na svaki zahtjev pojedinačno uprava mora odgovoriti odgovarajućom akcijom.

Da bi se sav ovaj proces mogao odviti uz najbolje namjere, ne smije doći do ugrožavajućih situacija. Pregovori se ne mogu odvijati uz prisutnost specijalne policije, ni kada je policija prisutna, ni skrivena, ni na pet ni na sto pedeset metara udaljenosti. Policijski kordoni koji su bili prisutni u dvorani Mrak 19. studenoga savršeno su opisivali mnogo dublji kontekst cijele situacije. Prije dva tjedna govorio sam o “nama” i “njima”, tim terminima sam pokušao pojasniti neprijateljstvo između onih koji žele privatizirati obrazovanje i naše živote i onih koji na to ne pristaju. To neprijateljstvo predstavlja put naše borbe – od privatnog i zatvorenog do javnog i otvorenog. Policija je tada napravila sličan put. Policajci vjerojatno ne žele biti tamo ništa više nego vi kad sudjelujete u ovoj borbi, ali su plaćeni za to da osiguraju da privatno ostane privatno, da put ostane otvoren i da se to ne dovodi u pitanje. Uprava će pričati dok slušatelji umiru od dosade, no samo jedan pokušaj da se kaže da nećemo napustiti zgradu koja je naša, a ne njihova, pa čak i ako niste nikakva prijetnja, nenaoružani ste i pristojni, okružit će vas policija. Policija nije tamo da čuva mir, dapače, nema sumnje da prisutnost policije prosvjedima dodaje na opasnosti od nasilja. Policija je tamo samo zato da osigura da razlika između “našeg” i “njihovog” ostane jasna i neprobojna. Kada to dovedete u pitanje, riskirate uhićenje. Slabašnu ženu savladavaju četiri policajca i bacaju je na haubu auta. Kampus postaje posve militariziran, a uokolo šeta sedam postrojbi s palicama i psima dok kampus nadlijeće helikopter. 30 000 vojnika šalje se u Afganistan dok se školarine povećavaju za 32 posto, a radnici bivaju otpušteni. Privatizacija i militarizacija su dva konteksta istog problema, a problem je sveopća kupnja i prodaja i zastrašivanje koje vodi do toga da se tome prepustimo. Sve ovo vodi trećem aksiomu: policija i majstori privatizacije iz istog su lonca. Ako želimo zaustaviti privatizaciju ili barem očuvati tu mogućnost, moramo početi sa zahtjevom oko kojega ne smije biti pregovora: policija nema pristup kampusu. Ako bih osobno morao odabrati najvažniji od zahtjeva, odabrao bih ovaj. To je preduvjet za bilo kakav dijalog jer ako smo pod prijetnjom fizičkim nasiljem, nećemo moćini izložiti druge zahtjeve. Policija van s kampusa, u suprotnom smo ušutkani.

Bilo bi primamljivo tražiti i da se nastavno osoblje ne pojavljuje na fakultetu. Nastavno osoblje je na svoj način također uspješno ušutkavalo studente (vidi paragraf o dijalogu i razgovoru) pričajući im i privodeći ih navodnom zdravom razumu, gurajući ih podalje od akcije koju je potrebno poduzeti. Veliko je razočarenje što se nastavno osoblje ne pridružuje akciji i prepušta svu borbu sveučilištu u Sacramentu pod parolom “što dalje od mog fakulteta”, kao i činjenica da nije prepoznalo princip solidarnosti. Nastavno osoblje bi moglo imati tri moguće uloge. Nijedna od njih ne uključuje savjete studentima kako se ponašati niti pokušaje da usmjere zamah pokreta na krivi put, pa čak ni s najboljom namjerom na umu. Mislim da nastavno osoblje treba biti uz studente i radnike, a pri tome mislim na to da budu s njima i pružaju pomoć iz solidarnosti, iz zajedničke prirode ove borbe, kao drugovi, ne kao nadređeni. Mislim da nastavno osoblje može iskoristiti svoje povlastice da pritisne upravu i policiju, usmjeriti ih na pravilno ponašanje i tako pokušati stvoriti prostora da se studenti i radnici autonomno organiziraju. Mogu se i ne miješati, ako već ne vide da se borimo i za njih i da ovu borbu treba izvojevati djelima, a ne riječima. Vi ste to shvatili prije svojih nastavnika, što vam služi na čast. Četvrti aksiom koji je uperen prema mojim kolegama glasi: nastavno osoblje neka bude uz studente a protiv uprave, u suprotnom neka se makne s puta.

Zadnja točka, koja uključuje sve prethodne je o govorenju, odnosno, o tome tko treba govoriti. Više puta smo pozivani na razgovor. Svaki sastanak prodekana poziva na razgovor. Svaki dekan, svaka komisija. Puno dokaza govori u prilog činjenici da što se više govori, više se povećavaju školarine, više je otkaza, veći je domet privatizacije. Također, ovakvim metodama se bitno smanjuje mogućnost palice u bubrege ili uhićenja, ali povećava se mogućnost ignoriranja zahtjeva. Nema slobodnog govora kad je policija prisutna, kao ni kad je unaprijed odlučeno da nećete biti saslušani, kao i što smijete, a što ne smijete reći. Zapravo, govor nije dozvoljen, osim kada je u suštini oblik tišine koja odobrava sadašnju situaciju. To se predstavlja kao jedina opcija, ali to je daleko od istine. Istina je da vam nitko ne treba određivati gdje i kada, niti vas igdje pozivati. Možete reći: “Ne, danas imam druge stvari u planu.” Možete govoriti djelima. Sami odlučite gdje ćete govoriti, neka oni dođu k vama. Sada vidimo da će to i učiniti. Predsjednik govori, komisija govori, dekan govori. Sitničavi su, govore neiskreno, umotavaju stvari u jezik demokracije, nade, dijaloga i neizbježnosti. Ako itko takve priče dovede u pitanje pomoću činjenica, bit će ignoriran. Ako ih dovede u pitanje akcijom, bit će upozoren na pravila i propise. Ako ne pristanete pojaviti se na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme, bit ćete ušutkani. No, povijest također govori iz Montgomerya, Alabama 1955, iz Stonewalla 1969, iz Argentine 2001, kada su radnici okupirali tvornice i postupno ih deprivatizirali. Na svakom od tih mjesta poštovala su se pravila i propisi, svako od tih mjesta imalo je svoje dekane i komisije i svoje Lindu Katehi i Janet Gong i policiju. Unatoč tome, povijest je govorila, odnosno, ljudi su govorili i stvorili povijest, iako su okolnosti bile stvorene da ih odvrate od borbe. Odbili su odustati. U tom kontekstu, moj zadnji aksiom je povijest stvaraju oni koji se suprotstavljaju. Govorili smo kad smo se uhvatili za ruke u dvorani Mrak. Rekli smo ne. Nismo bili prvi na Sveučilištu u Davisu, a sigurno nećemo biti ni zadnji. Netko će se upitati nije li neprikladno uspoređivati borbu na fakultetu sa pokretom za ljudska prava, pokretom za prava homoseksualnih osoba ili radničkim pokretom. Možda i jest, no pogledavši dvoranu Mrak, vidio sam mnogo ljudi različitih rasa, spolnih orijentacija, zaposlenih ljudi. Ti pokreti s nama dijele život i mi im dugujemo. Vjerujem da je naša borba paralelna s njihovom i da to treba prepoznati. Ovdje se ne radi samo o poskupljenju školarina niti o porezima. Naravno, to je važno, ali ako je to jedino što nas interesira, tada se doista nemamo pravo uspoređivati s povijesnim borbama. Ako želimo biti u doticaju s tradicijom, naša obveza je mijenjati osnovne strukture koje nas žele rastaviti i podijeliti. Naša obveza je promijeniti strukture koje nas okružuju podjelama, policijom, privatizacijom. Prema njima trebamo usmjeriti svoje ne i to moramo učiniti zajedno. To je najmanje što možemo učiniti protiv dominacije nad našim životima, najmanje što možemo učiniti sami za sebe. Mislim da je vrijeme da svi progovorimo tako da nas se čuje, bez poziva i dozivanja nas k njima, ako žele biti dijelom povijesti koju sada stvaramo. Pozivam ih da to učine, da dođu na pravu stranu povijesti, izvan policijske zagrade. Njih je mnogo, ali nas je mnogo više.

Joshua Clover (s engleskog prevela Sonja Kugli)
objavljeno u Zarezu, 10.12. 2009.